Nera Pavičić: Moja iluzija

subota, 12.01.2013.

Pismo ... vapaji

Pišem ti pismo. Objavit ću ga retroaktivno da ga drugi nitko ne pročita.
Zašto si tu? Zašto izvlačiš iz mene sve to nešto neuhvatljivo? U čemu je tvoja snaga i moja podložnost, Dalila je Samsona sredila vrlo jednostavno malim škarama, kako da se ja riješim tebe? Gledam izraz tvog lica dok proučavaš djeliće sebe, svoj učinak i znaš svaki puta i sumnjaš svaki puta i pitaš se bar povremeno je li to zbog mene? Taj izraz pomalo podrugljiv i začuđen, ohol i raskalašen, ponekad izgubljen razlijepi ti se licem, oblije ti oči i razvuče usne u pohotni osmjeh. Nije važno. Moja strast mu je pokorna robinja.
Svaki puta, poslije svake igre brojim udahe, koliko mi treba da se smirim, vratim u svijet što ga gledam ostakljenim očima, izbacim te, izoliram iz svojih misli. Noćas si u meni kao okus egzotičnog vina, traješ, mamiš me i ništa osim praznine ne osjećam. Pitam se koliko udaha večeras, koliko prigušenih zvukova bolne čežnje, ne romantične nego jebozovne i divlje će trebati dok moji prsti budu simulirali tebe i dok se opet budem zavaravala da nisi ti nego pusta fizička potreba ono što je stislo mišiće moje vagine i ono što nepostojećim dahom miluje moju suštinu. Prostote, vapaji i drhtaji. Tim redosljedom i sve što vidim i osjetim, ne samo noćas, već noćima prije i noćima poslije predajem tebi na čuvanje, tebi u slast.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv