Nera Pavičić: Moja iluzija

srijeda, 18.03.2020.

Nije sve crno

Uz sve negativne strane ove izolacije nije sve crno. Radim neke stvari za svoja predavanja koje sam vec dugo vremena razmisljala da napravim, ali nikako nisam dosla do toga da sjednem i pocnem raditi. Nisam znala koju tehnologiju koristiti, uopce koji alati postoje, a sada sam jednostavno krenula i sve lijepo funkcionira. I mislim si, posao ljudi koji su stalno pred kamerom nije nimalo lak.

ponedjeljak, 09.03.2020.

Zamaskirani kao da maskembal nije prošao

Korizma je. I to nema veze baš previše s ovim kratkim postom. Danas imam studenticu iz jedne balkanske zelje, kreativku s kojom sam podijelila svoje hobije, pisanje Harlekinovih pustolovina je jedan od njih, slikanje drugi. Obzirom na činjenicu da blog nitko ne prati i stvarno služi kao moj intimni dnevnik, ali ja sam zbog svih ovih gluposti oko GDPR-a, zaštite same sebe, počela pisati tako udaljeno, bez prisnosti, zakrabuljeno, da, iskreno, niti ja ne želim čitati ovaj blog. Stoga se ne čudim da ga niti drugi ne čitaju.
Da se vratim na svoju studenticu, nazvat ćemo ju Ljubičica, iz jedne države koju ćemo nazvati Jug Balkana, niti ne zna da postoje blogovi. Eh u tom trenutku sam pomislila, ajme pa prošlo je 15 godina od mog prvog bloga. To je zastarjeli format i koliko god željela da doživi uzlet, da ga ljudi stvarno dožive, osjete, teško da će se to dogoditi.
Zakrabuljenost, dugo vremena sam pisala blog pazeći da ne odajem spol. Mislim, žensko sam, jasno kao dan, ali pisala sam tako da se to ne razaznaje jer mi žene iako smo jako snažne i ujedinjene na 8. mart (jer iskreno 8. ožujka meni ništa ne znači), obično smo, ne samo neprijateljski raspoložene prema drugim ženama, nego nas niti ne zanimaju druge žene. Možda nas suprotni spol privlači i u književnosti, glazbi, interakciji, možda baš zato jer same sebe poznajemo i prepoznajemo prelako, prebrzo, predobro.
I sad dok si razmišljam da li da objavim ovaj post i koliko podataka o meni sadrži, samo ću nabrzaka stisnuti 'Objavi'.

Do čitanja.

Harlekinova jakna

Crvena jakna, neobična vjetrovka, pomalo obješena, izlizana i otrcana, visjela je s njegovih ramena. Dok je hodao uzdignute glave, spuštena pogleda, pomalo neodlučan da li je ponosan ili samozatajan, ona ga je grlila. Grlila ga je kao što su ga grlila sjećanja, na duge šetnje, meke dodire, veselu mladost. I štitila ga je, kao što su ga štitile majčine ruke i beskrajni dječji poljupci. Kad je padala kiša njegovi koraci su šljapkali po mekom blatu, kad je padao snijeg njegov osmjeh je bio postojan dok su mu se pahulje topile na obrazima. Nije bio previše pismen, nije imao niti previše pametan telefon, nije ga zanimao niti kompjuter. On je volio vjetar, kad je bilo dovoljno toplo da hoda raskopčane jakne, a dovoljno hladno da mu se znoj ne slijeva niz čelo i pazuha ne smrde. Njegov osmjeh je bio malo skošen, pogled malo vragolast. Ne treba puno brinuti o njemu, imao je on veličanstvenih dana kada je njegova jakna stajala okačena na čavao, a njega je krasilo svileno harlekinovo odjelo. Imao je i onih loših dana, kad su crna šminka i bijela šminka bile iste boje, samo drugog tona. Ne treba puno misliti o njemu, negdje, u tamnocrvenoj jakni talambasa po svijetu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv