Danas dizem ruke od svega. Sa suzama u ocima, dizem ruke. Osjecam, teske su. Dok gledam zvijezde i vjetric mi mrsi kosu, a spodobe maste polako prolaze kroz moje jave, u mislima gradim nedostizne snove.
Borio sam se protiv nemani, snazne poput korijenja stoljetnog hrasta, velike poput umisljenih strahova i strasne poput tudjih nocnih mora.
Svaki mali poraz je pekao kao suze na izranjenim obrazima, a svaka pobjeda poput droge me nosila sve blize mome cilju.
Danas, draga publiko, odustajem. Dosao sam do zida i ne vidim kamo dalje. Nisu me poucili klaunovi prije mene, nema trapezista da me podignu preko na svojim ljuljackama, nema iluzionista da me prosvercaju svojim muckama. Samo jedan ogroman zid, obojan mjestimice zelenom ljubomorom, sivim ocajem i crvenim bijesom.
Nemam novaca da unajmim Nada d.o.o. da doveze svoje bagere i porusi sve te utvare moga zida.
Danas eto, dan je za poraz, a sutra, sutra cu voditi nove bitke.
Oznake: Harlekin
Trenutno pisem neki rad, situacija je vrlo neizvjesna. Rjesavam neki imaginarni problem zastarjelom metodom da bih dokazala sebi, a jos vise profesoru na ispitu da ja to mogu. Istovremeno nailazim na razne paradokse u znanosti u lijepoj nasoj i ne mogu si pomoci.
Slusam te price i pitam se sta ja tu vise radim. Cemu sve to? Da bi me netko potapsao po ramenu. Yaaay! Bravo, doktorirala si. I sta onda? Nedavno je netko rekao - Ma da, doktorat samo pokazuje da si savladao tehnike znanstvenog rada. Cini se da ja jos nisam. Paradoksalno i otuzno. Mora biti paradoksalno. Ne moze ne biti paradoksalno.
Dok sam studirala gotovo sam propovjedala o vaznosti uvodjenja informatike u visoko obrazovanje, ne kao discipline ili izdvojene grane, predmeta, nego kao tehnologiju, integralni dio klasicne znanosti. I dalje propovjedam o vaznosti informatike na svim razinama obrazovanja i pitam se da li je to moguce, da 15 godina kasnije jos uvijek razgovaramo o izgradnji kurikuluma koji ce sadrzavati Informatiku. Pitam se nije li vjeronauk, uz sve te rastuce drustvene probleme izgubio primarnu funkciju? Zar nije smisao vjeronauka vjera, moral, duhovno uzdisanje, a sto je postao? Alat za politicke borbe, model zbrinjavanja odredjenog kalibra nastavnika i vjerskog osoblja? Iskreno, sve je to tuzna slika nekog drustva koje se uzalud bori protiv vremena, ne protiv promjena, kao sto su tranzicija i razni drugi demografski i geografski fenomeni vec protiv vremena, evolucije, prirode.
Nisu li migracije oduvijek postojale,nisu li civilizacije oduvijek nestajale?
Kud ide ova post? To nitko ne zna, jos.
Imamo neke lude predrasude da se danasnji klinci radjaju s informatickim znanjem, a to je potpuno netocna i opasna pretpostavka. U nekom smislu im dajemo premalo i premalo trazimo od njih obzirom na to koliko obrazovnih materijala im je dostupno na klik. Istovremeno gomilanjem dostupnih informacija gubi se logicno misljenje, kriticizam.
Tesko je danas biti umjeren, realan, dobar poucavatelj. Mozda je to uvijek bilo tesko. Na kraju, nije to vazno. Vazno je da se trudimo i vjerujemo. Srecem toliko ljudi koji vjeruju u svoj posao, svoje poslanje i to mi daje nadu da cu mozda i ja jednog dana vjerovati.
Za sada, ne mogu si pomoci, vidim tolike paradokse i pitam se ima li sve to smisla.
Slusala sam tog mladog genijalca, sto je kriknuo poput galeba u preletu iznad Jadrana na putu za Cambridge. Da, kao kriticar, sve je rekao sto je problem od postanka Lijepe nase, ali i kao mnogi drugi nije rekao sto bi ucinio, sto bi promjenio, nije ponudio rjesenje. U maniri mladog covjeka iskazao je bunt protiv sistema. Sto nakon toga? Bit ce jos jedna tocka u statistiki iseljavanja mladih. Na kraju, oni koji ostaju imaju tezak posao izgradnje drustva, drustvenog sistema koji treba ubrzati i nadzivjeti tranziciju. Hoce li isti ti biti zrtve tog procesa? Ili vec jesu?
Bolno je to priznati da smo udzbenicki primjer drustva u tranziciji i da su svi fenomeni koji se odvijaju kod nas ocekivani i predstavljaju problem svih drzava istocnog bloka.
Jebala vas ex you. Da je trebala opstati, opstala bi. Da se kapitalisti ne bi poveselili, slobodni kapitalizam je vec u zalasku, a mozda nikad nije ni postojao.
Eh da, ovaj post nije otisao nikud, vratio se na pocetak. Psi laju, karavane prolaze. Vrijeme ce pokazati.
Naslov? Ma da, napravila sam velik dio posla danas, simolicki se blizim kraju i samo je pitanje vremena i rada kada cu zavrsiti. I uz parolu - Nek zivi rad, idem na spavanje, mastati o a la Le Corbusier lezaljci koju cu si kupiti kad napokon doktoriram.
Laku noc
Eto ga, konacno je i njemu dosao kraj, mojem nekadasnjem blogu na bloger.hr.
Osjecam se izdano. Index je digao ruke od blogera, prakticki bez da obavijesti korisnike. Ok, nije me to iznenadilo bas jako i vecinu stvari sam jos prije prenijela na ovaj blog kad sam vidjela da bloger propada. Svejedno, taj blog je krenuo kao odusak pa kao povratak pisanju smusene poezije i na kraju kao medij za povremenu komunikaciju s nekim ljudima koji su u nekim trenucima bili u pravom virtualnom prostoru u pravo vrijeme.
Duboko vjerujem u virtualna prijateljstva i prijateljstva opcenito. Ti ljudi koji su citali moja pisma ili Harlekine, nesvjesno su saznali o meni daleko vise nego mnogi koji me srecu svaki dan u fizickom zivotu. Tajne tuge, nesigurnosti, zelje daleko su intimnije od "Dobar dan, kako ste?... Kakvo vrijeme!...Kad ce taj petak." I ostalih radnickih parola koje razmjenjujemo u hodnicima. Daleko snaznije poruke i emocije smo razmjenjivali na kratko u tom virtualnom prostoru od vjecnih "Nazovi me... moramo na kavu... uf koliko posla me ceka.."
Cesto smo u realnom svijetu optereceni egzistencijom, disemo plitko u strahu za novcanik i najcesce potiskujemo sve drugo. Koje drugo? Ponos, za svaki prezivljeni trenutak u svijetu izokrenutom naopacke, za svaki iduci dan koji smo jos tu, tijelom u Hrvatskoj. Tugu, za svaku razdvojenu obitelj, za vremenom koje je proslo, kojeg se tako povremeno sjetimo. Srecu, za svaki ubrani krastavac, ispjevanu pjesmicu, rjesen zadatak.
Post je izgubio ritam i zavrsavam ga optimisticnom notom:
Jeb...s bloger, ima i drugih blog alata na ovom svijetu.
< | srpanj, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moja iluzija je zbirka kojekavih zapisa sa salvete.
Neman i vila
Mozaik
Neman
Vila
Vilinske suze
Neman i vila
psssst
Snovi
Let slobode
Djevojčica-djevojka
Kuglice straha
Pisma
Pismo .. dvije riječi
Pismo ... nositelj iluzija
Pismo ... prijatelju
Pismo ... kćeri
Pismo ... tanka nit slova
Pismo ... rob
Pismo ... žar
Pismo ... mravi
Pismo ... raskoš
Pismo ... bez patetike
Pismo ... klaunovi
Pismo ... zaboravljenima
Pismo ... samoća
Pismo ... predaja
Pismo ... paučina
Pismo ... Bukowski
Pismo ... sjenama
Pismo ... besmislice
Pismo ... malo riječi
Pismo ... vučica
Pismo ... pijesak
Pismo ... kristal
Pismo ... manevri
Pismo ... glava
Pismo ... ogledala
Pismo ... sloboda
Pismo ... srce kula
Pismo ... tamaguchi
Pismo ... gradovi
Pismo ... snovi
Pismo ... medaljon
Pismo ... vapaji
Pismo ... veliki svijet
Pismo prošlosti
Pismo ... relativnosti
Pismo ... koljena
Pismo ... perfekcionizam
Pismo ... izgubljenima
Pismo ... pjesma
Pismo ... bonus
Harlekinove pustolovine
Putovnica
Genetika
Ljeto
Izložba
Šetnja.
Mašta
Šetnja (za Elwu)
Balerina
Poeta
Sloboda
Noć
Lanac
Glad
Poruka
Želja
Smijeh
Suze
Proljeće
Rijeka
Val
Dodir
Prijatelj
Teret
Povratak
Putovanje
Ljubav
San
Preobrazba