Nera Pavičić: Moja iluzija

petak, 07.12.2012.

Pismo ... prijatelju

Prijatelju,

Znam namjerno provociraš, kao dijete testiraš moje granice, provjeravaš dokle seže moja prijateljska ljubav. Lagano je reći stani, nemoj više dolaziti. Lagano možda i sebe zaustaviti da ne pošaljem ovo pismo, promjeniti mail adresu u adresaru pa da se izgubi u virtualnom svijetu ili broj mobitela da poruka ne nađe primatelja. Teško je čekati. Čekati da ponizno pokucaš i kažeš prijateljice, zaboravit ću sve svoje gluparije, zaboravit ću ženu što nosi parfem i suknju i štikle i zavodljivi osmjeh. Čekati da priznaš sebi pa meni pa svojim jutrima da smo ti i ja dva kontinenta udaljena. Možda nas ne dijele beskrajne ravnice i visoka gorja, možda moral nema ništa s tim. Možda smo dva putnika, stvorena da sjede u istom kupeu, u istom vlaku, nekoliko minuta svaki dan, razmjenjuju viceve, teološke rasprave i zavjereničke osmjehe. Ništa više.

Čitam ovih dana puno, previše. Glava mi puca, dileme se u njoj roje, al znam šta osjećam. Nije to samilost nije to glupost nije to sigurnost. To je živjeti u danas, bez izgovora, ne jer su jučer nastale lijepe uspomene, ne jer će sutra buđenje donijeti nove pustolovine. Živjeti danas, sanjati noćas jednostavne snove, u iskrenom zagrljaju.

Nema plime dovoljno jake da me odnese sa mog puta, ne danas, ne ni sutra. Možda jednom moj čvrsti zid postane ruševina, moj oslonac strune i propadne, ali neću sama iskapati kamenje iz temelja. Možda ću prihvatiti kao svoj rizik života, davno sam ga prihvatila, u panici, u suzama. Danas živim, sa osmjehom u očima.

Uporno smišljam i dalje pametne riječi, nisam stvorena za pisanje romana. Reći ću samo da čekam, čekam prijatelja da se vrati sa daleka putovanja.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv