Irena: Essential

četvrtak, 30.10.2008.

PAS U KUĆI

Pas u kući svakako je više filozofski pojam, negoli fenomen svakodnevnog života. Ukratko bi se moglo reći da je to koncentrat osobina koje su se nekoć, u civilizacijski mirnija vremena, visoko vrednovale u društvenoj zajednici. Riječ je poglavito o vjernosti, iskrenosti i služenju općem dobru. Danas ne samo da više nema takvih vrlina, nego nema niti stvarnosti u kojoj bi se one mogle realizirati, pa onda nema potrebe niti za uzvišenim razmišljanjima na slatkastom, mnogostruko prenesenom jeziku mudroslovne struke. Međutim, sintagma pas u kući nije nezanimljiva za čas kratiti. Ona nas ipak suočava s jednim novim iskustvom postojanja. Pas u kući? Da, da, baš pas u kući.
Kuća psu nije sigurno utočište i spas, kao čovjeku. Ona životinji na podli način skraćuje život. Pas se u ljudskoj nastambi osjeća poput zatvorenika, kažnjenika. Sve mu je nedostupno kao u logoru. U ljudskoj se kući osjeća onako kako bi se, vjerojatno, osjećao čovjek u psećoj kućici, koja je za njega unaprijed simbol neslobode i skučenosti te svakako i poniženja, jer kao dio opreme sadrži i lanac koji brutalno zaustavlja svaki pokušaj osvajanja okolnog prostora. Premda u čovjekovoj kući nema lanca, pas zaključuje kako mu je sve nedostupno. Kao prvo, zabranjeno mu je naginjati se kroz prozor, jer se gospodari boje da bi mogao pasti van i prouzročiti tragediju, kao što se to dogodilo 1954. godine u Rimu, kad je stanovitog Aralda Anastasija, kako je pisao sav svjetski tisak, ubio njegov vlastiti pas koji mu je kroz prozor pao na glavu. Stara gospođa pak, mama mlade gazdarice, boji se da bi joj pas mogao uništiti cvijeće u posudama i tako upropastiti veliki trud, pa i novac, naposljetku, koji je uložila u ljubav prema sobnom bilju. Posude sa cvijećem, naime, uvijek su nekakav neformalni znak da kuća ima vrijednog umirovljenika. Za dobru domaćicu lijepo cvijeće je ono što je za kralja zlatna, dijamantima urešena kruna. Nešto, dakle, što nikako ne smije opasti. Zato se zbog psa u kući uvijek zatvaraju prozori. Unutra, u ustajalome i slabo pokretnome zraku, najjače se osjećaju proklete prepreke. U kupaonici je to, naravno, voda. Voda je izvor čuda: topla iscjeljuje, kao u toplicama, a hladna nepovratno odnosi, kao bujica poslije iznenadnog pljuska. Ljeti pas ipak poželi ljetovati u kupaonici, jer voda, kako uči Rgveda, blagotvorno djeluje na organizam izložen suncu:

Vode, dajte svoju punoću lijeku,
da bude oklop mojem tijelu
kako bih dugo gledao sunce!

U predsoblju je za psa velika prepreka mrak, svojevrsni uvod u donju stranu svijeta, apsolutnu pasivnost i ništavilo. U kuhinji dominira vatra, odnosno štednjak na kojemu se odvija obredni preporod namirnica. Vatra se tu pojavljuje kao prijenosnik iz svijeta živih u svijet mrtvih. Pas mirišljavu predstavu može gledati iz daljine, jer se, zahvaljujući suvremenoj tehnici, kroz prozirni poklopac pećnice vidi cijeli tehnološki proces termičke obrade namirnica, koji po nekim aspektima podsjeća na izravni televizijski prijenos spaljivanja Fašnika. Psu je neposredni kontakt sa svinjetinom u pećnici nedostupan iz sigurnosnih razloga i on u tom smislu nema prigovora. Štoviše, zahvalan je na estetskom efektu budućeg zalogaja. Ono što mu smeta, međutim, jesu razni ormarići i ladice, a u dnevnom boravku police s knjigama. Psa duboko vrijeđa što su mu ti komadi primijenjenog namještaja nedostupni, najradije bi rekao zbogom kući i njenim stanarima. Ali, kako će pas bez krova nad glavom? I, dakako, što je pas bez doma? Kuća je ipak njegov smisao. U njoj ima kvalitetan obrok i meku postelju, najvažnije preduvjete za dug i udoban život. Pas je tako na neki čudan način vezan za kuću: centrifugalnom i centripetalnom silom istodobno. Osnovno je, ipak, da je siguran kako mu je ljubav prema domu neuzvraćena. Eto, primjerice, kad zazvoni telefon – pas se ne smije javiti samo zato što je pas. Ljudsko biće na drugom kraju žice ne bi razumjelo njegov govor. Jer, ne razumije ga ni mlada gazdarica. Kad mladu gazdaricu nazove prijateljica a pas veselo otrči do nje i nekoliko puta sočno zalaje, mlada se gazdarica potuži svojoj nevidljivoj sugovornici:
- Ma, nije ništa! Pas je, znaš, kao malo dijete. Boji se da ću svu ljubav pokloniti tebi, a ne njemu. Pa laje, hoće jesti, piti, spavati…
Psu je neugodno da ga se opisuje takvim. Jer, on ne traži ni jesti ni piti, niti je ljubomoran na osobu s druge strane žice. On ima za reći nešto drugo. Nešto važno. On uporno nagovara svoju mladu gazdaricu da prekine razgovor s tom lažljivicom, tom glupačom koja se predstavlja kao njena velika prijateljica. I mlada gazdarica i stara gospođa znaju da ova gnjavatorica stalno priča kako ima malu plaću, kako sve čini da sačuva svoj posrnuli brak i kako istinski izgara na poslu. A to nije istina. Mlada gazdarica poslije telefonskog razgovora uvijek ljutito govori majci kako ta dosadna prijateljica ima veću plaću nego ministar, kako godinama vara svoj lijepog i pametnog muža i kako stalno uzima lažna bolovanja kako bi kod kuće radila sasvim druge poslove, koji nemaju veze s onim za što dobiva masnu plaću. Pas sve to zna. Zato on u njihovom telefonskom razgovoru nastupa kao savjesni prevoditelj. On svojoj mladoj gazdarici sastavlja tajne titlove koji govore ono što je istina, a lajući u slušalicu briše riječi koje nemaju uporišta u stvarnom životu. On briše cijele rečenice o maloj plaći, spašavanju posrnulog braka i istinskom izgaranju na poslu. Pas je, dakle, samo istinoljubiv, a ne gladan ili žedan. I zato se vrijeđa kad mu se uskraćuje pravo na istinu.
Joj, a ormar! Psu je zlo od ormara! Te daske on doživljuje kao živo biće, kao nešto što ima vlastiti život i snove. Zato sve i čini da taj komad namještaja ostane posebna priča. Ormar, kao prvo, ima granice koje se nikako ne smiju prijeći. Nitko, čak ni ljudi, ukućani, nemaju pristup u sve pretince. Tu granicu ne stvaraju daske, ručke ili brave, nego misli, pretpostavka da se u rublju ili u kaputima skriva nešto što se ne smije znati. Među uredno složenom posteljinom krije se, recimo, nakit. Mama mlade gazdarice ima dvije debele zlatne ogrlice i dva kitnjasta broša. Jednu debelu ogrlicu podvalio joj je neki prevarant na ulici: prišao joj je s leđa dok je šetala sa psom i uvjerio je da su zajedno ugledali nečiju izgubljenu ogrlicu te joj predložio da je otkupi u pola cijene, kako ne bi gubili vrijeme na procjenu kod obližnjega zlatara i potom unovčavanje čeka koji bi im zlatar ponudio umjesto gotovine. Mlada pak gazdarica u jednome od pretinaca drži pisma svojih udvarača, među kojima je i čovjek optužen za ratno profiterstvo. Pas ima razvijen njuh. On njuši potencijalnu nevolju. O tom su čovjeku pisale novine uzduž i poprijeko: otkud je, tko su mu roditelji i koliko zarađuje. I psu je strašno žao što se u prirodi ruše stabla za proizvodnju blještavog papira na kojemu će paradirati lopovi uslikani ispod raskošne palme, s čašom najskupljeg šampanjca u ruci. Psi plaču kad vide velebne lopovske zgrade podignute novcem opljačkanih građana, sportske automobile sa specijalno dizajniranim registracijskim pločicama i ljupke starlete s lažnim nakitom koji ima utisnut žig neke slavne draguljarnice s Dalekog Istoka. Pas tada pomisli kako je ipak sreća što na svijetu postoje granice jer, eto, i on ima mogućnost postaviti jednu, makar i fiktivnu: on sam sebi zabranjuje dalje listanje raskošne revije, jer sljedeću stranicu, odmah iza odioznog mafijaša, zauzima slavni književnik, dobitnik nekoliko razvikanih međunarodnih nagrada, živi klasik, kako mu tepa zadivljena akademska kritika. Za književnika piše da glasno podriguje za vrijeme jela i da mu je mama umrla na ulici kao teška alkoholičarka. Pas sluti da to nisu sve gnusobe, da ima toga još. I stvarno: dalje se negativni likovi iz piščeva djela uspoređuju s autorom, pa tako pred sobom imamo imamo najveće lažljivce, pokvarenjake i idiote kao piščeve dvojnike iz školske lektire. Pas u tome vidi rasulo, koje uspoređuje s jednom Baudelaireovom pjesmom iz Cvjetova zla:

U zraku, međutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.
Dok svjetla na vjetru ziblju se i pletu,
Ulicama svuda Blud se pali tada,
K'o mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda krči sebi put potajni,
Dušmaninu sličan, sprema prepad tajni.

No, s druge strane, kad mladi gazda u sobi odsutno gleda televiziju, pas na čudesan način preskače sve moguće granice. Pas, primjerice, puno brže prepliva bazen od najboljeg plivača, neusporedivo dalje skoči od skijaša na skakaonici, nedostižno brže vozi od vozača formule jedan. Pas pretrči sto metara za pet sekundi, a svjetski rekord, što ga je postavio atletičar iz Jamajke, iznosi 9,77. Svjetski rekord u skoku u vis je dva metra i četrdeset pet centimetara. Pas, pak, skoči nebu pod oblake. I sto metara, ako treba. Tajna je u tome što pas stigne do zacrtanog cilja prije negoli se ostali natjecatelji uopće odluče na skok. Sličnu metodologiju koristi i kod razmicanja nekih drugih, kompliciranijih granica: kad ozbiljno lice voditelja informativne emisije tvrdi da će nafta pojeftiniti, pas napinje sve svoje moždane resurse da se volja svjetskih moćnika realizira u suprotnom smjeru, to jest da nafta poskupi. I kad se to dogodi, kad mrki novinar u zadnjim dnevnim vijestima priopći da od pojeftinjenja energenata neće biti ništa, barem ne u dogledno vrijeme, pas u sebi likuje znajući da je upravo on zaslužan za takav ishod globalnog problema nestašice neobnovljivih izvora energije. Pas miče i druge nevidljive prepreke, pa dopušta enormno povećanje poreza, trgovinu ljudima, erupciju vulkana, bombaški napad, željezničku nesreću, trovanje ugljičnim monoksidom, krčenje šume, kamenovanje grešnika i lijepljenje plakata na spomeniku kulture nulte kategorije. Kad mladi gazda u sobi ravnodušno gleda televiziju – pas trči u budućnost, u vrijeme kad nitko i ništa neće biti važno. Njegove pseće knjige stihova, što bi rekao Federico García Lorca,

zvijezde su što prolaze
kroz nijemu tišinu
u kraljevstvo Ničega,
ispisujući po nebu
svoje strofe od srebra.

Pas u autu također spada u temu psa u kući, jer za vozača auto nije ništa drugo doli kuća, zgrada ili dvorac, iz kojega životinja ne može uhvatiti vanjsku granicu. Sve što je izvan auta – kreće se, juri, leti. Kuće, drveće, stupovi, nadvožnjaci, rampe, vrtovi, ograde – sve se to u oku psa registrira kao mrlja, odnosno – smeđa, zelena, plava, siva, bijela, crvena i crna crta bez jasnih granica. Granica, što bi rekli kulturolozi, žanra. No, s tim doživljajem okoline pas je zapravo napredniji od gazde, jer se usredotočuje na krajolik u kretanju i vizualizira ono što čovjek ne može: okretanje Zemlje oko svoje osi. Zemlja se okreće brzinom od tridesetak kilometara u sekundi. Oko polarne osi okrene se za 23 sata i 56 minuta, a rotacijska brzina na ekvatoru iznosi 465,1 metar u sekundi. Tu brzinu realno ne vidi nitko, zato što organ vida primjećuje samo ono što se giba u okviru očekivanog spektra brzina. Pas ne očekuje da se Zemlja okreće oko svoje osi, jer mu na to nitko nije skrenuo pozornost. Isto mu tako nitko nije objasnio da će se i auto kretati kad sjedne na stražnje sjedište i krene zajedno s mladim gazdama baki na selo. Pas racionalno percipira samo polazište i odredište. Mladi gazda za volanom u mislima nosi kuću sa sobom, ali ne onu koju je ostavio, u kojoj jede, spava i gleda televiziju, nego jednu potpuno novu nastambu, može se reći dom u stilu pasje kućice. Vozač naglasak stavlja na psa. On simbolički oslobađa životinju. Kod kuće se pas mora skrivati. I to ne samo zbog opasnosti da bi mogao iz nekog pretinca izvući debelu ogrlicu od lažnog zlata ili ljubavna pisma čovjeka kojemu se sudi za ratno profiterstvo, nego zbog ljudi koji nisu članovi kućanstva i po definiciji ne vole tuđe kućne ljubimce. Kako binarni sustav van-unutra općenito ima veliko značenje za čovjekovo pozicioniranje u svijetu, tako i u autu funkcionira kao važan čimbenik orijentacije. Recimo, ljudi izvan auta ne vide unutrašnjost automobila onakvom kakvom je vide oni koji sjede unutra. Pas, kao što rekosmo, ne vidi ništa doli rotaciju Zemlje oko svoje osi. Ljudi izvana, prolaznici ili trkači, najviše pozornosti udjeljuju staklu, prozorima na automobilu, jer prema njihovom obliku mogu prepoznati marku automobila. Ako je prozor velik i lagano metaliziran, ljudi zastanu i zagledaju se u naslon stražnjeg sjedišta, gdje se obično odlažu ogrtači i kišobrani, te ugledaju izvezeni jastučić i plišanog medu. Na jastučiću je istaknut znak tvornice koja je proizvela auto. Na medi je pak naljepnica s cijenom iz nekog hipermarketa. Ako se na stražnjem sjedištu nađe pas, onda u promatračevu oku znak tvornice automobila automatski prijeđe na životinju, tako da pas postaje auto. Ta optička varka vjerojatno je nadahnula dizajnera japanske tvornice Mitsubishi pa je jedan od svojih najuspješnijih modela nazvao Dingo, prema australskom divljem psu. Kako je auto sinonim za neukrotivoga vladara, bolji analitičar društvenih običaja reći će da je pas pravi gazda, odnosno da je gazda – pas ili pseto. Rečeno najbolje ilustrira jedna od značajki divljeg psa dinga – a to je da ta životinja noću lovi sisavce. E pa i mladi gazda-pas noću izvodi svog limenog ljubimca u lov na sisate ljepotice. Tada se osjeća „nešto divlje u zraku“ i Lamartineov vapaj itekako dobro pristaje cijelom ugođaju:

O vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.

Ta nesretnih je dosta, što im preko mjere
Dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi, što ih patnjom ždere –
Pusti, sretne, nas.

Ovu neobičnu simboličku eksploziju ni psu ni autu ne pruža „klasična“ kuća. Prvo, zato što je kuća stajaći objekt, objekt koji se ne kreće u prostoru, pa, dakle, ne proizvodi iluziju izbrisanih granica. Kuća je po definiciji čvrsta granica, jer ono što je izvan nje pripada sferi općeg ili javnog, dok ono unutra ima narav privatnog i zatvorenog. Postoje mnoge stvari na svijetu koje funkcioniraju na načelu van-unutra, ali zbog oblika nisu kuća, jer kuća je ime dobila po „kutu“, odnosno „kutevlju“, koje jezičkom čarolijom stvara pojam „kuća“. Unutarnje granice, koje bismo ponajprije opisali kao psihološke, s obzirom da se temelje na zabranama, psu ipak pružaju poticajan materijal za sanjarenje i specifično umjetničko stvaralaštvo, jer je pas, kao što je poznato, vrlo znatiželjna i kreativna životinja. Psi su u tom smislu inteligentniji od ljudi, jer su, primjerice, odavno zapazili da su kućna praznovjerja manifestacije iracionalnih granica i sapetosti ljudi koji s njim dijele krov nad glavom. Ukućani prosutu sol tumače kao svađu u kući, a vino proliveno na „mušku stranu“ navještajem sreće. Čak i na vlastitom licu iscrtavaju granice sreće i nesreće: ako im zatreperi kut desnoga oka – plakat će, vele, a ako zatreperi kut lijevoga – smijat će se. U unutrašnjosti glave čovjekova se zapanjujuća ograničenost prepoznaje u objašnjenju zvukova što odjekuju u uhu: ako im se pojavi zujanje u desnom uhu – kažu da će čuti lošu vijest, a ako zujanje dođe u lijevo uho – čut će nešto lijepo i veselo. Pas se nikad ne zamara razmišljanjima hoće li u zanosu gurnuti soljenku sa stola ili odjekuje li mu lavež u desnom ili lijevom uhu. On laje s iskrenom radošću, preko svih vidljivih i nevidljivih granica, iako zna da prvi susjed ne voli buku životinjskog podrijetla. Susjedu je, u stvari, žao što pas ne laje za njega, što njega ne čuva. Međutim, psu zbog toga neće slati nikakve poruke da prestane, jer ne zna njegov jezik. Radije će, po savjetu liječnika, životinju i njene gazde ignorirati. Onako kako to pjeva Drago Ivanišević:

To što sam od vas okrenuo svoje lice
mili moji
nije moja volja bila
neka se nevidljiva ruka sa mnom našalila
i ja ne gledam više u vas već u neki zid
siv i visok je taj zid i na njemu
iščezavaju sve slike što sam ih u očima nosio
zalud vičem ni vlastito me uho ne čuje
i tako u sobi glasom ja ću za vas posve utihnuti
i umjesto mog srca kucat će moj sat.

Susjed iz zgrade psa u tuđem stanu shvaća kao prijetnju, demonstraciju sile. On ima osjećaj da ga pas napada u ime svojih mladih gospodara i stare gospođe, pa drhti poput nezaštićenog djeteta, na koje roditelji viču bez razloga. Ili još gore: ćuti se poput djeteta bez roditelja, koje bahati učitelji ponižavaju pred razredom zbog sitnice, na primjer, zbog loše izglačane košulje. Zato od straha i nemoći noću sanja golemog psa koji ga vodi u podzemni svijet. Susjed u snu vrišti i trza se, najradije bi se nekud vratio, ali povratka nema, jer posvuda je mrak, mrak i samo mrak. Noć je simbolički gledano kraj čovjekova života, barem onog aspekta koji se temelji na voljnom djelovanju. Susjed, u krajnjoj crti, shvaća da ga mladi gazde i stara gospođa, vlasnici psa, guraju u privremenu smrt koja lako može prerasti u trajnu i konačnu. Zato se nastoji maksimalno zaštititi pa svaki, i najmanji šum pripisuje instituciji psa. Često misli da će mu biti lakše ako u sebi recitira znamenitu pjesmu Vladimira Majakovskog O gadovima:

Na zidu Marx.
Crveni okvir
Na „Izvestijama“ ljenčari mačka.
A gore na stropu
pjeva
razuzdani kanarinac
A Marx sa zida gleda, gleda…
Pa gnjevna lica
otvori usta
i vikne:
„Splele su Revoluciju malograđanske niti.
One su strašnije od vrangelovske bijede.
Što prije
kanarincima vratove zavrnuti –
da komunizam
kanarinci ne pobijede!“

Susjed u panici pomišlja na zatiranje svega što u sebi sadrži pojam psa – pâsa, paste za cipele, paste za zube, pastela, pastrve, pastuha, pastira, pasjeg zuba, pas mater, Pasternaka, Pasteura, pasivnih krajeva, paseizma, Pasjaka, pasije, pasijansa, pastiša, pastila, pasmine. Jer, kao tumači Evanđelje po Ivanu, sve počinje od riječi:

U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postadoše po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Smrt kao san i smrt kao umjetnost riječi zapravo vode u vječnost. Tako barem svojoj gluhonijemoj prijateljici tumači junak Vaginovljeva romana Svistonovljevi radovi i dani iz daleke 1929. godine:

Umjetnost je izvlačenje ljudi iz jedne sfere i uvlačenje u drugu sferu. Umjetnost uopće
nije svečanost niti posao. To je borba za naseljavanje drugoga svijeta, kako bi taj
svijet bio gusto napučen, kako bi i tamo imao puninu života. Književnost se može
usporediti sa zagrobnim postojanjem. Literatura zapravo i jest zagrobni život.

Pas u kući, dakle, više je filozofski pojam, negoli fenomen svakodnevnog života. Ukratko bi se moglo reći da je to koncentrat osobina koje su se nekoć, u civilizacijski mirnija vremena, visoko vrednovale u društvenoj zajednici. Riječ je poglavito o vjernosti, iskrenosti i služenju općem dobru. Danas ne samo da više nema takvih vrlina, nego nema niti stvarnosti u kojoj bi se one mogle realizirati, pa onda nema potrebe niti za uzvišenim razmišljanjima na slatkastom, mnogostruko prenesenom jeziku mudroslovne struke. Međutim, sintagma pas u kući nije nezanimljiva za čas kratiti. Ona nas suočava s jednim novim iskustvom postojanja. Pas u kući? Da, da, baš pas u kući. Pas u kući je zamjena za duhovnost, to je podsvjesni razgovor o umjetnosti, pokušaj da se sivim i nezanimljivim temama življenja dade sjaj vječnih pitanja, stalnih ljudskih opsesija i neizrecivih patnji. Kad je izgovori „pas“, u zraku nekim čudom uvijek oštro prostruji „as“, a to je uvijek bila – i bit će - najjača karta u svim dobitnim kombinacijama.

nedjelja, 26.10.2008.

PLIŠANI LAV

Tko nije vidio plišanog lava u autu? Svi su ga vidjeli, naravno, samo nekome je simpatična zvjerčica projurila pred očima poput razmazanog krajolika viđenog kroz prozor brzog vlaka, a druge je natjerala na duboko razmišljanje. Onima koji su nezainteresirano prošli kraj automobila s lavom negdje na zadnjem sjedalu u svijest se urezao tek nejasan obris poveće limene kutije koju je valjalo zaobići, jer je nezgodno parkirana posred nogostupa ili nekog drugog prolaznog mjesta koje čovjeka neočekivano prisiljava da zastane kako bi se simbolički poklonio prepreci. Nekoć su takve prepreke bili prosjaci, slikoviti ljudi što su s ispruženim šeširom stajali na mostu ili ispred crkve, gdje je namjernik diskretno usmjeren na darivanje potrebitog. Ispred crkve siromahu pomaže Bog, koji po definiciji sve vidi, i kako je crkva njegov dom, postoji realna opasnost da se odbijena milostinja u Božjoj kući registrira kao veliki prekršaj. Na mostu je od prolaznika također vješto iznuđen novčić, jer mu s lijeve i desne strane prijeti voda, prirodna stihija prepuna različitih duhova i čudovišta koja vrebaju neposlušne. Most i crkva nisu slučajno odabrana mjesta za privlačenje pozornosti smjernih namjernika: ispod mosta, odnosno, lijevo i desno od njega, nalazi se voda, neka vrsta „tuđeg“ teritorija, koji je napučen nevidljivim bićima, prozirnim vodenim duhovima koji su nekoć živjeli na nebu i potom su zbog lošeg ponašanja pali u vodu. Stručna literatura veli da su vodenjaci podrijetlom pali anđeli. A zgradu crkve isto tako okružuju razni zlotvori, vragovi i bjesovi, čiji je glavni cilj uzrokovanje štete i nesreće. Crkva je duši utočište i spas od zla, i tko je pohodi ne izlaže se utjecaju nečistih sila. Sličan, podsvjesni dakako, motiv potaknuo je i ponosnog vlasnika automobila da svog ljubimca stavi na neko mjesto koje zrači, a to je svakako pločnik. Pločnik je jedna vrsta mosta, na što neprijeporno upućuje i suvremeni ruski izraz „mostovaja“, jer je uzdignut iznad korita kojim teče promet. I most i mostovaja predstavljaju prijelaz iz zemlje u nebo, pa je hodanje tom uskom i opasnom trakom za odvažnog avanturista pravo inicijacijsko putovanje. Možda se nekome učini čudnim da se skupocjeni automobil uspoređuje sa svetim prosjakom, no dojam nespojivosti ne traje dugo. Prosjak je ovdje zapravo oličen u plišanom lavu na stražnjem sjedalu, koji snagom svoje nepokretnosti prisiljava pješaka da poštuje mjesto na kojem se nalazi, odnosno da poštuje vrijednost automobila koji mu je prepriječio put. Logika plišanog lava je jednostavna. On svojim hladnim pogledom poručuje sljedeće: za auto u kojemu ležim gospodar je trgovcu platio pedeset tisuća eura, a za tebe nitko nikome nije platio ništa. Prema tome, ti ništa ne vrijediš i zato u tebi ne spava plišani lav. Nitko te ne čuva. I nitko nema potrebu izložiti te na važnome mjestu. Lav je car ili kralj životinja, što znači da nosi naslov „pontifex“ ili, prevedeno s latinskog, „graditelj mostova“. Kad poveže sliku mosta i njegova graditelja, vrhovnog zapovjednika zakrčenog prolaza, čovjek na pločniku prisiljen je prihvatiti ovu nepravednu igru ukoliko želi mirne savjesti i sigurno nastaviti put. Jer, desno ili lijevo od pločnika trešti ratoborna automobilska bujica, a to znači da mu korak u stranu donosi pogibelj, kraj postojanja. Svakako ima nečeg morbidnog u načinu na koji se prolazniku prijeti smrću da bi poštovao auto. Možda je prihvatljivije za primjer uzeti vrtnog patuljka, kojeg romantični vlasnik vrta postavlja kao zaštitu od zlih sila, znači, za sreću, kako bi se mogući uljez na parceli punoj cvijeća, punoj veselih astra, georgina, zvončića, ruža, noćnih dama, hortenzija, potočnica, ljubičica i đurđica, osjećao neugodno i izopćeno, jer su elementi na parceli poslagani po načelu srodnosti materijala i funkcija. Sve nabrojeno cvijeće od istog je ili sličnog materijala, jedino se posljednje dvije biljčice, ljubica i đurđica, pojavljuju u funkciji ljekovitog bilja: ljubica se u vrtu uzgaja kao lijek protiv kašlja i za lakše izlučivanje sluzi iz pluća, dok se đurđica u pučkoj medicini koristi za liječenje srčanih smetnji. Patuljak nije biljka, on je samo vezivno sredstvo u prostoru. Njegov pravi posao je čuvanje digniteta mjesta. Smatra se, naime, da on intenzivno emitira nečujne kletve i nezamislive zabrane, koje obeshrabruju lopove u nečasnim nakanama prema bilju. Patuljkov pogled na poseban način prijeti i ubija. Jer, pogled je to vječnosti, trajnog pamćenja, neizbrisivosti. Poruka je to da više nema povratka na staro, u prošlost. To vrijedi ponajprije za njega, koji je gips bez mogućnosti vraćanja u prvotno stanje, kalcijev sulfat i vodu. On je sad okamenjena misao, duh tla, defektni gospodar tajne svekolikog podzemnog svijeta i, po toj zasluzi, opširna enciklopedijska jedinica. Povijest instaliranja gipsanih patuljaka u vrtu oko kuće seže, čini se, u daleka poganska vremena kad se štovao kult zemlje kao izvora plodnosti te je kultivirano tlo predstavljalo simbol žene. Patuljak kao tjelesno nezrela tvorevina pazio je u tom smislu da se ne dogodi oskvrnuće. To je, eto, bît snage klasičnog vrtnog patuljka i zato na mjestima koje on nadzire nitko ne krade cvijeće niti ne obavlja nuždu. Plišani lav na stražnjem sjedištu auta ima sličnu tajanstvenu moć nežive tvari, samo što njemu trikovima obilato pomaže staklo, koje u promatračevu oku proizvodi iluziju postojanja još jednog svijeta, duplikata postojećeg, jer reflektira, s lavom u pozadini, zagledano ljudsko lice i nagnute okolne zgrade, stupove, grmlje i ograde. Namjernik tako, probijajući se pogledom do lava prolazi kroz labirint odraženih prozora-windowsa i na kraju intuitivno stiže do sebe, do svojega lica koje je sjelo na meku podlogu od plišane figure lava te se polako pretvara u sliku druge, nove, velike i začuđene plišane lutke zavaljene na zadnjem sjedalu skupog automobila. Radi se o tome da je automobilsko staklo po svojoj funkciji zrcala pritajeni instrument Nebeskog Uma ili Kreacije. Čovjek možda nikad nije niti pomislio da bi mogao dospjeti u unutrašnjost takvog sofisticiranog stroja, i sad je, eto, sasvim neplanirano, za vrijeme obične šetnje gradom ili za rutinskog odlaska u dućan, čudom izvaljen na zadnjem sjedištu kao kakav engleski lord ili ruski princ u egzilu. Stoga prema „svom“ autu mora osjećati poštovanje i divljenje te se odmaknuti da ne bi slučajno ključem ili štapom ogrebao vrata ili pak napravio neku drugu glupu štetu. Pritom ga tješi spoznaja da će i onaj drugi i treći prolaznik, koji će poslije njega htjeti proći istim putem, istim mostom, osjetiti isto strahopoštovanje prema autu parkiranom na nogostupu, odnosno prema plišanom lavu-čuvaru i isto će tako paziti da ne ošteti blistavi lak, te će isto tako uz pomoć optičke čarolije mirno leći na zadnje sjedište, postati još jedna simbolička manifestacija lava i nehotice pridonijeti većoj vrijednosti automobila, većem zanimanju za tehnička čuda.
Osobe pak koje nezainteresirano prolaze pokraj plišanog lava izloženog na zadnjem sjedištu automobila na pločniku uvijek pred očima imaju život kao mrlju jurećega krajolika u koji se ne može skladno uklopiti njihovo bezbojno lice, s obzirom da s druge strane stakla ne uspijevaju uočiti plišanog lava koji ih srdačno poziva na igru u kojoj je glavni zgoditak virtualni automobil parkiran na pločniku uzavreloga grada. Zato se i ne osjećaju počašćenima kad se moraju progurati kroz uski prolaz između automobila i Ničega. Ne osjećaju se počašćenima kad prolaze pokraj Ničega. Ne osjećaju se. Ne osjećaju Ništa.

srijeda, 22.10.2008.

POSVUDA SISAK

Ne znam jesu li i drugi putnici doživjeli slično pohodeći prvi put Sisak, no meni se dogodilo da sam, ulazeći u taj grad sa zapadne strane, imala osjećaj da ne idem «u goste» nego na neki «svoj», poznati teren. Dojam je to, mislila sam isprva, koji nastaje zbog sporih reakcija osjetila pri brzoj vožnji jednim tipskim krajolikom pa eto čovjek ne stigne niti razmisliti i već je na cilju. Nešto poput vožnje vlakom, kad se čovjeku zagledanom u zelena polja krajolik odjednom pretvori u zeleno-smeđu traku koja spaja polaznu točku s odredištem. Na putu od Zagreba do Siska gledala sam, inače, ono što svakodnevno gledam putujući iz Duge Rese u Zagreb: brežuljke što se nježno propinju prema nebu, željezničku prugu, mlade rode koje dostojanstveno «nabadaju» po izoranom polju, jumbo plakate s osmijesima slatkorječivih političara, umorne bicikliste, gostionice. Miran život izvan metropole.
Sisak, međutim, u mojim očima nije ispao pre-poznat zbog optičke varke. Nije, isto tako, došao niti kao fenomen «duplikata» u prirodi. «Krivac» za ovaj déja vu efekt je Dragojla Jarnević, odnosno njen Dnevnik! Čitajući, naime, i godinama pripremajući obiman materijal za tisak, nehotice sam se uživljavala u ono što je spisateljica opisivala: putovala sam zajedno s njom, sanjala njene snove, čitala knjige koje su dolazile na njen stol, veselila se njenim ljubavima i bojala se njenih «bauka». Stranica ima mnogo, oko tisuću, gusto ispisanih, teških i bolnih. Neke i sada nosim u sebi kao živu sliku nesvakidašnje ljudske sudbine. Dragojla zapravo nije poznavala puno ljudi i nije daleko i često putovala. No, kad je putovala – činila je to neponovljivo, dojmljivo, s puno zanosa. Sisak je, čini se jedan od gradova koji nije pohodila, ali ga je u Dnevniku spominjala pa je dobio veliku važnost. Njen Sisak bio je više od Siska: bilo je to XIX. stoljeće koje se prostiralo na crti negdašnje rimske ceste koja Senj povezuje s hrvatskom unutrašnjošću. Putujući svojedobno tim pravcem, od Senja prema Karlovcu, unajmljenim seljačkim kolima, opremljena pečenim piletom i psom Morom, kojega je dobila u Senju, doživjela je «bliske susrete» s pravim pravcatim cestovnim razbojnicima. Kod Modruša je kočijaš stao kako bi se malo odmorili i napili hladne vode: «A kada bude sunce u zenitu – piše ona – on stane izpregne konje pa š njima u šumu; ja ostah u strašnoj sunčanoj podnevskoj žegi sried druma. To mi učini čovjek u zlobi svojoj i jalu. Ja mučah kao riba. Nebilo mi se kudu u hlad ukloniti. Kola nedavaše hlada do pod sebom, a šuma do stotinu koraka od druma. Sušu u se, Karolino, rekoh i zidjem s kola, da protegnem zasjedela uda. Imadem dobrano velik kišobran i ovoga razapeh nad sebom.»
Najčešće je pak Dragojla pohodila mjesne pučke veselice, kao što su prošćenja, na kojima je davala oduška svojim čulima. Tako smo, vjerojatno, zakinuti za zanimljiv opis druženja s ljepuškastim grofom Nugentom od Bosiljeva u srpnju 1844. godine, jer je, uživajući u raskošnoj svečanosti života, primijetila da dolazi dažd i da se valja pokupiti pod neki krov. Svoje je pak boleštine Dragojla liječila u obližnjim toplicama Lešću. Jednom je prilikom u zanosu ispisala i neke stihove na staklu:

Ak i usti teb' nekažu,
Šta u mojem sercu biva:
Ipak oči mi nelažu,
Koje istina su živa.

Gosti su to doživljavali kao svojevrsnu atrakciju te su se, veli poetesa, stalno raspitivali na koga se ti retci odnose. Mi, dakako, znamo tko je adresat te pjesmice: Ivan Trnski. Ivan Trnski, vječna ljubav karlovačke spisateljice Dragojle Jarnević! No, imala je Dragojla još nekoliko važnih muškaraca u svom životu. S jednim od njih sastajala se na mističnoj ljepotici Kupi. Bio je to Franjo Redinger. Možda najljepše stranice ljubavnoga «čeznutja», koje je Jarnevićeva opisala u Dnevniku, izazvao je mladi Redinger. «Ali večeras – veli ona – koracajuć uz Redingera, deržeći on moju ruku medj svojim obima niti mi javno mnenje na um nepade, ja sam bila sretna i presretna i samo njegovim sladkim rećma prisluškivala.»
Sisak je Dragojla, čini mi se, tek usput spomenula u svom dijariju, i to već pri kraju života: Godine 1867., u lipnju mjesecu, otisnula se na spektakularno putovanje u Sloveniju, u Postojnsku jamu. Bilo je nezaboravno, veli u bilješci od 13. lipnja: «Čim se pribraše vlaki iz Karlovca i Siska krenu dugi vlak iz Zagreba sa mnogo stotina putnika put Ljubljane. Čim prodjosmo Kamenimost i duž Save se vozismo, pozdravljaše nas u svakom miesto prieko rieke sa prozorah maramami mahajući stanovnici što mi vraćasmo. U Ljubljani nas primiše osobitom svečanosti, pjesmom i svirkom i nagostiše u niekoj bašči.»
Godine 1868., dana 21. studenog, ime grada Siska dramatično je zazvučalo u obiteljskom okruženju, kad se obitelj Dragojline nećakinje, kod koje je živjela, počela raspadati:
«Ovieh danah svidilo se Cesarcu sa nevestom si ići u Sisak i sa sinčićem Mirom. Da kako da to nije u redu. Zora sve lagano mrmra. Cesarac se zaljubio u tu ženu, pa sila troši na nju. Šta će biti od toga? Zora mu kani opet zajam vraćati – i tako jedno proti drugomu radi, a na sobstvenu propast. Ja nediram u nje odkako vidim šta je i kako je; nu mi je drago da sam dala mojih 1000 ft kod gruntovnice uknjižiti jer bi do mala bez novaca i bez krova ostala. Kada dojde Mina ili Girth ovamo, onda se Zora na mene u čemu godj prituži ili da sam sekantna i da nemogu služkinje kod mene obstati ili da Mirku zamierjam što me grdi-; nedavno reče: da je stara kuja uknjižila na ono hiljadu ft pa da sada nemogu dobiti ništa u najam na kuću. Da, da, sada je stara kuja; a kada je trebalo novacah: neimam nikoga do vas, pa ako nebude boga i vas propadosmo i t.d. Čitav moj život sam joj više manje samo dobro činila, a sada joj ga činim, da gledam okolo kuće i mnogu stvar od propasti občuvam; za služkinjami gledam, da neodnašaju svega i svašta od kuće i posvuda za redom gledam, od kojega nijedno pojma neima. Neznam, kuda obojim pamet, da su mislili, da ću im ja malu moju imovinu bez svakog obvezanja od njihove strane povjeriti. Dosta mi je muke, da sam se i ovako dala u njihove ruke, a kamo li pak, da je to bilo bezuvjetno.»
Dolazeći nedavno prvi put u Sisak – zastala sam na Šetnici, prekrasnom pojasu uz rijeku Kupu, i susrela Karlovac iz XIX. stoljeća, Dragojlu i Redingera, duh oduševljenja životom koji se obnavlja i ponavlja, koji vječno teče u ljubavi. U Karlovcu, uz Dragojlinu Kupu, odakle puca pogled na stari most, ubuduće ću, sigurna sam, gledati Sisak, Šetnicu, klupe, neprolaznost ljepote…

nedjelja, 19.10.2008.

O IXTLANU

Evo priče po kojoj je cijela zbirka dobila naslov (DUGA RESA-IXTLAN). Govori o fenomenu Ixtlana. O svakodnevnom životu, dakle, viđenom iz druge prostorno-vremenske perspektive.


DUGA RESA-IXTLAN



«Ti si jednostavno zaustavio postojeću stvarnost» -
prokomentirao je moju priču.
Carlos Castaneda, Put u Ixtlan


Rekli su mi da govorim u snu i zato nisam spavala. Bojala sam se da mi ne izleti strašna tajna i tako na glup način uništi život. Međutim, istodobno nisam htjela pokazati ni da sam budna jer je vozač stalno gnjavio pričom kako ga je jednom na povratku iz Postojne zaustavila televizijska ekipa i rekla da mu čestita na sjajnoj vožnji. Bio je, kako su kazali, prvi vozač koji je primijetio znak obvezatnog smjera za autobuse te je bez stajanja u dugačkoj koloni, brzo i lako, izašao s auto-puta i uputio se prema carini. Novinarka ga je pitala kako se zove. «Kako se zovete, gospodine?». A on je rekao: Batnć. «Batnć. Rk.» Kako? «Batnć.» Pa mu je onda postavila pitanje odakle dolazi. «Odakle nam dolazite?» Odgovorio je kratko. «J.» A novinarka… I tako dalje. Strašno. Teta Eva pak nikad nije imala volje razgovarati s nekim čak i kad je putovala samo tih osam kilometara od Duge Rese do Karlovca. Obično bi u krilu stiskala mali zavežljaj i uzdisala kao da je nešto boli, ah, ajoj, na što bi ljudi, valjda, trebali pomisliti kako joj je teško, tako teško da ne može niti govoriti, a zapravo se cijelim bićem primicala vratima i čekala trenutak da vozač uplovi u autobusno stajalište. Kad bi izašla na stanici kod tržnice, vidjela sam kako zajedno s Malom Mirom grabi preko travnjaka prema štandovima sa starom kramom. Eva nije htjela otkriti da prodaje staru robu. Željela je ostaviti dojam da to nije ona.
Na sjedalu iza smjestio se Branko. Njega bi vjerojatno zanimalo što je brbljavi vozač doživio na svojim zanimljivim putovanjima, ali slabo čuje na jedno uho i netko bi mu trebao prepričavati rečenicu po rečenicu. A pitao bi i za Evu. Kamo to ide. «Kamo?» «Ha? Kamo ide?» «Kamo? Kamo?» Zato sam se, kad sam primijetila da se vrpolji, pravila da spavam. Branko je ionako već u startu pretekao tetu Evu: putuje dalje, prema Zagrebu. A ona bi, kao što rekoh, sišla već u Karlovcu.
U jutro je toplo, prozori su zamagljeni. Na nekim dijelovima velike staklene plohe kapljice vlage spojile su se u živahnu kuglu koja je prokrčila put prema stvarnosti i pokazala je krošnje drveća koje su se poput beskrajnog platna vukle uz cestu. Još malo i izronit će žućkasta ploča s natpisom Karlovac, prekrižen crvenom crtom. Što znači da je gotov Karlovac. Pa onda komadić željezničke pruge… Ali ne, nije se moglo dalje! Iz desnog reda sjedala izlazio je tako jak vonj znoja da mi se činilo kao da se pred njim rasipaju sve misli koje sam dotad čvrsto držala na okupu. A niti autobus nije mogao doseći punu brzinu jer se taj vrag širio posvuda, ulazio je u presvlake na sjedalima, lijepio za gume kao onaj «Batnć» za putnike. Nisam se htjela okrenuti i pogledati od koga dolazi, to jest tko se to nije oprao, jer je na toj strani, čini mi se, sjedio profesor Mihaljević koji je već na samom početku putovanja razvezao priču o starenju. Neumitni znaci starenja, veli, očituju se prvenstveno za stolom. «Da. Prvo se čovjek zafleka dok jede, a onda…» No, dalje se nije čulo. Zaboga, pa uprla sam se nogom u željezni okvir sjedala i pritisnula pakleni gas: rrrrouuum, rrrrouuum, rrrrr! Hajde, uhvati me s tom svojom pričom o propadanju ljudskog organizma! Hajde, da te vidim! Uhvati! No? Aha, evo! Ne ide! Zapinje! Riječi posrću, zapetljavaju se u tuđe zvukove, padaju, rastvaraju se. To je zato što nisam s tobom u istom svijetu. Malo sam u autu, malo na biciklu, ali ne i s tobom u smrdljivom autobusu. Ne vidiš me jer jurim. I onda sam na cilju. A ti, eh ti!...
C-ccccc. Autobus je usporio kod naplatnih kućica na ulazu u autoput. Motor se ponešto stišao, ali je žamor ljudskih glasova i dalje održavao napetost s okolinom. «Sjećate li se ovog kukuruzište? Ha, Miki?» «Ah!» «Što je bilo?» «Pitaj Mikija…» E, nećeš, pomislila sam i dodala svoj gas. Branko je i dalje sjedio iza mene i čvrsto se držao za naslon. Htjela sam reći vozaču da i on učini isto, to jest da doda još gasa, još, još, ali sam u zadnji čas odustala sjetivši se da bih tada morala slušati njegove priče. Zažmirila sam i zamislila da je sunce već u zenitu i da me njegov žućkasti sjaj tako zasljepljuje da ne mogu vidjeti ni one iza sebe, ali ni one ispred. Brujanje na ravnoj cesti postalo vrlo dobro usklađeno s vremenom i prostorom te se činilo kao da letimo. «Open your eyes, you can fly… Never be afraid to just be… Just Cast away the cains of doubt… Have the courage to be free…» «Vanessa Williams». Putnici su utonuli u san, jedan po jedan, najprije Branko, pa onda onaj koji je podsjećao na profesora Mihaljevića i tako dalje, osim mene, naravno, jer su mi rekli da govorim u snu, što znači da bih mogla odati strašnu tajnu i tako si na glup način uništiti život. Zato sam se usredotočila na buku, na glazbu i brujanje, i svijest mi je ubrzo stvorila nekakvo tamno obličje iza drveća koje se, kako sam mislila, poput beskrajnog platna vuklo uz cestu. Što je to? Protrljala sam oči, a kroz zastor od vlage gledao me kojot. Kojot! Pravi kojot! Došlo mi je da viknem «Kojooot!», ali nisam mogla otvoriti usta. Trenutak kasnije ponešto sam se umirila uvjeravajući se da me to biće ne vidi: životinja se doimala normalnom, nekako ljudskom. Čak sam se mogla zakleti da sam čula «Que bueno?». Ili tako nekako. Pogledali smo se u oči taj kojot i ja. Iz njegovog pogleda izbijala je stanovita naklonost: bio je sasvim blizu i činilo se da vidi kroz staklo unutra, u smrdljivu unutrašnjost, odnosno da stakla niti nema nego da sam tu prozirnu stjenku izmislila kako bih se zaštitila od utjecaja vanjskog svijeta. Kao što sam pred vozačem autobusa glumila da spavam. Istina je bila tek da smo jurili prema Zagrebu i da je to izgledalo kao da letimo. Kojot se blago nasmiješio, i to očima, što mi je dalo hrabrosti da ga pitam osjeća li se između naša dva svijeta, mojeg u autobusu, i njegovog u prirodi, nekakva pregrada ili zid. Samo tiho, šapnula sam, znaš, da me vozač, ovaj «Batnć. Rk.», ne uhvati u priči. Životinja je odmah shvatila problem i nije ništa rekla nego je samo poslala osjećaje koji su se mogli opisati kao pitanje: «A što zapravo radiš ovdje?». Odgovorila sam da želim zaustaviti postojeću stvarnost. «Želim zaustaviti postojeću stvarnost.» Zažmirila sam i namjestila se kao da čekam nekakvo čudo od nevjerojatne životinje, ali ništa se nije događalo. Svijet je i dalje letio. «Open your eyes, you can fly… Never be afraid to just be… Just Cast away the cains of doubt… Have the courage to be free..» Kad sam nakon nekog vremena oprezno otvorila oči vidjela sam kako se kojot pretvara u amorfnu masu i počinje blještati. Što se događa? «Open your eyes, you can fly… Never be afraid to just be… Just Cast away the cains of doubt… Have the courage to be free…» Čekaj! Stani! Htjela sam zaustaviti to nestajanje, jer imala sam još mnogo pitanja, ali životinja me više nije mogla čuti jer je izgubila lik. Pretvorila se u tamnu masu krošnji drveća koje se poput beskrajnog platna vuklo uz cestu. I to crnilo ubrzo je prekrilo cijeli obzor te se činilo kao da je nastupila nekakva apokaliptična noć, kraj puta, odnosno smrt, na što sam jednostavno morala kriknuti iz sve snage. Riječi su same pojurile van. Ali ne! U zadnji čas se stvorilo staklo i sve je poprimilo prepoznatljive obrise. Gluhi Branko, profesor Mihaljević, Eva, koja je sišla u Karlovcu, Mala Mira. Izletjelo mi je samo: «Que bueno?».
Vozač, strašno simpatičan čovjek, slatko se nasmijao. Kao kojot. «Ispričajte nam nešto o sebi, molim vas» - rekao je.

četvrtak, 16.10.2008.

Na "Temino" pitanje o preskočenim prijevodima...

PRESKOČENI PRIJEVODI: STANOVIT (P)OGLED


Hm, vjerojatno bih napravila nadahnutiji tekst o djelima koje nisam željela prevesti, ali sam ih ipak prevela jer iz raznih razloga (egzistencija, faktor nezamjeranja, inat) posao nisam mogla odbiti, tako da danas te naslove u svojoj prevoditeljskoj biografiji doživljujem kao neka strana tijela… No, tada bi priča o ne(ad)realiziranim prijevodima krenula u neke druge vode, u problematiku prikrivenog agitpropa za vrijeme ex-socijalističke stvarnosti i kulta «dvi marke za mozak» u sočnoj tranzicijskoj zbilji. Ovako će ipak ispasti manje politike, koja se kao neko prokletstvo uhvatila baš svega što čovjek dotakne u Hrvatskoj. Dakle, zašto su neki prijevodi iz ruske književnosti, koje sam nudila izdavačkim kućama, ispali preskočeni?
Podloga za kratke odgovore je razdoblje od 1990. do 2007.

Subjektivni uzroci:

1) Odabrala sam jako zahtjevan tekst.
2) Relativno brzo sam odustala od neuspjelih pokušaja nagovaranja urednika.
3) Radila sam nešto drugo i zapravo nisam imala vremena za tekst koji sam željela vidjeti prevedenim.

Objektivni uzroci:

1) Tekst sam nudila u vrijeme izrazitog animoziteta prema ruskoj književnosti (1992-1994). Animozitet je generiralo ratno stanje kod nas.
2) Tekst sam nudila urednicima koji su rusku književnost poistovjećivali sa sovjetskom državnom umjetnošću.
3) Odabrala sam izdavačku kuću kojoj je umjetnička književnost bila sporedni proizvod.


Kako izbjeći pojavu «preskočenih prijevoda» u hrvatskome društvu?

Makrosocijalno:

1) Treba ukinuti feudalizam.
Pod feudalizmom se misli na nepisano pravilo (s neugodnim sankcijama) prema kojemu profesionalni proučavatelji književnosti rado uzurpiraju pravo na eksploataciju (proučavanje, prevođenje i sl.) nekog stranog autora i tako onemogućuju druge zainteresirane strane (proučavatelje, prevoditelje i sl.) u drugom i drukčijem pristupu «svome» piscu.
2) Treba uvesti prosvjetiteljstvo.
Treba educirati urednike. Treba, kao prvo, objaviti brošuru u kojoj bi se ljudima na
pristupačan način objasnilo da se strana književnost događala i razvijala i nakon što su oni (urednici) završili studij književnosti. Mnoge bi sigurno iznenadila činjenica da u globalnom literarnom životu više ne postoji tzv. Istočni blok. I da je Europa postala odlagalište američkog trasha. Onima pak koji nisu studirali književnost valjalo bi pokloniti knjižicu tipa «što je književnost?».

Mikrosocijalno:

1) Treba čitati.
Jer, kao što je rekao Lenjin, «čovjek uči dok je živ».

Eto, ne znam kako bi se drukčije tretirao problem kulturnih rupa u hrvatskom društvu.

subota, 11.10.2008.

MOKRE RUKE

Kad čovjek ima mokre ruke na trenutak se pretvara u emigranta u vlastitom stanu: sve važnije stvari postaju mu nedostupne, zabranjene. Tako ne smije doticati električni prekidač, jer bi mogao stradati od struje, ne smije dirati olovkom ispisane listove jer bi voda izbrisala riječi, ne smije naslanjati dlanove na zid ili odjeću jer bi ostale mrlje.
Ruke se, s vodom na sebi, osjećaju poput dobro utvrđenoga grada koji kvalitetnim vodenim prstenom štiti stanovnike od nasrtaja raznih osvajača. Ili pak liče na rasplakanu filmsku zvijezdu kojoj je vjetar raščupao brižljivo složenu frizuru. Svojstvo vode je da zaustavlja. Ne zaustavlja samo metaforički, naime, ljepotu u svojoj nedostižnosti, čineći je, kao odraz, podložnom raznim izobličenjima, nego zaustavlja sve i svakoga na životnom putu. Prisjetimo se samo biblijskog mora koje se ljudima odjednom ispriječilo kao prepreka, crta od koje počinje Egzil.
Voda je zapravo neuhvatljiva. Sastoji se od vodika i kisika, koji se nalaze u mnogim drugim spojevima u prirodi. Vjerojatno je ta okolnost vodu učinila sveprisutnom i neuništivom, jer neprestano cirkulira u raznim oblicima. Prirodna voda sadrži prašinu i otopljene plinove iz atmosfere, kao i razne soli, raspršene tvari i mikroorganizme. Goleme površine mora neprekidno se isparavaju pod djelovanjem sunčeve topline. Nastalu vodenu paru vjetrovi odnose na kopno gdje je prezentiraju kao kišu, snijeg, tuču, rosu, inje i maglu, odnosno slinu, mokraću i suze. Dio tako donesene vode ponovno se isparava, a dio kroz rijeke, potoke i bujice otječe u more. Određena količina vode odmara se u jezerima, a dio upija zemlja i u nepropusnim slojevima stvara tzv. podzemne vode, koje na površini izbijaju kao izvor. Iz izvora onda teče prema moru, iz mora na kopno i tako unedogled. Stoga se može zaključiti da je voda zatvoren sustav, svijet za sebe. Ona ima vodogradnju, granu građevinarstva koja se bavi radovima i gradnjama na vodi. U svijetu vode postoji vodokaz, sprava za pokazivanje vodostaja u zatvorenim posudama. Životinjski svijet reprezentiraju vodoljupci, a to je porodica kukaca iz reda vodenih kornjaša što živi u vodama stajačicama, pa vodomari, ptice koje se hrane ribom i sitnim vodenim životinjama, te svakako vodozemci, razna živina koja se prilagodila egzistenciji u vodi i na kopnu. Od bilja se mogu spomenuti vodopija ili cikorija te zanimljiva vodenčica, koja raste na balkonu. Postoji i dosta bolesti čija se etimologija vezuje uz vodu: najpoznatije su vodene kozice i vodena glava. Najpoznatiji film koji koristi vodu kao priču zove se Bal na vodi. Vodeni svijet na okupu drže telekomunikacije: jedna od većih kompanija zove se Vodafon, televizija pak ima voditelja, a pod zemljom i u zidovima kriju se vodovi. Vodove koristi i vojska, a jednoj vrsti postrojbe dala je stručni naziv vod. U geometriji postoji pojam vodoravno, koji je suprotstavljen pojmu okomito. Likovna umjetnost poznaje slikarsku tehniku akvarel, koja se realizira vodenim bojama. Neki ljudi imaju vodenaste oči, dok se sportovi na vodi zovu vodeni sportovi. Dosta poznatih osoba, koje su uvrštene u razne enciklopedije, ima prezime s puno vode. Recimo, hrvatski povjesničar književnosti Branko Vodnik i slovenski pisac Božo Vodušek. U vodi žive i nevidljiva bića, razni duhovi, zlodusi i vile. Najpoznatiji nevidljivi stanovnik vodenih površina zove se vodeni duh. Priručnici ga opisuju kao anđela kojega je Bog s neba gurnuo u vodu. Izgleda poput vraga s rogovima i glasa se iritantnim smijehom. Nevolja je u tome što rijetko pokazuje svoje pravo, vražje lice: najčešće se pretvara u nešto bezazleno, na primjer, u ribu, konja, svinju, kravu ili psa. Vodeničari vele da taj zloduh živi ispod mlina i da drži na okupu uređaj za mljevenje žita. Dakle, nekima je i koristan. A vodena vila koja zavodi romantične duše ljupkim glasom i slatkim riječima zapravo je negativna, pogibeljna. Jedna od njih zove se Lorelaj i živi u Rajni. Opisao ju je veliki njemački pjesnik Heinrich Heine:

U ruci joj češalj sjajan,
Iz grla vije se poj,
I napjev je čudan, bajan,
Jek silan je pjesmi toj.

Mlad brodar u čunu sjedi,
Bol ga je spopao ljut.
On vala i hridi ne gledi,
K njoj oko traži mu put.

Mlad brodar skrhat će tamo
I čunak i život svoj –
A to mu je skrivio samo
Lorelajin čarobni poj.

Mogle bi se, dakako, nabrojiti i mnoge druge stvari i pojave bez kojih nije moguć kvalitetan život društva – od vodenih topova, vodikove bombe i vodenih znakova klasičnog zodijaka, ali već su i ovi izdvojeni primjeri dovoljan dokaz zaključku o cjelovitosti i zatvorenosti tekućega svijeta. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Jer, ne zaboravimo da se i u Starom zavjetu voda spominje kao simbol života i vječnosti. Isus, naime, u razgovoru sa Samarijankom veli: «A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni».
Ako se netko pita kako funkcionira ovakav glomazan i praktički neiscrpiv organizam, dakle zajednica ili društvo, bez vlasti, bez kralja, cara, predsjednika ili poglavice, možemo mu odgovoriti da se politički život vode odvija u specifičnom sporazumu s rukom, s alatom koji je simbol vlasti i moći. U jeziku je ostalo, na žalost, malo tragova te sprege, no ipak dovoljno za podsjetiti na pojam rukovoditi ili voditi za ruku, iz kojega je iznjedrena titula rukovodioca. Možda bi se nešto više podataka o ruci i vodi moglo izvući iz sna, jer psihoanalitičari kažu da je u simbolici sna ruka zamjena za govor, pa kad, eto, sanjamo ruku, osobito ako nas netko za nju i vodi, zapravo pričamo o vlasti, o politici vodenog i svakog drugog svijeta. A to zna biti vrlo delikatno, naročito kad smo svjesni činjenice da su u politici najvažnije stvari skrivene od javnosti. Zato je najbolje kloniti se pustih priča i nagađanja. Pa i na javi, jer java je raspletanje neuhvatljive simboličke niti nekim drugim, najčešće neadekvatnim sredstvima. Zato se kaže da kad čovjek ima mokre ruke nije dobro doticati električni prekidač, jer bi mogao stradati od struje ili da nije uputno dirati olovkom ispisane listove jer bi voda izbrisala riječi. A nije dobro ni naslanjati dlanove na zid ili odjeću jer bi ostale mrlje.
Ruke se, s vodom na sebi, osjećaju poput dobro utvrđenoga grada koji kvalitetnim vodenim prstenom štiti stanovnike od nasrtaja raznih osvajača. Kad čovjek ima mokre ruke najbolje je da bude emigrant u vlastitom stanu i da sve važnije stvari oko sebe tretira kao nedostupne, zabranjene.

petak, 10.10.2008.

POGLED PTICE

Ptica sve vidi. Ne zato što na mrežnici ima osjetljivu pjegu, nego zbog ideje vječne obnove života koju nosi u sebi. Etimologija ptice u mnogim jezicima, slavenskim osobito, ali i romanskim, upućuje na pojam djeteta, kao na primjer latinski putus. U staroslavenskom ključna je pata, iz čega je vjerojatno izvučena patka, a potom i sve ostale ptice. Ptice lete u zraku, trče po zemlji, penju se po drveću, plivaju na vodi, rone pod vodom, gnijezde se u blatu. Dok sjedi na grani ptica se doima kao enciklopedija. Koncentrirana mudrost.
Ptica vidi u kuću, paralelne svjetove jedne obitelji. Vidi kako Branko sjedi za stolom i mjeri koliko dugo može zadržati dah. Aphp, uzdahne i pogleda na sat, zatim izdahne i opet pogleda na sat. Između toga prođe pedeset sekundi. Zatim opet aphp i četrdeset osam sekundi. Aphp i pedeset dvije sekunde. I sve to zapisuje na komad papira. Za to vrijeme Melita, njegova žena, pere kadu i ljutito pušta vodu. Između bučnih ispiranja priča kako je sramotno što je susjedov sin Leo donio vrećicu voćnih karamela njihovoj kćeri Martini za deveti rođendan. A pojeo je i popio u deset puta većoj vrijednosti. Branko nije mogao doći do daha. Prošli tjedan napravio je rekord: pedeset i tri sekunde. Registrirala je to samo ptica na grani.
Ptica vidi kako se noćni leptir uhvatio krhkim nožicama za donji dio prozorske daske. Gospođa Slavica ne vidi uljeza, njeno oko registrira tek tamnosmeđu mrlju za koju ona misli da je trag čokolade iz djetinjstva. Kao dijete imala je običaj zaprljane prste brisati o tvrde predmete, u prozorsku dasku i stol. Oduševljavalo ju je gledati kako zauvijek ostaje zahvala slatkom jelu i nepoznatom gospodinu koji ju je sačekivao pred školom i darovao fine čokolade. Ptica zna da noćni leptir nema nikakve veze sa čokoladom. Njemu je taj okus nepoznat.
Što još vidi ptica? Vidi mačke na karnevalu. Mačke, kao što je poznato, veći dio dana provode same u kući. Netko će reći da su one zapravo oduvijek same, jer kad su ljudi u istom prostoru, one obvezatno spavaju, i to čvrsto, trzajući šapicama i brcima, te tako daju do znanja da nisu prisutne. Noću pak, kad ljudi ugase svjetlo i televizor, mačke šeću po mraku i provjeravaju jesu li vrata zaključana, je li plin isključen i posuđe dobro oprano. Udišu mirišljav zrak. Zatim gledaju što je sve donio poštar, koliki je račun za servis automobila i do kojeg datuma vrijedi kreditna kartica. Nakon toga pročitaju novine, a neke mačke riješe i nagradnu križaljku. Njima se sviđa šareni papir pa rado pregledaju i kataloge. Kad sve stvari vrate na mjesto, kad sve shvate, odlaze u život. Noću, dakle, iz svakog stana izlazi po jedna oprezna mačka.
U mačjem životu noć zapravo nastupa rano, već u prijepodnevnim satima, jer stanovi ostaju prazni. Domaćice odlaze na tržnicu, djeca u školu, roditelji na posao. Mačke pak… Da, samo ptica na grani vidi što rade mačke. Mačke priređuju karneval. Gospođe mačke stanu pred golemo zrcalo u sobi i onda se smiju kao televizijske zvijezde. Pa skoče na stol i gurnu olovku na pod. Ili posudicu sa šećerom. Ushićuje ih prasak stvari. Ponekad pandžom povuku stolnjak na pločice i onda se zamotaju u njega. Tada liče na pripadnike pustinjskih plemena. Na mačje beduine. Neki ljudi, koji zateknu svoje mačke zamotane u stolnjak, pomisle da su im kućne ljubimice napravile neku štetu pa se, eto, skrivaju. Ali, nije tako. Mačke su na svom karnevalu i glume lopova. Misle da će uz pomoć čarobne krpe pobjeći u neku stvarnost gdje ih nitko ne poznaje. Zato zaustave dah kad poštar ubacuje pošiljke u sandučić: zamisle da se to njima uručuje poziv za sud jer su razbile posudicu sa šećerom. Ili vazu. Samo pogled ptice može prodrijeti u tu iluziju. Jer i ptica zaustavlja dah kad ispod stabla prolazi poštar. Ona ne zamišlja sud, nego sudi, osuđuje uljeza: poštar je ona, ptica, simbol posredovanja između neba i zemlje. Ona predočuje sveprisutnu dušu, a ovaj dolje samo je prolaznik, biće bez krila.
Mačke vole zrcala zato što su rođene glumice: cijeli je stan u njihovoj mašti glatka površina pred kojim pokazuju svoje draži, prekrasne oči, kitnjast rep i meke šapice. Ptica misli da bi bilo dobro napisati pismo javnosti u kojem bi raskrinkala te mačke na karnevalu, tu prozirnu igru hvatanja na čari, ali se boji da u stvaralačkom zanosu ne padne s grane. Ptica vidi opasnost. Ptica je mudra.
Premda se čini da je ptica iznad prizemnih stvari, ljubav ptice i auta neobično je snažna. Ptice vole ostavljati produkte svoje probave na sjajnome limu i čak se čini da se natječu koja će ostaviti sočniji otisak. Andriji iz prizemlja sva ta ptičja umjetnička djela nose isti naslov, Prasak. Međutim, dojam eksplozivnosti nije rezultat stvaralačkog nadahnuća, nego velike udaljenosti što je do limene podloge prevaljuje ideja olakšanja. Ptice vole umjetnički rad. Probavne slikarije pomažu im da lakše prate poznate aute u kretanju.
Za Andriju i njegovu braću auti su simbol vrijednosti. Dok gledaju iz stana svoje limene ljubimce misli im spontano rastavljaju dio po dio konstrukcije i zbrajaju: vjetrobransko staklo toliko eura plus brisači toliko eura plus upravljač toliko eura plus odbojnik toliko eura plus akumulator toliko eura pa onda plus stotine i tisuće velikih i malih stvari jednako Auto. Njihov auto. Tako poseban, tako tajanstven, samo za njih. Jer unutra, u autu, nalazi se mala drvena vikendica, bujni vrt, sportski bicikl, pedesetak vrijednih knjiga i zlatni lančić. Upravo toliko košta auto zbrojen dio po dio. Malu drvenu vikendicu, bujni vrt, sportski bicikl, pedesetak vrijednih knjiga i zlatni lančić Andrija i braća mu osjećaju za vrijeme vožnje, s obzirom da auti gube materijalnost pri malo većoj brzini.
Pogled ptice ne vidi brojke, on vidi priču koja se u kući prenosi s koljena na koljeno. Priču o autu: kako je teško kupljen, kako je vrijedan, kako je poseban. A ta priča liči na onu poznatu legendu o babi koja je tražila konak u dobrih ljudi. Tražila je, naime, baba konak i molila da preko noći ostavi opanak u kokošinjcu. Domaćini joj dopuste, a ona ujutro umjesto opanka uzme kokoš i uvjeri dobre ljude da je u njihov kokošinjac stavila kokoš. Potom s kokoši ode u drugo selo i zamoli konak, pa kad joj dopuste zamoli da u svinjcu preko noći ostavi kokoš. I dopuste joj, pa ona ujutro uvjeri domaćine da je u svinjcu ostavila svinju, a ne kokoš, te nakon kraće prepirke uzme svinju i nastavi put u sljedeće selo. I u sljedećem selu zaište prenoćište te preko noći ostavi svinju u štali, a ujutro pokupi kravu. Na kraju se baba obogati samo zato što dobri ljudi nisu imali povjerenja u sebe, u svoj pogled, nego su slušali bapske priče. Tako otprilike rastu i auti. Svaku noć im netko iz kuće stavi novu cijenu.
Pogled ptice možda najbolje uočava prolaznost stvari. S visine, s grane, vidi se kako prolaze svježi kolači, usluge piljenja drva, dimnjačari, pošta. Štoviše, s visine se vidi krovovi automobila kojima se oglašuju ti životni sadržaji. S visine se čak stječe dojam da su sve te stvari što trepere pred očima unaprijed potrošene – kolači pojedeni, drva ispiljena, dimnjaci očišćeni i pisma pročitana, jer svijet s visine izgleda završen, zaokružen, obojen kolorima proljeća, ljeta, jeseni i zime. Sa strane kao senzacija uvijek prolazi nešto drugo, zvukovi: brujanje, lupanje, mrmljanje, fućkanje, pjevanje, mljackanje, bubnjanje, mucanje, vikanje, štucanje, grgljanje, praskanje, šaputanje. Simfonija želja.
Za pticu stvari nikad ne mijenjaju mjesto: ona leti zajedno sa stvarima, sa sjenama stvari i idejama o stvarima. Ptica gleda svijet iz nemogućeg kuta. Za pticu ne postoji crta, ugao iza kojeg stvari privremeno ili trajno nestaju. Ptica leti za stvarima, pa čak i ispred stvari. Ako stvari prolaze a ptica leti za njima, onda u oku statičkog promatrača nestaju i stvari i ptice. Ptice se na televiziji i u novinama doimaju bolesnima, zaraženima opasnim virusom, osuđenima na smrt. No, riječ je o zabludi, prividu koji se širi iz statičke pozicije medija. U prostornoj istodobnosti, u letu i vožnji, ptica donosi vječnost. Njen pogled pak zove se mudrost.
Kad pticu trese visoka temperatura, kašalj i zimica, s visine se svijet vidi kao katastrofa, kraj smisla. Bolesna ptica s visine vidi potres, požar, poplavu, atentat, utapljanje, gaženje. Stvari nestaju s vidika i nema tog ugla iza kojeg bi se mogle pratiti u prolaženju. Stvari iz perspektive bolesti nestaju da bi se izgubile, da bi se zaboravile. I da bi na njihovu mjestu iznikle nove. Nove ptice, nove grane, novi automobili, novi ljudi i nove priče. Svijet mora postojati. I mora biti vidljiv. Jedino ptica sve vidi. Ne zato što na mrežnici ima osjetljivu pjegu, nego zbog ideje vječne obnove života koju nosi u sebi. Etimologija ptice u mnogim jezicima, slavenskim osobito, ali i romanskim, upućuje na pojam djeteta, kao na primjer latinski putus. U staroslavenskom ključna je pata, iz čega je vjerojatno izvučena patka, a potom i sve ostale ptice. Ptice lete u zraku, trče po zemlji, penju se po drveću, plivaju na vodi, rone pod vodom, gnijezde se u blatu. Dok sjedi na grani ptica se doima kao enciklopedija. Koncentrirana mudrost. A mudrost ne može biti bolesna, jer je unaprijed mudra. Bolestan može biti jedino svijet koji je po definiciji ispod svake mudrosti. Zato ptičja gripa nije ništa drugo doli figura, figura u kojoj postoji svijet, a koja s pticama možda nema nikakve veze osim što je, za promjenu, viđena njihovim mudrim očima.

srijeda, 08.10.2008.

DUGA RESA - IXTLAN

Polako najavljujem i svoju sljedeću knjigu - pripovijetke o svijetu u kojemu živimo, šarolike slike "pokušaja zaustavljanja stvarnosti". Carlos Castaneda je ovdje tek slučajni putnik za Ixtlan. Gljivar, rekla bih. Uostalom, evo jedne priče iz zbirke - meni osobno najdraže. Zove se "Portret razbijača autobusa".



PORTRET RAZBIJAČA AUTOBUSA


Kad je na stražnjem zidu garaže osvanuo ružni natpis KURAC, Robi se jako uzrujao, a mama je rekla da to nije ništa, jer se danas ta riječ svuda piše. Čak i u novinama.
- Nije to kao nekad – objasnila je – kad je postojalo duboko poštovanje prema stvarima i ljudima. Danas se, kao što vidiš, predsjednika države naziva kretenom, slikarskim remek-djelima iz prošlosti docrtavaju se brkovi, a ljudi prolaze jedan pored drugoga nijemo, bez pozdrava, kao da ne postoje.
- Ali, taj kurac na garaži! – Robi je bijesno siktao i čvrsto stisnutim šakama udarao po stolu. – Taj kurac u crnoj boji!
- Velim ti: nije to ništa – majka je sina kratko pomilovala po glavi, gledajući na sat kad će u dvorištu zatrubiti sestra Neda i javiti koliko je malih oštenila njihova kuja Jana.
To je zanimalo i Robija, jer je teta Neda jednog muškog psića obećala dati njemu, no auta nije bilo, ali su se zato stalno vozikali nekakvi dripci na motoru i kad bi, po tko zna koji put, nakon velikoga okretanja oko zgrade ušli u dvorište, mahnito pritisnuli gas i propeli se na jednom kotaču tako da ljudima zastane dah, taj oštri zvuk načas je podsjetio na automobilsku sirenu i mama bi izletjela na balkon. Ali, kurac!
- Da, kurac – pokušala je objasniti djetetu – to zapravo ne znači ništa, jer ne predstavlja adresu. Garaže inače nemaju adresu. Adrese se daju samo zgradama u kojima žive ili rade ljudi.
- Ima, ima! – vrisnuo je Robi. – Susjed Stjepan u garaži drži dva Arapa, Galiba i Musu, koji mu kopaju vrt uz vikendicu.
- No, to je nešto drugo – rekla je mama i ponovno odjurila na balkon misleći da je Neda s vijestima o Jani.
U kuhinju se zatim vratila s nekom drugom mišlju. Vidjelo se to po visoko podignutim obrvama, koje su odavale brigu. Stoga je Robi ponovio da na garaži stoji nezgodan natpis.
- Ah da – sjetila se mama. – Natpis ne znači ništa.
- Mda, to si već rekla – uzdahnuo je Robi – ali svi koji prolaze stazom gledaju ta nakazna slova i smiju se. Valjaju se od smijeha.
- Ali, oni se ne smiju natpisu na našoj garaži, nego nečem drugom. Jer, natpis ne govori ništa ni o garaži ni o nama.
- Ma, smiju se, kad ti kažem!
- A… smiju se sebi ili nekom drugom, ne znam, ali natpisu sigurno ne – ustrajavala je mama. – Jer, velim, ta riječ na zidu garaže ne znači ništa: u garaži imamo auto renault, dvije ćelave gume, pokrpani šator, loptu, čekić i pilu. Nijednu od tih stvari ne opisuje natpis na zidu. A na vratima garaže nema našeg imena, pa nitko sa strane i ne zna čija je. Dakle, to što piše na zidu ne odnosi se na nas… Daj, molim te, Robi, idi se igrati s djecom, nemoj biti dosadan…
I mama je ponovno izjurila na balkon misleći da stiže Neda.
- U kurac i dečki! – prošaptala je ljutito.
Robi je uvrijeđeno zaokrenuo iz kuhinje u predsoblje i u tom trenutku na vratima se pojavio tata, sav izgreben po licu.
- Blaža, daj alkohol! Neki klinac mi je šutnuo loptu pod kotač pa sam pao s bicikla!... Daj brže, krv će mi kapnuti na čistu košulju!
Robi je zastao na pragu: to je učinio Igor! On je jučer rekao „ne bojim se ja tvoga tate! Jedan precizan pogodak i on je gotov!“ Igor ga je pokušao ubiti loptom!
Robi je sjurio niza stepenice smišljajući usput osvetu tom Igoru, ali kad je stigao u prizemlje, iz jednog je stana panično izjurio poštar. Gospođa Babić htjela je baciti papuču za njim, no izgubila je ravnotežu i svalila se na Robija te ga srušila na pod. Robi je zgrabio papuču i uputio se prema kanti za smeće, koja se nalazila nekoliko metara od ulaza u zgradu. I dok je dizao plastični poklopac namjeravajući baciti Babićkin projektil, naišli su momci na motoru i dobacili mu:
- Peder!
Robi je spustio poklopac i bacio papuču za njima, ali ih nije pogodio. Oni su nestali iza ugla, a papuča je završila u cvjetnjaku susjede Matilde, među jarko crvenim georginama. Matilda je sjedila na balkonu i pila čaj od šipka s limunom te gledala kako je učiteljičin sin iz čista mira bacio papuču među njene krhke georgine.
- Stidi se! – pljucnula je u stranu. – Baš te lijepo mama uči, nema što! Jedna prosvjetna radnica! Pa da, s takvom krasnom mamom sin i ne može biti bolji!
Ostatak čaja, već ohlađen i s puno nataloženog šećera, izlila je na asfaltnu stazu kojom su bezglavo jurili motoristi. Robi je spretno odskočio u travu i isplazio teti Matildi jezik, uz sočno beee. No, nije ni zatvorio usta kad je začuo glas iza sebe:
- Što se miješaš?! Pa moja teta s pravom tjera te derane na motoru. Malo prije su zamalo naletjeli na mene, a nitko im se ne usudi ništa reći zato što je jedan od njih sin suca Vrhovnog suda.
Bila je to Biserka, podstanarka tete Matilde. Čistila je drvarnicu i ruke su joj bile pune triješčica i komadića kore. Biserka je stajala na ulazu u podrumski labirint i nogom vješto pridržavala vrata koja su se zbog propuha htjela zalupiti. Robi je šutio i razmišljao da li da se vrati kući i ispriča mami što je sve izgovorila stara i bolesna teta ili da uzme bicikl, koji je bio naslonjen na ulazna vrata, i ode na igralište iza škole. Nakon kraćeg razmišljanja odlučio se za igralište. Ako je netko tamo – super, ako nije – nema veze. Napravit će nekoliko krugova i štopati vrijeme da vidi može li pobijediti Kristijana, koji na svom scottu napravi krug za točno dvadeset sekundi. Sjeo je na bicikl i grčevito se odgurnuo, međutim, kako je nasred puta stajao kamion za odvoz smeća, nije se mogao voziti. Radnici su bili pijani i činilo se da će svaki čas izvesti neki cirkus, jer su stalno izvikivali nekakve nesuvisle rečenice i smijali se, pa je za svaki slučaj sišao s bicikla i gurajući ga pored sebe polako krenuo kroz travu, u širokom luku zaobilazeći vesele radnike i smrdljivi kamion. Kad se ponovno vratio na asfaltnu stazu naišla su ona dva dečka na motoru i dobacila mu – a što drugo nego:
- Peder!
Peder, ponovio je, to ne znači ništa, baš kao niti onaj kurac na garaži. Na garaži je moglo pisati PEDER, a dečki su mogli dobaciti „Kurac!“, i bilo bi to jednako ništa. Ni adresa, ni ime. On bi sad mogao viknuti „Kreten!“ i opet bi napravio jedno ništa. Zato je viknuo:
- Kreten!
Nitko nije odgovorio. I ništa se nije dogodilo. Onda se sjetio još jednog pojma. I viknuo je:
- Đubre!
Ni to nije značilo ništa. Nitko nije reagirao. Jedino se činilo da se jedan od pijanih radnika okrenuo, a možda i nije, možda nije reagirao na povik nego se čudio kako se zanimljivo rasipaju one njegove nesuvisle rečenice. Ili se nije ni okrenuo, nego mu se samo načas poremetila ravnoteža pa se malo zanio u stranu. Tako je mama jednom pričala da je neki problematični učenik rekao ravnatelju škole da je idiot, a ravnatelj je pozvao oca tog problematičnog djeteta, inače poznatog odvjetnika, i rekao mu kakvim ga je izrazom počastio njegov vrli sin, a poznati odvjetnik je odgovorio da on mora imati dokaze kako nije idiot, pa ako dokaže da nije, onda će malome reći da se više ne smije tako izražavati. Dakle, trebalo bi pribaviti potvrde specijalista psihijatra i onda to podastrijeti svom kolektivu koji se o slučaju treba izjasniti. Odvjetnik je, k tomu, bio i član Udruge za promicanje slobode govora, tako da ovaj zaista nije imao nikakve šanse. Pa je bilo bolje odšutjeti. Jer, roditelji znaju biti jako pokvareni. Evo, ova Branka iz fizike je rekla Lizeloti da je lukava kao lisica i nakon toga Lizelotina mama nije htjela Branki odobriti kredit za dogradnju kuće. Slučaj je završio u novinama, a čitatelji su stali u obranu Lizelotine mame tvrdeći da je postupila po savjesti, to jest da je procijenila kako ta nastavnica očito nije solidan klijent njene banke. A aktivisti za ljudska prava optužili su Branku za vrijeđanje dostojanstva ličnosti samo zato što joj sugovornica nije bila na istoj intelektualnoj razini. Mama je rekla da je Branka krivo postupila zato što se upustila u objašnjavanje. Trebala je šutjeti, kao što i ona šuti. A ona tako šuti da ljudima čak ne govori „Dobar dan“, nego se zagleda u neku nepostojeću točku, tako da je treba zamoliti da se vrati u stvarnost. Robi je mislio kako ona u toj svojoj oholosti pomalo i pretjeruje, pa susjedi, eto, već pričaju da je tata našao ljubavnicu. Nekakvu Ankicu što radi u biljnoj ljekarni. Kad se Robi nakon pješačenja po gustoj travi vratio na asfaltnu stazu, primijetio je da mu se za gumu prednjeg kotača zalijepilo nešto smeđe. Najprije je pomislio da je to komad gline ili plastelina, no kad se malo sagnuo i udahnuo okolni zrak, osjetio je smrad ljudskog izmeta.
- Drek, k vragu! – viknuo je i ljutito odbacio bicikl u stranu. Pri padu na tvrdo tlo razbila se svjetiljka. Robi je s gnušanjem zaključio kako je to nešto najgore što mu se moglo dogoditi, jer nema te sile na svijetu koja bi ga natjerala da dotakne tuđe govno. Ni za što ne skinuo smrdljivi drek čak ni s kotača voljenog bicikla. Bicikl je istog trenutka prestao postojati. A onaj tko se posrao u travnjak učinio je isti zločin kao da je podmetnuo minu. Jer, da je kojim slučajem stao u drek, morao bi baciti cipelu u smeće, u smrdljivi smetlarski kamion, pa bi ostao bez omiljenih cipela. Tada mu je sinulo da bez bicikla nema smisla ići na igralište, pa je skrenuo putem koji ga je vodio oko garaža, odakle se vidio natpis KURAC, izvučen sprejom crnog auto-laka. Pa ništa, slegnuo je ramenima. Nema veze ni sa čime. I uputio se dalje. Dok je hodao čuo je lagano krčanje crijeva u dubini trbuha i osjećao se kao da glad izbacuje van nekakve mjehuriće. Krrr, krrr, krrr. Odmah mu je pala na pamet zadnja slika iz kuhinje, a to je da je mama užurbano rezala crveno zelje za salatu. Osjećaj gladi od toga je postao neizdržljiv. Robi je potrčao, da prije stigne kući, no kad mu se pred očima otkrilo dvorište, shvatio je da oni smetlari još uvijek stoje nasred puta sa svojim zelenim kamionom, samo što se sad više ne smiju nego su ušli u prepirku s nekim čovjekom, koji drži u ruci sklopljeni bicikl s razbijenom lampom. Radnici mašu rukama i pokazuju prema kamionu, a čovjek sličan susjedu Stjepanu u jednom trenutku zašuti i zavitla bicikl među otpad, u kamion. Tako je prepirka završila, a posrani bicikl nestao s vidika. Robi je brzo pretrčao travnati dio i samo što nije zakoračio na asfalt, kad su ponovno naišla ona dvojica na motoru, što mu svaki put doviknu „Peder!“. Čuo je brujanje mrskoga stroja i nije htio riskirati. Upro je sve snage i u trenu se našao u veži. Asfaltnu stazu je jednostavno preletio. Već na ulazu u zgradu mirisalo je na različite ručkove, na zapržen luk, ribu, okruglice sa šljivama i kuhani karfiol. Dok se penjao stubama čuo je kako u nekim stanovima zveckaju tanjuri i čaše. Netko je imao i uključen radio, pa se čula glazba. Robi bi preskakivao po dvije stube, ali je u nizu bio neparan broj stepenica i onda bi mu na vrhu za završno preskakivanje ispale tri, što je bilo neizvedivo. Te tri bi mogao preskočiti samo pri silasku, kad bi skočio i odmah čučnuo. A gore bi za preskok triju stepenica trebalo letjeti. Zato je trčao sitnim koracima i kad je stigao do vrata stana malo je otpuhnuo. Tada je osjetio da i gore mirišu razna jela, njihova i susjedova, samo što iz njihova stana nije dopiralo zveckanje posuđa ili glazba s radija, nego svađa tate i mame. Mama je predbacivala tati što je obukao odijelo za izlazak, a on je njoj odgovarao da ne ide nikamo nego da lijepo sjedi kod kuće i čita novine.
- Da, a Ankica iz Biljne apoteke? – vikala je mama. – Znam da ideš k njoj! Za koji kurac bi inače oblačio novo odijelo?!
- Ma daj, ženska glavo! Kakva Ankica, kakva Biljna apoteka! To su obične izmišljotine! Onaj tko je to rekao sigurno i sam ima nekakvog putra na glavi!
- Da, da, sad skačeš na drugu temu! – nije popuštala mama. – Nećeš reći zašto si obukao novo odijelo i kamo zapravo ideš!
- Pa znaš da idem na utakmicu – branio se tata.
- Kakvu utakmicu?
- Gle, sad se praviš neupućena! – tata je skupio obrve u primjetnu ljutnju. – Sto puta sam ti rekao da se igra važna prvenstvena utakmica, a ti se čudiš…
- Kurac se igra, a ne utakmica! - bijesno je odbrusila mama.
Robi je zaključio da je najbolje malo prošetati dok se oluja ne povuče. Pa se onda tiho, na prstima, stubama spustio u prizemlje. Kad je izašao iz zgrade, motor s dvojicom dripaca upravo je projurio u svom ritualnom kruženju. Dečki nisu niti primijetili da je netko izašao na njihovu pistu. A Robi se, dakako, ipak malo prestrašio. Kad se uvjerio da su luđaci zamakli dovoljno daleko, zakoračio je na asfaltnu stazicu i zamislio se. No, kad je htio učiniti i drugi korak, odjednom su se iza njegovih leđa bučno zalupila podrumska vrata. Cijela zgrada se zatresla od siline udarca. Buuum! Pritom je nešto tresnulo i razbilo se. Robi se okrenuo i spazio susjedu Matildu na balkonu, dok su na stazi pred zgradom ležale krhotine posude za cvijeće i rasuta zemlja.
- Vražji deran, – viknula je teta Matilda i prijeteće pokazala kažiprstom – pa zar ljudima stalno moraš raditi štetu?! Vidi što si učinio: razbio si teglu sa cvijećem koju sam jučer dobila za imendan od svoje Biserke!
- Ali, nisam to ja učinio – zaustio je Robi, no susjeda Matilda već je svom snagom zamahnula lončićem punim vode i sve je pljusnulo pred motoriste, koji su se neočekivano okrenuli iza ugla i vratili u dvorište. Jedan od njih je opet dobacio Robiju:
- Peder!
Drugi se glasno smijao. Kad se malo pribrao, Robi je primijetio da je smetlarski kamion otišao, kao i pijani smetlari, dakako, no ostao je susjed koji se s njima prepirao. On je nekome rukom pokazivao na ugao iza kojega su nestali i potom se pojavili fakini na motoru i vikao da su pijani radnici kamionom naletjeli na biciklista. Susjeda Matilda stajala je na balkonu u prozirnom kombineu i galamila dalje, a Robi se čudio otkud joj tako jaki, nezaustavljivi glas iz tako mlohavog i bolesnog tijela, iz tijela koje se cijelo sastoji od naslaganih slojeva masnoga tkiva pa se doima poput mehaničkih nožica netom pripravljenih škampa. Onda je glas odjednom utihnuo i Robi je sa strahom pomislio kako opet odnekuda dolaze zločesti motoristi, no kad se okrenuo, spazio je oca kako u novom odijelu, sav važan, izlazi iz zgrade i korača putem na kojemu su nekoliko minuta ranije stajali komunalci. Ide u garažu po auto, razmišljao je, no otac je na mjestu s kojega se skreće prema garaži samo na časak zastao, kao da ne može odlučiti što i kamo dalje, pa je naposljetku nervozno otresao nekakve sitne čestice s rukava i nastavio ravno dalje. Prije toga pogledao je na novi sat i sočno pljunuo u travu. Ide na ljubavni sastanak s Ankicom iz Biljne apoteke! – zaključio je Robi i progutao gorku slinu. Zauvijek je napustio mamu. I više se neće vratiti. Više ga nitko ovdje neće vidjeti. Možda bi mu trebalo reći što piše na stražnjoj strani garaže? On to sigurno ne zna, jer je cijeli tjedan na posao odlazio biciklom. Navodno iz zdravstvenih razloga. A sad je auto ostavio mami. Onaj renault. Pa da, treba mu reći da na garaži crnim slovima piše KURAC! Treba mu reći, makar to zapravo nije ništa. Ali, ipak je nešto kad piše baš na njihovom zidu! Robi je potrčao za ocem i kad mu se učinilo da ga je zamalo sustigao, iza ugla se pojavio nesretni motor s dvojicom upornih drznika. Sad će mi opet doviknuti „Peder!“ – pomislio je u ljutnji. No, kad se osvrnuo oko sebe shvatio je da se nema kamo skloniti: i otac, koji ga nije primijetio, i on već su bili kod ulaza broj 12, gdje su dva snažna momka upravo izvukla veliku škrinju za zamrzavanje i počela je namještati u blatnjavu traktorsku prikolicu, koja je zadnjim dijelom zagradila ulaz u zgradu. Dečki na motoru polako su prošli pokraj njih i pristojno pozdravili, a Robi se odmah okrenuo prema njihovom ulazu da vidi hoće li mama po tko zna koji put izletjeti na balkon i bijesno promrmljati da to opet nije Neda s vijestima o Jani nego prokleti dripci na motoru. Mama nije izašla na balkon iako su dečki baš ispod njihovog stana dali gas, koji je bio sličan onom automobilskom. Što to znači? To znači da se Jana oštenila! To znači da može računati na psića! Hura! Dat će mu ime Maks! Evo, odmah će, odmah pitati mamu je li sve prošlo u redu.
- Mama!
Kad je došao kući mama je vriskala da prvo mora nešto jesti, jer cijeli dan ništa nije
jeo, a tek onda može pitati za psića.
- Nisam gladan, pojeo sam dvije vrećice čipsa – rekao je, no ona je kao prava učiteljica bila neumoljiva:
- Ne, ne i ne!
I nije htjela otvoriti usta sve dok nije pojeo bljutavi kelj i odvratno tvrdi kosani odrezak. Dok je tako sjedio za stolom i čekao vijesti o svom budućem psu, čuo je kako je dva puta zvonio telefon u predsoblju i jednom mobitel u njenoj torbici, ali ona je i tu bila neumoljiva. Nije se htjela javiti. Inače se u ovo doba često znao oglasiti telefon: javio bi se netko od kolega i rekao, na primjer, da se odgađa proba mješovitog pjevačkog zbora, pa ona onda ne bi ništa rekla nego bi šutke vratila slušalicu na mjesto. Valjda se i sad odgađalo nekakvo pjevanje pa zato nije dizala slušalicu. A možda je telefon imao nekakve veze i s tatom, iznenada je u Robiju proradio crv. Možda je ona Ankica htjela reći mami kako je Robijev tata sada njen muškarac i otrovno se nasmijati, pa mama nije imala volje upuštati se u svađu. Vjerojatno nije htjela briznuti u plač pred malim, a i učiteljice inače ne plaču. Barem ne javno. Zato je Robi na brzinu strpao u usta ostatke neukusnoga obroka, obrisao rukom masna usta i pitao hoće li napokon dobiti psa. Mama se blago nasmiješila i rekla da hoće.
- Da, dobit ćeš psa! Maloga Maksa.
Jana je inače oštenila četiri mladunčeta, dva muška i dva ženska. I mama se još jednom nasmiješila, očito da podrži njegov zanos prema budućem četveronožnom prijatelju. Tatu nije spominjala, da djetetu ne pokvari radost. Robija je, međutim, mučila tajanstvena zvonjava telefona: mamina je torba upravo divljala od nečije želje da joj se javi. O kome se radi? Ima li možda ljubavnika? Nekakvog tipa iz škole, kojeg nikada ne spominje? A tata sigurno nije htio priznati da odlazi sa svojom Ankicom. Izmislio je nogometnu utakmicu. Izmislio je susret jakih klubova o kojemu su svi pričali i zbog kojega su stigli čak i navijači s mora, pa je valjda mislio da će biti najuvjerljivije ako kaže da kao član uprave kluba mora pozdraviti cijenjene goste. Evo, pa možda se on javlja iz mamine torbe, možda joj namjerava reći da je bila u pravu, da je sve istina što ljudi pričaju o njemu i Ankici. A možda i nije tata… Ne, ne, mami se to ne smije priopćiti na tako podli način, u trenucima kad se veseli malom psećem biću koje će doći u njihov dom.
Robi je na brzinu ispio čašu vode i izjurio van. Nadao se da će možda na ulici sustići tatu. Ako ga i ne sustigne, zna gdje ga može potražiti: u maloj dvorani nogometnog kluba gdje obično nakon utakmice primaju važne goste ili novinare. Već je isplanirao kako će mu prići i tiho prišapnuti da je netko na garaži sprejom ispisao KURAC te mu predložiti da se zajedno vrate kući i uklone sramotu o kojoj vjerojatno svi pričaju. Jer, ipak je to sramota, makar ništa ne znači. A tu Ankicu, koja je sad s njim, jednostavno će… Ne, nije se htio upuštati u detalje. Spretno je preskakivao po dvije stube, odnosno tri na kraju svakog niza, i uvijek se dobro dočekao na nogama. Kad je pak preskočio posljednje tri, u veži se odnekud, sasvim neočekivano, stvorila gospođa Babić i oni su se ponovno sudarili. Ovaj put, međutim, nije pao Robi nego ona, pa je odmah dignula veliku dreku. Robiju je u trenu prošlo kroz glavu sjećanje na nevolje prouzročene njihovim prvim sudarom, kad je letjela ona nesretna papuča za poštarom, pa je izjurio iz zgrade glavom bez obzira. Sad je stvarno žurio i sve je bilo jako ozbiljno. Toliko ozbiljno da je pomislio kako negdje mora naći dva-tri kamena, malo veća, naravno, za slučaj da ga napadnu oni nesretni motoristi, Jer, sigurno će naići i dobaciti mu ono što mu inače dobacuju, pa eto, da se nađe. Oni cijeli dan kruže oko zgrade ne bi li ga nekako ubili, pa makar i zajedljivim dobacivanjem. Kad nitko ne bi gledao vjerojatno bi ga i fizički likvidirali, zbrisali s ovoga svijeta. Pa je stoga onaj zagonetni KURAC možda nekakav njihov znak, neka kratica kojom poručuju KAD UBIJEMO ROBIJA i onda nešto s AC. Da, sasvim je moguće. Ovog jednog klipana je znao, s njegovom sestrom Manuelom išao je u isti razred. Čak su neko vrijeme i sjedili u istoj klupi. Drugog dečka nije nikada vidio. Moguće je da mu se dečki osvećuju zato što je Manueli prošli tjedan rekao da je glupa k'o noć. A možda imaju i neke veze s Ankicom iz biljne ljekarne. Pa se onda ono A iz tajanstvene riječi na garažnome zidu može tumačiti kao ANKICA. A što bi onda bilo C? COPRNICA? Može, ali i ne mora. Možda C nije ništa, kao ni cijeli pojam KURAC, za koji mama tvrdi da sigurno ne znači ništa. I eto, kraj asfaltne staze spazio je dva poveća kamena i podigao ih. Zatim je potrčao za tatom, vjerujući da će ga još uvijek sustići negdje prije stadiona, ali ga je u trku zapljusnula voda po glavi. Zastao je, okrenuo se i ugledao staru i bolesnu susjedu Matildu s lončićem.
- Još si tu?! – vikala je. – Nije ti dovoljno što si mi uništio georgine i ananasov cvijet, nego još potežeš kamenje na kaktus – i pokazala je prstom na raskošni puzavi kaktus s puno crvenih cvjetova, koji je stajao na mjestu razbijene posude. – Stidi se! Mama ti je prosvjetni radnik!
Kad je još jednom zamahnula lončićem, prema Robiju je poletjelo samo nekoliko mršavih kapi i nije ga pogodilo. Matilda je još nešto doviknula, ali on ih nije razumio. Nije ih mogao ni sa čime povezati. Ako je bila kakva psovka, jednostavno je odletjela u zrak i raspršila se na najsitnije moguće čestice. Robi je zaključio kako bi bilo najbolje pretrčati preko travnjaka s radničkim drekom i onda skrenuti iza garaže, premda ga je tamo uznemiravao onaj glupi natpis. Inače se nikada neće riješiti zločestih susjeda i opasnih motorista. Stoga je zagazio u travu, iz koje su izvirivale prazne boce od piva i vina, vjerujući da se govno ipak zalijepilo samo za bicikl i da više nema opasnosti od mina, ali onda mu je pod nogama odjednom zasmrdjelo, isto onako kao i kad je gurao bicikl oko smetlarskog kamiona i pogodio gumom u drek. Nagnuo se i spazio kako je vrhom cipele utisnuo ornament na meku smeđu podlogu. Strašno! U prvi mah je osjetio odvratnost i htio izuti cipelu te je iz sve snage zavitlati u zrak, što dalje od nosa, ali je ubrzo shvatio da nema previše vremena za egzibicije. Morao je požuriti za tatom i Ankicom iz biljne ljekarne, dok još nisu pobjegli u neki drugi grad i neku drugu državu. Stoga je na brzinu povukao vrhom cipele po travi, gadljivo otresao nogom i brzo nastavio dalje. Prošao je pokraj zida garaže na kojemu nije pisalo ništa, odnosno, pisalo je KURAC, te potrčao prema igralištu iza škole. Tamo su nekakvi dečki vježbali propinjanje, to jest vožnju biciklom na jednom kotaču, i kad je došao tako blizu da je mogao razaznati koji su, učinilo mu se da čuje buku ubojitog motora koji ga je cijeli dan pratio u liku Manuelinog brata i još jednog tipa. Nepoznatog. Zato se odmah sklonio iza grma i prešao na drugu stranu, na jedan od putova što je vodio na nogometni stadion. Bilo je pusto i on je najprije tiho zviždukao, a onda potrčao da što prije stigne na mjesto zločina. I tako je vrlo brzo stigao do prostranog parkirališta, asfaltirane površine na kojoj je bilo više stotina uredno iscrtanih parkirnih mjesta za osobne automobile i autobuse. Pred njegovim se pogledom naslagalo tek dvadesetak auta i pet ili šest luksuznih autobusa, onih, znači, autobusa za koje se kaže da su „na kat“. Na jednome takvom autobusu na kat uočio je veliki plakat s imenom gostujućega kluba. Plakat je bio pun drečavih reklama s golim ženskama, tako da zapravo nije shvatio kako se klub zove. Razaznao je jedino zadnja dva slova, AC. A to mu nije govorilo ništa. Između vozila primijetio je prazne boce, jednu zgužvanu klupsku zastavu, slomljeni muški kišobran, poderanu tenisicu i mnoštvo masnih papirnatih vrećica. Gotovo je. To je kraj, tužno je pomislio Robi i čučnuo kraj tog smeća. Tata i Ankica iz Biljne apoteke zauvijek su otišli u drugi grad. U drugu državu. Zauvijek!
Negdje daleko, na drugoj strani parkirališta, čulo se brujanje motora, ljudski glasovi i jedan kratki signal automobilske sirene. Onda su zalupila vrata ili možda nisu, možda je nešto palo na zemlju, brujanje automobilskog motora sve se više gubilo u drugim zvukovima, u buci koju je bilo teško identificirati. Eto, odlaze tata i Ankica – uzdahnuo je Robi. I više ih nikada nitko ovdje neće vidjeti. Niti će oni vidjeti onaj nesretni natpis na zidu garaže. Mogao bi ih sustići samo jedan od ovakvih autobusa na kat, ali što vrijedi kad su svi zaključani. A uokolo nema ni žive duše. Nikoga i ničega osim autobusa. I upravo je autobus posljednja nada. Da, jedino bi autobus na kat uhvatio tatu i Ankicu iz Biljne apoteke i vratio ih natrag.
- Heeej! – viknuo je Robi, očekujući, ako ništa, barem jeku vlastitoga glasa.
No, nitko nije odgovorio. Niti se stvorio itko tko bi mogao pokrenuti luksuzni autobus na kat i sustići tatu u novom odijelu i Ankicu iz biljne ljekarne, odnosno spriječiti njihov odlazak u drugi grad i drugu zemlju. Preostaju jedino ova dva kamena, zaključio je Robi, dva kamena što ih je cijelo vrijeme grčevito stiskao u ruci čekajući priliku da zaustavi sve one loše stvari što su mu se dogodile toga dana. U tom ozračju skupio je nevjerojatnu snagu, onakvu kakvom susjeda Matilda pljuska vodu iz lončića, te bacio kamenje u vjetrobransko staklo nijemoga autobusa, koje se sočno razbilo i ogolilo veliki plakat s imenom gostujućeg kluba, pričvršćen za strop vozila. Ogolilo je zapravo brdo drečavih reklama s golim ženskama na komadu papira, jer su se od svih, valjda svih, slova normalno mogla pročitati samo dva zadnja – AC.

nedjelja, 05.10.2008.

OSJEĆAJ, OSIJEK

Kad bi riječi, poput cestovnih vozila, imale registarske pločice s oznakama mjesta svojih gospodara, tada bi osjećaj imao oznaku grada Osijeka, ali ne zato što automobili iz Osijeka nose pločicu sa slovima OS, nego poglavito stoga što se u toj zemljopisnoj točki realizira kompleksni doživljaj u kojemu možda nedostaje tek nekoliko manjih osjeta. Osjećaj se, naime, baš tako definira – kao kompleksni doživljaj. Osječki osjećaj je osobito osjetljiv. U Osijeku se osjeća, mnogi su to primijetili, sugestivan dodir slanosti, slane vode od negdašnjega Panonskoga mora, koje je vrlo bitno za boje, imena, mirise, život i ideje ovoga kraja. Osijek je vjerojatno dobio ime od riječi oseka, koja se vezuje za nazvano pretpovijesno more, ali nije isključen niti već spominjani pojam sjećanja, jer je konfiguracija terena takva da iskusnijega putnika začas potakne na neke paralele iz prošlih i budućih života, na vlastite i tuđe zapise, na nešto što naposljetku nadilazi obično postojanje u prirodi. Zimska luka u Osijeku primjer je prizora koji podsjeća na venecijanski areal, onaj dio što ga opisuje ruski poet Josif Brodski u pjesmi Lido:

Hrđavi rumunjski tanker što se praćaka u azuru,
kao izgažena cipela, što skinuta je s olakšanjem.

Našlo bi se u Osijeku i uličnih scena Pireja, privlačnih pročelja Budimpešte, tajanstvenih kutaka Istanbula ili biljnoga svijeta Hamburga. Neke bismo četvrti slavonske metropole našli u literaturi kao kultna mjesta drugih, dalekih gradova. Primjerice Sjenjak, koji ruska književnica Ljudmila Štern opisuje kao dio svojega Sankt Peterburga, odnosno Lenjingrada: “Na Trgu mira, nedaleko od Sjenjaka, vuče se lanac tamnosivih, nekad lijepih kuća”. Priča se zove Vjerujete li u čuda?, a čudo bi bilo što se osječki Sjenjak tako sigurno pruža i po gradu koji je poznat kao ruski “prozor u Europu”. Ah, u igri su, reći će netko, česti toponimi. Razum. Logika. Plan. No, pokušajmo dalje! Prisjetimo se doživljaja što ga znatiželjnome putniku priskrbljuje pogled s najvišega kata hotela Central ili Osijek na ravnu površinu kojom dominira svjetloplava rijeka Drava, koja guta zelenilo i kuće, tramvajske tračnice, dvorišta, kad čovjek nehotice, u treptaju oka, spaja zemaljsko plavetnilo bivšega (ili možda i budućega) Panonskoga mora s nebeskim azurom daljine i tako dobiva osjećaj da je na brodu koji ga polako nosi u prošlost, ali ne u povijest zemlje odnosno vode koje nadvisuje, nego u vlastitu kronologiju. U Poreč šezdeset osme godine. Bilo je to maturalno putovanje po svršetku osnovne škole. Kao što to već biva kod važnih događaja, vrijeme je nesretno izabrano: svaki je dan padala kiša, ona dosadna za koju čovjek ne zna bi li otvorio kišobran ili nebi, bi li ostao kod kuće uz televizor ili nebi, kiša kojoj mještani vele “dežd”. Za poučne izlete je možda idealno imati baš takvu pozadinu, no nekome tko želi more zasigurno su znamenitosti koje se pokazuju đacima posve nezanimljive. Čak i zadnji dan, kad se se radi zajednička fotografija, nije se moglo van i cijeli se razred ugurao u jednu sobu hotela koji je još mirisao na plastiku i žbuku. Netko je ugasio svjetlo. Nastala je tišina. Čulo se samo jednolično žuborenje kišnice u plitkome žlijebu. I trenutak je stao, kao točka u koju se zgusnuo mrak zajedno sa svim stvarima i bićima što ih je prije toga slasno progutao. Moglo se u tome kaosu zamisliti svašta, ali moglo se i raditi svašta, pa nije čudo što su baš u tim smetovima vlažnoga zraka pali i prvi pravi, “filmski”, poljupci. Poljupci od kojih su žedna usta postala jedno more, uzburkano i puno izazova. Vrata Raja. Gibraltar. Rt Dobre nade. I upravo ti poljupci s uskovitlanom slinom koja je potekla čak iz Osijeka, iz nekakve plahe slutnje dobre zabave, i razlila se po cijelome starom kontinentu, po svim okolnim zemljama koje smo kasnije obišli kao ravnodušni turisti u godinama, ti poljupci postali su forma naše vezanosti za mitsko Panonsko more. Ma, ne samo po starome kontinentu, ti osjećaji su se razlili po cijeloj zemaljskoj kugli! Josif je Brodski, veliki ruski pjesnik, tako najpoznatiju osječku plažu Copacabanu trošio u egzotičnome Brazilu, o čemu svjedoči ogled Posvećeno kičmi, u kojemu objašnjava kako je po završetku PEN-kongresa mislio “unajmiti jeftinu sobu negdje na području Copacabane, odlaziti na plažu, kupati se i sunčati, ili krenuti u Bajiju i pokušati se popeti gore po Amazoni i otuda na Cuzco, iz Cuzca u Limu i natrag, u New York”. Kao što vidimo, sve se doima jako blisko i povezano. Atlantski ocean, Panonsko more, slina. Jer, što je drugo slina doli tijela našeg more? Slina su voda, sol, sluz i fermenti. A to je osjećaj, institucija kojoj ćemo svakojako služiti do kraja života. Spominjani Josif Brodski složio je ovaj fenomen u svome Vertumnu ovako:

I ja se smjestih u svijetu, u kojem tvoja gesta i riječ
bijahu nesporni. Mimikrija, oponašanje
držani su za lojalost. Vladah vještinom
stapanja s krajolikom, kao s namještajem ili
zastorom
(što s vremenom očitovalo se na kakvoći
garderobe).

U Osijeku je, mnogi su to primijetili, klima nestvarno blaga, mediteranska, helenistička. Riječ pak u helenističkome poimanju, veli Brodskijev učitelj Osip Mandeljštam, djelatna je tjelesnost koja se razrješuje u događaju. Zato je osječki tekst duboko historičan, jer u svojoj cjelokupnosti predstavlja uzburkano more događaja. U tom smislu čak i znameniti komarci, jedna od najvećih turističkih atrakcija ovoga kraja, nisu obični insekti što se hrane krvlju svojih žrtava, nego – sasvim ozbiljno – čuvena sfinga iz Tebe, ono čudovište koje je dobronamjernim putnicima zadavalo zagonetke i proždiralo ih. Panonsko more i žive vode Osijeka naše su nesvjesno ja, strogi otac, kultura, školska lektira i svakodnevni posao, a legendarni komarci važan su čimbenik uspostavljanja dijaloga među različitim vremenima.

AUTOMOBIL

Kod riječi automobil svi će pomisliti da je dovoljno prevesti latinske sastavnice auto i mobilis pa da se zna o čemu se radi. Auto, kao, znači sam, samostalan, a mobilis je pomičan, pokretan, što se u kombinaciji svodi na prijevozno sredstvo koje se kreće s pomoću vlastitog motora te služi za prijevoz putnika i robe. Međutim, nije tako. Ili nije baš tako. Auto-prijevoznička funkcija automobila samo je usputni proizvod ovog čudesnog stroja, jer neposredna korist od iskorištavanje prirodne energije dolazi do izražaja na nekom drugom mjestu. A kojemu mjestu – lako je otkriti. Dovoljno je pogledati promidžbene poruke koje imaju za cilj pospješiti prodaju automobila: one, naime, ne vabe kupce stručnom terminologijom, ne spominju, recimo, da stroj ima 16 ventila, automatski mjenjač, obujam spremnika za gorivo 50 litara, najveću brzinu 180 kilometara na sat, da jamstvo na limene dijelove karoserije traje petnaest godina, da ulje treba mijenjati svakih 35.000 kilometara, da su brisači opremljeni senzorom za kišu i da je u serijskoj opremi i putno računalo. Proizvođači kupce nalaze magičnim formulama tipa «Vjerujte svojim očima», «Neka auto uvijek bude zadovoljstvo», «Za ljude za stilom», «Novi pojam za luksuz». Što to znači? To znači da se zaintrigiranom kupcu ne nudi brže i lakše svladavanje udaljenosti od točke A do točke B nego baš naprotiv. Za ljude postpovijesnog vremena neprestano se izmišljaju nova pomagala koja svladavanje prostornih udaljenosti maksimalno otežavaju i produljuju. Kao primjer možemo spomenuti pokretnu traku na kojoj ljudi trče a da se realno ne pomaknu ni centimetar naprijed. Jer kad bi se pomaknuli, naletjeli bi na prepreku – brzinomjer i plastičnu ogradu. A u trku ne mogu niti zastati jer ih u tom slučaju pokretna traka dovede do crte u kojoj naglo ponire u donji tok, pa pasivni stajač zbog neočekivanog doticaja sa statičnom podlogom nespretno pada. U autobusima pak na duge pruge monitrani su ekrani na kojima se neprestano vrte zabavni filmovi. Film u autobusu priča je u priči koja ima zadaću izvesti putnikovu svijest van, u prostor u kojemu neće razmišljati o svladavanju udaljenosti između dviju točaka. Filmska priča je ta koja teče zajedno s vozilom, pa se putnik koji vjeruje u iluziju slike s ekrana na tajanstven način prebacuje iz pozicije objekta vožnje u subjekt putovanja, odnosno postaje dio priče koja se vrti pred njegovim začuđenim očima. Zbog optičke iluzije, naime, čovjek izgubi kontakt s prostorom iz kojega je ušao u autobus. Njegov stvarni okoliš za vrijeme putovanja mrlja je čas zelene čas sive boje, ovisno o tome kreće li se autobus gradskim ili prirodnim krajolikom. Stoga je prisiljen gledati stvari i ljude koji mu nisu neuhvatljivi, koji nisu dakle optička mrlja, a to mu omogućuje upravo čarobni ekran. Putnik tako mentalno seli u ekran i gleda sebe kako, recimo, nastupa na pozornici Carnegie Halla ili izvodi jedanaesterac na Wembleyu. Taj učinak mašte zapazio je već u Puškin u svojoj znamenitoj pjesmi Niz ulice kad lutam šumne...

Niz ulice kad lutam šumne,
U puni kada uđem hram,
Il med mladiće lakoumne,
Tad svojoj mašti maha dam.

Kretanje, kao što smo vidjeli, čovjeka odnosi u virtualni svijet. Putnici u automobilu, neopterećeni rasporedom prometnih znakova i stanjem na cesti, mislima se vraćaju kući i provjeravaju jesu li isključili plin ili zaključali vrata stana. Neki su toliko koncentrirani da nastavljaju čitati knjigu i raditi bilješke na nekoj nevidljivoj margini. Ako se putovanje oduži, onda čak naprave i recenziju, koja je puno dulja od novinske ili časopisne. Virtualni književni kritičari u svojim osvrtima preferiraju nekakve hibridne žanrove pa im recenzije ne govore samo o pročitanoj knjizi nego dotiču i druge teme, druge knjige, pa i ne samo knjige, nego i događaje s ulice, primjerice, kao i odjeke televizijskih vijesti, stanje tekućeg računa ili vremenske prilike. Neki virtualni recenzenti u svoje tekstove uključuju i svađe sa susjedima, snove kućnog ljubimca te sadržaje kanti za smeće. Vozači, naravno, nemaju tu povlasticu posvemašnjega izbivanja iz vozila, jer oni ipak upravljaju konkretnim kretanjem kroza zrak, zemlju i vodu. Vozači prije polaska na put kod kuće ostave svoj zemaljski lik, ime, prezime i zanimanje, te u automobilu postaju nešto drugo. A što drugo? Izbor je velik, praktički neiscrpiv i u traženju novoga identiteta veliku pomoć pružio im je proizvođač automobila. On je svojim modelima dao imena koja vozaču dočaravaju prirodne pojave, na primjer, vjetrove Bora, Vento, Jugo ili Passat. Ili zviježđe Orion. Za osjetljive umjetničke duše napravljeni su Clio i Thalia. Jezikoslovci mogu uživati u Accentu. Za optičare je predviđen Focus. Ljubitelji geografije imaju Taunus, Asconu, Floridu, Volgu, Cordobu, Sorento i Ibizu. Nuklearni fizičari se raduju Protonu i Omegi. Za glazbenike su predviđeni Accord, Skala, Koral, Sonata i Fuga. Ženskari mogu birati između Astre, Diane, Mercedes, Felicije i Octavije. Za aristokraciju postoji Prinz. Ljubitelji životinja na izboru imaju Mustang, Pony, Jaguar, Dingo i Pandu. Sportaši će se sigurno odlučiti za Golf i Polo. Biografije znamenitih ljudi oličene su u Maybachu i Picassu. I tako, svatko se začas može inspirirati za neko područje, neku ulogu. Neko novo ime, prezime i zanimanje. Kad si nađe novi lik, čovjek se slobodno može pustiti niz cestu, jer nije važno pošto i kamo putuje. A još je manje važno kad će stići do cilja. Važno je da kvalitetno mašta i da se makar na neko vrijeme ne suočava sa svojim nerješivim životnim problemima. Na cesti vozače vode znakovi, golemi reklamni panoi na kojima piše sve što treba znati i kako se treba ponašati. Pojavljuje se druga realnost, dakle. Proizvođač profinjenih ručnih satova ohrabruje vozača istinom «Elegancija je stav», dok ga tvornica putnih torbi i kovčega uvjerava «Život je putovanje». Pa kad se već odlučio za «Vjerujte svojim očima», čovjeku za volanom ne treba još i poruka poput znamenitog slogana «Sve je cesta». On zna da je sve cesta. On to odavno živi. On to odavno vozi. Jer, kao što je zapisao znameniti hrvatski pjesnik Antun Šoljan – «Mnoge smo i mnogo voljeli na ovoj šarenoj cesti, ali tek usput, na cesti».

subota, 04.10.2008.

BILJEŠKA O PISCIMA, PREVODITELJIMA I NJIHOVU OKRUŽENJU

Za publiku na književnim večerima susret s piscem neka vrsta čuda, kao susret sa čarobnjakom koji dobrom djetetu ispunjava svaku želju: pisac otkriva ono što su slutili a nisu se usudili glasno izgovoriti, pisac uvijek zna odgovore na sva pitanja i pisac priča priče koje samo tada i nikad više, i nigdje više, i nitko više neće čuti u takvom obliku, s takvom intonacijom, s takvim znakovitim tišinama i kašljucanjima kao što su to oni čuli te svete večeri u malome gradu na obali velike rijeke. Pisac je tada primio publiku u svoj svijet, učinio je junakom svoje priče, spektakla, i udahnuo joj nešto osjećaja vječnosti. I u toj prešutnoj zakletvi na tajnu ljubav iznenadni spomen prevodilačke djelatnosti dolazi poput poziva na uklanjanje posljednje prepreke u slobodnom protoku književnih junaka i snova zanesenih pojedinaca, poput zazivanja stihije, općeg potopa. Ono u punini očajničkoga krika zapravo zvuči: „Eto, sad kad smo primljeni u svijet vašega književnog teksta, što sad tu radi prevođenje? Mogu li i strani autori, njihovi junaci i dijalozi ući u ovu našu zajednicu i oteti nam dio vaše ljubavi? Mogu li riječi stranoga umjetničkoga teksta postati neka tajna šifra u kojoj ćete kriti neke stvari od nas? Recite, zaboga, što je za vas prevođenje?! Je li to izdaja naše ljubavi?“ Publici na književnoj večeri ti herojski uljezi izgledaju poput prijetnje, slutnje skorog kraja. Mistični Aljoša Karamazov, pa asket Filip Latinovicz, pa nestašna Foxie, zdvojni Hamlet, pa nevjerojatni Ostap Bender... zar će im oni oteti pisca? Ti moćnici poput kralja Ubua, Gospodara muha i generala mrtve vojske? Možda nekakvi Majstor i Margarita, ujak Vanja, mala Pipi Duga Čarapa, dama s kamelijama? Zar će stranci pokupovati zavjetni teren koji pripada samo obožavateljima zanimljivih priča? I podići neka svoja Potemkinova sela? Gradić Peyton, Berlin Alexanderplatz …vatikanske podrume, orkanske visove… s lavom, vješticom i ormarom, zelenom lampom, dvanaest stolaca i ognjištem… Napučiti ga životinjama poput geparda, tarantule ili stepskog vuka? Ah, pa to je ljubav u vrijeme kolere, sto godina samoće!

Autor pak usplahirenoj publici pokušava jednostavnim sredstvima dočarati situaciju: zamislite gradsku željeznicu. Kad gledate prugu kao nešto što ima početak i kraj, onda vlakovi voze samo u jednom smjeru – od točke A do točke B. Međutim, kad se zamislite na terenu, na nekom mjestu između te dvije krajnosti, na sredini relacije recimo, onda put ima dva smjera – prema točki A i prema točki B, dakle na istok ili na zapad, lijevo ili desno. I odmah imate izbor: putovanje na istok i putovanje na zapad. Možda i dva režima vožnje, lakši i teži. U svakom slučaju – imate dvije opcije putovanja. Ako uđete u vlak u tom svom polovičnome mjestu između dvije krajnosti, onda se vaša percepcija proteže samo dionicom koju morate prijeći, recimo na istok, zapad ostavljate kao ideju koja ne pripada vašem životnom putu, vašoj priči i mašti. Zapad odmah postaje nešto drugo, nešto poput stranog tijela. Face s kojima putujete postaju za vas strane onog trenutka kad vlak prijeđe vašu točku u smjeru koji nije vaš. Vi ste putnik, vi ste voženi na relaciji koja vam se sviđa ili je smatrate najboljom za zadovoljenje potreba koje imate s okolinom. Kao strojovođa pak ne vidite taj istok i zapad nego početak i kraj puta, pa iz te apsolutne perspektive nemate osjećaj stranih i domaćih faca. Sve face su vaše, domaće. Sve su likovi i sve su ljudi. Jednoga prepoznajete po naboranom čelu, drugog po širokom osmijehu, trećeg po prćastom nosu, četvrtog po vodenastim očima i tako dalje. Nekima čak znate i imena i godinu rođenja, a nekima tek četvrt u kojoj stanuju. Nekima torbu, cipele, način hoda ili miris hvarske lavande u kaputu. Uglavnom, za vas su sva bića u vlaku jedna cjelina – biološka i prostorna. I vjerojatno biste se začudili da vas netko pita kako putnik sa crvenim šalom, koji ujutro miriše na cappuccino, i ulazi na trećoj-petoj-šestoj stanici a silazi na predzadnjoj u smjeru istoka – utječe na putnika u vjetrovci boje riječnog pijeska s nadimkom Bob koji pak ulazi na prvoj stanici i ide do zadnje u smjeru zapada. Ostali biste zbunjeni kad bi vas taj netko pitao i je li vam teže prevoziti putnike s istoka na zapad ili obratno, odnosno, koje putnike najviše volite. Vi imate vlak i svladavate prostor i vrijeme, a bića koja su vaši putnici upoznali ste prije, na drugim mjestima i drugim povodima. Svi su vaši onoliko koliko ih prepoznajete. Putnici u transportu mogu jedan drugoga ružno gledati, mogu jedan drugoga mrziti ili voljeti, ali oni tu simpatiju ili antipatiju ne stavljaju u funkciju vašim posredovanjem, nego iz nekih drugih razloga i povoda. S pomoću nekog drugog mehanizma. Putnici u transportu, naposljetku, mogu i ne vidjeti jedan drugoga i ne biti svjesni da njihovo kretanje netko koordinira. Oni mogu jednostavno spavati između točke A i B, a o povratku iz B u A slušati glazbu ili gledati film. Ili čak umrijeti, jer i to je nekakva činjenica. Za strojovođu je putničko sljepilo svojevrsna čarolija i izazov, jer iz daljine bolje vidi svakog putnika ponaosob nego oni sebe uzajamno. A putnici zapravo nisu niti svjesni da postoji strojovođa koji ih koordinira: oni svoj put doživljuju kao osobni, mentalni angažman pri kojem malo protegnu noge i učine neki pomak u razmještaju stvari. Oni ne razmišljaju o instanci koja ih vozi, njihove misli ostaju vezane za kuću, polazište. Oni još dugo, premda se voze u vlaku, u mislima kuhaju kavu, listaju novine ili zaključavaju vrata. Njihovo oko dodiruje željeznu konstrukciju vlaka, prugu, sjedala u vagonu, peron i konduktera u izmaglici. Na nježnu kožu njihovih prsta lijepe se tragovi pokvarene kemijske olovke ili komadići tvrde žvakaće gume. Potplati cipela razmazuju neprozirnu pljuvačku. Oni jedno vrijeme čak simbolički putuju u dva smjera istodobno: objektivni i subjektivni, unutarnji i vanjski. Zato se začude kad u nekom mediju, koji razotkriva čarolije postojanja, ugledaju slike drugih putnika ili marljivog strojovođe. Oni su cijelo vrijeme razmišljali o nečem drugom i gledali nešto drugo, drugim riječima: sebe. Strojovođa i drugi putnici nisu bili u njihovu obzoru. Tako je, eto, nekako i s čitateljima i njihovim autorom. Svaki čitatelj je cijelo vrijeme živio neku svoju priču. A kad mu se na književnoj večeri pojavio autor – pokazalo se da je to strojovođa njegova puta. Strojovođa je došao samo zbog njega, zbog svakog čitatelja ponaosob, došao je podijeliti veliku tajnu prolaženja zemaljskim krajolicima. Došao je reći kolika mu je plaća, radi li prekovremeno, koliko još ima do mirovine. I tako su postali jedno, svaki putnik je u polumraku zagušljive dvorane zamislio je da je strojovođa samo njegov, da samo njega voli i samo zbog njega svakodnevno vozi vlak od točke A do točke B, od neprobojnog unutarnjeg do vanjskog Ja… a onda, onda se pokazalo da su tu i druge face, da vlak, prije negoli stane na njihovoj stanici, odnekuda dođe i da ih ne čeka za povratak na mjestu gdje su izašli nego ide dalje i opet odnekuda dođe. I tako, da strojovođa i putnik nisu ljubavnici koji stoje pokraj starog hrasta na čijoj je kori urezano da im je ljubav vječna…

Prevoditeljska djelatnost u opusu autora književnih radova za čitatelja koji se uživljuje u literarne svjetove upravo je ta neugodna spoznaja o postojanju drugih putnika na relaciji duboko ukorijenjenih životnih navika i očekivanja. Čitatelj misli da bi vlak brže vozio, a vagoni bili uredniji i mirišljaviji kad unutra ne bi bilo drugih bića. Jer, dok vlak vozi – jedan putnik čita novine, drugi glasno hrče, treći jede jabuku, četvrti čačka po mobitelu i svaki na svoj način pridonosi kvarenju predodžbe o idealnom premještanju u prostoru. Strane jedinke ne štede energiju putovanja, ne gledaju, dakle, u istom smjeru. One nisu dio iste tajne. Jedino strojovođa, kad se nađe u ulozi putnika, zna što je zapravo vlak, jer je imao iskustvo izvanjskog promatrača i kreatora dinamičnog odnosa prema prirodi, prema drvoredima, brdima, dolinama, električnim stupovima i kućama. Sve vanjske senzacije u trenutku postizanja velike brzine prijevoznog sredstva začas postanu mrlje, nešto neodređeno zeleno, smeđe, bijelo i plavo. Gube se drvoredi, doline, električni stupovi i kuće. Strojovođa zna da je vlak figura bijega iz stvarnosti i da svatko ima pravo na tu povlasticu, ma kojim jezikom govorio i ma kojem civilizacijskom krugu pripadao. I zato ga ne smeta što se u istom trenutku i na istome mjestu mnogi upućuju na putovanje. Naprotiv, smatra to jedinstvom u raznovrsnosti. On upravlja jednom generalnom crtom, drži se nekakvih propisa i nastoji biti maksimalno predvidljiv. I sva su mu bića dragi putnici jednog te istog beskrajnog vlaka. Strojovođa ne spava, ne sanja o mjestu A ili mjestu B. On razmišlja o tome kako se putniku na kraju putovanja otvara nekakva tajanstvena perspektiva, kako ulazi u neki ured s puno zelenila i svakojakih elektronskih uređaja, kako kupuje kvalitetnu odjeću u velikoj robnoj kući ili možda hrani umiljatu mačku u stanu prijatelja koji je na moru. On mislima, željama i snovima hrli putniku, nastavlja njegovo putovanje drugim sredstvima. Strojovođa se divi putniku-glumcu, obožava putnika-pjevača, zavidi putniku-nogometašu. On svaki put, kad vlak stigne u krajnju točku, u mislima nastavi put sa svojim putnicima. Ali, ne treba pomisliti da je to znak inferiornosti strojovođe. On je ipak zapovjednik vlaka. Riječ je o nečem drugom. O akceleraciji. Strojovođa je čovjek kao i svaki drugi. On nije stroj. On je osoba. Njegov profesionalni angažman u prostoru ne smije biti sputan, ne smije biti ograničen samo na jurnjavu iz točke A u točku B i kratka zaustavljanja između toga. Njemu treba omogućiti da skrene lijevo ili desno, da se zajuri i onda naglo zakoči, da bjesomučno trubi i psuje. Da pokaže pravu narav onako kako je pokazuju ljudi za volanom svoga auta. A svi znaju što za normalnog čovjeka znači iznenadno pojavljivanje kamiona natovarenog pijeskom na uskoj cesti: smak svijeta. Odjednom ne vidi ispred sebe ništa doli goleme kotače s kojih frcaju bijela zrnca pijeska. Ili pak vozilo auto-škole sa ženom za upravljačem… pa onda nesretni biciklist. No dobro, možda je to pretjerivanje. Možda nije svaki vozač tako ogorčen kad na cesti ugleda niže rangiranog sudionika u prometu. Jer, ima putova na kojima se spora vozila uopće ne smiju kretati: pa vidjeli smo stotinu puta prijeteće znakove tipa „zabranjeno za bicikliste“, „zabranjeno za zaprežna vozila“, „zabranjeno za kamione“, a na nekim auto-cestama spori sudionici imaju svoju posebnu traku, koja se u Sloveniji, recimo označuje velikim natpisom „počasna vozila“. Sporo vozilo s oznakom auto-škole posebna je priča. Vozač kojemu se u obzor kretanja odnekud dovuče golf ili clio s plavom pločicom na kojoj je slovo „L“ prvo pomisli kako je taj zaštićeni sudionik u prometu krasna meta za odstrel: bum – i gotovo! Ravno u potiljak. Šteta je što auti nemaju ugrađene strojnice. Vozila s oznakom auto-škole začas bi nestala s ulica većih gradova i preopterećenih županijskih cesta. Bilo bi dovoljno povući okidač i dobila bi se čistina. Dodatna pogodnost je buka automobilskih motora, osobito dizelskih, i žamor pješaka, pa nitko ne bi čuo pucanj niti bi primijetio ubojstvo. Ima, međutim, u takvom razmišljanju nečeg patološkog: vozač koji strastveno poželi upucati kandidata za vozački ispit zasigurno je nekoć bio loš đak, možda je i propao koji razred u školi, pa sad želi spaliti sliku sebe kao učenika koji teško svladava gradivo snalaženja u šumi propisa. Ima, isto tako, i onih koji nišaneći u učenika zapravo žele pogoditi učitelja, koji im je, dakako, kriv za sve neostvarene snove u životu. Jedan manji pak dio vozača strojnicu kao dio opreme svog vozila zamišlja u paketu s ostalim praktičnim stvarima, pa tako žali što njegov auto nema ugrađenu perilicu, bojler, pilu, kompresor, mikser, betonsku miješalicu i sušilo za kosu. Kad bi se još i djeca našla za volanom, na popisu želja bilo bi svakojakih kompjutorskih igrica, aviona i automobilčića na daljinsko upravljanje, a ne bi nedostajalo ni mehaničkih medvjedića i plačljivih lutki. Svima, jasno, nije moguće ugoditi, pa standardni automobili ne dolaze s bogatom dodatnom opremom, nego se radije ugrađuju veći retrovizori, kako bi vozači više pozornosti usmjerili na ono što je iza njih negoli na sudionike u prometu koji ne mogu razvijati velike brzine. Svih tih patnji lišen je strojovođa vlaka kojega nikad ne pretječu žene strojovotkinje niti mu na pruzi iskrsnu lokomotive s plavom pločicom na kojoj se ističe slovo „L“. Jedino taj problem nemogućnosti skretanja lijevo i desno, što s vremenom zatupljuje i ubija eros… Da, pa strojovođa zato u mislima prati svoje putnike, dopušta da ga akceleracija kretanja još dugo nosi za njima. On unaprijed uživa, taj strojovođa dakle, u bogatstvu životnih sadržaja, sretan je što sve to postoji uz prugu kojom vozi vlak od točke A do točke B, od rođenja do smrti. Od njegovog A do njegovog B. Strojovođa si, naravno, nikako ne priželjkuje raj, skok preko vlastite granice.

No, postoji i druga stvarnost, civilizacija ljudi koji stalno u nešto sumnjaju i ničemu se ne vesele. Tu obitavaju, između ostalog, i ljudi koji znanstveno obrađuju tuđe tekstove, slova, interpunkcije, margine i čak prazne papire. Za njih je svijet smetlište, deponij odbačenih riječi i rečenica. Kraj svih želja i volje za moć. Iako su se već priviknuli na smrad lirske poezije ili gnusobu romana tijeka svijesti, ti strašni ljudi, jezikoslovci, još uvijek s gađenjem gledaju ispisane stranice papira ili ekrane kompjutora. Ljute se kad nalete na metaforu, kad netko namjerno ispusti zarez, kad iza točke nova rečenica ne započne velikim slovom. Očajni su zbog čestih opkoračenja, mrze kratice, ispuštene samoglasnike. Pitaju se zašto ljudi tako mazohistički upijaju dugačke opise krajolika u realističkom romanu kad se potrebne informacije mogu naći u praktičnim i jeftinim turističkim vodičima. Čude se što junaci kratkih priča tako upućeno razgovaraju o metafizičkim stvarima dok istodobno njihovi prototipovi ne znaju pravilno izgovoriti „tramvaj“ ili „Popokatepetl“. Ako je to jedan te isti jezik, misle oni, kako je moguće da ga ljudi na jednome mjestu njeguju, a na drugome ubijaju? Zar ne postoji neka instanca koja bi rekla: „E, sad je stvarno dosta“? Zašto njihov trud odlazi u vjetar? Pa tisuću su puta strogo naredili što se i kako se piše vezani tekst na nekom jeziku, a tamo neki pijani ili jednostavno neodgojeni rade od njih budalu i uporno guraju gramatičke greške i stilske nezgrapnosti tvrdeći da je to umjetnički opis stvarnosti s pomoću jezika. I tisuću puta im je palo na pamet da jednom zauvijek raskrinkaju te neznalice i uvjere narod koliko su odstupanja od norme pogubna za jezik. Pa to je kao da neki vrijedni inženjer izumi savršen kompjutorski program, koji se potom proširi svijetom u milijunima primjeraka, a onda jedne večeri neki zločesti junoša napravi virus i pošalje ga mailom na milijune adresa zadovoljnih korisnika programa te im sve u trenu uništi. Bi li ozbiljni korisnici rekli: ah, pusti, dečko je talentiran, kupit ćemo drugo računalo i napisati sve uništene tekstove ispočetka? Ne bi, dakako. Tražili bi doživotni zatvor za drskog dripca i još golemu odštetu za propali trud. Takvo pismo u novine nije, međutim, poslao niti jedan jezikoznanac, jer vjerojatno nije imao vremena za pisanje nečega što nije konstitutivan dio znanstvenog projekta od nacionalne važnosti, a i novinski su stupci premali prostor za dobru elaboraciju problema. A najgore je to što netko inteligentan može prigovoriti autoru pisma: zaboga, čovječe, zatrpali ste drvljem i kamenjem jednog proizvođača zla, a stotine i tisuće drugih niste uzeli u obzir! Svaki pojedinac u društvu radi nekakvu štetu, pa i vi, naposljetku. E pa ako ste tako odlučni u sankcioniranju štetočine – onda stavite na papir sve one koji na bilo koji način krše zakon. Stavite ponajprije sebe, i to ne možda kao osobu koja je krivo napisala riječ „strelica“ odnosno „strjelica“, nego kao osobu koja je napravila drugu vrstu javne štete. Napišite da ste se popišali tamo gdje to nije dopušteno, recimo, u parku iza grma magnolije. Hajde, stavite se na popis zagađivača prirode! Da vidimo! Napomenite da ste možda istresli i neku klicu, da ste uništili travu ili potopili nedužnu mušicu. Ne, sigurno to nećete napraviti. Nećete imati hrabrosti priznati da i sami uništavate život oko sebe te da i vama treba odmjeriti poštenu kaznu. A da ne spominjemo posredan negativan utjecaj na druge ljude iz takozvanog nehaja: možete li zamisliti koliko je učenika dobilo slabu ocjenu iz materinskog jezika samo zato što je nepropisno konjugiralo neki glagol? Mnogima su zbog toga roditelji zabranili odlazak u kino ili na izlet, mnogima nije darovana obećana lopta, a mnogi su opet od nemilosrdnih vršnjaka dobili podrugljivi nadimak koji će ih obilježiti za cijeli život. Sve su obitelji bile tužne i razočarane zbog dječjeg neuspjeha u školi, ponegdje je možda izbila i žestoka svađa, pa ipak ni jedan roditelj nije došao na ideju da napiše pismo u novine i okrivi vas za nesreću svojega djeteta. Nijedan otac ili majka nije uzeo papir u ruku i počeo smišljati pismo protiv vašeg tumačenja gramatičkih pravila. Nije, naravno, zato što i on nosi stanovitu količinu putra na glavi. Roditelj, recimo, nije trebao davati dijete u školu. Mogao ga je odvesti u zemlju koja nema razvijeni školski sustav i usmjeriti ga da postane stočar ili seoski vrač. A mogao se i dosjetiti da jabuka ne pada daleko od stabla, to jest da i on sam, misli se roditelj, ima neke nedostatke koji su dostojni javne osude. Gospođa mama je, primjerice, bezbroj puta ružno ogovarala svoje prijateljice i kad bi netko uzeo sve rečenice o njima, koje je izgovorila u napadu ljubomore ili zavisti, dobio bi pozamašnu antologiju verbalnih delikata. Gospodin tata je pak svake nedjelje dopodne ritualno prao auto i pritom bacao prljavu vodu u čistu rijeku, vodu u kojoj je otopio sumnjive šampone i slične otrovne kemikalije. E pa kad bi netko njega prijavio komunalnome redaru – odmah bi dobio uplatnicu za poveću kaznu. Ili bi čak završio na sudu kao osoba koja je svjesno dovela u opasnost živote drugih ljudi, životinja i biljaka.
Jezikoslovci će radije odšutjeti literarni kriminal i smisliti bolji način obračuna s jezičkim lopovima. Uzet će, naime, papir i napisati ime i prezime književnika koji se izruguje pravopisu i gramatici. Ispod imena i prezimena uredno će popisati sve zločine koje su počinile prozvane osobe. Na primjer: Josip Sever. Ispod toga: govorija i slazba. Zatim: Ivan Slamnig. Ispod toga: istokosa i propadalište. Viktor Pelevin. Ispod toga: ustoguzičje i rendirati. Irena Lukšić. Ispod toga: ajmeknuti i zagonetko. Kad naprave dovoljno dugačak popis jezičkih nedjela, onda će pokušati naći neku metodu njihove klasifikacije. Pa će reći: aha, prvo ćemo lopove podijeliti po nacionalnosti. Ovdje će biti Hrvati, tu Englezi, pa onda Rusi, Nijemci, Francuzi i tako dalje. Internacionalni i domaći kriminal. Kad smo to napravili, uzet ćemo njihove tvorenice iliti jezičke izmišljotine i napisati referat o tome kako su neki pisci zavukli ruku u nacionalnu jezičku riznicu i jednostavno si uzeli materijal za riječi koje samo njima nešto znače i njima donose korist. Pokrali su, drugim riječima, vlastiti narod i njegovo civilizacijsko dostignuće. I onda to tako napišu, savjesno, argumentirano i s poukom za buduće naraštaje. S poukom u smislu: nemojte krasti vlastiti jezik, jer književnost ionako gubi trku od novih čuda tehnološkog doba. U budućnosti ćemo komunicirati kratkim porukama preko mobilnih telefona, a za prevođenje tekstova sa stranih jezika imat ćemo posebne softvere. Iz jezika u jezik prebacivat će se strukture, a ne beskrajni nizovi značenja. Poslije još jednom pregledaju svoj znanstveni tekst, eventualno dopune koju nedorečenu misao i isprave neočekivani tipfeler te ga superiorno pročitaju na stručnom skupu posvećenom intencionalnom kvarenju jezika. Auditorij priopćenje doživi kao zanimljivo i poticajno, jer nijedan jezikoslovac neće odabrati krug autora i prekršaja koji je istom strašću popisao njegov kolega. Materijal književnih prekršaja je beskrajan, teče vertikalno i horizontalno, ima ga u povijesti i sadašnjosti, a treba ga očekivati i u budućnosti. Izvučen je iz živih i mrtvih jezika. Iz velikih i malih država, demokratskih i nedemokratskih. Ne postoje, drugim riječima, dva jezička eksperta koja su sastavila isti popis autora, nanizala iste prijestupe i donijela isti zaključak. Ne! Svatko je tu ostao svoj, svatko je u pravu i svako će naći mnoštvo prilika za razmišljanje o kondiciji standardnog jezika. Jer standardni jezik je oduvijek bio poput svetoga Grala. Strašilo.

Prema umjetniku riječi lingvisti su, srećom, tolerantni. Ako se neki jezički policajac nekim čudom i upusti u razgovor s nepopravljivim jezičkim huliganom, učinit će to vrlo obzirno, poštujući načelo nemiješanja u unutarnje stvari osramoćenog. Odnosno, učinit će to diskretno, da ne upadne u oči kolegama, koji bi ga začas proglasili kolaboracionistom i izbacili iz klana. Lingvist se svakako će hiniti da ne zna kako se pisac zove i što je sve dosad objavio, nego će ga pitati, primjerice, je li na skup došao autobusom ili vlakom, ima li to on onog pametnog mačka koji sam otvara vrata i je li vani prestala padati ona dosadna kiša. Književnik-prevoditelj odgovarat će samo s da ili ne, jer neće htjeti trošiti svoje jezičko blago na osobu koja grozničavo zapisuje svaku izgovorenu riječ i onda je u nekom uštogljenom radu prezentira kao dio svoje velike filozofije svijeta, odnosno, što je još gore, zloupotrebljava je kao dokaz kvarenja standardnog jezika u suvremenom književnom stvaralaštvu. Pisac će se namjerno maknuti iz svog bujnog floristerija, samo da se ovaj ubojica života ne dokopa koje sočne fraze ili egzotičnog izraza. S ubitačnim da i još ubitačnijim ne isisat će, kako se nada, sav zrak oko lingvista i tako ga baciti na pod, u očaj vlastite truleži. Na kraju će jezikoslovac i jezikolovac iz dvorane izaći na jedna vrata, a literarni tajkun i lopov na druga. Jedan će otići na zapad beskrajne željezničke pruge, a drugi na istok. Jedan u plus, drugi u minus na tekućem računu. U svakom slučaju, oni se stvarno nikada neće sresti, iako im život pruža bezbroj prilika za susret i druženje. Neće si zapamtiti imena, iako će se obilato citirati u svojim radovima. U negativnom kontekstu, dakako. Pa ne možemo upoznati baš sve ljude koji hodaju oko nas, reći će autor literarnih tekstova, a nije ni potrebno, domislit će jezikoslovac, jer jezička pravila su za sve pripadnike jedne govorne zajednice ista. Ako jednog čovjeka izvedemo na pravi jezički put, to je kao da smo cijelom čovječanstvu dokazali ispravnost naših postavki. Zna se u kojem smjeru teku jezici.

U trenutku dok ovo pišem u svijetu se održava desetak znanstvenih simpozija o književnosti kao namjernoj proizvodnji jezičkih grešaka, tisuće ambicioznih autora grozničavo ispisuje posljednje retke svog remek-djela, stotine tisuća običnih ljudi luduje za nekim literarnim junakom, desetine odličnih učenika popušta izazovu prevođenja književnoga teksta s jednog jezika na drugi, tisuće vlakova na raznim meridijanima i paralelama kasni na svoja odredišta, stotine strojovođa sa strepnjom prilaze opasnom pružnom prijelazu, desecima jezikoslovaca dijagnosticiran je neki teški psihički poremećaj, tisuće pisaca ne mogu živjeti bez droge i alkohola, milijuni vozača histerično vrište kad ih slabiji auti pretječu na cesti, milijuni putnika prigradskih vlakova rješavaju križaljku u novinama, stotine tisuća dječaka žarko žele postati policajci, desetak velikih sveučilišnih naklada dotiskava neki rječnik, na tisuće ispodprosječnih znanstvenika prostački ignorira talentirane kolege, milijun naivnih ljudi pohodi književne večeri svojih omiljenih autora i sanja o tome da jednoga dana otkrije tajnu umjetničkog stvaralaštva. Milijun dobronamjernih osoba nada se da će jednoga dana oživjeti sve mrtve na ovom svijetu. Najmanje pet nadobudnih astronoma otkrilo je nove planete. Dvadesetak lingvista recenzira nove školske pravopise. Dva slikara pripremaju retrospektivnu izložbu. Pedesetak tisuća ljudi plaća policajcu mandatnu kaznu zbog prelaženja ulice dok je na semaforu crveno svjetlo. Milijarda ljudi ne želi se odreći svog slikovnog pisma. Nekoliko stotina tisuća lokalnih političara ne može korektno izgovoriti „r“. Sedam ili osam sveučilišnih profesora na posao putuje vlakom. Tri pjevača zabavne glazbe imaju završen studij opće lingvistike. Devetsto tisuća akademika nakon aktivne službe ništa ne čita. Sedamdesetak sijamskih mačaka ima blagozvučno ime. Milijun i pol ljudi sa srednjom stručnom spremom nema vremena prelistati novine. Petnaest tisuća mlađih ženskih osoba intenzivno sanja u boji. Pedeset osam lingvista nikad nije napisalo pozitivnu recenziju leksikona jezikoslovnih termina. Točno trideset dva književnika imaju iza sebe i značajan znanstveni opus. Petnaest posto metodičara nastave materinskog jezika strastveno se bavi lovom. Dvanaest tisuća umjetnika tuži se na niske honorare. Devedeset jedan korektor poslao je preporučenu pošiljku na krivu adresu.Tri mentalno zaostala pastira imala su doticaj s vanzemaljcima. Stotinjak lingvista nosi slušni aparat. Petnaest tisuća neinteligentnih parlamentaraca izglasava restriktivni zakon o sigurnosti u prometu. Više od osamsto pedeset tisuća benzinskih crpki na Zapadu povećava maloprodajne cijene bezolovnoga goriva. Na tri mjesta uz more pada gusti snijeg. Jedanaest tisuća učenika za vrijeme velikog odmora jede čokoladu punjenu rižom. Devetnaest lektora luta u gustoj magli. Jedan svestrani intelektualac s užitkom čita Ubojstvo u Orient-expressu.

Poruka ove bilješke je u sljedećem: jezikoslovac ne može biti strojovođa, putnik u vlaku ne može pisati priče, a posjetitelj književnih večeri nije svjedok literarnih zločina. Život je, što kaže klasik, ipak negdje drugdje. On se neprestano prevodi i obnavlja, obnavlja i prevodi.

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv