Irena: Essential

utorak, 10.03.2009.

ZBOGOM, ORUŽJE!

Na današnji dan – moj rođendan – u povijesti se dogodilo dosta značajnih i za mene vrlo znakovitih stvari. Dovoljno je preletjeti pogledom Wikipediju i uvjeriti se da 10. ožujka u svijetu nipošto nije bilo dosadno. No, u mreži svih mogućih i nemogućih događaja posebno upadljive su veze sa strašnim tiranima i njihovim «djelima»: agencije su, vidimo, javile da je pokopan Josif Visarionovič Staljin, a poznato je da je na taj dan rođen Osama Bin Laden. Zanimljivo je, potom, da katolička crkva na taj dan obilježava blagdan Četrdeset mučenika. O Staljinu i Bin Ladenu sve se zna, dok je 40 mučenika manje poznata tema. Riječ je, da kažem, o vojnicima iz slavne XII. Legije koji su za vrijeme progonstva cara Licinija pohvatani i stavljeni pred izbor: odreći se vjere ili umrijeti u vodi koja se ledila. Vojnici se nisu htjeli odreći vjere. Još dok su bili u zatvoru napisali su zahtjev da ih se zajedno sahrani u Sareimu kod Zele u Maloj Aziji. Usput su zamolili i vjernike da uzmu njihove relikvije, a najmlađega su odredili – bude li pošteđen od smrti – za čuvara njihova groba. Mučeništvo je realizirano 9. ožujka 320. u gradu koji se danas zove Siwas. Svi su izginuli u ledenom kupalištu, a vjernici su uspjeli spasiti nešto relikvija. Iako su vojnici mučeni 9., od vremena pape Inocenta X njihov se blagdan slavi 10. ožujka.
Deseti ožujak, zaključila sam, nekom je tajnom vezom zalijepljen za otpor protiv tirana, drži se za nasilje, mučeništvo i druge oblike ekstremnog djelovanja. I nije, prema tome, slučajno što sam se tako dugo bavila temom disidentstva, egzila i zabranjene književnosti! Nije neočekivano što sam istraživala mučenike i prognanike! No, danas sam odlučila prekinuti s «mučeništvom»: svoju veliku zbirku originalnih rukopisa (samizdata) ruskih autora poklonit ću specijaliziranom arhivu u inozemstvu! S jedne strane, znam, tema ilegalne literature više nije tako atraktivna, jer je većina naslova u međuvremenu objavljena i donekle stručno obrađena, te bi se rukopisi eventualno mogli koristiti u tekstološkim istraživanjima, a s druge, puno važnije strane – više nemam mjesta za skladištenje papira. Moram osloboditi prostor za druge stvari. Konačno, i treće: zasitila sam se raznih subverzija i tajni. Želim se baviti nečim novim.

nedjelja, 01.03.2009.

SJEĆANJA NA PRVI SUSRET S HARMSOM

Ovo je ulomak iz memoara Marine Malič, žene Daniila Harmsa. Prijevod moj.



Jedne večeri, dobro se sjećam tog dana, pospremala sam svoj stol, sređivala ga. Jako volim, i to još uvijek, lijepi bijeli papir. Sve sam razvrstala i složila.
Tada se začulo kucanje na vratima. Otišla sam otvoriti.
Pred vratima je stajao visoki, neobično odjeveni mladić, s kačketom. Imao je karirani sako, pumparice i dokoljenice. Teški štap i veliki prsten na ruci.
- Mogu li ući?
- Da, da, izvolite?
Tražio je Olgu. A ona nije bila kod kuće.
- Mogu li malo pričekati Olgu Nikolajevnu?
- Dakako. Sjednite – velim.
- Zahvaljujem – kaže on.
Nastavila sam razvrstavati papiriće, i jedan je bio ljepši od drugoga. Odjednom me pitao:
- Sigurno volite glazbu?
- Jako – rekla sam.
- A što volite? Koje skladatelje?
- Najviše Čajkovskog – odmah sam uzvratila.
- Ah – veli – sviđa vam se Čajkovski? Čudesan kompozitor… I tko još?
Spomenula sam još nekog, a on je upitao:
- Volite li Bacha?
Ne, Bacha, na svoju sramotu još nisam poznavala.
Imala sam godišnju pretplatu na Filharmoniju, najjeftiniju, u posljednjem redu. Mjestu na samom vrhu, na balkonu.
Ponekad sam ravno s posla, ne presvkačeći se, oko sedam sati trčala u Filharmoniju, s torbom u kojoj su bile namirnice.
Pa me on pitao što me zanimalo.
A Olga nikako nije dolazila. Već je bilo kasno. On ju je još malo čekao i onda je otišao.
Jako mi se dopao. Vrlo je zgodan, lice mu je tako prijazno. Imao je neobične oči: plavo-plave. I kako je pristojan, odgojen! Voli glazbu i upućen je bolje od mene.
I ja sam se njemu jako dopala – kasnije mi je to rekao.
O čemu sam prije čula od Olge, znala sam da je pisac, ali, naravno, nisam ni sloutila da je to moj budući muž.

Uskoro je Olgu i mene pozvao na Ostrove. I krenule smo. Uzele smo sa sobom sendviče. Možda mlijeko i još nešto, ne sjećam se.
Jako sam voljela ići na Ostrove. Kupite kartu i idete na drugu stranu. Ujutro vas tamo odveze brodić, tamo provedete cijeli dan, a navečer se vratite u grad.
Bila sam oduševljena, moj temperament je vrio. Bila sam veoma vesela. A Olga je uvijek suzdržana, ukočena.
Sjedila sam i gledala vodu. I začula vrlo tihi glas, koji se obraćao Olgi:
- Olga Nikolajevna, pogledajte samo kakve ima oči! Tako lijepe!
- Da, ima lijepe oči – rekla je Olga preko volje.
Otada je često dolazio k nama. S vremenom sve češće. I zajedno smo negdje išli. U grad. I izvan grada.
Jednom mi je rekao:
- Ovdje je jedna stvar koju pokušavaju napraviti. To je klavirska glazba… Ako im uspije, idemo na koncert…
I išli smo na koncert klavirske glazbe. I još negdje, i još negdje.
I dogodilo se da Olge više nije bilo s nama.

Jednom sam dugo ostala sjediti u njegovoj sobi.
I on me neočekivano zaprosio.
Sjećam se da sam prenoćila kod njega.
I kad mi je mama počela predbacivati da čak ni doma nisam došla, rekla sam joj da sam zaprošena i da se udajem za Daniila Ivanoviča.
Sve se to dogodilo nekako jako brzo.
Otada Olgu gotovo da i nisam vidjela.

<	ožujak, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv