Ovo je ulomak iz memoara Marine Malič, žene Daniila Harmsa. Prijevod moj.
Jedne večeri, dobro se sjećam tog dana, pospremala sam svoj stol, sređivala ga. Jako volim, i to još uvijek, lijepi bijeli papir. Sve sam razvrstala i složila.
Tada se začulo kucanje na vratima. Otišla sam otvoriti.
Pred vratima je stajao visoki, neobično odjeveni mladić, s kačketom. Imao je karirani sako, pumparice i dokoljenice. Teški štap i veliki prsten na ruci.
- Mogu li ući?
- Da, da, izvolite?
Tražio je Olgu. A ona nije bila kod kuće.
- Mogu li malo pričekati Olgu Nikolajevnu?
- Dakako. Sjednite – velim.
- Zahvaljujem – kaže on.
Nastavila sam razvrstavati papiriće, i jedan je bio ljepši od drugoga. Odjednom me pitao:
- Sigurno volite glazbu?
- Jako – rekla sam.
- A što volite? Koje skladatelje?
- Najviše Čajkovskog – odmah sam uzvratila.
- Ah – veli – sviđa vam se Čajkovski? Čudesan kompozitor… I tko još?
Spomenula sam još nekog, a on je upitao:
- Volite li Bacha?
Ne, Bacha, na svoju sramotu još nisam poznavala.
Imala sam godišnju pretplatu na Filharmoniju, najjeftiniju, u posljednjem redu. Mjestu na samom vrhu, na balkonu.
Ponekad sam ravno s posla, ne presvkačeći se, oko sedam sati trčala u Filharmoniju, s torbom u kojoj su bile namirnice.
Pa me on pitao što me zanimalo.
A Olga nikako nije dolazila. Već je bilo kasno. On ju je još malo čekao i onda je otišao.
Jako mi se dopao. Vrlo je zgodan, lice mu je tako prijazno. Imao je neobične oči: plavo-plave. I kako je pristojan, odgojen! Voli glazbu i upućen je bolje od mene.
I ja sam se njemu jako dopala – kasnije mi je to rekao.
O čemu sam prije čula od Olge, znala sam da je pisac, ali, naravno, nisam ni sloutila da je to moj budući muž.
Uskoro je Olgu i mene pozvao na Ostrove. I krenule smo. Uzele smo sa sobom sendviče. Možda mlijeko i još nešto, ne sjećam se.
Jako sam voljela ići na Ostrove. Kupite kartu i idete na drugu stranu. Ujutro vas tamo odveze brodić, tamo provedete cijeli dan, a navečer se vratite u grad.
Bila sam oduševljena, moj temperament je vrio. Bila sam veoma vesela. A Olga je uvijek suzdržana, ukočena.
Sjedila sam i gledala vodu. I začula vrlo tihi glas, koji se obraćao Olgi:
- Olga Nikolajevna, pogledajte samo kakve ima oči! Tako lijepe!
- Da, ima lijepe oči – rekla je Olga preko volje.
Otada je često dolazio k nama. S vremenom sve češće. I zajedno smo negdje išli. U grad. I izvan grada.
Jednom mi je rekao:
- Ovdje je jedna stvar koju pokušavaju napraviti. To je klavirska glazba… Ako im uspije, idemo na koncert…
I išli smo na koncert klavirske glazbe. I još negdje, i još negdje.
I dogodilo se da Olge više nije bilo s nama.
Jednom sam dugo ostala sjediti u njegovoj sobi.
I on me neočekivano zaprosio.
Sjećam se da sam prenoćila kod njega.
I kad mi je mama počela predbacivati da čak ni doma nisam došla, rekla sam joj da sam zaprošena i da se udajem za Daniila Ivanoviča.
Sve se to dogodilo nekako jako brzo.
Otada Olgu gotovo da i nisam vidjela.
< | ožujak, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Stranice hrvatske spisateljice Irene Luksic
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
e-mail: irena.luksic@ka.t-com.hr
http://www.youtube.com/watch?v=lork4zxRGxI