Irena: Essential

četvrtak, 06.08.2009.

VOŽNJA

Zanimljivo je koliko su psihološki udaljena dva bliska pojma o kretanju: vožnja, naime, i putovanje! Jedan i drugi podrazumijevaju aktivan odnos prema prostoru, micanje iz jedne točke u drugu i stalnu nestalnost, napetost te stanoviti šok, ali i sasvim različite vremenske kategorije. Upravo potonje uvjetuje da govorimo o dva različita procesa, o jednome koji je izrazito centripetalan i drugome koji je nedvojbeno centrifugalan.
Vožnja u svojoj osnovi ima ideju voza, to jest kola, i usredotočena je na sredstvo. Kao proces ona ne vidi put nego akcentuira medij koji svladava razmak između dva zamišljena punkta. Stoga je u reklamnim porukama koje prezentiraju odlike nekog kopnenog prometala uporište na vožnji. Reklame izričito poručuju: «Ugodna vožnja» ili «Uživajte za vrijeme vožnje». I zainteresirane osobe u mašti začas realiziraju ono što traže od svog potencijalnog vozila: nevidljivo putovanje. Njihovu sreću servisira doticaj s materijalom. Materijal im pruža iluziju da su oni dio vozila ili čak cijelo prometalo, da su čarobni stroj uz pomoć kojega mogu svladati svakovrsne prepreke, dakle – pobjeći od problema. I ne samo pobjeći od problema, nego i ući u nova prostranstva ljepote i zadovoljstva. U vožnji, čini se, posebno uživaju djeca i umjetnici, što će reći populacija čija duša nije deformirana agresivnim civilizacijskim stereotipima. Oni se jednostavno voze i vesele se ideji bijega iz mrtve točke a da se pokatkad doslovce nikamo ne miču. Takav jedan pothvat «vožnje na mjestu» opisao je ruski avangardni autor Daniil Harms, i sam, naravno, dijete u duši. Priča govori o dvojici dječaka, Koljki i Petki, koji su došli u zračnu luku i divili se malome zrakoplovu. Osjećaji su kod obojice bili tako jaki da su ubrzo poletjeli u Brazil:

«Koljka Pankin i Petka Jeršov lete zrakoplovom u Brazil. To je strašno interesantno. Pilot sjedi na prednjem sjedalu, vidi mu se samo šljem. Sve bi bilo super da motor nije jako bučao, pa se nije moglo normalno razgovarati. A kad se pogleda z zrakoplova na zemlju, uh, koliko prostora, kako je uzbudljivo! A na zemlji je sve malecko-malecko i okrenuto na drugu stranu.
- Pet-ka! - viče Koljka. - Gledaj kako je grad ne-ra-van!
- Štoo-o-o? - viče Petka.
- Gra-ad! - viče Koljka.
- Ne ču-jem! - viče Petka.
- Što-o-o? - viče Koljka.
- Hoće li brzo Bra-zil? - viče Petka.
- Kakav Va-silij? - viče Koljka.
- Ode ka-pa! - viče Petka.
- Koliko! - viče Koljka.
- Jučer-er! - viče Petka.
- Sjeverna Amerika! - viče Koljka.
- Na-gle-da-li-smo-se! - viče Petka.
- Što? - viče Koljka.
Odjednom je buka prestala i zrakoplov se počeo spuštati.”

Dječaci i njihov idol, mladi pilot, naravno, nikamo nisu letjeli, a kad su ih krila mašte spustila na zemlju – ugledali su mjesto iz kojega su krenuli u fantastičnu pustolovinu – ruski grad Peterburg, sav u nekakvoj ružičastoj izmaglici.
A putovanje je, putovanje je - nešto drugo. Kad bi na plakatu pisalo «Ugodno putovanje» ili «Uživajte putujući» - znatiželjnike bi se upućivalo na stvari koje se vide iz auta ili vlaka, dakle – na krajolik, na šume, livade, gradove, rijeke i mora. Jer to je čvrsta podloga po kojoj prolazi put. To je tlo, što uvjerljivo dokazuju metafore prostornoga kretanja koje praktički ne poznaju fenomen vožnje. Tvorci metafora, pjesnici, po svojoj su vokaciji pozvani opisivati svijet, tumačiti ga iz začudnih perspektiva, i to na temelju prikupljenih podataka i osobnih opažaja. Pjesnici cijelim svojim bićem primaju stvarnost: očima, ušima, kožom, kosom i noktima. Oni «putuju u neki svoj svijet», vele praktični duhovi. Poeti opisuju «putovanje u zemlju čuda». Pjesnička sudbina je «put», nekakav niz zagonetnih tragova postojanja u vremenu i prostoru. Stoga se putovanje uvijek događa u prošlom vremenu, jer iskaz dolazi poslije doživljaja. Čak i ona djela koja tematiziraju budućnost de facto su proizvod prošlosti jer su se prvo realizirala u autorovoj mašti. Senzibilni čovjek slike je materijalnog svijeta vidio kao neki krajolik i onda ih složio po pravilima umjetničkog stvaralaštva. Tako je Aleksandar Puškin, dočaravajući život kao putovanje, smislio vožnju kolima života. On veli:

Prem često voze teško breme,
Ta kola su u hodu laka;
Kočijaš smjeli, cijelo vrijeme,
Vozi ne silazeći s baka.

Izjutra, kad se kola krenu,
Mi smo i šiju slomit skloni,
I prezirući nježnost lijenu,
Vičemo: Hajde, brže goni!

U podne već nam smjelost jenja.
Rastreslo nas, i mi se malo
Bojimo rupa i kamenja.
Vičući: Lakše, ti budalo!

A kola idu; stanke nema,
Svikli smo na njih do večera:
Svak se na konak vozeć drijema.
A za vrijeme dalje konje tjera.

Puškinova poruka znači da sve teče i da svi teku u vremenu. Za jedne to će prolaženje biti vožnja, a za druge putovanje, ali nitko neće ispasti iz igre! I nikad!

<	kolovoz, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv