Irena: Essential

četvrtak, 13.03.2008.

JA!

O IRENI LUKŠIĆ


Rođena sam 10. ožujka 1953. godine u Dugoj Resi, u bolnici, u sobi koja je nekoć pripadala Nikici Petraku, istaknutom hrvatskom pjesniku. Početkom 50-ih godina, naime, stan ravnatelja Andrije Longhina, Nikičina djeda, pretvoren je u Odjel ginekologije, a liječnička obitelj Longhino-Petrak preselila se u Zagreb. Danas mi je teško rekonstruirati važnost događaja koji su toga dana obilježili svijet. Dnevne novine uglavnom su se bavile političkim temama, televizija još nije zaživjela, a sportskih vijesti baš i nije bilo jer je bio utorak. Danas, kad listam pregled dnevnih zbivanja na tim požutjelim, tvrdim listovima, imam osjećaj kao da se ništa nije dogodilo. Zato priču o svijetu toga doba radije prelistavam po obiteljskim albumima. Srećom, moja je mama strastveno voljela fotografiju i sad imam mnoštvo dokumenata o godinama koje su prethodile mome rođenju, kao i godinama koje sam poslije i sama voljela otisnuti na emulziju. Obiteljske fotografije kronološki počinju s XX. stoljećem. Tada je, prvih godina novoga doba, moja baka Štefanija Dvořak zajedno s roditeljima i bratom stigla iz Moravske na hrvatsko tlo. Bilo je to neplanirano. Štefanija je, naime, ostala u drugom stanju s nekim husarom, pa su stari tata i stara mama odlučili napustiti Ostravu, industrijski grad u kojemu su uživali glas ugledne građanske familije, iz koje je poteklo nekoliko dobrih strojarskih inženjera te dva istaknuta glazbenika, čija se imena nalaze u nacionalnoj enciklopediji, i otići nekud prema jugu. Stari tata, Antonín, na brzinu se, u samo nekoliko dana ili čak sati, odlučio za ponuđeno mjesto upravitelja vile vlasnika glasovite tekstilne tvornice Anningera u Dugoj Resi, mjestu na željezničkoj pruzi Zagreb-Rijeka. Proizvodi Dioničkoga društva domaće tvornice predenja i tkanja pamuka "Duga Resa", osobito šatorska platna, bili su poznati i cijenjeni u mnogim europskim zemljama. Dokaz tome bila su priznanja na Milenijskoj izložbi u Pešti (1896.) i na Svjetskoj izložbi u Parizu (1900.). Osim toga, bila je to jedna od rijetkih srednjoeuropskih tvornica koja je imala automatske razboje. Duga Resa je baš u to vrijeme stasala u industrijski gradić: otvorila je poštu, školu i bolnicu. Vlasnik tvornice Wilhelm Anninger vrlo je rijetko navraćao u svoju dugorešku kuću – došao bi tek jednom godišnje ili čak rjeđe. Stoga su se Dvořakovi osjećali gospodarima raskošnog doma u prekrasnome ograđenome parku. Namještaj je bio skupocjen, napravljen prema nacrtima znamenitog belgijskog dizajnera Henryja van de Veldea, secesijski. Wilhelmova rođakinja ga je naručila preko jedne minhenske tvrtke. Predmete pak od stakla, kao što su vaze i sjenila na stolne svjetiljke, potpisao je Louis Comfort Tiffany, američki umjetnik iz obitelji slavnih draguljara. Sagovi su bili ručno izrađeni u tvornici blizu Samarkanda, a na zidovima su visjele slike slavnih umjetnika Gustava Klimta, Emanuela Vidovića i Bele Čikoša. U knjižnici punoj probranih naslova nalazile su se knjige tiskane na gotici: Die Kritik der Urteilskraft Immanuela Kanta, Über schöne Literatur und Kunst Augusta Wilhelma Schlegela, Buch der Lieder Heinricha Heinea, Die Naturgeschichte des deutschen Volkes Wilhelma Riehla, komplet dramskih djela Williama Shakespearea u prijevodu Johanna Heinricha Vossa iz 1829. i drugo. Antonín i Marie Dvořak držali su na nahtkasnu svoje knjige, Nerudinu poeziju – Písni kosmické, Prosté motivy, Balady a romance i Zpěvy páteční. Stari tata vodio je šifrirani dnevnik, a u posebnu bilježnicu upisivao je jutarnju i večernju temperaturu zraka. Život u Dugoj Resi bio je dobar. Njihova djeca Štefanija i Maksimilijan radili su u tvornici.
Godine 1907. u mjestu je sagrađen činovnički kasino s restoranom, radničkom blagovaonicom, sobama za goste te svečanom i plesnom dvoranom. Česi su u novoj zgradi imali svoj Česky kroužek. Nijemci nekakvo strukovno udruženje. Slovenci isto tako. No, stara mama i stari tata vrijeme su najradije provodili u svome domu, u Anningerovoj ladanjskoj rezidenciji.
- Tento dům je naš mali raj – govorio je stari tata.
- Všude dobře, doma nejlíp.
I zaista je bilo teško zamisliti situaciju u kojoj bi ta vrijedna češka obitelj mogla ostvariti bolju iluziju ugodnoga građanskog života. Imali su čak i sluškinju, i to ženu iz Beča, s najboljim preporukama. Prije podne je stara mama objašnjavala sluškinji što treba spremiti za ručak pa je Franziska već u pola devet počela mijesiti tijesto i faširati meso na flajšmašinu Alexanderwerk. Najbolje je spravljala habsburšku juhu, mađarske rajčice punjene ribom, sarmu u lišću vinove loze, popečke od povrća, bečki odrezak, punjene breskve i punč s ružama.
Stari tata je nadgledao vrtlara Slovenca i druge majstore koji su održavali red u vili, a Štefanija je vrijeme provodila uz svoju djevojčicu Mariju. Maksimilijan je radio u tvornici. Bio je tkalački majstor u veberaju. U slobodno vrijeme najradije šetao s psom koji je također bio Anningerov, ali ga je smatrao svojim s obzirom da je Rotauge, kako se životinja zvala, gotovo i zaboravio pravoga bečkoga gazdu. Poslije podne, nakon ručka, odlazilo se na kraći počinak, a navečer se obitelj okupljala u velikoj kuhinji sa crno-bijelim podnim pločicama i kartala. Igrali su pretežito crnoga Petra i šnapsl, jednostavne kartaške igre. Starom tati te partije nisu bile nevažne: sve rezultate je marljivo bilježio na trgovački papir i potom spremao u žutu kutiju od kakaa Meinl. Na papiru su promicala uvijek ista imena i brojke nalik na izvješća o dnevnim temperaturama u zimskom razdoblju. Igralo se mađarskim kartama s realistički prikazanim osobama. Na njima je, sa strane, pisalo da je žir dečko – Harras Rudolf, list dečko – Fürst Walter, herc dečko – Kuoni Pásztor, a bundeva dečko – Redding Itell. Stari tata je za vrijeme igre krišom sastavljao ljubavne parove od muških i ženskih likova. Dame su se zvale: srce – Geszler H, žir – Tell Vilmod, list – Rudenz Ulrich i bundeva – Stüszi Vadász. Dame su bile nekako sjetne, kao da su udane za bezimene kraljeve, a dečki su bili njihovi ljubavnici u rukama staroga tate. As je imao najraskošnije slike: bundeva as bio je kosac (Nyar), list as pio je vodu (Ösz), žir as se grijeo na vatri (Tél), a herc as je brao cvijeće (Tavasz). Svi zajedno, ti dečki, dame, kraljevi i asevi preuzeti su iz drame njemačkog romantičara Friedricha Schillera Wilhelm Tell. U drami se, naime, pojavljuju Wilhelm Tell, Ulricz Rudenz, carski namjesnik Gessler i drugi ljudi. Fürst Walter u tradicionalnim kartama odgovara liku i djelu pikove dame. A Pikova dama pripovijest je ruskoga književnika Aleksandra Puškina i simbol je propasti. A as sam po sebi je zapravo nevažan: u češkom jeziku “as” je prilog i znači otprilike, po prilici, oko, valjda i možda. Prilozi kao i prijedlozi pokazuju odnose među predmetima i osobama te odgovaraju na ista pitanja, ali oni, za razliku od prijedloga, mogu stajati samostalno. Međutim, u stvarnosti se samostalni češki “as” ipak gubi u svemiru, jer mu baza ne znači ništa. Kao, uostalom, ni u drugim modernim jezicima.
Zato je stari tata zaključio da je as poslužio kao gradbeni materijal za druge riječi. U Brockhausovoj enciklopediji našao je niz potvrda za svoju pretpostavku: Asa foetida (tj. đavolja smola), osušeni mliječni sok štitarke Ferula Asa Foetida s Bliskog Istoka, koji se koristi u veterini, zatim Asama, aktivni vulkan na otoku Honshu, 140 kilometara sjeverozapadno od Tokija, pa Asarhadan, asirski kralj, Asfalt, crna smjesa određenih bitumena i mineralnih tvari, Asindeton, stilska figura izostavljanja veznika, Asirija, u starom vijeku robovlasnička država na području srednjeg Tigrisa, Asistent, pomoćnik, suradnik, Askeza, sistem praktičnih napora kojima je svrha svladavanje i uzdržavanje od “niskih” i “grešnih” tjelesnih želja i nagona za užitkom, Asklepije, grčki bog liječničkih umijeća, Asmodej, zao duh iz iranske mitologije, Asocijacija, savez, Aspik, hladetina, Associated Press, američka novinska agencija, osnovana 1848, Astarta, feničko-sirijska božica neba i zemlje, Astazija, neurotična reakcija koja se očituje u nesposobnosti stajanja na nogama ili Asterisk, grafički znak za zvjezdicu. “As” nalazimo i na kraju riječi kao bas, čas, gas, kas, las, pas i sas. U latinskom jeziku se uz pomoć “asa” tvore mnoge riječi ženskoga rodaženskog roda, npr. anilitas, visoka ženska starost, brevitas, kratkoća, excelsitas, uzvišenost, infinitas, beskrajnost, rapiditas, brzina, stupiditas, ludost, veritas, istina i još mnoge druge riječi.
Poslije igre, kad bi svi otišli na spavanje, stari tata je uspoređivao rezultate na papiru, pratio ritam pobjeda i poraza. Svjetlo u prostranoj kuhinji Anningerove vile gorjelo je često do zore, kao i u obližnjoj Medved-zgradi, gdje je živio Filip Kok, nastavnik tjelovježbe i utemeljitelj dugoreškog Sokola. Filip je pak na debelom crtaćem papiru risao sletske figure i glasno brojao korake:
- En, dva, tri štiri! En, dva, tri, štiri… nije dobro!... Ajmo još: en, dva, tri, štiri, en, dva, tri, štiri, bem ti boga, dva, tri štiri!
Stari tata je crtao grafikone dobivenih i izgubljenih partija, i razmišljao o igračima. Stara mama je, sumnjao je, namjerno gubila, i to iz nekog podlog, tajanstvenog razloga. Možda je krišom naručila novu pošiljku ljubavnih romana iz Brna pa ne želi skretati pozornost na velike troškove. Maksimilijan nikada nije bio koncentriran, a to je loše ako jednoga dana zaista želi preuzeti Anningerovu tekstilnu tvornicu. Govorio je da je umoran od čestih izleta na obližnje brdo Vinica, gdje je s prijateljima trenirao mačevanje. Štefanija je, svi su to primijetili, postajala sve odsutnija. Bjesomučno je trošila adute, nerazumno bacala kraljeve i hirovite dame te glupo zatvarala partije kao da se napila. Jednom ga je tako izazvala da se morao ljutito izderati:
- Pojd' do prdele! Jak to hraješ?!
Štefanija se, međutim, nije popravljala.
- Edním uchem dovntř, druhým ven!
Stari tata je na njenom grafikonu uočio i sve češće izbivanje s obiteljskog rituala. Nakon dvije ili tri godine sasvim prestala kartati. Dogodilo se da je u gradu Karlovcu, dva sata hoda udaljenom od Duge Rese, na proštenju ispred crkve svete Trojice upoznala naočitog mladoga gospodina Ivana Lukšića, koji je u gradu držao umjetničku bravariju. Lukšićevi su majstori bili poznati po izradi željeznih vrata s puno cvjetnih ukrasa i raznih praktičnih predmeta za bogate vlasnike okolnih dvoraca. U Karlovcu je postojala još jedna bravarska radionica, čiji je vlasnik bio stanoviti Miloš Ulemek, no ona se nije mogla mjeriti s Lukšićevom. Lukšić je, osim toga, potjecao iz obitelji koja je dala nekoliko značajnih ljudi ovome gradu: Abel Lukšić bio je najpoznatiji. Štefanija je jednom čak i prelistala komplet njegovoga časopisa Slavische Blätter, Ilustrirte Zeitschrift, koji je tiskan u Beču 1865. godine. Bilo je na tim stranicama zanimljivih putnih slika iz Galicije, biografskih skica za portrete slavenskih povjesničara i jezikoslovaca, slavenskih pjesama s notama, pisama čitatelja i napetih priča. U drugome godištu, 1866., našla je čak i reklame za odvjetničku kancelariju doktora Tomana te Pfeffermannovu pastu za zube, ali zato više nije bilo onih raskošnih ilustracija iz prvog tečaja. Od Ivana je čula da je Abel bio prvi hrvatski publicist i promicatelj sveslavenske sloge i jedinstva te da je veliki novac uložio u podupiranje raznih književnih pothvata. U Karlovcu je izdavao časopis Der Pilger i nekakve Schreibkalendare. Čuvena ilirska književnica Dragojla Jarnevićeva više puta ga je spominjala u svome obimnom Dnevniku. Hvalila ga je, naravno. Jako.
Postojao je u familiji još jedan zvučni Lukšić, Napoleon. Bio je slikar. Ivan je znao samo to da je čovjek pod tajanstvenim okolnostima emigrirao u Francusku i da se o njemu u Karlovcu više nije govorilo. Štefanija je pomislila da je svoje teško izgovorljivo prezime promijenio u Lukas ili nešto slično.
Stari tata i stara mama prihvatili su Lukšića i dopustili svojoj kćeri da se uda za njega. Bili su zapravo presretni da jedan tako fin i cijenjen gospodin, k tome još i dečko, želi uzeti ženu s vanbračnim djetetom. I još strankinju koja ne zna dobro hrvatski. Na fotografiji Braunerova fotografičkog zavoda iz Karlovca prikazani su kao zaručnički par: Ivan je imao visoko čelo i bujne brkove, a Štefanija okruglo lice i neobično uvučene oči.
Obje su obitelji živjele mirno i dobro, možda čak ponešto i prezadovoljno za ono nemirno vrijeme. Lukšić, vele, nije htio imati posla s graničarskim Srbima i kad bi mu u radionicu navratio neki vlaški trgovac – poslao ga je svome konkurentu, Ulemeku. Kao, izvoli k svojima.
Po završetku Prvog svjetskog rata Ivan Lukšić iznenada je bankrotirao. Posao života, koji je napravio za tršćanskog brodovlasnika Cosulicha, posjednika negdašnjeg Frankopanovog dvorca Bosiljevo, bio mu je plaćen u novoj valuti – u dinaru, čija se vrijednost nikako nije mogla uskladiti s bivšim austrougarskim krunama. Lukšići su pravičnu odštetu pokušali dobiti preko suda, ali nisu uspjeli. Nakon silne gnjavaže morali su prodati svoju kuću u Radićevoj ulici u Karlovcu i preseliti se u Zagreb. U Zagrebu su namjeravali započeti novi život. Prvo su jeftino unajmili dvosoban stan na blatnjavoj Selskoj cesti, a onda se zaposlili u tekstilnoj tvornici. Ivan je, međutim, ubrzo obolio od tuberkuloze i umro, tako da je Štefanija ostala sama s djecom – Ivanom, Ljerkom, Zlatom, Tonkom i najmlađim Zdenkom, rođenim 1919. godine. Bila je tu, naravno, i Marija, rođena još u Ostravi.
Stari tata i stara mama poslali su Maksimilijana da pomogne sestri i njenoj djeci. I on se zaposlio u tekstilnoj tvornici. Dobio je neko važno mjesto, bio je šef odjela. Štefanija u novoj sredini, siromašnoj zagrebačkoj radničkoj četvrti, nije htjela mijenjati navike iz karlovačkoga života: na posao je nosila šešire i tivarove damske ogrtače, izazivljući divljenje i zavist gdje god bi se pojavila. Šefovi su joj, krišom od Maksimilijana, slali cvijeće s dvosmislenim porukama. Voljela je, kažu, izlaziti u bolje kavane, a svake prve nedjelje u mjesecu obvezatno je doručkovala u hotelu Milinov na Trgu bana Jelačića. Ljeti je s prijateljicama igrala hazenu na savskome drvenome kupalištu. U obiteljskome albumu postoji niz fotografija koje to potvrđuju. Lukšići su na Selskoj postali susjedi Drvodelićima, koji su dvije-tri godine ranije iz Duge Rese došli u Zagreb. Drvodelići su također radili u tekstilnoj tvornici, a njihov stariji sin Drago igrao je nogomet u Građanskom. Obitelji su se sprijateljile. Maksimilijan je početkom 20-ih godina na dobrotvornom plesu Vrangeljevih oficira upoznao kćerku delničkoga nadšumara Bergera i ubrzo se oženio njome. Obitelj je bila vrlo ponosna na tu partiju. Dvořakovi su sad mogli kupiti manju tvornicu, no Maksimilijan je radije svojoj ženi kupio bundu od vizona i dva para cipela od krokodilske kože. Nećacima Ivanu i Zdenku nabavio je polovni Dirnbacherov bicikl ilyria. S motorom!
Zdenko je krenuo u školu u Zagrebu i prve je godine imao velikih problema s hrvatskim jezikom. Stari tata i stara mama govorili su isključivo češki, hrvatski nikad nisu niti pokušavali učiti. Štefanija je govorila nekakvu smiješnu mješavinu češkoga i hrvatskoga, u kojoj je bilo dosta njemačkih riječi i izraza. Češki je govorila i Tonka, Štefanijina sestra, koja se tek nakon Prvog svjetskog rata priključila obitelji. Njen muž nestao je kao austrougarski vojnik u Rusiji i ona se s dva sina, Milom i Velom, 20-ih godina preselila roditeljima, starom tati i staroj mami, u Dugu Resu. Milo, stariji sin, želio je postati inženjer i cijele dane je prevrtao Anningerove knjige o tekstilnim strojevima. Želio je studirati na upravo otvorenom Tehničkom fakultetu u Zagrebu i postati nešto poput inženjera Siveka iz Pamučne industrije, čovjeka koji je organizirao visokokvalitetnu proizvodnju u tvornici, koji je osnovao i nogometni klub Duga Resa, i koji je bio na glasu i kao izvanredan znalac ljekovitoga bilja. Velo je pak bio zaluđen marksizmom, krišom je čitao zabranjene komunističke brošure, koje su mu posuđivali smušeni sindikalni aktivisti, i za vrijeme kartanja je ozbiljno govorio da će svijet postati sretan onoga trena kad svatko počne živjeti u skladu sa svojim potrebama. Za sebe je govorio da će u komunizmu ležati ispod palme i puštati da mu kokosovo mlijeko curi u usta. Stari tata se, dakako, ljutio jer je, kad god bi igrao s Velom u paru, gubio partiju, pa je mrmljao:
- Jen si ty žij v komunizmu, a my budeme žít v realitě.
Jedini tragovi Tonkina muža u familiji Dvořak bile su dvije poštanske karte (Levelezö-Lap). Na jednoj, poslanoj 20. rujna 1908. iz Veszpréma, gdje je K.u.K. vojska imala manevre, prikazani su visoki časnici von Schönaich, grof Üxküll, prestolonasljednik Franz Ferdinand, princ Friedrich, von Steininger, Gerba i Konrad. Tekst: ljubi vas ... Druga je imala kitnjasti žig Gospodarskog ureda 2. bataljuna kralj.ug. domobranske pješačke pukovnije i crni znak Tabori Postahivatal. Prikazivala je, kako piše na poleđini, Weltkrieg 1914-1915. Sturmangriff unserer Infanterie in Russisch-Polen. Tekst je također bio kratak: danas opet ništa novo. Kako ste?
Zdenko je brzo naučio hrvatski zahvaljujući Dragi i nogometu. Svake nedjelje je odlazio na igralište u Koturašku cestu i glasno navijao za Građanski. Jednom ga je nekakvi šašavi starac u žaru bodrenja nogometaša udario kišobranom po prstima, pa je iz straha od nekontroliranih batina prestao posjećivati utakmice. No, Drago mu je poslije pričao sve važnije detalje. Golove je opisivao u nekoliko verzija. I izvještaje s utakmica, koji su se već istoga popodneva mogli pročitati u velikome izlogu u Masarykovoj ulici.
Ubrzo je došao Drugi svjetski rat. Duga Resa je potpala pod talijansku vlast, potom su došli Nijemci. Tekstilna tvornica je proizvodila šatorsko platno, zavoje i odore. Žene viših činovnika i direktora priređivale su zabave za njemačke oficire. Ali, one nisu bile prave dame i često su im u kuhinji nedostajali osnovni alati - npr. posuda za led, žličice za bouillon, kliješta za šećer, lopatica za špargu, nož za kavijar, škare za tranširanje, pribor za salatu od roga, vatrostalna zdjela za nabujak, žičani uložak za pommes-frittes, izrezači za mignone, limeni obruč za rezanje torte, valjak za kariranje, kist za mazanje tepsija ili oblik za ulaganje u aspik, pa su dolazile staroj mami. Svojim su gostima te raskalašene gospođe - uz pomoć starih sluškinja, naravno - spravljale Leberdunstkoch, Fleischstrudel, Hühner-Ragout, Spinatpudding, Französische Vögerl, Salade Lorette, Gebackener Karfiol im Tropfteig, Zauberschaumkoch, Schokoladetorte, Weinsulz, Erdbeereneis i Weichsellikör. Posuđene stvari dame nikada nisu vratile. Niti su poslije pričale što se događalo na tim velebnim zabavama. Zapravo, nitko ništa nije pričao. U svibnju 1945. došli su partizani i odnijeli najvrednije stvari iz Anningerove vile. Stari tata nije mogao mirno gledati propast jednoga svijeta. Plakao je.
- Jdeme na houby - govorio je Veli. - Jdeme na houby!
Kažu da je zapravo želio naći onu znamenitu otrovnu gljivu od koje se umire tek nakon tri mjeseca. U srednjem vijeku su se njome masovno uzajamno trovali zaraćeni feudalci. Stari tata je želio otići iz Jugoslavije bilo kamo. Velo je, međutim, bio beskrajno lijen i radije se u mašti gnijezdio ispod komunističke kokosove palme.
Klimtove i Čikoševe slike, kristalne servise i pozlaćeni pribor za jelo partizani su preselili u Kantinu, restoran u kojemu su objedovali tvornički namještenici i njihovi gosti. Kasino, lijevo krilo reprezentativne dugoreške zgrade u kojoj se odvijao kulturni život, dobilo je servis za bijelo i crno vino, Auerovu Ciganku i perzijski sag iz daleke Samare. Bilo je to blago za pomno odabrane znalce, novu klasu. Vrijedne stvari čuvao je Toni, mladi slastičar, koji je ratne godine proveo kao domobranski časnik na Plesu. Za Tonija je Kasino bio svijet bajke, nešto što ni on ni njegova obitelj prije nisu mogli niti zamisliti. Obitelj su zapravo bile mlađe sestre Zorica i Darinka, koje su radile u tvornici, u pakeraju, kao obične radnice. Darinka je imala tužan izraz lica kao djevojka na Setkowiczevoj slici Zaszarowane skrzypce, inače dar nekog pustolova, ranjenika u Prvom svjetskom ratu. Otac postolar u Generalskom Stolu, Mihovil, ponovno se oženio nakon majčine smrti i nitko od djece iz prvoga braka nije se u novome domu osjećao kao kod svoje kuće. U Zagrebu je živjela baka Josipa, koja je imala dućan s prčkarijama u Ilici 116 i novoga muža fićfirića. Sestra Paula se još 1929. godine utopila u Savi. O tome se u obitelji nikada nije pričalo, no Toni je iz poderanoga Jutarnjega lista, u koji mu je šnajder zamotao prepravljeni krombi, sasvim slučajno saznao da su Paula, krojačka naučnica, i njen dečko, student, jedinac u vrlo bogatih roditelja, počinili samoubojstvo nakon što im roditelji nisu dopustili da se ožene. Ona se, kako je pisalo u novinama, bacila sa Sasvog mosta, a on si je iz revolvera colt pucao u glavu.
Josipa je 29. lipnja 1914., dan nakon sarajevskog atentata, iz Zagreba pisala svome sinu Mihovilu u Generalski Stol:
Mili sinek, pišem ti par riči s kojimi ti želim sve dobro mili sin uzela sem jednu malu sitničariju u ilici 116 15najstog idem u nju mili sin dodji u zagreb i piši Mati. Karta je u tamnosmeđim tonovima prikazivala Ihre Hoheit Herzogin Sophie v. Hohenberg i Erzherzoga Franza Ferdinanda D'Este. Josipa je rukom dodala: ovo je Njegovo veličanstvo našeg cara pokojnoga slika.
Mihovil je na pošti kupio tamnozelenu razglednicu toplica Lešće - u zagradi: stanica Generalskistol - ali je nikada nije poslao. Nikome.
Mama Antonia, Talijanka iz Ilirske Bistrice, umrla je 1936. godine. Najstarija sestra Danica s obitelji je živjela u Trstu i nije kontaktirala s hrvatskim dijelom familije. Ili se javljala samo ujaku Alojzu, dezerteru iz austrougarske vojske, koji se skrivao na Sušaku, dopisnicama s velikim crvenim znakom Zensuriert. Uostalom, Danica nije niti znala hrvatski. Dok je prvotna obitelj bila na okupu - govorila je talijanski pomiješan sa slovenskim kao i mama, a kasnije, kad se udala za trgovca kolonijalnom robom, prihvatila je tršćanski talijanski s jakim njemačkim akcentom. I čudno prezime, koje nitko u familiji nije uspio zapamtiti.
Toni je u Kasinu skrivao i veliki Edisonov gramofon, s kojega je sestrama Zorici i Darinki puštao ploče firme His Master's Voice s najnovijom američkom glazbom. Jazz. Klarinet Benny Goodmana, piano Duke Ellingtona i trublja Louisa Armstronga. Swing i new orleans. Hot-jazz. Nešto nevjerojatno. Za braću Lukšić, Ivana, tekstilnoga majstora, kasnije i direktora Tkaonice, i Zdenka, kapetana I. klase, koji su subotom dolazili simpatičnom Toniju na kartanje, jazz je bio veliki izazov. Posebno za Zdenka, koji je obožavao bubnjeve. Zbog ljubavi prema jazzu naposljetku je i izbačen iz vojske, stroge JNA, u kojoj se u to vrijeme visoko štovao drug Staljin. Bio je vojno lice na službi u Pamučnoj industriji. U Kasinu se kartao preferans. Za novac. Najbolji igrači bili su mjesni majstori Loos, Cisař i Rauch. Nespretni Bukovsky samo je bilježio rezultate i potom, kao stari tata Dvořak, najslabijima dijelio savjete i opomene, a ponekad i posuđivao novac. Netko je rekao da taj čovjek uopće nije znao kartati, da je nasumce govorio "betl", "kontra" i "dalje", ali eto, zadivljujuće je dolazio do pravih rješenja. Toni je za vrijeme igre bučno mućkao koktele Plavi Jadran, Ekstaza i Talijanska zastava te pričao kako u Bosni postoji jedan mladić po imenu Nelson Eddy. Baš kao glavni glumac kultnoga filma Bijeli jorgovan. Zapravo, mali je dobio ime u čast popularnoga američkoga glumca. Spomenuti film je igrao i u Dugoj Resi, i pravo je čudo što se nitko od mladih roditelja, skromnih tekstilaca, nije sjetio svojega sina nazvati Nelson Eddy. Da su to napravili, mogli su uživati u darovima holivudskih producenata, baš kao oni Bosanci, jer su Amerikanci, pisalo je to u novinama, obilato darivali obitelj filmofila. Sada ne bi šivali kapute iz vojničkih deka i prepravljali neke stare košulje. Uostalom, o glumčevu imenjaku su pisali mnogi revijalni listovi i u susjednim zemljama. Nije to prošlo tek tako. Eto, a da je netko iz Duge Rese nazvao dijete Nelson Eddy, onda bi se i o mjestu više pisalo. Ovako je ispalo da je, primjerice, Svijet samo jednom donio reportažu o Dugoj Resi, trideset i četvrte, kad su nadbiskup Ante Bauer i koadjutor Alojzije Stepinac došli posvetiti temeljni kamen za novu crkvu svetoga Antuna, koja se gradila na mjestu tristo godina stare drvene kapelice. I jednom se, iste godine, pisalo o školskoj svečanosti u Svetom Petru, na kojoj je nastupio veliki đački tamburaški zbor. Mali glazbenici su nakon koncerta u obližnjemu selu s puno uspjeha svirali i u činovničkome kasinu. A moglo se, mislio je Toni, pisati o malom dugoreškom Nelsonu Eddyju i možda o njemu, Toniju, koji u trbuhu velikoga zidnoga sata s kukavicom skriva sigurno najveću zbirku fotografija Nelsona Eddyja i Jeanette MacDonald, nezaboravne junakinje Bijeloga jorgovana. Doduše, tih poratnih godina gledali su se drugi filmovi, na primjer Pastir Kostja, ali, vjerovao je, doći će vrijeme kad će Bijeli jorgovan ponovno zasjati u punome sjaju i kad će biti važno zvati se Nelson Eddy. Jeanette Mac Donald će se možda smješkati s velike reklame u izlogu nečijega boljega dućana, kao što se krajem trideset treće i početkom trideset četvrte smješkala u izlogu parfumerije Nobilior u zagrebačkoj Ilici nudeći čudotvorni puder Floria Porcelain i tajanstveni eliksir Eau de Lahore.
U utrobi zidnoga sata Toni je skrivao i fotografije Dolores del Rio iz filma Začarani bar, Claudette Colbert iz Kleopatre te Joan Blondell iz Živjele žene.
Četrdeset i šeste godine vlast je dekretom uputila Tonijevu sestru Zoru i mlađega Lukšića u Vučje, mjesto na jugu Srbije između Vranja i Leskovca.Tamo su kao iskusni tekstilni radnici trebali pomoći u organizaciji proizvodnje kvalitetnih tkanina. Ostali su oko godinu i pol. Krajem 1947. Zdenko i Zora su se oženili. Kum im je bio Veselin Komanov, Vojvođanin, koji se također po zapovijedi našao u Vučju. Bračni par Lukšić vratio se u Dugu Resu prije rezolucije Informbiroa. Veselin Komanov, odvjetnik, poslao im je dopisnicu ispisanu latiničkim pisaćim strojem i poželio puno sreće.
Zorina mlađa sestra Darinka dekretom je pak poslana u Travnik. Tamo je upoznala Mađara Bajga, po zanimanju građevinskog tehničara, i udala se za njega. Toni je bio jedini od familije na svadbi i poslije je pričao da mu je netko od novih rođaka, po zanimanju šnajder, ponudio besplatno šivanje zimskoga kaputa. On je to odbio, jer je izračunao da mu je skuplji put do Travnika nego novi kaput iz dućana.
Po dolasku u Dugu Resu Lukšići su od tvornice dobili sobu u trosobnome stanu u reprezentativnoj činovničkoj zgradi u središtu mjesta. Bila je to jedina kuća u cijeloj okolici s pravim centralnim grijanjem. U stanu su bile još dvije činovničke obitelji. Tu im se 1953. godine rodila kćerka. Nazvali su je Irena, u čast kćeri Marie Curie, Irene Joliot-Curie, francuske kemičarke i fizičarke koja je otkrila umjetnu radioaktivnost i 1935., zajedno s mužem Frédéricom, dobila Nobelovu nagradu. Time, dakako, mladi roditelji nisu priželjkivali Nobelovu nagradu svojoj obitelji, nego su se jednostavno divili ljudima koji su učinili nešto značajno za čovječanstvo. Irene Joliot-Curie je imala najljepše ime među njima. Eto, ta Irena sam ja.
Mihovil Sviben, Zorin otac, poslao je bračnome paru istu onakvu dopisnicu kao i Veselin Komanov, s markom koja je imala Titov partizanski portret u svjetlozelenoj boji, ali ispisanu drhtavom staračkom rukom. Isto je želio sreću. Puno sreće.
Zdenko je početkom 50-ih bio vrlo aktivan u mjesnome sportu. Zajedno s legendarnim fiskulturnikom Filipom Kokom sastavio je jaku nogometnu momčad na čelu s Dragom Drvodelićem. Drago je ratne i prve poratne godine živio u Splitu i igrao za Hajduk. Jednom je ili dvaput igrao i u jugoslavenskoj reprezentaciji, ali je na Zdenkov poziv 1953. godine odmah došao u Dugu Resu. U tvornici, u farberaju, dobio je zanimljiv posao, a u tek izgrađenoj zgradi u Jakovčićevoj ulici - dvosobni komforni stan.
Godine 1955. Lukšići su dobili stan u Jakovčićevoj ulici, točno iznad Drvodelića, u produžetku parka koji je nekad pripadao Anningerima. U stanu je dvije godine živjela zubarica, koja je u manjoj sobi imala ilegalnu ordinaciju. I danas se, ako se čovjek bolje zagleda, može primijetiti oštećeni parket. Zora je, međutim, na selu nabavila veliki sag napravljen od starih krpa, tako da se oštećenja od gipsa nisu vidjela. Zdenko je naručio ormar od orahovine i dva kauča u tek otvorenoj tvornici namještaja Polet. Stari tata i stara mama dali su im veliki Anningerov naslonjač, koji se čudom sačuvao za vrijeme Preokreta. Toni im je poklonio Anningerov vrč za vodu iz kristalnoga servisa, koji se za probrane goste čuvao u zidnome sefu, iza Auerove Ciganke, u Kasinu, te nezgrapni radio-aparat orion super, kupljen u Zagrebu neposredno prije rata. Bio je to solidan temelj za udoban građanski život u socijalističkoj stvarnosti. Zdenko je, eto, tih ljeta mogao pisati svojoj ženi da mu u fabrici osigura kola za povratak iz Kočevja, gdje je mjesec dana bio na liječenju, i fabrički jeep ga je u dogovoreno vrijeme dovezao kući.
Krajem 50-ih godina Zdenko je nastavio započeti studij na Visokoj upravnoj školi u Zagrebu, pa je na neko vrijeme preselio k mami Štefaniji. Zagrebački Lukšići su sad stanovali u trosobnom stanu u ulici Lole Ribara. Bila je to jedna smiješna nedovršena zgrada, preko puta kasarne JNA, s krojačkim salonom u prizemlju. Izlog tog salona bio je crn od prašine, a pismoslika, cimer, odavno je izblijedila. U Dugu Resu se Zdenko definitivno vratio 1962. godine. Imao je diplomu diplomiranog upravnog pravnika. No, nije nastavio posao u upravi Pamučne industrije, nego je prešao u općinu, gdje je imenovan načelnikom Odjela za privredu. U Pamučnoj je kao sekretar uprave stalno morao dočekivati nekakve delegacije - Tita i Jovanku, Bakarića i drugaricu Mariju, Kardelja i Pepcu, Ruse, Nijemce, Mađare, što mu je išlo na živce. Osobito ga je srdilo kad su mu telefonirali razni republički funkcionari, najčešće partijski, i tražili posteljno platno za sebe i svoje rođake na selu. U općini je ostao do prijevremenoga umirovljenja u prosincu 1971. godine. Mnogi su u to vrijeme naprasno prekinuli radni odnos. Bilo je to mučno razdoblje hrvatske povijesti. Karađorđevo. U jednome od izdanja knjige Ko je ko u Jugoslaviji ostalo je zapisano da je Zdenko sredinom pedesetih bio poslanik u Vijeću proizvođača Savezne narodne skupštine.
Zora je početkom 60-ih pak započela izvanredni studij na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Ona, međutim, nije, poput nekih svojih bivših kolegica iz Socijalnoga osiguranja željela pošto-poto imati visoku stručnu spremu, nego se na studij odlučila zbog velike ljubavi prema ekonomskim znanostima. Jedinu poteškoću predstavljao joj je njemački jezik, jer je nekada davno, u večernjoj srednjoj ekonomskoj školi u Karlovcu, učila francuski. Francuski je učila i u prije rata započetoj gimnaziji, čak je čitala neke "teže" pisce u originalu. Studij ekonomije joj nije trebao iz nekih praktičnih razloga, jer je s vremenom stekla dobar položaj - postala je direktorica Zanatsko-uslužnog centra. Jednostavno je voljela ekonomske znanosti.
Po završetku studija, 1965. godine, Zora je dobila na dar bijeloga fiću. Zdenko ga je uzeo na kredit. Koštao je milijun dinara.
Dakako, u ovakvom se ambijentu od Irene očekivalo da napravi stepenicu više na društvenoj ljestvici. Da postane pravnica ili ekonomistica. Zdenko je vjerovao da bi ona jednoga dana mogla uspješno reformirati općinski administrativni aparat, jer je postojeća organizacija katastrofalno loša i neučinkovita. Ona bi, ta njegova kćer, mogla maknuti neradnike i natjerati talentirane da završe započete studije i ozbiljno prionu poslu. Zora je pak isprva mislila kako bi bilo krasno da njeno dijete završi medicinu i postane liječnica u bolnici koju je vodio znameniti doktor Rukavina. A prije njega još znamenitiji doktor Longhino. Međutim, s vremenom je postalo jasno da od medicine neće biti ništa, jer se mala jako boji krvi i mirisa alkohola. Mogla bi onda, mislila je Zora, postati ekonomistica i predavati političku ekonomiju na Industrijskoj školi. To bi bilo krasno zanimanje za nju. Imala bi puno slobodnog vremena, ljetni dopust od dva mjeseca, zimske ferije, pa relativno dobru plaću i ugled. Još kad bi se udala za sina inženjera Oreškovića, nitko im ne bi bio ravan! Ona opaka baba, koja je tridesetih godina držala dućan sa čipkama, sigurno bi se pojela od zavisti da vidi njenu kćer u takvoj ulozi! Ona baba, koja njoj, običnoj radnici, svojedobno nije htjela prodati bijele čipkane rukavice ... No, Irena nije marila za debele knjige koje su se čuvale za nju - Opću sociologiju, Rimsko pravo, Ekonomsku propagandu, Der Ökonomist lernt Deutsch. Od najranijega djetinjstva fascinirali su je umjetnici - Dražen Drašković, glazbenik koji je 1964. godine pobijedio na velikome natjecanju u plesanju twista u Karlovcu, i Miroslav Šutej, njen bratić, koji je u to vrijeme privukao pozornost domaće i strane likovne kritike. Dražen je stanovao u zgradi preko puta i svirao je bubnjeve. Irena je satima gledala kako, sa čačkalicom među zubima, vješto udara palicama po napetoj koži, kako pritišće pedalu koja pokreće batić i kako "mete" četkicama. Gledala je i zamišljala kako zajedno sviraju u nekom poznatom sastavu, na festivalu zabavne glazbe, Zagrebu ili Splitu, koji prenosi televizija. I kako sve to pomno prate Erna, Marijan, Željko, Sovjetka, Milica i Sanja. Erna je htjela biti učiteljica, Marijan tehničar u tvornici, Željko policajac, Sovjetka ekonomistica, Milica nastavnica a Sanja službenica. Svima su se snovi ostvarili. Jedino je Sovjetka nakon svojega ostvarenoga sna imala tragičnu sudbinu. Poslije završene ekonomske škole ona je otišla u Njemačku, jer ovdje nije mogla naći odgovarajući posao, i udala se za američkoga vojnika, koji joj je osigurao život na visoku sumu i potom je hladnokrvno ubio. Slučaj nikad nije razjašnjen, iako su na njemu radile najiskusnije njemačke i američke policijske ekipe. Dražen je, međutim, neočekivano nestao iz dvorišta: najprije je otišao u vojsku, a onda u Varaždin, gdje mu je živjela sestra Nena. Tamo se priključio popularnome sastavu Crno-bijeli. Jednom ili dvaput je čak omladinski list Plavi vjesnik pisao o njima. Irena je mislila da je to kraj, slom, njenih snova o životu u umjetnosti ... no, jednoga lijepoga dana iz Varaždina je stigla fotografija svih članova sastava, a Dražen je iznad svoje glave kemijskom olovkom nacrtao nekakav znak, koji ona nikada nije odgonetnula. Križić, kružić, točkicu, kvadratić, tko bi to znao. Dečki su joj, uglavnom, slali puno pozdrava. Svi jednako. A Erna, Marijan, Željko, Sovjetka, Milica i Sanja naručili su joj za rođendan najpoznatiju pjesmu Crno-bijelih, koju je ona svog najsunčanijeg životnog popodneva čula u emisiji Radio-Sljemena Po željama slušatelja. Pjesmu je čula i baka Štefanija, koja je te nedjelje došla vlakom iz Zagreba. I teta Lela, koja je donijela veliku tortu s rumom. Još uvijek negdje postoji crno-bijela fotografija na kojoj je zabilježen njen najdraži rođendan. Ireni se čak činilo, kad je kasnije gledala kemijske otiske bake, tete i mačke Starice, koju joj je darovao susjed Branko, da se negdje iz dubine čuje i glazba Crno-bijelih, ona njihova poznata stvar u kojoj Dražen tako žestoko udara po bubnjevima. Palicama i batićem. I, dakako, čačkalicom među žućkastim zubima.
Miroslav Šutej je Ireni poklonio ulje na lesonitu Rab. Niz visokih dalmatinskih kuća koje zajedno sa svojim odrazom ulaze u tamno more. I tri tornja zapiknuta u nebo.
- Ne, ova slika ne valja! - razljutio se Toni kad ju je vidio. - Nije ovo nikakav Rab! Na Rabu postoje četiri tornja! Četiri!
I onda je odjurio kući po fotografiju na kojoj se lijepo vide četiri rapska tornja. U prvom planu je on, Toni, izvaljen preko oštroga kamenja gradske plaže. Iza njega ti tornjevi. Slikala ga je Zora svojim Voigtländerom 1946. godine, kad su oboje bili prvi put na moru. On, zapravo, jedini put. Zato valjda nije mogao podnijeti ovako glupu umjetničku šalu. Kasnije pak, kad je dolazio Lukšićima u goste, tražio je da se ta slika makne iz predsoblja, jer vrijeđa njegova sjećanja, njegov pojam Mora i ljepote, no Zora ga je uvjeravala da je jednostavnije da on okrene glavu kad prolazi pored Raba. Pored ta tri nesretna tornja. Jer, pazi Toni, Miro će jednoga dana postati veliko ime hrvatskoga slikarstva!
- Ne, s ovakvim Rabom sigurno nikada neće uspjeti u životu! Nikada! - bijesno je uzvraćao Toni i istinski se trudio ne zamjećivati strašnu sliku u predsoblju.
No, kad novine pišu o Miroslavu Šuteju, kad ga slikaju na televiziji, Toni misli da je to neki drugi Miro, a ne njegov nećak, autor strašne slike u predsoblju. Siguran je, štoviše, da je to neki drugi Miro, neki nepoznati čovjek kojemu je bilo suđeno postati slavnim. Kao onaj Nelson Eddy koji je igrao u Bijelome jorgovanu.
Zora, na žalost, nije dočekala trenutak kad Miroslava proglašuju akademikom. Umrla je 1974. godine. Od raka. Svojim Voigtländerom, kupljenim od prve plaće u tekstilnoj tvornici, snimila je brojne događaje vezane za povijest Duge Rese: postavljanje kamena-temeljca za Sokolski dom, asfaltiranje auto-puta Zagreb-Rijeka, nagrađenu predstavu KUD-a 6. maj, Cvjetni korzo, izlet u stari grad Novigrad, dolazak Djeda Mraza u dječji vrtić, srnu u bolničkome parku, nastup Ive Robića u Društvenome domu, maškare u Jakovčićevoj ulici.
Irena je sedamdesetih godina studirala komparativnu književnost i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stanovala je kod Maksimilijanove žene Božice na Selskoj cesti. Preko puta Dekora. Točnije, preko puta zgrade u kojoj su između dva rata stanovali Lukšići i Drvodelići. Poznato je da je htjela upisati slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, ali nije prošla na prijamnome.I poznato je da ju je to veoma pogodilo, jer je željela s pomoću boja i linija stvoriti neki svoj Rab koji će je proslaviti. Možda ne baš proslaviti, ali svakako izdići iznad Erne, Marijana, Željka, Sovjetke, Milice i Sanje, koji su joj se često rugali da "živi u svojemu svijetu" i da je "opsjedaju fiks-ideje". Vjerojatno je ta dječja okrutnost potpirivala Ireninu sklonost prema nesvakidašnjim profesijama i sudbinama. Dublji razlozi su se možda krili u emigrantskim korijenima.
U drugoj polovici 70-ih više nije bilo Dvořakovih. Stari tata i Stara mama našli su mir na Mirogoju, gdje je počivala Zorina baka Josipa i njen zadnji muž fićfirić, a Štefanija i Maksimilijan na Miroševcu. Tonka i Milo smirili su se u dugoreškom Svetom Petru. Bio je to kraj jedne emigrantske priče. Irena je kraće vrijeme pisala glazbene kritike, valjda kao hommage Draženu Draškoviću, a onda se potpuno posvetila literaturi i prevođenju s ruskoga jezika. Objavila je knjige sa zbunjujućim naslovima - Konačište vlakopratnog osoblja, Sedam priča ili jedan život, Traženje žlice, Noći u bijelom satenu, Povratak slomljene strijele, Sjajna zvijezda Rovinja, Krvavi mjesec nad Pompejima, Tajni život laponske princeze i Pismo iz Sankt Peterburga. Priredila je i svu silu stručnih knjiga, najčešće posvećenih emigrantima. Dobila je i važne nagrade. Toni je, međutim, rekao da je izabrala uistinu glup životni put. Mogla je, kako je ozbiljno govorio, završiti neku srednju stručnu školu i s osamnaest godina postati svoj čovjek. Imala bi kruh u rukama. Ovako ... Filozofski fakultet ne znači ništa. Samo gomile knjiga i papira koje nikome ne trebaju. Jer, odavno se spoznalo da nema ničeg novog pod kapom nebeskom. Nihil novum sub sole. Zaključio je to i Josipin posljednji muž fićfirić, koji se pred kraj života prestao predstavljati kao umjetnik, akter u glumačkim filmovima, kako je pisalo ispod jedne fotografije u Svijetu krajem 20-ih godina, za koju je dugo tvrdio da prikazuje njega i njegovu prvu ženu Fionu. Ime tog veselog čovjeka ionako nitko nikada nije zapamtio. Za familiju je ostao fićfirić, tip. No, Irena je mogla, eto, da je bila pametna, da je slušala Tonija, prihvatiti posao u općini. Sad bi lijepo umnožavala akte i raznosila papire po sobama bez straha da će nešto pokvariti u životu ili u povijesti. Nikome se ne bi zamjerila. Niti bi itko polemizirao s njom.
Zdenko je umro 1995. godine od moždanog udara. Tonija je izdalo srce 2001. godine, a Miroslav Šutej je umro 2005., neposredno prije dogovorene operacije srca. Teta Tonka kaže da sam ostala jedina osoba s prezimenom Lukšić iz ove čudne mješavine europskih migranata. Voljela bih o tome napisati priču. Ne autobiografiju, nego baš priču. Nešto što teče i nema kraja.

<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv