Evo priče po kojoj je cijela zbirka dobila naslov (DUGA RESA-IXTLAN). Govori o fenomenu Ixtlana. O svakodnevnom životu, dakle, viđenom iz druge prostorno-vremenske perspektive.
DUGA RESA-IXTLAN
«Ti si jednostavno zaustavio postojeću stvarnost» -
prokomentirao je moju priču.
Carlos Castaneda, Put u Ixtlan
Rekli su mi da govorim u snu i zato nisam spavala. Bojala sam se da mi ne izleti strašna tajna i tako na glup način uništi život. Međutim, istodobno nisam htjela pokazati ni da sam budna jer je vozač stalno gnjavio pričom kako ga je jednom na povratku iz Postojne zaustavila televizijska ekipa i rekla da mu čestita na sjajnoj vožnji. Bio je, kako su kazali, prvi vozač koji je primijetio znak obvezatnog smjera za autobuse te je bez stajanja u dugačkoj koloni, brzo i lako, izašao s auto-puta i uputio se prema carini. Novinarka ga je pitala kako se zove. «Kako se zovete, gospodine?». A on je rekao: Batnć. «Batnć. Rk.» Kako? «Batnć.» Pa mu je onda postavila pitanje odakle dolazi. «Odakle nam dolazite?» Odgovorio je kratko. «J.» A novinarka… I tako dalje. Strašno. Teta Eva pak nikad nije imala volje razgovarati s nekim čak i kad je putovala samo tih osam kilometara od Duge Rese do Karlovca. Obično bi u krilu stiskala mali zavežljaj i uzdisala kao da je nešto boli, ah, ajoj, na što bi ljudi, valjda, trebali pomisliti kako joj je teško, tako teško da ne može niti govoriti, a zapravo se cijelim bićem primicala vratima i čekala trenutak da vozač uplovi u autobusno stajalište. Kad bi izašla na stanici kod tržnice, vidjela sam kako zajedno s Malom Mirom grabi preko travnjaka prema štandovima sa starom kramom. Eva nije htjela otkriti da prodaje staru robu. Željela je ostaviti dojam da to nije ona.
Na sjedalu iza smjestio se Branko. Njega bi vjerojatno zanimalo što je brbljavi vozač doživio na svojim zanimljivim putovanjima, ali slabo čuje na jedno uho i netko bi mu trebao prepričavati rečenicu po rečenicu. A pitao bi i za Evu. Kamo to ide. «Kamo?» «Ha? Kamo ide?» «Kamo? Kamo?» Zato sam se, kad sam primijetila da se vrpolji, pravila da spavam. Branko je ionako već u startu pretekao tetu Evu: putuje dalje, prema Zagrebu. A ona bi, kao što rekoh, sišla već u Karlovcu.
U jutro je toplo, prozori su zamagljeni. Na nekim dijelovima velike staklene plohe kapljice vlage spojile su se u živahnu kuglu koja je prokrčila put prema stvarnosti i pokazala je krošnje drveća koje su se poput beskrajnog platna vukle uz cestu. Još malo i izronit će žućkasta ploča s natpisom Karlovac, prekrižen crvenom crtom. Što znači da je gotov Karlovac. Pa onda komadić željezničke pruge… Ali ne, nije se moglo dalje! Iz desnog reda sjedala izlazio je tako jak vonj znoja da mi se činilo kao da se pred njim rasipaju sve misli koje sam dotad čvrsto držala na okupu. A niti autobus nije mogao doseći punu brzinu jer se taj vrag širio posvuda, ulazio je u presvlake na sjedalima, lijepio za gume kao onaj «Batnć» za putnike. Nisam se htjela okrenuti i pogledati od koga dolazi, to jest tko se to nije oprao, jer je na toj strani, čini mi se, sjedio profesor Mihaljević koji je već na samom početku putovanja razvezao priču o starenju. Neumitni znaci starenja, veli, očituju se prvenstveno za stolom. «Da. Prvo se čovjek zafleka dok jede, a onda…» No, dalje se nije čulo. Zaboga, pa uprla sam se nogom u željezni okvir sjedala i pritisnula pakleni gas: rrrrouuum, rrrrouuum, rrrrr! Hajde, uhvati me s tom svojom pričom o propadanju ljudskog organizma! Hajde, da te vidim! Uhvati! No? Aha, evo! Ne ide! Zapinje! Riječi posrću, zapetljavaju se u tuđe zvukove, padaju, rastvaraju se. To je zato što nisam s tobom u istom svijetu. Malo sam u autu, malo na biciklu, ali ne i s tobom u smrdljivom autobusu. Ne vidiš me jer jurim. I onda sam na cilju. A ti, eh ti!...
C-ccccc. Autobus je usporio kod naplatnih kućica na ulazu u autoput. Motor se ponešto stišao, ali je žamor ljudskih glasova i dalje održavao napetost s okolinom. «Sjećate li se ovog kukuruzište? Ha, Miki?» «Ah!» «Što je bilo?» «Pitaj Mikija…» E, nećeš, pomislila sam i dodala svoj gas. Branko je i dalje sjedio iza mene i čvrsto se držao za naslon. Htjela sam reći vozaču da i on učini isto, to jest da doda još gasa, još, još, ali sam u zadnji čas odustala sjetivši se da bih tada morala slušati njegove priče. Zažmirila sam i zamislila da je sunce već u zenitu i da me njegov žućkasti sjaj tako zasljepljuje da ne mogu vidjeti ni one iza sebe, ali ni one ispred. Brujanje na ravnoj cesti postalo vrlo dobro usklađeno s vremenom i prostorom te se činilo kao da letimo. «Open your eyes, you can fly… Never be afraid to just be… Just Cast away the cains of doubt… Have the courage to be free…» «Vanessa Williams». Putnici su utonuli u san, jedan po jedan, najprije Branko, pa onda onaj koji je podsjećao na profesora Mihaljevića i tako dalje, osim mene, naravno, jer su mi rekli da govorim u snu, što znači da bih mogla odati strašnu tajnu i tako si na glup način uništiti život. Zato sam se usredotočila na buku, na glazbu i brujanje, i svijest mi je ubrzo stvorila nekakvo tamno obličje iza drveća koje se, kako sam mislila, poput beskrajnog platna vuklo uz cestu. Što je to? Protrljala sam oči, a kroz zastor od vlage gledao me kojot. Kojot! Pravi kojot! Došlo mi je da viknem «Kojooot!», ali nisam mogla otvoriti usta. Trenutak kasnije ponešto sam se umirila uvjeravajući se da me to biće ne vidi: životinja se doimala normalnom, nekako ljudskom. Čak sam se mogla zakleti da sam čula «Que bueno?». Ili tako nekako. Pogledali smo se u oči taj kojot i ja. Iz njegovog pogleda izbijala je stanovita naklonost: bio je sasvim blizu i činilo se da vidi kroz staklo unutra, u smrdljivu unutrašnjost, odnosno da stakla niti nema nego da sam tu prozirnu stjenku izmislila kako bih se zaštitila od utjecaja vanjskog svijeta. Kao što sam pred vozačem autobusa glumila da spavam. Istina je bila tek da smo jurili prema Zagrebu i da je to izgledalo kao da letimo. Kojot se blago nasmiješio, i to očima, što mi je dalo hrabrosti da ga pitam osjeća li se između naša dva svijeta, mojeg u autobusu, i njegovog u prirodi, nekakva pregrada ili zid. Samo tiho, šapnula sam, znaš, da me vozač, ovaj «Batnć. Rk.», ne uhvati u priči. Životinja je odmah shvatila problem i nije ništa rekla nego je samo poslala osjećaje koji su se mogli opisati kao pitanje: «A što zapravo radiš ovdje?». Odgovorila sam da želim zaustaviti postojeću stvarnost. «Želim zaustaviti postojeću stvarnost.» Zažmirila sam i namjestila se kao da čekam nekakvo čudo od nevjerojatne životinje, ali ništa se nije događalo. Svijet je i dalje letio. «Open your eyes, you can fly… Never be afraid to just be… Just Cast away the cains of doubt… Have the courage to be free..» Kad sam nakon nekog vremena oprezno otvorila oči vidjela sam kako se kojot pretvara u amorfnu masu i počinje blještati. Što se događa? «Open your eyes, you can fly… Never be afraid to just be… Just Cast away the cains of doubt… Have the courage to be free…» Čekaj! Stani! Htjela sam zaustaviti to nestajanje, jer imala sam još mnogo pitanja, ali životinja me više nije mogla čuti jer je izgubila lik. Pretvorila se u tamnu masu krošnji drveća koje se poput beskrajnog platna vuklo uz cestu. I to crnilo ubrzo je prekrilo cijeli obzor te se činilo kao da je nastupila nekakva apokaliptična noć, kraj puta, odnosno smrt, na što sam jednostavno morala kriknuti iz sve snage. Riječi su same pojurile van. Ali ne! U zadnji čas se stvorilo staklo i sve je poprimilo prepoznatljive obrise. Gluhi Branko, profesor Mihaljević, Eva, koja je sišla u Karlovcu, Mala Mira. Izletjelo mi je samo: «Que bueno?».
Vozač, strašno simpatičan čovjek, slatko se nasmijao. Kao kojot. «Ispričajte nam nešto o sebi, molim vas» - rekao je.
Post je objavljen 19.10.2008. u 17:06 sati.