Alistair

Sablasan vrisak proparao je noć. Vrisak pun boli, užasa, hladnog terora, ona vrsta vriska od kojeg bi vam se koža naježila i oblio bi vas hladan znoj, od kojeg bi vam hladni žmarci silazili niz kralježnicu.

Taj je krik stravičnog užasa pripadao Sophie.

Sjedila je kraj mene usred noći vrišteći iz petnih žila kao da je sam Voldemort na nju bacio Cruciatus. Pokušao sam ju uhvatiti za ruku, smiriti ju, izvući iz nje nešto, da mi kaže što joj je... No, batrgala se i otimala, mašući rukama na sve strane i dalje vrišteći sada još strašnije no prije.

Andromeda je upalila svjetlo i ona i ja smo razmijenili pogled pun straha. Iako više nije bilo tamno, svjetlo nam nije nimalo pomoglo u nastojanju da otkrijemo što se događa sa Sophie.

- Dumbledore - rekla je Andromeda.
- Što? - pitao sam.
- Odvedimo ju Dumbledoreu.

Maknuo sam pokrivač i u tom trenutku shvatio zašto Sophie vrišti tako stravično i bolno. Cijela je plahta bila prekrivena krvlju.

Sophie je imala spontani pobačaj.

- Idi po Dumbledorea - rekao sam. - Trči!

No Dubledore se već pojavio u plamenu svog feniksa i uhvatio je Sophie za ruku. Nešto joj je šapnuo u uho, tako tiho da nitko ne čuje i dva-tri puta zamahnuo štapićem.

- Gospođica Grieg morat će u Sv. Mungo - rekao je nakon nekog vremena. - I to iz ovih stopa.

Podigao ju je na noge, iako zapravo i nije bila budna. Djelovala je sablasno; bila je blijeda poput zida iza nje, a pidžama joj je bila natopljena krvlju.

- Profesore, je li ona... budna? - pitao sam.

No Dubledore nije odgovorio. Primio je Sophie za ruku, uhvatio Fawkesa za rep i nestao u plamenu.

(...)

Sophie

- Sophie - čula sam tih, topao glas. - Probudi se, Sophie.

Glas je zvučao vedro i nekako dječje.

- Hajde, Sophie, obećala si da ćemo se danas loptati.

Otvorila sam oči. Preplavila me bijelina tako da sam morala dva-tri puta trepnuti kako bih se naviknula. Ugledala sam malenu djevojčicu frčkave smeđe kose. Bila je odjevena u jednostavnu bijelu haljinicu i smiješila se širokim osmijehom. Plave oči, tako dobro poznate svijetle plave oči, sjale su.

- Tko si ti? - pitala sam ju.
- Ja sam tvoj anđeo čuvar - odgovorila je.
- Nemaš krila.

Nasmijala se.

- Anđeli nemaju krila - odvratila je. - Nisu im potrebna.
- Ti si moj anđeo čuvar? Znači, ja sam mrtva?
- Ne - rekla je i pokazala palcem iza sebe.

Ugledala sam potpuno ravan krevet i na njemu sebe. Okruživali su me vidari i vladala je velika strka. U kutu sobe je bio Dumbledore i gledao me zabrinutim pogledom.

- Boriš se za život - dovršila je.
- Gdje je Pythia?
- Tko?
- Pythia. Moja kćer. Alistairova kćer. Je li živa?
- Ovisi.
- O čemu?
- Ako ti preživiš, ona će umrijeti.
- Što?!
- Ali ako ti umreš, ona će preživjeti.

Pogledala sam ju prestravljenim pogledom.

- Ako ti umreš, Alistair će ju spasiti - rekla je. - Dumbledore će mu pomoći.
- U čemu je stvar? Što moram napraviti?
- Jednostavno je.

Pokazala mi je dvoja bijela vrata. Na jednima je pisalo SOPHIE UMIRE, a na drugima SOPHIE ŽIVI.

- Samo odaberi.

Nestala je.

Ako nastavim živjeti, Alistair i ja bismo mogli imati drugo dijete. Kasnije, kada završimo školu. Ali, Alistair mi nikad ne bi oprostio. Ja si nikad ne bih oprostila. Ako umrem, dajem njoj šansu. Alistair bi ju voljeo i brinuo se o njoj. Bila bi mu uspomena na mene i na to koliko sam ga voljela.

Uhvatila sam kvaku vratiju na kojima je pisalo SOPHIE UMIRE. Okrenula sam ju. Vrata su se otvorila. Nije bilo ničega unutra. Samo crnina, praznina, ponor. Duboko sam udahnula i ušla.

(...)

- Sophie - čula sam tiho šaptanje.
- Pusti ju, Alistaire - rekao je dubok glas. - Neka spava.

Čulo se škripanje stolca.

- Profesore - čula sam Alistaira. - Postoji li... čarolija ili nešto... kako bi Sophie vidjela jedan dan u godini? Recimo, Pythiin rođendan.

Živa je!

- Postoji - rekao je Dumbledore. Osjećala sam se kako se obojica smiješe. - Zapravo je dosta komplicirana. A ti si taj koji ju mora izvesti.
- Zašto?
- Jer će upaliti samo ako ju baci osoba koja voli osobu na koju baca tu čaroliju više od života.
- Što to znači?
- Pitaj Sophie koji je bio njen odabir dok je bila u polusvijesti. Štošta bi ti se tako moglo objasniti.

Čula sam zatvaranje vrata. Pomaknula sam se.

- Budna si - rekao je Alistair i osjetila sam toplu ruku na svojoj. - Prepala si me. Sve si nas prepala.

Podigla sam teške kapke i sjela. Alistair me poljubio.

- Čula si sve, zar ne?

Kimnula sam.

- Što je to Dumbledore rekao o tvom odabiru? - pitao me.

Ispričala sam mu što se dogodilo. Stavio mi je ruku oko struka i ponovno me poljubio.

- Doista si to mislio? - pitala sam ga. - O jednom danu u godini?
- Rekla si da ne želiš gledati - odgovorio je. - Ali da želiš vidjeti svoju kćer. Pa zašto ne na njen rođendan? Svake godine ćeš ju vidjeti kako raste.

Kimnula sam.

- Što je? - pitao me. - Djeluješ...

Zašutio je.

- Šuplje? - pitala sam.
- Da, tako nekako.

Čvršće sam ga primila za ruku.

- Nisi valjda uistinu željela umrijeti?
- Ne... nije to.
- Nego?
- Dumbledore je rekao jer će upaliti samo ako ju baci osoba koja voli osobu na koju baca tu čaroliju više od života.
- Da, i?
- Što ako...?
- Sophie, volim te. I sama si rekla da mora biti stvarno.
- Užasno se osjećam jer sumnjam u tebe, ali tako je.

Očekivala sam da se izdere na mene, izjuri iz prostorije vičući kako sam ga razočarala i da me ne želi više nikada vidjeti. Očekivala sam da će se barem naljutiti. No on me ponovno poljubio, ljepše i nježnije no ikad.

- Nisi li rekla da mi vjeruješ? - pitao je ponovno me poljubivši.
- Vjerujem ti - šapnula sam. Tako dobro poznate slane kapljice počele su mi kliziti niz lice.
- Zašto plačeš?
- Bojim se da ću se probuditi.

On me stavio sebi na krilo, nježno me obavivši rukama oko struka.

- Stvarno je - rekao je. - Kunem ti se da je stvarno.

Krv...

Cijela plahta je bila mokra i smrdjela je po željezu.

Jasna crvena boja prelijevela se posvuda, preko kreveta po podu, gmižući polako prema vratima.

Krv...

Posvuda krv...

Trgnula sam se iz sna. Duboko sam udahnula, pokušavajući se smiriti. Alistair je bio kraj mene, Andromeda je također bila u sobi. Polako sam stala na pod. Usprkos tome što je bio drven, bio je izuzetno hladan. Slijedila sam mjedenast miris kvake i otvorila prozor. Sjela sam na klupicu kraj prozora obgrlivši koljena. Okrenula sam glavu prema van. Hladan povjetarac ljuljuškao mi je krajeve kose.

Koga ja to zavaravam?

Je li ovo doista moglo biti toliko stvarno? Jesam li usitinu bila sretna? Jesu li Ryan i Lucy potpuno izašli iz mojih misli? Nisam vjerovala u to. Nisam mogla zavoljeti Alistaira tek nekoliko tjedana nakon svega što se dogodilo.

Pa što je onda bilo ono u kadi?

Očajnički pokušaj zadržavanja sebe. Stravični vrisak za životom koji je polako klizio iz mojih ruku. Čvrsto sam se hvatala za slamku koji mi je upravo Alistair pružio. Bi li bilo drukčije da je to bio netko drugi?

Moralo je biti. Alistair i ja smo bili prijatelji mnogo prije svega ovoga.

Bila sam spremna istog trenutka provjeriti što je od toga stvarno, a što ne. Ustala sam i spustila se niz stepenice u društvenu prostoriju. I čini se da sam te večeri imala sreće. Mogla sam namirisati Ryana koji je sjedio u sofi pred kaminom. Lucy nije bila ondje.

- Sophie - rekao je Ryan hladno.
- Ryane - rekla sam i sjela kraj njega. Ponovno sam obgrlila koljena.
- Što nije u redu?
- Zašto nešto ne bi bilo u redu?
- Jer uvijek radiš tu pozu kad nešto nije u redu.

Poznavao me. Ali nisam željela razgovarati o tome. Ne s njim.

- Mrziš me, zar ne? - pitao je.
- Kriviš li me?
- Ne - odvratio je. - I ja bih tebe vjerojatno mrzio da si mi to učinila.
- Samo što ja ne bih - šapnula sam.
- Znam da ne bi - odgovorio je. - Ali ja jesam. Različiti smo, Sophie.
- Previše različiti.

Znala sam da me gleda onako kako me često gledao. Postrance, iskosa, sa sumnjom u očima.

- Dobro, što se dogodilo? - pitao je s notom iznerviranosti u glasu.
- Ništa - odgovorila sam. - Poanta je u onome što će se tek dogoditi.

Tišina.

- Koliko je vremena uopće prošlo? - pitala sam ga.
- Mjesec dana - odgovorio je. - Što hoćeš od mene, Sophie?
- Poljubi me. Sada. Odmah. Bez...

Riječ "oklijevanja" ostala je u mom grlu. Ryan je već pritisnuo svoje usnice o moje. Moje ruke su ga automatski odgurnule.

- Zašto sam to učinio? - pitao me.
- Morala sam znati...
- Što?
- Da sam te zaboravila. To jest, da te moje srce zaboravilo.
- I?
- Još uvijek te mrzim.
- Proći će - rekao je i nasmijao se. - Vrati se u krevet, Sophie.

Ustao je i otišao.

(...)

Alistair

Probudio me hladan vjetar. Ustao sam, još u polusnu, i zatvorio prozor. Odjednom sam se sasvim razbudio.

Gdje je Sophie?

Nije bila u krevetu ni u sobi. Svjetlo u kupaonici je bilo ugašeno. Krenuo sam prema vratima i spustio se niz stepenice u društvenu prostoriju. Sophie je sjedila sama na sofi ispred kamina. Obgrlila je koljena s licem okrenutim prema vatri. Sjeo sam kraj nje i stavio joj ruku oko ramena. Naslonila je glavu na moje rame. Suze su joj klizile niz lice. Rukom sam ju gladio po kosi.

- Što se dogodilo? - šapnuo sam.
- Sve se dogodilo - rekla je kroz jecaj.
- Reci mi.
- Nisam prebrodila Ryana, ali tebe svejedno volim. Zbunjena sam. I još...
- Još što?
- Djevojčica.

Smrznuo sam se. Bio sam prestravljen.

- Kako to misliš?
- Nikad ju neću moći vidjeti - rekla je i suze su joj ponovno jurnule niz obraze.

Odahnuo sam, ali ne potpuno.

- Misliš li da bismo mogli ponoviti čaroliju? - pitao sam ju.
- Što ako i ti odeš?
- Neću - poljubio sam ju u čelo. - Obećajem ti.

I dalje je plakala.

- I can count the sands and I can measure the Ocean - šapnuo sam joj u uho. - I have ears for the silent, and know what the dumb man meaneth.
- Pythia - šapnula je. - Pythia Morden.

Nasmiješio sam se.

- Vjeruješ li mi? - pitao sam ju.
- Da - odgovorila je. - Ali ne osjećam se sigurno. Dok vidim i gledam.

Zbunila me.

- Zar ne želiš vidjeti? - pitao sam.
- Ne - rekla je. - Više ne.

Shvatio sam, barem donekle. Nije htjela gledati izdaju svaki dan.

Ustala je i lagano se zaljulala. Uhvatio sam ju u naručje. Stavila mi je ruke oko vrata.

- Ovo je stvarno - šapnula mi je. - Mora biti stvarno.

I bilo je. Stvarnije od svega na svijetu.

Andromeda nije bila u sobi, nisam ju mogla namirisati. Alistair je polako i duboko disao - još je spavao. Ubrzo mu je disanje postale sve brže i tiše dok se nije probudio.

- Budna si? - pitao je.
- Da - rekla sam i okrenula se na leđa. Poljubio me.
- Kako se osjećaš?
- Još uvijek ne mogu vjerovati da smo to učinili.
- Žao ti je?
- Nimalo.

Lagano mi je prešao prstom preko obraza.

- Nije mi jedino jasno kako ti je to palo na pamet - rekla sam. Nasmijao se.
- Sophie, ja sam muško, a ti si bila gola i mokra.

Sada sam se i ja smijala.

- Nisam zaparvo mislio da ćeš mi dopustiti - dodao je.
- Zašto? Djelujem kao dobra cura?
- Ne s tom kosom - ponovno smo se smijali. - Sretan sam s tobom.
- I ja s tobom. Volim te - šapnula sam mu u uho.

(...)

Dva tjedna poslije

Tog sam jutra pretraživala kovčeg u potrazi za majicom sa likom Jacka Skellingtona i napipala nešto. Uzela sam to u ruke. Bio je to šuškav i mekan paket. Ulošci.

Smrznula sam se.

- Andromeda? - rekla sam nesigurno.
- Molim?
- Koji je datum danas?
- Zašto?

Progutala sam knedlu.

- Kasni mi. Dva tjedna - rekla sam u jednom dahu.
- Alistair?

Kimnula sam.

- To ne mora ništa značiti - rekla je. - Moraš provjeriti.
- Otići ću u sv. Mungo. Ali ne mogu sama.
- Pitaj Alistaira.
- Ne želim mu reći dok ne budem apsolutno sigurna.
- Ići ću ja s tobom.

Primila me za ruku i aparatirale smo se u bolnicu čim smo sišle sa školskog posjeda. Bilo je više-manje prazno.

- Zadnji kat - rekla je Andromeda.

Penjale smo se uz tisuće i tisuće stuba dok nismo stigle na vrh. Andromeda je pokucala i ušle smo.

- Ako si trudna - počela je - što kaniš s djetetom?
- Ne planiram pobaciti, ako si na to mislila.
- Mislim da će Alistairu biti drago čak i ako jesi trudna - rekla je uz osmijeh.
- Da...
- Što je?
- Voljela bih da mogu vidjeti svoje dijete - šapnula sam.

Osjetila sam vruću kapljicu na dlanu i brzo ju obrisala drugom rukom.

- Oh - rekla je Andromeda. - Pa, da, dobro, to je razumna želja.
- Grieg - čula sam nepoznat glas. - Možete ući.

Uzela sam Andromedinu ruku i ona me povela u sobu za koju sam pretpostavljala da je "ordinacija" i zatvorila vrata za sobom.

- Zdravo, Sophie - čula sam prijazan glas. - Ja sam Alexander Harrison.

Osjetila sam toplu, izboranu ruku u svojoj.

- Slijepa si?

Kimnula sam.

- U redu - rekao je ne puštajući mi ruku. - Sjedi ovamo.

Poveo me do nečeg mekog i kožnog što je smrdjelo na medicinski alkohol.

- Dakle, kako ti mogu pomoći? - pitao je. - Oh, oprosti, Andromeda. Drago mi je.

Trenutak šutnje.

- Dakle?
- Mislim... - počela sam. - Mislim da sam trudna i htjela bih provjeriti.
- Koliko ti kasni mjesečnica?
- Dva tjedna.
- Znaš li otprilike kako to izgleda kod bezjaka?
- Ultrazvuk?
- Pa tako nešto.

Legla sam i otkrila trbuh. Harrison ga je dotaknuo svojim štapićem.

- Pretpostavka ti je točna - rekao je. - Želiš li znati spol?
- Zar se to može znati tako rano?
- Ipak smo čarobnjaci.
- Pa voljela bih znati.
- Djevojčica je.

Maknuo je štapić i ja sam povukla majicu preko trbuha.

- Gospodine...
- Molim?
- Ja... ja sam rođena slijepa - rekla sam. - Postoji li mogućnost da se to dogodi i njoj?
- Sophie, ti i ja se već dugo poznajemo. Ja sam porodio tvoju majku. Ti nisi genetički slijepa.
- Ne?
- Ne, Sophie. Istina je da si rođena takva, ali tome nisu krivi geni.

Uzdahnuo je.

- Tvoja majka je bila Auror, znaš to?
- Da.
- Kad još nije znala da je trudna, kad si ti bila tek nekoliko stanica, borila se s Voldemortom. U principu si joj spasila život.
- Ali kako sam ja preživjela?
- I ja bih volio znati.

Zamislila sam se.

- Hvala vam - rekla sam.
- Nema na čemu, Sophie - rekao je. - Sretno.

Andromeda me uhvatila za ruku i odmah smo se aparatirale u Hogsmeade. Odande smo se brzim korakom vratile u Hogwarts, u našu spavaonicu.

- Djevojčica - rekla je Andromeda. - Bit ću teta - čula sam joj smijeh u glasu.
- Spusti se iz oblaka na trenutak - rekla sam joj, također se smijući. - Jesi li vidjela Alistaira dolje?
- Jesam, idem po njega.

Izašla je. Sjela sam u turski sjed na svoj krevet pogiravajući se medvjedićem. Čula sam tiho otvaranje i zatvaranje vrata.

- Danas smo svi nešto tajanstveni - rekao je Alistair. - I dostigli ste neke nove grane magije. Naučile ste nestajati?

Nije zvučao kao da pokušava biti smiješan.

- Oprosti - rekla sam. - Jednostavno... morala sam provjeriti.
- Provjeriti što? - ljutnja iz glasa je nestala. - Što se događa? - pitao je zabrinuto.

Sjeo je preko puta mene i uhvatio me za ruke. Bile su, po običaju, tople. Ili su to moje konstantno hladne?
Duboko sam udahnula.

- Trudna sam.

Da sam mogla vidjeti njegovo lice, vjerojatno bih sada na nemu vidjela šok.

- Djevojčica je - dodala sam.

Još uvijek mi je čvrsto držao ruke. Odjednom me poljubio.

- Zar si to i planirao? - pitala sam ga.
- Ne - odgovorio je. - To je samo šlag na torti.

Ponovno me poljubio.

- Mislila si da ću te ostaviti? - pitao me.
- Ne - rekla sam. - Nisam mislila da ćeš baš biti oduševljen.
- Šališ se? Pa tko ne bi bio oduševljen djevojčicom? I to još s tobom!

Na trenutak sam se zamislila.

- Nadam se da će imati tvoje oči - rekao je.
- Ja ne.
- Ne... mislio sam...
- Znam da nisi mislio na sljepoću, ali nisam ni ja. Nadam se da će imati tvoje oči.

Po mirisu zraka koji je ulazio kroz prozor zaključila sam da je noć. Zijevnula sam.

- Dakle, ime ćemo smisliti sutra - nasmijao se Alistair.
- Pošteno.

Alistair je legao i povukao me k sebi. Stavila sam mu glavu na prsa.

- Samo ti spavaj - rekao je.

Posljednje riječi koje mi je izrekao te večeri čula sam veoma mutno, ali su mi se ipak vječno urezale u pamćenje.

Čuvam vas.

- Oh, Sophie...

Andromeda je prošaptala moje ime, a glas joj je drhtao. Stavila mi je ruku na rame. Osjetila sam kako joj ruka lagano podrhtava, no prešla sam preko toga.

- Kako su mogli? - Alistair je progunđao u bradu.

Ignorirala sam to. Kakvo je to prokleto pitanje?! Nitko im nije branio, zaboga. Nigdje ne piše da se to ne smije. Ni prvi ni zadnji koji su...

Branila sam ih. Možda je moje srce bilo prilagođenije tome da ih brani, nego da ih osuđuje. Nije mi se milila pomisao da su oni sada moji neprijatelji, izdajice, osobe koje treba mrziti.

Ne. To bi pokazalo da mi je još stalo. Morala sam biti savršeno ravnodušna.

No bilo me je strah. Što ako se u toj ravnodušnosti prema njima izgubim i postanem ravnodušna prema svima ostalima?

Zar bi bilo toliko grozno mrziti ih? Pa što i ako mi je još uvijek stalo? Nisam ni ja od kamena.

Zašto se onda, k vragu, tako osjećam?!

(...)


Nedjelja. Nekoć sam jedva čekala nedjelje. Bio je to dan slobode, lišen svih zadaća (napravljenih u subotu) i briga. Dan za zabavu i posebne trenutke. Ja sam rođena u nedjelju.

Ova je nedjelja bila drukčija od svih nedjelja u proteklih 6 godina. Bila je to prva nedjelja bez Ryana i Lucy.

Alistair me došao probuditi već u 7 ujutro, no ja sam već bila budna.

- Idemo li? – pitao je.
- A Andromeda?
- Što s njom?
- Zar ona ne ide?
- Ne.

Samo tako. Ne. Bez ikakvog objašnjena. Nije mi bilo ni potrebno. Želio je biti samo sa mnom.

- Usput, mislim da bi trebala obuti marte - dodao je. - Malo ćemo se penjati.

Čula sam zatvaranje vrata. Kleknula sam i počela rukom tražiti marte ispod kreveta. Našla sam one niže i obula ih. Već sam bila odjevena u traperice i vestu. Zgrabila sam kaput sa stolca i izišla iz spavaonice, tiho zatvarajući vrata kako ne bih probudila Andromedu.

Alistair je uzeo moju ruku i stavio ju iznad svog lakta. Nisam se bunila. Ubrzo sam čula škripanje snijega pod našim nogama.

- Obećala si mi čokoladu za danas - rekao je.
- Sjećam se.

Ubrzo smo došli do Hogsmeada. Zrak je mirisao na cimet. Kao da se taj Božić rasteže, pokušavajući trajati do zadnjeg trenutka. Otvaranje vrata i zvonce. Alistair me poveo do stolca. Sjela sam.

- Pričekaj trenutak - rekao je.

Rukom sam istraživala stol. Bio je drven i prekriven stolnjakom. Po mirisu, rekla bih svijetloplavim. Nije bilo važno. Alistair se ubrzo vratio i pružio mi šalicu. Bila je vruća i čokolada u njoj je mirisala na...

- Jagode - rekla sam.
- Da - odgovorio je. - Takvu voliš, zar ne?

Kimnula sam i otpila gutljaj.

- Spomenuo si nekakvo penjanje... - rekla sam.
- Sve u svoje vrijeme - odgovorio je.

Nasmiješila sam se.

(...)

Držao me za ruku. Zrak je mirisao na kamen. Odavno smo već koračali po šljunčanom putu.

- Evo nas - rekao je.
- Kako ti točno očekuješ da se ja penjem?
- Ovako.

Primio me oko koljena. Automatski sam mu stavila ruke oko vrata, a on se počeo penjati.

- Padneš li, to neće dobro završiti - rekla sam mu. On se nasmijao.

Vjetar mi je nosio kosu na sve strane. Bilo je lijepo i osjećala sam se kao da sanjam. Na trenutak sam zaboravila i na Lucy i Ryana, Andromedu, školu... Postojali smo samo ja i on, upravo sada, upravo na tom mjestu, jedinom mjestu na svijetu.

- Na vrhu smo - Alistairov glas me prenuo iz misli.

Oprezno me spustio. Udahnula sam.

Gotovo sam mogla vidjeti taj pogled. U zraku se osjećao miris beskrajne trave i tisuće i tisuće ivančica. Veoma neznatan miris stijena dolazio je iz daljine. Miris jezera, pa čak i slankast miris morske vode.

- Kako si pronašao ovo mjesto?
- Nije bilo lako. Ali vrijedilo je.

Napravila sam korak i izgubila ravnotežu. Moje se tijelo kotrljalo niz padinu udarajući u stijene i kamenje dok mi je trava rezala ruke i lice. Pad je kratko trajao, no bio je bolan i zastrašujuć.

Nakon tek nekoliko sekundi već sam čula Alistairovo užurbano disanje kraj sebe.

- Jesi li u redu? - pitao me.

Polako sam micala pojedine dijelove tijela, provjeravajući je li što slomljeno.

- Nisam ništa slomila - odgovorila sam.

Podigao me u sjedeći položaj.

- Žao mi je - rekao je. - Mislio sam da je ovo dobra zamisao, ali očito sam se prevario.
- Ne - gotovo sam viknula. - Bilo je prekrasno. Hvala ti.
- Boli li te što?
- Sve - osmijehnula sam se.
- Polako ćemo se spusiti.

Uzeo me u ruke, ovaj me put ne stavljajući na leđa, i polako se počeo spuštati niz padinu.

(...)

Kad smo se vratili u Hogwarts i kad me Alistair položio na krevet, nisam više mogla misliti od boli. Čula sam zvuk puštanja vode u kadu, no on se činio dalek i kao da ne postoji. Alistair je skinuo svu odjeću s mene (!!!) i ubrzo je moje tijelo preplavila vrućina vode. Mišići su mi se opustili.

Čula sam zvuk odčepljivanja bočice gela za tuširanje i miris lavande ušao mi je u nosnice. Alistair me istrljao gelom i potom ga isprao s mog tijela. Nisam osjetila rukav, pa sam zaključila da je gol do pasa.

Alistair je zazveckao kopčom remena i čula sam kako skida hlače. Ušao je u kadu i voda se prolila po podu. Iznenada me poljubio.

- Vjeruj mi - šapnuo mi je u uho.

Počeo me je nježno ljubiti po gornjem dijelu tijela. Zaustavila sam ga kad je došao do pupka.

- Meni je ovo prvi put - šapnula sam.
- I meni - odvratio je šaptom i poljubio me. - Nisam li ti rekao da mi vjeruješ?

Iznenadna, jaka bol. Oluja je bijesnjela. Lijevalo je kao iz kabla, grmjelo je kao da se svijet urušava. Gubila sam se u sivilu vode, valovi su me potapali sve dublje i dublje dok sam se borila za goli život u tom ništavilu. Rukom sam hvatala sve što sam stigla boreći se za dah. Tonula sam u strastvenu oluju, u virove i kišu. Oštre kapljice su mi probadale kožu, kosa mi se zaplitala na sve strane.

Odjednom grč, nimalo neugodan. Potom opuštanje, kao da se topla, rastopljena čokolada spuštala unutar mog tijela od vrha tjemena do nožih prstiju.

Ono malo vode što je ostalo u kadi smrdjelo je na rastopljenu krv. Čudno je bilo što više nisam osjećala apsolutno nikakvu bol.

Alistair me nježno poljubio.

- Jesi li dobro? - šapnuo je.

Kimnula sam.

- Malo sam umorna - odgovorila sam.

Čula sam šljapkanje i spuštanje nogu na pločice. Uzeo me u naručje i posjeo na nešto za što sam pretpostavljala da je WC. Uzeo je jedan od ručnika i počeo me brisati.

- Sigurno te ništa ne boli? - pitao me sumnjičavo.
- Sigurno - odvratila sam.

Izašao je na trenutak no ubrzo se vratio. Stavio mi je u ruke nešto pamučno i meko. Prepoznala sam to kao jednu od svojih ljubičastih pidžama. Odjenula sam ju. Alistair me po tko zna koji put danas uzeo u ruke i odnio me u krevet. Pokrio me i poljubio u obraz. Zaspala sam gotovo iste sekunde.

I da luta tvoja ruka vrela
Tvoja ruka preko moga tijela.