General [za one ljude koji nikad to neće znati]:

Johnny Depp - ah, odakle početi? za Sweenya. za Rouxa. za J.M. Barriea. za Willya. za Edwarda. za Gilberta. za Genea. za DeMarca. za Raphaela. za Ichaboda. za Spencera. za Fredericka. za Sandsa. za Jacka. za Morta. pogotovo za Morta. i za Victora. veliko za Victora.
× also za Alistaira, za artwork i za svaki, ali doslovce svaki quote koji sam uspjela iščeprkati
×× extra thanks to JDorg

Hugh Jackman - za sve Wolverine rečenice rečene točno onako kako sam ih zamišljala kad sam čitala Quotes, točno tim tonom i točno onako pomalo tormented kakav Logan i treba biti

Amy Lee/Evanescence - za lyricse, za glazbu, za većinski svu inspiraciju za ovu priču

Tim Burton - za svu onu čudnost koja toliko inspirira da je to ponekad nerealno, a najviše za pjesmu Voodoo Girl iz koje je prvotno kreirana djevojka koja je evoluirala u Sophie

Michael Stipe/R.E.M. - za Nightswimming, Hollow man, Losing my religion, Man on the Moon i Supernatural Superserious

Chad Kroeger/Nickelback - za Savin' me, How you remind me, I'd come for you, If today was your last day, If everyone cared, i Gotta be somebody

deviantArt - konkretno muszka, littlemewhatever, Bellz i DeAtHBuTtErFly-stock i svi ostali iskorišteni za ovaj blog veliko vam hvala za prekrasne slike koje su također bile i inspiracija i ukras ovoj priči

FOR THE MOST IMPORTANT ONES:

Pony - za crteže, kinkyness i glazbu; ah, how you inspire me *wub* and the hair *rock*

Lana/Rie - za ostajanje do kraja, za svu podršku, za tjeranje [=D], za priliku da tjeram samu sebe [=D], za razumijevanje opsesija poput Voldya. i extra za 19. poglavlje

Amber - znaš već sve što te ide =D i vidimo se na šaranju zidova. volim te

ami - za priče koje mi jednostavno potresaju svijet. dugo nisam susrela tako nešto i mislim da neću više nikad. also, za to što si me nagnala da samu sebe natjeram da tipkam i tipkam i još malo tipkam.

Aleks - živjeli vampiri!!! malo promjene od nadasve dosadnog filma Sumraka i zaron u mračnije dijelove knjige. also, TH blizanci su mi postali simpatičniji. [glazbu i dalje ne volim, žao mi je]

Aqua - vrati se i piši, neopisivo mi fališ i ti i tvoja priča!!! i žao mi je što si plakala čitajući ovu priču. to nitko ne bi smio.

Ashley/Kari mislim da si ti jedina kojoj ću posebno zahvaliti za komentare jer su me upravo tvoji toliko usrećivali u ovom stvaranju

HVALA, cure, za sve komentare, svu podršku i za to što ste ostale do kraja. Volim vas.

nova priča: Leah - klik


× special thanks to Corvus. the whole story was my fairwell to you. it is dedicated to you. i miss you, my friend.

- Ne tako daleko, Pyth - viknuo sam za njom.

Andromeda, Pythia i ja šetali smo uz obalu. Valovi su udarali obalu i vraćali se natrag stvarajući pjenu. Pythia je bosim nogama skakala po oblutcima. Nije bila baš toliko daleko, ali mi je bilo lakše kad je bila bliže.

- Koliko su česte njene vizije? - pitala me Andromeda.
- Jedna do dvije dnevno - odgovorio sam. - Vidari su rekli da će ih kasnije moći kontrolirati, usmjeravati prema drugima ili prema sebi, znati posljedicu svake svoje odluke...
- A što sada vidi? - nestrpljivo me prekinula.
- Sada? Misliš trenutno?
- Ne, općenito. Sada kada ih još ne može kontrolirati.
- Sebe. I mene.

Pogledao sam prema Pythii. Čučala je kraj nečeg s rukama prekrštenim na koljenima.

- Tata, što je to? - viknula je prema meni.

Prišao sam joj i sagnuo se da promotrim. Upirala je prstom crvenu algu koju je vidjela u vodi.

- To je alga - rekao sam joj.
- Možemo li ju odnijeti kući? - pitala me.
- Ne možemo, Pyth.
- Zašto?
- Pa zamisli da tebe netko odvede daleko od tvog doma i stavi te negdje od kuda se nećeš moći vratiti. Bi li ti bilo lijepo?
- Ne.
- Onda ju ostavi. Ona će tu ostati i moći ćeš ju vidjeti svaki put kad dođeš ovamo.
- A mogu li joj dati ime?
- Možeš.

Pogledala ju je ispitivačkim pogledom.

- Nek se zove Crvena - rekla je.

Nasmijao sam se. Pythia me uhvatila za ruku i nastavili smo zajedno šetati. Bila je tako malena, a već je imala tako ispitivački um. Bila je znatiželjna, željela je sve vidjeti i sve znati. Time me veoma podsjećala na Sophie.

- Tata, hoće li Crvena stvarno uvijek biti tu?
- Ona raste iz dna. Ne može se kretati.
- Zar je Crvena biljka?
- Ne baš.
- A životinja?
- Nije ni životinja.
- Pa što je onda?
- Crvena je alga.
- To je nešto između?
- Tako nekako.

Sunce je polako zalazilo. Pythia je rukom protrljala oči.

- Idemo kući? - pitao sam ju.

Kimnula je bez riječi.

(...)

Sjedila je na krevetu poluotvorenih očiju. Već je i napola spavala. Sat u obliku mačke na komodi pokazivao je 20.30. Zazvonilo je zvono na vratima.

- Čekaj malo - rekao sam joj. Pyth je kimnula.

Spustio sam se niz stepenice i otvorio vrata od tamnog drveta. Pred njima je stajala djevojka tirkizne kose. Nasmiješila se.

- Oprosti - rekla je. - Žao mi je ako te smetam. Tek sam došla i htjela sam te zamoliti da mi pomogneš.

Rukom je pokazala iza sebe. Primjetio sam nekoliko dosta velikih kutija iza nje. Osmijehnuo sam joj se.

- Uđi - rekao sam. - Pričekaj tren.

Otišao sam natrag na kat. Sada je bila potpuno budna. Oči su joj postale maglovite. Potom se opet fokusirala.

- Što si vidjela? - pitao sam ju nježno.
- Djevojku s tirkiznom kosom - rekla je tiho.
- Što s njom?
- Ona će biti moja mama.

Uputio sam joj zbunjen pogled.

- Pa, ako se uda za tebe, onda je moja mama, zar ne?
- Nije baš tako jednostavno - odvratio sam.
- Mislim, sjećam se svoje mame.

Slegnula je ramenima. Naslonila se na jastuke i povukla pokrivač preko nogu. Pružila je ruke prema meni. Sagnuo sam ju i zagrlio ju. Poljubila me u obraz.

- Spavaj - rekao sam joj i pogladio ju po kosi.
- Laku noć, tata.

Zagrlila je plišanu ovčicu i okrenula se na bok. Pokrio sam ju preko ramena i tiho izašao. Spustio sam se natrag dolje. Djevojka je sjedila na stepenicama. Ustala je i nasmiješila mi se.

- Usput - rekla je - ja sam Dana.
- Alistair.

Nekako je bilo lakše. Uvijek je bilo lakše kad si znao što će se dogoditi.