Njegovi prsti lagano su prelazili preko moje kralježnice. Bilo mi je tako lijepo, tako toplo tu kraj njega. Znala sam da upravo ovdje i pripadam.

Odlučila sam se još malo praviti da spavam. Nisam još željela započeti novi dan. Dapače, ne bih imala ništa protiv ni da cijeli provedem ovako. Ili zauvijek. Zauvijek nije bila loša ideja.

- Zar mi nećeš danas dozvoliti da vidim te prekrasne plave oči?

Rekao mi je to sasvim tiho, nježno i dalje mi prelazeći prstima preko leđa.

- Kako si znao? - pitala sam ga ne otvarajući oči.
- Zar ne bih trebao znati?

Okrenula sam se na leđa i otvorila oči. Osjećala sam njegov lakat na jastuku tek nekoliko centimetara udaljen od mene.

- Prekrasno - rekao je i poljubio me u čelo.
- Što su rekli tvoji roditelji?
- Da bismo se trebali vjenčati.

Rekao je to mrtav-hladan, ali nekako čudno. Kao da je i sam već duže razmišljao o tome.

- A što ti misliš? - pitala sam ga pokušavajući zadržati ležeran ton u glasu.
- Slažem se s njima... u neku ruku.
- Što to znači, "u neku ruku"?
- Gle, ja sam tako odgojen. Sa svim tim "djeca rođena u braku" i "pazi s kim se seksaš" sranjima.
- Ne slijedim te.
- Ako to učinim, ne želim to učiniti jer su oni to predložili.

Dotaknuo mi je lice.

- Volim te - rekao je. - I znam da ti voliš mene. To mi je dovoljno.

Kimnula sam.

- Je li to nešto što ti želiš? - pitao me.
- Ne znam - odvratila sam nesigurno. - Nije mi to potrebno...
- Samo bi to voljela?
- Da.

Njegov dlan i dalje je bio na mom licu. Palcem mi je nježno prelazio preko obraza.

- Znam da to ne dokazuje apsolutno ništa - rekla sam - ali...

Stavio mi je prst preko usana.

- Volim te - rekao je. - Sve ostalo mi je nevažno. Tebi ne mogu reći ne.

Čula sam glasan prasak. Po meni su padali komadići cigle.

- Što se događa? - prošaptala sam.
- Ne znam - odvratio je jednako tiho.

Nekoliko je trenutaka prošlo u jezivoj tišini. Hladan zrak ulazio je u sobu. A onda...

- Dumbledore! - rekao je visok, hladan glas. - Izađi i bori se, kukavico!
- Dosta je, Tome - čula sam Dumbledorea. - Nemaš pravo ugrožavati moje učenike.
- Onda izađi, starče, i bori se. Nitko drugi ne mora poginuti.
- S Dumbledoreom do kraja! - čula sam nepoznat glas kojem su se pridružili novi.

Cijela je rulja skandirala i vikala.

- Dumbledore, izađi i bori se - nastavio je Voldemort. - Inače ćeš gledati kako svaki tvoj učenik umire prije no što i tebe smaknem.

Odjednom se čulo mnogo prasaka, jedan za drugim, poput vatrometa, a zrak je počeo smrdjeti na dim.

- Učenici Hogwartsa - čula sam nepoznat glas - borite se!

Usklici i povici, tisuće i tisuće koraka u travi. Alistairova topla ruka odjednom je posegnula za mojom. Podigao me na noge i uzeo me u naručje.

- Primi mi se oko vrata - šapnuo mi je u uho. - Čvrsto.
- Ali...
- Odmah!

Čvrsto sam ga zagrlila oko vrata, a on je počeo trčati. Osjećala sam svaki njegov korak kao lagani udarac. Trk nije dugo trajao. Čula sam ga kako otvara vrata neke prostorije i zatvara ih za sobom. Buka izvana više se nije čula.

- Gdje smo? - pitala sam.
- U Sobi potrebe - odvratio je.

Još uvijek me držao u rukama kao da me ne želi pustiti. Ikad.

- Moram ići - šapnuo mi je. - Moram se boriti.
- Ne možeš - prošaptala sam prestrašeno.
- Moram.
- Ne ostavljaj me, molim te.

Osjetila sam tople suze kako mi klize niz lice. Nisam ih mogla zaustaviti.

- Moram ići, Sophie - rekao je.
- Zašto ja ne mogu s tobom?
- Ne mogu se boriti ako ne znam da ste na sigurnom.

Spustio me u nešto meko i toplo. Potom me poljubio kao da se zauvijek oprašta od mene.

- Ne idi - šapnula sam kroz suze.

Nije odgovorio. Na trenutak mi je stisnuo ruku. Naši su se prsti razdvojili. Vrata su se za njim zatvorila.

(...)

Vrata, vrata, vrata.

Prelazila sam prstima duž zidova, no vrata se nigdje nisu pojavljivala. Alistair me dobro poznavao. Moj zatvor je bio savršen. Mogla sam u njemu dobiti sve što sam mogla poželjeti, osim jedine stvari koju sam sada istinski željela - izlaz.

Alistair, Alistair, Alistair

Osjetila sam komad papira kraj sebe za kojeg sam bila sigurna da prije nije bio tu. Bio je napisan na Braillovom pismu. Prešla sam prstima preko nekoliko riječi.

Živ je. Dolazi.

Vrata su se otvorila istog trena i Alistairov miris me preplavio. Njegove ruke našle su se oko mojeg struka.

- Volim te - neprestano je šaptao. - Ni ne znaš koliko.

Nekoliko dugih sekundi ostali smo tako zagrljeni.

- Što se dogodilo? - pitala sam.
- Ne... ne znam... Dumbledore je učinio nešto... čudno. S naše strane nitko nije ništa više do omamljen, iako su smrtonosne kletve letjele na sve strane. Voldemort je pobjegao.
- U čemu je problem onda? Zvučiš kao da si umro od straha.
- Smrtonosna kletva je bila pogodila ovu kulu.

Ponovno me zagrlio stavivši mi glavu na rame.

- Možemo li večeras ostati ovdje? - pitala sam tiho.
- Zašto?
- Još uvijek me strah.
- Ja sam ovdje.

Suze si mi opet te večeri potekle niz obraze.

- Hej - rekao je i uzeo mi lice u ruke. - Zašto sad plačeš?

Odmahnula sam glavom.

- In the morning I'll be here - šapnuo je.

Držeći me za ruku, sjeo je u ono nešto meko i toplo i povukao me k sebi u krilo. Naslonila sam glavu na njegovo rame.

- We said goodnight - šapnula sam ja njemu - and not goodbye.
- We said goodnight - rekao je poljubivši me.

- Više ne crtaš - rekla sam Alistairu to jutro.

Bila sam opet u Hogwartsu. Nakon što sam provela tjedan dana u sv. Mungu, napokon sam se opet osjećala sigurno. Ponovno sam bila okružena poznatim mirisima i ljudima. Ponovno sam bila na sigurnom.

- Znam - odvratio je.
- Zašto?
- Ne uspijeva mi više - rekao je. - Što god pokušao. Više ne mogu.
- Kako to?
- Ne znam. Svaki put kad uzmem olovku, crtam... nas.
- Zar je to loše?
- Pa... nismo baš u najpristojnijim pozama.

Nasmijala sam se.

- Što ako je to jednostavno nešto što moraš? - pitala sam ga. - Izbaci to iz sustava.
- Kosa mi čudno ispada - odgovorio je. - I tvoja i moja.
- Pa što? Ne moraju svi odmah znati da smo to mi.

Čula sam kako se smiješi. Prišao mi je s leđa i prešao mi prstima preko trbuha. Zadrhtala sam. Osjetio je to.

- Tvoji prsti... - počela sam.
- Što?
- Hladni su.
- Svijet je i službeno poludio - nasmijao se. - Tvoji prsti su inače hladni.

Uhvatio me za ruku.

- Sad su topli - dodao je.
- Mislim da je to zbog nje - rekla sam.
- Da, vjerojatno.

Zagrlio me s leđa.

- Ni ti više ne sviraš - rekao mi je.
- Ali ja nikad nisam pretjerano svirala - rekla sam.
- Izvlačiš se.

Okrenula sam se prema njemu.

- Znaš što? Ti crtaj, a ja ću svirati - rekla sam. - Kompromis.
- Pošteno.

Poljubio me.

(...)

Osjetila sam udarac. Bezbolan, dapače nježan. Prvi udarac moje kćeri.

Pustila sam gitaru, prešla sobu i uzela Alistairove ruke. Čula sam kako blok i olovka padaju na pod, zvuk olovke koja se kotrlja po podu, no nije me bilo briga. Stavila sam njegove ruke na svoj trbuh. Još jedan udarac. Slijedili su ga novi.

Znala sam da se Alistair smiješi kao i ja. Moja kćer, naša kćer bila je živa, zdrava i sretna. Na trenutak sam pomislila da pleše.

- Priroda je ponekad jednostavno čudesna - rekao je Alistair. - Ne boli te to?

Odmahnula sam glavom. On me zagrlio. Pomislila sam da ću zaplakati koliko sam bila sretna.

- Sjećaš li se prve stvari koje si mi rekla? O mom glasu? - pitao je.
- Zvučiš kao da poznaješ vrijednost jedne jedine ruže. Zar ne?
- Da. Pa, ovo nadmašuje bilo koju ružu.

Poljubio me.

- Uopće nisam rekao roditeljima da si trudna - rekao je.
- Ni ja svojima - odvratila sam. - Moglo bi ih to prilično šokirati.
- "Dragi mama i tata! Postat ćete baka i djed. Andromeda vas pozdravlja. Voli vas Alistair."

Osmijehnula sam se, ali na trenutak me to uistinu zabrinulo. Što bi moji roditelji rekli da saznaju da sam trudna?

- Poznajem taj izraz lica - rekao je Alistair. - Reći ćeš im. Misliš da bismo trebali ići zajedno?
- Bit će svakako lakše - odvratila sam.

Osjetila sam njegove hladne prste oko svojih. Trenutak kasnije više nismo bili u Hogwartsu.

- Gdje smo? - pitala sam.
- Pred kućom tvojih roditelja - odvratio je. - Onoj u Londonu.

Duboko sam udahnula.

- Što god se dogodilo, ja sam ovdje - rekao je.

Pokucala sam na vrata koja su mirisala na cedrovinu. Čula sam korake s druge strane i okretanje kvake. Miris moje majke pomiješao se s mirisom vrata i prostora iza njih.

- Sophie! - uskliknula je i zagrlila me, no ubrzo se odmaknula.

Znala sam da gleda u moj trbuh.

- Želite li nam možda nešto reći? - pitala je. Nisam prepoznala taj ton.

Ušla sam čvrsto držeći Alistaira za ruku. Prepoznala sam miris svog oca pomiješanog sa ostalim mirisima u prostoriji.

- Što se događa? - čula sam mu glas. - Sophie?
- Ja... - nisam znala kako da to kažem.

Alistair mi je jače stegnuo ruku. Duboko sam udahnula.

- Trudna sam - protisnula sam.

Čula sam glasan tresak i zvuk razbijanja stakla, a Alistairova ruka je napustila moju. Potom najstrašniji zvuk koji sam ikad čula - krckanje.

- Prestani! - čula sam mamu. - Erling! Dosta je!

Mirisi mog oca i Alistaira su se odvojili. Prišla sam Alistairovom. Ležao je na podu. Izvukla sam štapić.

- Gdje? - pitala sam ga prestrašeno. - Ne miči se. Gdje?
- Rebro - odgovorio je šaptom. - Zadnje. Lijevo.

Nježno sam prstima prelazila preko njegovih rebara, brojeći. Vrh sam štapića nježno položila na kost i promrmljala čaroliju.

- Pasji sine! - čula sam svog oca iza sebe.
- Tata! - rekla sam. - Nije on kriv!
- Ma nemoj?!
- Mogla sam ga odgovoriti!
- Ha! On je iskoristio slijepu, naivnu budalu kao što si ti!
- Erling! - čula sam mamu.

Nisam mogla vjerovati da bi moj rođeni otac rekao tako nešto.

- Nije tako mislio - rekla je mama.
- Mislio je svaku riječ - odvratila sam zadržavajući suze.

Osjetila sam kako se Alistair podiže i sjeda kraj mene.

- Ne želim više biti ovdje - šapnula sam mu u uho.

Ustao je s poda, a ja sam slijedila njegov primjer. Čvrsto mi je primio ruku i okrenuo se na mjestu.

Hladan mi je zrak šibao lice. Osjetila sam Alistairov dlan na svojem licu. Vrhom palca obrisao mi je suze iz kutova očiju.

- Ne slušaj ga - rekao je tiho.
- Svi će to pomisliti - rekla sam odmahujući glavom. - Svi.

Nije odgovorio.

- Gdje smo uopće? - pitala sam. Nisam razaznavala ni jedan miris oko sebe osim njegovog.
- Pred kućom mojih roditelja - rekao je uz uzdah.
- Nisam sigurna da sam raspoložena za tako nešto.
- Hoćeš li se moći sama vratiti?

Kimnula sam.

- Mrzim biti odvojen od tebe - rekao je.
- I ja - odvratila sam.
- Neću dugo.

Okrenula sam se na mjestu. Rematerijalizirala sam se u našoj spavaonici.
To je bilo neobično. Dumbledore nikad nije skidao zaštitu s Hogwartsa.

Nije me to pretjerano zanimalo. Samo sam htjela na trenutak biti na miru, sama. Krenula sam prema krevetu. Stala sam na nešto. Sagnula sam se i podignula s poda crtaći blok. Alistairov crtež na kojem je radio ranije bio je dovršen. Namjerno su crte bile potegnute deblje kako bih i ja mogla "vidjeti". Prešla sam rukom preko svake linije.



Njegova kosa je bila nešto kraća, a moja nešto duža, no to smo bez sumnje bili mi. Prenuo me glasan prasak. Alistairove ruke isti su se trenutak našle oko mog struka. Poljubio me u obraz.

- Pronašla si crtež - rekao je tiho.

No nisam mu odgovorila. Okrenula sam se prema njemu, zaključavši mu usne u strastven poljubac. Povukla sam ga na krevet. U tom sam ga trenutku trebala. A on se nije nimalo bunio.