Marketing
14. Do as I say, obey and stay in here
Njegovi prsti lagano su prelazili preko moje kralježnice. Bilo mi je tako lijepo, tako toplo tu kraj njega. Znala sam da upravo ovdje i pripadam.
Odlučila sam se još malo praviti da spavam. Nisam još željela započeti novi dan. Dapače, ne bih imala ništa protiv ni da cijeli provedem ovako. Ili zauvijek. Zauvijek nije bila loša ideja.
- Zar mi nećeš danas dozvoliti da vidim te prekrasne plave oči?
Rekao mi je to sasvim tiho, nježno i dalje mi prelazeći prstima preko leđa.
- Kako si znao? - pitala sam ga ne otvarajući oči.
- Zar ne bih trebao znati?
Okrenula sam se na leđa i otvorila oči. Osjećala sam njegov lakat na jastuku tek nekoliko centimetara udaljen od mene.
- Prekrasno - rekao je i poljubio me u čelo.
- Što su rekli tvoji roditelji?
- Da bismo se trebali vjenčati.
Rekao je to mrtav-hladan, ali nekako čudno. Kao da je i sam već duže razmišljao o tome.
- A što ti misliš? - pitala sam ga pokušavajući zadržati ležeran ton u glasu.
- Slažem se s njima... u neku ruku.
- Što to znači, "u neku ruku"?
- Gle, ja sam tako odgojen. Sa svim tim "djeca rođena u braku" i "pazi s kim se seksaš" sranjima.
- Ne slijedim te.
- Ako to učinim, ne želim to učiniti jer su oni to predložili.
Dotaknuo mi je lice.
- Volim te - rekao je. - I znam da ti voliš mene. To mi je dovoljno.
Kimnula sam.
- Je li to nešto što ti želiš? - pitao me.
- Ne znam - odvratila sam nesigurno. - Nije mi to potrebno...
- Samo bi to voljela?
- Da.
Njegov dlan i dalje je bio na mom licu. Palcem mi je nježno prelazio preko obraza.
- Znam da to ne dokazuje apsolutno ništa - rekla sam - ali...
Stavio mi je prst preko usana.
- Volim te - rekao je. - Sve ostalo mi je nevažno. Tebi ne mogu reći ne.
Čula sam glasan prasak. Po meni su padali komadići cigle.
- Što se događa? - prošaptala sam.
- Ne znam - odvratio je jednako tiho.
Nekoliko je trenutaka prošlo u jezivoj tišini. Hladan zrak ulazio je u sobu. A onda...
- Dumbledore! - rekao je visok, hladan glas. - Izađi i bori se, kukavico!
- Dosta je, Tome - čula sam Dumbledorea. - Nemaš pravo ugrožavati moje učenike.
- Onda izađi, starče, i bori se. Nitko drugi ne mora poginuti.
- S Dumbledoreom do kraja! - čula sam nepoznat glas kojem su se pridružili novi.
Cijela je rulja skandirala i vikala.
- Dumbledore, izađi i bori se - nastavio je Voldemort. - Inače ćeš gledati kako svaki tvoj učenik umire prije no što i tebe smaknem.
Odjednom se čulo mnogo prasaka, jedan za drugim, poput vatrometa, a zrak je počeo smrdjeti na dim.
- Učenici Hogwartsa - čula sam nepoznat glas - borite se!
Usklici i povici, tisuće i tisuće koraka u travi. Alistairova topla ruka odjednom je posegnula za mojom. Podigao me na noge i uzeo me u naručje.
- Primi mi se oko vrata - šapnuo mi je u uho. - Čvrsto.
- Ali...
- Odmah!
Čvrsto sam ga zagrlila oko vrata, a on je počeo trčati. Osjećala sam svaki njegov korak kao lagani udarac. Trk nije dugo trajao. Čula sam ga kako otvara vrata neke prostorije i zatvara ih za sobom. Buka izvana više se nije čula.
- Gdje smo? - pitala sam.
- U Sobi potrebe - odvratio je.
Još uvijek me držao u rukama kao da me ne želi pustiti. Ikad.
- Moram ići - šapnuo mi je. - Moram se boriti.
- Ne možeš - prošaptala sam prestrašeno.
- Moram.
- Ne ostavljaj me, molim te.
Osjetila sam tople suze kako mi klize niz lice. Nisam ih mogla zaustaviti.
- Moram ići, Sophie - rekao je.
- Zašto ja ne mogu s tobom?
- Ne mogu se boriti ako ne znam da ste na sigurnom.
Spustio me u nešto meko i toplo. Potom me poljubio kao da se zauvijek oprašta od mene.
- Ne idi - šapnula sam kroz suze.
Nije odgovorio. Na trenutak mi je stisnuo ruku. Naši su se prsti razdvojili. Vrata su se za njim zatvorila.
(...)
Vrata, vrata, vrata.
Prelazila sam prstima duž zidova, no vrata se nigdje nisu pojavljivala. Alistair me dobro poznavao. Moj zatvor je bio savršen. Mogla sam u njemu dobiti sve što sam mogla poželjeti, osim jedine stvari koju sam sada istinski željela - izlaz.
Alistair, Alistair, Alistair
Osjetila sam komad papira kraj sebe za kojeg sam bila sigurna da prije nije bio tu. Bio je napisan na Braillovom pismu. Prešla sam prstima preko nekoliko riječi.
Živ je. Dolazi.
Vrata su se otvorila istog trena i Alistairov miris me preplavio. Njegove ruke našle su se oko mojeg struka.
- Volim te - neprestano je šaptao. - Ni ne znaš koliko.
Nekoliko dugih sekundi ostali smo tako zagrljeni.
- Što se dogodilo? - pitala sam.
- Ne... ne znam... Dumbledore je učinio nešto... čudno. S naše strane nitko nije ništa više do omamljen, iako su smrtonosne kletve letjele na sve strane. Voldemort je pobjegao.
- U čemu je problem onda? Zvučiš kao da si umro od straha.
- Smrtonosna kletva je bila pogodila ovu kulu.
Ponovno me zagrlio stavivši mi glavu na rame.
- Možemo li večeras ostati ovdje? - pitala sam tiho.
- Zašto?
- Još uvijek me strah.
- Ja sam ovdje.
Suze si mi opet te večeri potekle niz obraze.
- Hej - rekao je i uzeo mi lice u ruke. - Zašto sad plačeš?
Odmahnula sam glavom.
- In the morning I'll be here - šapnuo je.
Držeći me za ruku, sjeo je u ono nešto meko i toplo i povukao me k sebi u krilo. Naslonila sam glavu na njegovo rame.
- We said goodnight - šapnula sam ja njemu - and not goodbye.
- We said goodnight - rekao je poljubivši me.
Post je objavljen 24.01.2009. u 22:30 sati.