Sophie

-Što želi? - pitala sam. Nisam ju htjela ostaviti. Imala sam potpuno povjerenje u Alistaira, ali nisam se željela odvojiti od nje. Od te prekrasne djevojčice koja je postala centrom mog života. Ona je bila moje Sunce, naše Sunce.

- Čut ćeš - smrtonoša je odvratio hladno.

Hodali smo nekoliko minuta, vjerojatno najgorih u mom životu. Bila sam umorna, oči su mi se sklapale pri svakom koraku, uopće nisam osjećala tlo pod sobom. Bilo je hladno, neopisivo hladno. Alistair je ostao u sobi s Pythiom. A Voldemort želi razgovarati sa mnom. Zašto? Što to želi od mene upravo sada? Padala mi je na pamet samo jedna stvar. A pokušaj bijega bio bi uzaludan.

Smrtonoša me gurnuo u dvoranu. Zateturala sam i pala na ledene mramorne pločice. Netko me podigao i nastavio čvrsto me držati u uspravnom položaju. Gubila sam vid koji sam dobila na jedan dan. Ali vidjela sam svoju djevojčicu i znala sam da ću ju pamtiti takvu do kraja života. A imala sam dojam da se to opasno približavalo.

- Dobrodošla, Sophie - rekao je hladan Voldemortov glas. Čula se nota sarkazma u njemu. - Sjedni.
- Radije ne bih.

Grube su me ruke gurnule u naslonjač. Ovo očito nije bila molba.

Alistair

Sjedio sam u kutu sobe s Pythiom u naručju. Nikad neću zaboraviti Sophien širok osmijeh kad je rodila našu kćer. Naša. Naša Pythia Luna Dark. Kako je savršeno zvučalo. I čvrsto sam se nadao da se ništa neće dogoditi Sophie. Ne bih to mogao podnijeti.

Vrata su se otvorila.

- Dođi i povedi svoje kopile - zazvala je Bellatrix.

Osjetio sam poriv da skočim na nju i zadavim ju golim rukama, ali sam ga suspregnuo. Čak i kad bih uspio, zgrada je vjerojatno bila prepuna smrtonoša.

- Ššš, Pyth - rekao sam joj. Plave su joj oči bile ispunjene suzama. Shvaćala je da Sophie nema. - Vidjet ćemo mamu uskoro.
- Ne bih se kladila, Dark - rekla je Bellatrix kroz smijeh. - Stvarno ne bih.
- Da, ali tebe doista nitko nije pitao za mišljenje.

Pythia je i dalje plakala. Poljubio sam je u čelo i stavio joj prst u malenu šačicu.

- Bit će u redu - šapnuo sam.

Sophie

Sjedila sam u tami. Vid mi se sada sasvim izgubio. Soba je bila osunčana, osjećala sam to na koži. Mogla sam zamisliti kako je izgledala. Svjetlost je vjerojatno činila Voldemortovu bijelu kožu još sjajnijom.

- Želim tvoju kćer - rekao je Voldemort kao da govori o nečemu uobičajenom.
- Molim?!
- Dobro si me čula. Pythia je... posebna. Bit će izvrsna smrtonoša- nasmijao se.

Gadio mi se. Gnušala sam se od same pomisli na Pythiu kao smrtonošu, njene prekrasne plave oči kako gledaju u njegove crvene s divljenjem, Tamni znamen na blijedoj koži njene lijeve ruke...

Ne. Neću to dopustiti.

- Ne - rekla sam. - Nikad! Morat ćeš ubiti mene i Alistaira!

Ustala sam. Voldemort se nasmijao. Jedna slijepa djevojka protiv njega. Kao kukac protiv tenka. Čak sam i ja znala da nisam imala šanse. Nisam imala ni štapić.

Rekao je da je Pythia posebna. Što je time mislio? Imala je dar magije, to je bilo sigurno. Što je Voldemort htio?

- Morat ćeš nas ubiti - ponovila sam.
- Sa zadovoljstvom.

Alistair

Nešto je u meni puklo. Pao sam na koljena, ali nisam bio pogođen Bellatrixinom kletvom. Pythia mi je bila na rukama, neozlijeđena. Pogledala me. Imao sam dojam da shvaća sve što se oko nas događa. Osjetio sam suze u kutovima očiju, no za sada sam ih morao zaustaviti. Morao sam odvesti našu djevojčicu na sigurno.

Znao sam što se dogodilo. Ali nisam u to želio vjerovati.

Sophie. Bila je mrtva.

Jednostavno nisam mogao zamisliti njene plave pči bez iskre. One iskre koja bi uvijek jače zaplamsala svaki put kad bi me prepoznala po koracima, ona iskra koja je gorjela vatrenim sjajem dok je držala Pythiu... Poželio sam uništiti svijet, znao sam da je on bio kriv, a moje je srce vrištalo za osvetom.

- Avada... - Bellatrix je zamahnula štapićem.

Izmaknuo sam se. Kletva je pogodila bijeli mramorni stup iza mene. Nastao je metež. Potrčao sam prema vratima ignorirajući tupe udarce iza sebe, ignorirajući tupe udarce vlastitog srca...

Trčao sam dokle god sam mogao, dok i zadnji atom snage nisam potrošio na kretanje. Ogledao sam se oko sebe. Bili smo u šumi. Čuo sam žuborenje vode. Postajalo je mračno. Sunce je zalazilo.

Slijedio sam zvuk vode i naišao na potok. Sjeo sam pod jedno od stabala blizu obale i pogledao Pythiu. Zijevnula je. Počeo sam joj pjevušiti.

Goodnight, sleep tight.
no more tears.
In the morning
I'll be here.

Da, ali Sophie neće biti ovdje. Nikad mi se više neće smiješiti dok leži pored mene, Pythia nikad neće biti u njenom zagrljaju dok je ljubim. Kao u glupim bezjačkim romantičnim filmovima.

And when we say goodnight,
dry your eyes,
because we said goodnight
and not goodbye.

Nisam više vidio. Suze su bile jače. Volio sam ju. Volim ju. I nikad neću prestati. Nikad neću zaboraviti njen osmijeh na dan našeg vjenčanja, njen glas ispunjen srećom kad je rodila Pythiu, dan kad smo se upoznali, onaj put kad sam udario Ryana. Smijala se poslije toga. Njen smijeh...

We said goodnight
and not goodbye.

Laku noć, ljubavi. Laku noć zauvijek. Jednom ću te opet vidjeti.

I bit će mi dopušteno da te poljubim...