Krv...

Cijela plahta je bila mokra i smrdjela je po željezu.

Jasna crvena boja prelijevela se posvuda, preko kreveta po podu, gmižući polako prema vratima.

Krv...

Posvuda krv...

Trgnula sam se iz sna. Duboko sam udahnula, pokušavajući se smiriti. Alistair je bio kraj mene, Andromeda je također bila u sobi. Polako sam stala na pod. Usprkos tome što je bio drven, bio je izuzetno hladan. Slijedila sam mjedenast miris kvake i otvorila prozor. Sjela sam na klupicu kraj prozora obgrlivši koljena. Okrenula sam glavu prema van. Hladan povjetarac ljuljuškao mi je krajeve kose.

Koga ja to zavaravam?

Je li ovo doista moglo biti toliko stvarno? Jesam li usitinu bila sretna? Jesu li Ryan i Lucy potpuno izašli iz mojih misli? Nisam vjerovala u to. Nisam mogla zavoljeti Alistaira tek nekoliko tjedana nakon svega što se dogodilo.

Pa što je onda bilo ono u kadi?

Očajnički pokušaj zadržavanja sebe. Stravični vrisak za životom koji je polako klizio iz mojih ruku. Čvrsto sam se hvatala za slamku koji mi je upravo Alistair pružio. Bi li bilo drukčije da je to bio netko drugi?

Moralo je biti. Alistair i ja smo bili prijatelji mnogo prije svega ovoga.

Bila sam spremna istog trenutka provjeriti što je od toga stvarno, a što ne. Ustala sam i spustila se niz stepenice u društvenu prostoriju. I čini se da sam te večeri imala sreće. Mogla sam namirisati Ryana koji je sjedio u sofi pred kaminom. Lucy nije bila ondje.

- Sophie - rekao je Ryan hladno.
- Ryane - rekla sam i sjela kraj njega. Ponovno sam obgrlila koljena.
- Što nije u redu?
- Zašto nešto ne bi bilo u redu?
- Jer uvijek radiš tu pozu kad nešto nije u redu.

Poznavao me. Ali nisam željela razgovarati o tome. Ne s njim.

- Mrziš me, zar ne? - pitao je.
- Kriviš li me?
- Ne - odvratio je. - I ja bih tebe vjerojatno mrzio da si mi to učinila.
- Samo što ja ne bih - šapnula sam.
- Znam da ne bi - odgovorio je. - Ali ja jesam. Različiti smo, Sophie.
- Previše različiti.

Znala sam da me gleda onako kako me često gledao. Postrance, iskosa, sa sumnjom u očima.

- Dobro, što se dogodilo? - pitao je s notom iznerviranosti u glasu.
- Ništa - odgovorila sam. - Poanta je u onome što će se tek dogoditi.

Tišina.

- Koliko je vremena uopće prošlo? - pitala sam ga.
- Mjesec dana - odgovorio je. - Što hoćeš od mene, Sophie?
- Poljubi me. Sada. Odmah. Bez...

Riječ "oklijevanja" ostala je u mom grlu. Ryan je već pritisnuo svoje usnice o moje. Moje ruke su ga automatski odgurnule.

- Zašto sam to učinio? - pitao me.
- Morala sam znati...
- Što?
- Da sam te zaboravila. To jest, da te moje srce zaboravilo.
- I?
- Još uvijek te mrzim.
- Proći će - rekao je i nasmijao se. - Vrati se u krevet, Sophie.

Ustao je i otišao.

(...)

Alistair

Probudio me hladan vjetar. Ustao sam, još u polusnu, i zatvorio prozor. Odjednom sam se sasvim razbudio.

Gdje je Sophie?

Nije bila u krevetu ni u sobi. Svjetlo u kupaonici je bilo ugašeno. Krenuo sam prema vratima i spustio se niz stepenice u društvenu prostoriju. Sophie je sjedila sama na sofi ispred kamina. Obgrlila je koljena s licem okrenutim prema vatri. Sjeo sam kraj nje i stavio joj ruku oko ramena. Naslonila je glavu na moje rame. Suze su joj klizile niz lice. Rukom sam ju gladio po kosi.

- Što se dogodilo? - šapnuo sam.
- Sve se dogodilo - rekla je kroz jecaj.
- Reci mi.
- Nisam prebrodila Ryana, ali tebe svejedno volim. Zbunjena sam. I još...
- Još što?
- Djevojčica.

Smrznuo sam se. Bio sam prestravljen.

- Kako to misliš?
- Nikad ju neću moći vidjeti - rekla je i suze su joj ponovno jurnule niz obraze.

Odahnuo sam, ali ne potpuno.

- Misliš li da bismo mogli ponoviti čaroliju? - pitao sam ju.
- Što ako i ti odeš?
- Neću - poljubio sam ju u čelo. - Obećajem ti.

I dalje je plakala.

- I can count the sands and I can measure the Ocean - šapnuo sam joj u uho. - I have ears for the silent, and know what the dumb man meaneth.
- Pythia - šapnula je. - Pythia Morden.

Nasmiješio sam se.

- Vjeruješ li mi? - pitao sam ju.
- Da - odgovorila je. - Ali ne osjećam se sigurno. Dok vidim i gledam.

Zbunila me.

- Zar ne želiš vidjeti? - pitao sam.
- Ne - rekla je. - Više ne.

Shvatio sam, barem donekle. Nije htjela gledati izdaju svaki dan.

Ustala je i lagano se zaljulala. Uhvatio sam ju u naručje. Stavila mi je ruke oko vrata.

- Ovo je stvarno - šapnula mi je. - Mora biti stvarno.

I bilo je. Stvarnije od svega na svijetu.