Pregled posta

10. Stranger than your simpathy

Andromeda nije bila u sobi, nisam ju mogla namirisati. Alistair je polako i duboko disao - još je spavao. Ubrzo mu je disanje postale sve brže i tiše dok se nije probudio.

- Budna si? - pitao je.
- Da - rekla sam i okrenula se na leđa. Poljubio me.
- Kako se osjećaš?
- Još uvijek ne mogu vjerovati da smo to učinili.
- Žao ti je?
- Nimalo.

Lagano mi je prešao prstom preko obraza.

- Nije mi jedino jasno kako ti je to palo na pamet - rekla sam. Nasmijao se.
- Sophie, ja sam muško, a ti si bila gola i mokra.

Sada sam se i ja smijala.

- Nisam zaparvo mislio da ćeš mi dopustiti - dodao je.
- Zašto? Djelujem kao dobra cura?
- Ne s tom kosom - ponovno smo se smijali. - Sretan sam s tobom.
- I ja s tobom. Volim te - šapnula sam mu u uho.

(...)

Dva tjedna poslije

Tog sam jutra pretraživala kovčeg u potrazi za majicom sa likom Jacka Skellingtona i napipala nešto. Uzela sam to u ruke. Bio je to šuškav i mekan paket. Ulošci.

Smrznula sam se.

- Andromeda? - rekla sam nesigurno.
- Molim?
- Koji je datum danas?
- Zašto?

Progutala sam knedlu.

- Kasni mi. Dva tjedna - rekla sam u jednom dahu.
- Alistair?

Kimnula sam.

- To ne mora ništa značiti - rekla je. - Moraš provjeriti.
- Otići ću u sv. Mungo. Ali ne mogu sama.
- Pitaj Alistaira.
- Ne želim mu reći dok ne budem apsolutno sigurna.
- Ići ću ja s tobom.

Primila me za ruku i aparatirale smo se u bolnicu čim smo sišle sa školskog posjeda. Bilo je više-manje prazno.

- Zadnji kat - rekla je Andromeda.

Penjale smo se uz tisuće i tisuće stuba dok nismo stigle na vrh. Andromeda je pokucala i ušle smo.

- Ako si trudna - počela je - što kaniš s djetetom?
- Ne planiram pobaciti, ako si na to mislila.
- Mislim da će Alistairu biti drago čak i ako jesi trudna - rekla je uz osmijeh.
- Da...
- Što je?
- Voljela bih da mogu vidjeti svoje dijete - šapnula sam.

Osjetila sam vruću kapljicu na dlanu i brzo ju obrisala drugom rukom.

- Oh - rekla je Andromeda. - Pa, da, dobro, to je razumna želja.
- Grieg - čula sam nepoznat glas. - Možete ući.

Uzela sam Andromedinu ruku i ona me povela u sobu za koju sam pretpostavljala da je "ordinacija" i zatvorila vrata za sobom.

- Zdravo, Sophie - čula sam prijazan glas. - Ja sam Alexander Harrison.

Osjetila sam toplu, izboranu ruku u svojoj.

- Slijepa si?

Kimnula sam.

- U redu - rekao je ne puštajući mi ruku. - Sjedi ovamo.

Poveo me do nečeg mekog i kožnog što je smrdjelo na medicinski alkohol.

- Dakle, kako ti mogu pomoći? - pitao je. - Oh, oprosti, Andromeda. Drago mi je.

Trenutak šutnje.

- Dakle?
- Mislim... - počela sam. - Mislim da sam trudna i htjela bih provjeriti.
- Koliko ti kasni mjesečnica?
- Dva tjedna.
- Znaš li otprilike kako to izgleda kod bezjaka?
- Ultrazvuk?
- Pa tako nešto.

Legla sam i otkrila trbuh. Harrison ga je dotaknuo svojim štapićem.

- Pretpostavka ti je točna - rekao je. - Želiš li znati spol?
- Zar se to može znati tako rano?
- Ipak smo čarobnjaci.
- Pa voljela bih znati.
- Djevojčica je.

Maknuo je štapić i ja sam povukla majicu preko trbuha.

- Gospodine...
- Molim?
- Ja... ja sam rođena slijepa - rekla sam. - Postoji li mogućnost da se to dogodi i njoj?
- Sophie, ti i ja se već dugo poznajemo. Ja sam porodio tvoju majku. Ti nisi genetički slijepa.
- Ne?
- Ne, Sophie. Istina je da si rođena takva, ali tome nisu krivi geni.

Uzdahnuo je.

- Tvoja majka je bila Auror, znaš to?
- Da.
- Kad još nije znala da je trudna, kad si ti bila tek nekoliko stanica, borila se s Voldemortom. U principu si joj spasila život.
- Ali kako sam ja preživjela?
- I ja bih volio znati.

Zamislila sam se.

- Hvala vam - rekla sam.
- Nema na čemu, Sophie - rekao je. - Sretno.

Andromeda me uhvatila za ruku i odmah smo se aparatirale u Hogsmeade. Odande smo se brzim korakom vratile u Hogwarts, u našu spavaonicu.

- Djevojčica - rekla je Andromeda. - Bit ću teta - čula sam joj smijeh u glasu.
- Spusti se iz oblaka na trenutak - rekla sam joj, također se smijući. - Jesi li vidjela Alistaira dolje?
- Jesam, idem po njega.

Izašla je. Sjela sam u turski sjed na svoj krevet pogiravajući se medvjedićem. Čula sam tiho otvaranje i zatvaranje vrata.

- Danas smo svi nešto tajanstveni - rekao je Alistair. - I dostigli ste neke nove grane magije. Naučile ste nestajati?

Nije zvučao kao da pokušava biti smiješan.

- Oprosti - rekla sam. - Jednostavno... morala sam provjeriti.
- Provjeriti što? - ljutnja iz glasa je nestala. - Što se događa? - pitao je zabrinuto.

Sjeo je preko puta mene i uhvatio me za ruke. Bile su, po običaju, tople. Ili su to moje konstantno hladne?
Duboko sam udahnula.

- Trudna sam.

Da sam mogla vidjeti njegovo lice, vjerojatno bih sada na nemu vidjela šok.

- Djevojčica je - dodala sam.

Još uvijek mi je čvrsto držao ruke. Odjednom me poljubio.

- Zar si to i planirao? - pitala sam ga.
- Ne - odgovorio je. - To je samo šlag na torti.

Ponovno me poljubio.

- Mislila si da ću te ostaviti? - pitao me.
- Ne - rekla sam. - Nisam mislila da ćeš baš biti oduševljen.
- Šališ se? Pa tko ne bi bio oduševljen djevojčicom? I to još s tobom!

Na trenutak sam se zamislila.

- Nadam se da će imati tvoje oči - rekao je.
- Ja ne.
- Ne... mislio sam...
- Znam da nisi mislio na sljepoću, ali nisam ni ja. Nadam se da će imati tvoje oči.

Po mirisu zraka koji je ulazio kroz prozor zaključila sam da je noć. Zijevnula sam.

- Dakle, ime ćemo smisliti sutra - nasmijao se Alistair.
- Pošteno.

Alistair je legao i povukao me k sebi. Stavila sam mu glavu na prsa.

- Samo ti spavaj - rekao je.

Posljednje riječi koje mi je izrekao te večeri čula sam veoma mutno, ali su mi se ipak vječno urezale u pamćenje.

Čuvam vas.