Pregled posta

9. Sunday, bloody sunday

- Oh, Sophie...

Andromeda je prošaptala moje ime, a glas joj je drhtao. Stavila mi je ruku na rame. Osjetila sam kako joj ruka lagano podrhtava, no prešla sam preko toga.

- Kako su mogli? - Alistair je progunđao u bradu.

Ignorirala sam to. Kakvo je to prokleto pitanje?! Nitko im nije branio, zaboga. Nigdje ne piše da se to ne smije. Ni prvi ni zadnji koji su...

Branila sam ih. Možda je moje srce bilo prilagođenije tome da ih brani, nego da ih osuđuje. Nije mi se milila pomisao da su oni sada moji neprijatelji, izdajice, osobe koje treba mrziti.

Ne. To bi pokazalo da mi je još stalo. Morala sam biti savršeno ravnodušna.

No bilo me je strah. Što ako se u toj ravnodušnosti prema njima izgubim i postanem ravnodušna prema svima ostalima?

Zar bi bilo toliko grozno mrziti ih? Pa što i ako mi je još uvijek stalo? Nisam ni ja od kamena.

Zašto se onda, k vragu, tako osjećam?!

(...)


Nedjelja. Nekoć sam jedva čekala nedjelje. Bio je to dan slobode, lišen svih zadaća (napravljenih u subotu) i briga. Dan za zabavu i posebne trenutke. Ja sam rođena u nedjelju.

Ova je nedjelja bila drukčija od svih nedjelja u proteklih 6 godina. Bila je to prva nedjelja bez Ryana i Lucy.

Alistair me došao probuditi već u 7 ujutro, no ja sam već bila budna.

- Idemo li? – pitao je.
- A Andromeda?
- Što s njom?
- Zar ona ne ide?
- Ne.

Samo tako. Ne. Bez ikakvog objašnjena. Nije mi bilo ni potrebno. Želio je biti samo sa mnom.

- Usput, mislim da bi trebala obuti marte - dodao je. - Malo ćemo se penjati.

Čula sam zatvaranje vrata. Kleknula sam i počela rukom tražiti marte ispod kreveta. Našla sam one niže i obula ih. Već sam bila odjevena u traperice i vestu. Zgrabila sam kaput sa stolca i izišla iz spavaonice, tiho zatvarajući vrata kako ne bih probudila Andromedu.

Alistair je uzeo moju ruku i stavio ju iznad svog lakta. Nisam se bunila. Ubrzo sam čula škripanje snijega pod našim nogama.

- Obećala si mi čokoladu za danas - rekao je.
- Sjećam se.

Ubrzo smo došli do Hogsmeada. Zrak je mirisao na cimet. Kao da se taj Božić rasteže, pokušavajući trajati do zadnjeg trenutka. Otvaranje vrata i zvonce. Alistair me poveo do stolca. Sjela sam.

- Pričekaj trenutak - rekao je.

Rukom sam istraživala stol. Bio je drven i prekriven stolnjakom. Po mirisu, rekla bih svijetloplavim. Nije bilo važno. Alistair se ubrzo vratio i pružio mi šalicu. Bila je vruća i čokolada u njoj je mirisala na...

- Jagode - rekla sam.
- Da - odgovorio je. - Takvu voliš, zar ne?

Kimnula sam i otpila gutljaj.

- Spomenuo si nekakvo penjanje... - rekla sam.
- Sve u svoje vrijeme - odgovorio je.

Nasmiješila sam se.

(...)

Držao me za ruku. Zrak je mirisao na kamen. Odavno smo već koračali po šljunčanom putu.

- Evo nas - rekao je.
- Kako ti točno očekuješ da se ja penjem?
- Ovako.

Primio me oko koljena. Automatski sam mu stavila ruke oko vrata, a on se počeo penjati.

- Padneš li, to neće dobro završiti - rekla sam mu. On se nasmijao.

Vjetar mi je nosio kosu na sve strane. Bilo je lijepo i osjećala sam se kao da sanjam. Na trenutak sam zaboravila i na Lucy i Ryana, Andromedu, školu... Postojali smo samo ja i on, upravo sada, upravo na tom mjestu, jedinom mjestu na svijetu.

- Na vrhu smo - Alistairov glas me prenuo iz misli.

Oprezno me spustio. Udahnula sam.

Gotovo sam mogla vidjeti taj pogled. U zraku se osjećao miris beskrajne trave i tisuće i tisuće ivančica. Veoma neznatan miris stijena dolazio je iz daljine. Miris jezera, pa čak i slankast miris morske vode.

- Kako si pronašao ovo mjesto?
- Nije bilo lako. Ali vrijedilo je.

Napravila sam korak i izgubila ravnotežu. Moje se tijelo kotrljalo niz padinu udarajući u stijene i kamenje dok mi je trava rezala ruke i lice. Pad je kratko trajao, no bio je bolan i zastrašujuć.

Nakon tek nekoliko sekundi već sam čula Alistairovo užurbano disanje kraj sebe.

- Jesi li u redu? - pitao me.

Polako sam micala pojedine dijelove tijela, provjeravajući je li što slomljeno.

- Nisam ništa slomila - odgovorila sam.

Podigao me u sjedeći položaj.

- Žao mi je - rekao je. - Mislio sam da je ovo dobra zamisao, ali očito sam se prevario.
- Ne - gotovo sam viknula. - Bilo je prekrasno. Hvala ti.
- Boli li te što?
- Sve - osmijehnula sam se.
- Polako ćemo se spusiti.

Uzeo me u ruke, ovaj me put ne stavljajući na leđa, i polako se počeo spuštati niz padinu.

(...)

Kad smo se vratili u Hogwarts i kad me Alistair položio na krevet, nisam više mogla misliti od boli. Čula sam zvuk puštanja vode u kadu, no on se činio dalek i kao da ne postoji. Alistair je skinuo svu odjeću s mene (!!!) i ubrzo je moje tijelo preplavila vrućina vode. Mišići su mi se opustili.

Čula sam zvuk odčepljivanja bočice gela za tuširanje i miris lavande ušao mi je u nosnice. Alistair me istrljao gelom i potom ga isprao s mog tijela. Nisam osjetila rukav, pa sam zaključila da je gol do pasa.

Alistair je zazveckao kopčom remena i čula sam kako skida hlače. Ušao je u kadu i voda se prolila po podu. Iznenada me poljubio.

- Vjeruj mi - šapnuo mi je u uho.

Počeo me je nježno ljubiti po gornjem dijelu tijela. Zaustavila sam ga kad je došao do pupka.

- Meni je ovo prvi put - šapnula sam.
- I meni - odvratio je šaptom i poljubio me. - Nisam li ti rekao da mi vjeruješ?

Iznenadna, jaka bol. Oluja je bijesnjela. Lijevalo je kao iz kabla, grmjelo je kao da se svijet urušava. Gubila sam se u sivilu vode, valovi su me potapali sve dublje i dublje dok sam se borila za goli život u tom ništavilu. Rukom sam hvatala sve što sam stigla boreći se za dah. Tonula sam u strastvenu oluju, u virove i kišu. Oštre kapljice su mi probadale kožu, kosa mi se zaplitala na sve strane.

Odjednom grč, nimalo neugodan. Potom opuštanje, kao da se topla, rastopljena čokolada spuštala unutar mog tijela od vrha tjemena do nožih prstiju.

Ono malo vode što je ostalo u kadi smrdjelo je na rastopljenu krv. Čudno je bilo što više nisam osjećala apsolutno nikakvu bol.

Alistair me nježno poljubio.

- Jesi li dobro? - šapnuo je.

Kimnula sam.

- Malo sam umorna - odgovorila sam.

Čula sam šljapkanje i spuštanje nogu na pločice. Uzeo me u naručje i posjeo na nešto za što sam pretpostavljala da je WC. Uzeo je jedan od ručnika i počeo me brisati.

- Sigurno te ništa ne boli? - pitao me sumnjičavo.
- Sigurno - odvratila sam.

Izašao je na trenutak no ubrzo se vratio. Stavio mi je u ruke nešto pamučno i meko. Prepoznala sam to kao jednu od svojih ljubičastih pidžama. Odjenula sam ju. Alistair me po tko zna koji put danas uzeo u ruke i odnio me u krevet. Pokrio me i poljubio u obraz. Zaspala sam gotovo iste sekunde.

I da luta tvoja ruka vrela
Tvoja ruka preko moga tijela.

Post je objavljen 07.12.2008. u 19:05 sati.