Pregled posta

12. Is it really real?

Alistair

Sablasan vrisak proparao je noć. Vrisak pun boli, užasa, hladnog terora, ona vrsta vriska od kojeg bi vam se koža naježila i oblio bi vas hladan znoj, od kojeg bi vam hladni žmarci silazili niz kralježnicu.

Taj je krik stravičnog užasa pripadao Sophie.

Sjedila je kraj mene usred noći vrišteći iz petnih žila kao da je sam Voldemort na nju bacio Cruciatus. Pokušao sam ju uhvatiti za ruku, smiriti ju, izvući iz nje nešto, da mi kaže što joj je... No, batrgala se i otimala, mašući rukama na sve strane i dalje vrišteći sada još strašnije no prije.

Andromeda je upalila svjetlo i ona i ja smo razmijenili pogled pun straha. Iako više nije bilo tamno, svjetlo nam nije nimalo pomoglo u nastojanju da otkrijemo što se događa sa Sophie.

- Dumbledore - rekla je Andromeda.
- Što? - pitao sam.
- Odvedimo ju Dumbledoreu.

Maknuo sam pokrivač i u tom trenutku shvatio zašto Sophie vrišti tako stravično i bolno. Cijela je plahta bila prekrivena krvlju.

Sophie je imala spontani pobačaj.

- Idi po Dumbledorea - rekao sam. - Trči!

No Dubledore se već pojavio u plamenu svog feniksa i uhvatio je Sophie za ruku. Nešto joj je šapnuo u uho, tako tiho da nitko ne čuje i dva-tri puta zamahnuo štapićem.

- Gospođica Grieg morat će u Sv. Mungo - rekao je nakon nekog vremena. - I to iz ovih stopa.

Podigao ju je na noge, iako zapravo i nije bila budna. Djelovala je sablasno; bila je blijeda poput zida iza nje, a pidžama joj je bila natopljena krvlju.

- Profesore, je li ona... budna? - pitao sam.

No Dubledore nije odgovorio. Primio je Sophie za ruku, uhvatio Fawkesa za rep i nestao u plamenu.

(...)

Sophie

- Sophie - čula sam tih, topao glas. - Probudi se, Sophie.

Glas je zvučao vedro i nekako dječje.

- Hajde, Sophie, obećala si da ćemo se danas loptati.

Otvorila sam oči. Preplavila me bijelina tako da sam morala dva-tri puta trepnuti kako bih se naviknula. Ugledala sam malenu djevojčicu frčkave smeđe kose. Bila je odjevena u jednostavnu bijelu haljinicu i smiješila se širokim osmijehom. Plave oči, tako dobro poznate svijetle plave oči, sjale su.

- Tko si ti? - pitala sam ju.
- Ja sam tvoj anđeo čuvar - odgovorila je.
- Nemaš krila.

Nasmijala se.

- Anđeli nemaju krila - odvratila je. - Nisu im potrebna.
- Ti si moj anđeo čuvar? Znači, ja sam mrtva?
- Ne - rekla je i pokazala palcem iza sebe.

Ugledala sam potpuno ravan krevet i na njemu sebe. Okruživali su me vidari i vladala je velika strka. U kutu sobe je bio Dumbledore i gledao me zabrinutim pogledom.

- Boriš se za život - dovršila je.
- Gdje je Pythia?
- Tko?
- Pythia. Moja kćer. Alistairova kćer. Je li živa?
- Ovisi.
- O čemu?
- Ako ti preživiš, ona će umrijeti.
- Što?!
- Ali ako ti umreš, ona će preživjeti.

Pogledala sam ju prestravljenim pogledom.

- Ako ti umreš, Alistair će ju spasiti - rekla je. - Dumbledore će mu pomoći.
- U čemu je stvar? Što moram napraviti?
- Jednostavno je.

Pokazala mi je dvoja bijela vrata. Na jednima je pisalo SOPHIE UMIRE, a na drugima SOPHIE ŽIVI.

- Samo odaberi.

Nestala je.

Ako nastavim živjeti, Alistair i ja bismo mogli imati drugo dijete. Kasnije, kada završimo školu. Ali, Alistair mi nikad ne bi oprostio. Ja si nikad ne bih oprostila. Ako umrem, dajem njoj šansu. Alistair bi ju voljeo i brinuo se o njoj. Bila bi mu uspomena na mene i na to koliko sam ga voljela.

Uhvatila sam kvaku vratiju na kojima je pisalo SOPHIE UMIRE. Okrenula sam ju. Vrata su se otvorila. Nije bilo ničega unutra. Samo crnina, praznina, ponor. Duboko sam udahnula i ušla.

(...)

- Sophie - čula sam tiho šaptanje.
- Pusti ju, Alistaire - rekao je dubok glas. - Neka spava.

Čulo se škripanje stolca.

- Profesore - čula sam Alistaira. - Postoji li... čarolija ili nešto... kako bi Sophie vidjela jedan dan u godini? Recimo, Pythiin rođendan.

Živa je!

- Postoji - rekao je Dumbledore. Osjećala sam se kako se obojica smiješe. - Zapravo je dosta komplicirana. A ti si taj koji ju mora izvesti.
- Zašto?
- Jer će upaliti samo ako ju baci osoba koja voli osobu na koju baca tu čaroliju više od života.
- Što to znači?
- Pitaj Sophie koji je bio njen odabir dok je bila u polusvijesti. Štošta bi ti se tako moglo objasniti.

Čula sam zatvaranje vrata. Pomaknula sam se.

- Budna si - rekao je Alistair i osjetila sam toplu ruku na svojoj. - Prepala si me. Sve si nas prepala.

Podigla sam teške kapke i sjela. Alistair me poljubio.

- Čula si sve, zar ne?

Kimnula sam.

- Što je to Dumbledore rekao o tvom odabiru? - pitao me.

Ispričala sam mu što se dogodilo. Stavio mi je ruku oko struka i ponovno me poljubio.

- Doista si to mislio? - pitala sam ga. - O jednom danu u godini?
- Rekla si da ne želiš gledati - odgovorio je. - Ali da želiš vidjeti svoju kćer. Pa zašto ne na njen rođendan? Svake godine ćeš ju vidjeti kako raste.

Kimnula sam.

- Što je? - pitao me. - Djeluješ...

Zašutio je.

- Šuplje? - pitala sam.
- Da, tako nekako.

Čvršće sam ga primila za ruku.

- Nisi valjda uistinu željela umrijeti?
- Ne... nije to.
- Nego?
- Dumbledore je rekao jer će upaliti samo ako ju baci osoba koja voli osobu na koju baca tu čaroliju više od života.
- Da, i?
- Što ako...?
- Sophie, volim te. I sama si rekla da mora biti stvarno.
- Užasno se osjećam jer sumnjam u tebe, ali tako je.

Očekivala sam da se izdere na mene, izjuri iz prostorije vičući kako sam ga razočarala i da me ne želi više nikada vidjeti. Očekivala sam da će se barem naljutiti. No on me ponovno poljubio, ljepše i nježnije no ikad.

- Nisi li rekla da mi vjeruješ? - pitao je ponovno me poljubivši.
- Vjerujem ti - šapnula sam. Tako dobro poznate slane kapljice počele su mi kliziti niz lice.
- Zašto plačeš?
- Bojim se da ću se probuditi.

On me stavio sebi na krilo, nježno me obavivši rukama oko struka.

- Stvarno je - rekao je. - Kunem ti se da je stvarno.