InfoOps

petak, 31.03.2017.

Pamet u glavu i Metak u cijev

Već sam pisao o tome koji su argumenti kontra aktiviranja obaveznog vojnog roka. Jedan od najčešćih, i možda, najjačih je onaj o financiranju vojnog roka.Koliko će nas to sve koštati?
Neke udruge, poput Centra za mirovne studije, se žestoko opiru vojnom roku, a njihov argument je da će nas to koštati 500 milijuna kuna (pola milijarde kuna), a cjelovita kurikularna reforma (ulaganje u obrazovanje) će nas koštati oko 300 milijuna kuna. Dakle, 200 milijuna manje. Parola kojom su krenuli u promoviranje svojeg stajališta je "Pamet, a ne metak u glavu".
Drugi argument je onaj o ulaganju u gospodarstvo. Jadno smo gospodarstvo, kriza je, treba uložiti u to, a ne u vojsku i potrošnju.
O argumentima tipa, "gradimo vrtiće i škole" neću govoriti. Bespotrebno je. Sve su to lijepe parole i lijepo zvuče. Logički, tko bi htio da mu glavu propucaju metkom? Zar ne bi bilo bolje i pametnije živjeti, raditi i obrazovati se? Naravno da bi. Pitanja su samo retorička.

Ali u svemu ovome ima nekoliko netočnosti i pogrešaka. Jer, pretpostavlja se da imamo izbor i da biramo: ulaganje u vojni rok, na jednoj strani, a na druigoj ulaganje u obrazovanje i gospodarstvo. Jel tako?
Nije. Taj smo izbor imali ranije i upravo smo to i radili.
Nekad je, dok smo imali vojni rok i dok je Srbija na istoku predstavljala nekakvu opasnost i igrala se regionalnog policajca, imali, sa ročnicima, preko 60 000 vojnika. Što ročnih, sto profesionalnih. I mi smo, nakon smirivanja situcije u "regionu", točnije, nakon bombardiranja Srbije i Čačka, krenuli u smanjivanje vojske. Došli smo do 15 000 profesionalaca.
Je li taj novac, onaj koji smo uštedjeli, uložen u obrazovanje?
Meni ne djeluje tako. Kaže se da tek sad trebamo krenuti u reformu obrazovanja. Nakon 16 godina od početka smanjivanja vojske.
Gospodarstvo nam je, navodno, i dalje u krizi.
Pa, postavlja se logično pitanje "DI SU PARE?"
Pokrale političke elite , partije, pojedinci?

Nema para. Pojeo vuk.

Ajmo nazad na sadašnju situaciju.
Evo jedne male grafike.

Znači, grafika nam prikazuje da se naš proračun za obranu smanjio, u dvije godine, za 6%. Ako nam je proračun 2012. bio otprilike 4,5 milijardi kuna, smanjenje od 6% bi iznosilo, otprilike 300 milijuna kuna. Taman za kurikularnu reformu. Naravno, nije bilo reforme. U stvarnosti, smanjenje proračuna je bilo i više, jer u 2015. godini imamo ovu grafiku:


Ili, koliko nam proračun za 2016. godinu kazuje, MORH je raspolagao s 3,9 milijardi kuna. Mi smo, konstantno, smanjivali proračun za vojsku. Ali nismo samo mi. To je radila čitava Europa. Skoro. Pogledajte prvu grafiku. Čak i SAD-e.
Međutim, 2014. godine, Amerikanci počinju dizati vojni proračun. Ove godine će ga podići za 54 milijarde dolara .
I ono što Ameri ne žele, jest da svojim novcima brane druge države koje "reformiraju obrazovanje i ulažu u gospodarstvo." Pod navodnicima je zato jer je to prodavanje magle.
Samo 5 država, članica NATO pakta, poštuje onu granicu od 2% BDP-a za koju su se sve složile da će je poštivati. E pa, očito je da je većina nas lagala. Onih 5 su naivčine.
Da bi Hrvatska dostigla ovu granicu od 2%, morala bi povećati proračun (vojni) za oko 2 milijarde kuna. To reče bivši ministar Kotromanović prije 2-3 godine. Mislim da bi realnija procjena bila negdje oko milijarde kuna. A to je ogroman novac. To su 2 vojna roka ili 3 kurikularne reforme. Ili točnije, po 2 puta kurikularna reforma i vojni rok skupa.

Ministar Krstičević je već s nekim potezima počeo, tako da je proračun za vojsku za 2017. godinu povećan za 300 milijuna kuna.

Dakle, aktivirali mi obavezni vojni rok ili ne, ionako ćemo u naredne 3-4 godine morati povećati vojni proračun za milijardu kuna najmanje. To smo se obavezali kao članica NATO-a. Složili smo se da imamo zajedničku obranu i toj zajedničkoj obrani svi moramo doprinositi. To je tako. I tu nema pomoći.
A morat ćemo i kurikularnu reformu sprovesti. Ni tu neće biti odstupanja. I "ulagati" u gospodarstvo. Znači, sama parola koja isključuje jednu opciju i uključuje drugu, jednostavno nema smisla i ne odgovara istini. Ni stanju na terenu.

A evo još jedne teme za razmišljanje: svota koju su hrvatski porezni obaveznici izdvojili za funkcioniranje organizacija civilnog društva u 2014 godini, iznosi 1,66 milijardi kuna. Kladim se da je u 2015. godini iznos i veći.
Ne želim sugerirati da su one pare iz sredine teksta otišle sve za funkcioniranje udruga, ali je činjenica da se financiranje udruga od strane države povećalo i da se svake godine sve više povećava.
Jel kampanja "Pamet, a ne metak, u glavu" ima i svoje neke druge razloge? Financijske? Možda. Ne isključujem ni tu mogućnost.
Morat ćemo pričekati par godina kako bi vidjeli tko financira tu kampanju koja je protiv aktiviranja vojnog roka i koliko je novaca u to potrošeno. Kladim se da država svojim ( našim) novcima financira kampanju protiv. Ista ona koja ispod stola potiče raspravu o vojnom roku i pušta probne balone.
Scenarij iz Monty Pythona, definitivno.

Oznake: vojni rok, proračun

ponedjeljak, 27.03.2017.

Opasna Srbija – drugi deo

Naravno da Srbija ima svoje interese i naravno da su ti interesi i dalje širenje na zapad i prema moru.
Za tako nešto, Srbiji bi trebala i vojska. Naravno, ne samo vojska. Ali zadržimo se zasad na vojsci.
Kakva je srpska vojska danas?
Pogledajmo hrvatske medije, točnije Jutarnji list.

Disclaimer* navođenje jutarnjeg lista kao izvora nije njegova reklama. Dapače, konzumiranje članaka jutarnjeg lista i općenito hrvatskih medija, preporučam s posebnim oprezom.

12.12.2017.
Dačićeva izjava o naoružavanju Srbije


15.12.2017.
Rusi naoružavaju, Vučić se hvali.

22.12.2016.
Novi rat na Balkanu?

04.01.2017.
I Merkelica donira Srbiji helikoptere.

28.01.2017.
Isprsit će se i Bjelorusija.

Pa baš i ne pišu nešto o stanju u srpskoj vojsci. Ovi članci govore o tome kako se Vojska Srbije naoružava. Svaki tjedan, članak jedan, ako pogledate datume objave članaka.
Ali nije to karakteristika samo kraja 2016. i početka 2017. godine. Imamo slične članke i u 2015.

29.10.2015.
Srbija postaje ruska vojna utvrda.

Kao i friške, sasvim nove članke.
25.03.2017.



Ukratko, Srbija postaje opasna. Ne morate čitati sve te članke. U njima se jednostavno govori o tome kako se Srbija naoružava brže od nas i više od nas, postaje bolje opremljena sa boljom opremom. A sve uz sponzorstvo i pomoć majčice Rusije.
Čitajući ove članke stječe se dojam da ako Srbija, sa svojih 36 000 vojnika krene, zgazit će onu našu sirotinju što broji bijednih 15 000 vojnika.
Je li to baš tako?
Pa prvo, imamo činjenicu da smo mi članica NATO-a. O članstvu u NATO-u i spremnosti NATO-a da nas brani sam već pisao. Ukratko, ako bi se Srbija odlučila za vojni napad na Hrvatsku, ne bi se dobro provela. Čak ni da ima podršku Rusije.
A ni to da ima podršku Rusije nije sasvim sigurno. Jer, jedno drugo razmišljanje kaže da suradnja Srbije i Rusije nije tako jaka ni velika koliko se čini. Suradnja SAD-a i Srbije postaje sve veća, a skupa kreću i u izgradnju obučnog centra za mirovne operacije u Srbiji.

Koliko je u svemu tome istine, teško je reći. Je li Srbija bliža Rusiji ili EU i NATO-u, pokazat će izbori, a i konačno pristupanje Srbije EU.
Ono što možemo reći sa sigurnošću je da se u javnom prostoru Hrvatske i Srbije vodi hibridni rat, točnije, informacijski rat, kojim se javnosti obje zemlje nastoje uvjeriti da su dvije države jedna drugoj trenutna opasnost, a rat samo što nije počeo. Kome to odgovara? Onome tko i plaća i plasira te novinske uratke i onom tko ima mogućnost tako širokog utjecaja. Mislim pri tome na Rusiju. Ako nekom baš nije do sad bilo jasno. Osim javnosti, na te članke se love i malo gluplji političari. Ajd da budem blaži, malo naivniji političari. Jer, jedno je dok o tome pišu neki novinarčići i tabloidi, ali kad o tome počnu govoriti političari, stvari postaju puno ozbiljnije.

Pristupom Srbije EU, vojna opasnost za Hrvatsku iz smjera Srbije, bar za neko vrijeme, će oslabiti. Čak i ako Srbija i dalje zadrži neprijateljski stav prema Hrvatskoj, ostaje problem demografije i jedne i druge države. I Hrvatska i Srbija gube stanovništvo, pa se postavlja pitanje tko će ratovati i za koga. A ako su obje države u EU, suradnja je puno veća. Pa čak i vojna suradnja.

Nemojmo se zavaravati, interes Srbije i dalje će biti prodor na zapad i izlazak na more. Time dolazimo u sukob, ali kako će taj sukob u budućnosti izgledati i hoćemo li ga moći voditi vojno, definitivno je otvoreno pitanje.

Trenutno, Vojska Srbije nam ne predstavlja ozbiljnu prijetnju. Ne u klasičnom smislu. Realno, vojska čiji pripadnici demonstriraju zbog loših uvjeta života i rada, ne može predstavljati ozbiljnu prijetnju. Međutim, povijest nije završila, traje i dalje, a u budućnosti, ako se ovako nastavi, Srbija će nam i dalje predstavljati problem.
Je li za to potrebno uvođenje vojnog roka?
Danas ne, ali valja misliti na budućnost. I valja znati da vojnim rokom ne obučavamo samo sadašnje mladiće/djevojke, već su nam oni i buduća pričuva. A pričuva je glavna obrana. Bez obzira jesmo li članica NATO pakta ili neke nove europske vojske.

Oznake: vojni rok, srbija, informacijski rat

nedjelja, 26.03.2017.

Opasna Srbija

Kad razmišljamo i raspravljamo o vojnom roku, odmah razmišljamo i o opasnostima koje nam prijete. Glavna i najčešća opasnost koja nam odmah svima padne na pamet je – naravno, Srbija. I Srbi. I sve u toj inačici.

Jesu li nam Srbi i Srbija zapravo neprijatelj? Koliko su oni opasan neprijatelj po Hrvatsku? I što o svemu tome kaže povijest?

Pogledajmo prvo povijest. Povijesno, Srbija postaje opasnost po Hrvatsku kad je počela sa svojom politikom velikosrpstva, tj. širenja svojih teritorija na zapad. Radi se o 19. stoljeću i tada Hrvatska nije imala samostalnost, već je bila dio Austro-Ugarske monarhije. Kako bi se Srbija dalje širila i ujedinila sve Srbe u jednu državu, valjalo je srušiti Austro-Ugarsku. U to vrijeme, među narodom, nije ni postojala neka jaka nacionalna svijest. Ljudi su kod nas, današnja Hrvatska i BiH, te Vojvodina, dijeljeni na katolike, pravoslavce i muslimane. Nacionalno tu nije bilo neke velike razlike. U toj situaciji, tvrditi da su svi koji govore jednim ili sličnim jezikom zapravo Srbi ili Hrvati ili Srbohrvati, bilo je sasvim legitimno. Velika Srbija u tom slučaju ne bi bila država temeljena na otimačini tuđih teritorija, već država temeljena na oslobođenju srpskog naroda od stranih okupatora. Takva priča bi mogla biti i uspješna, da nije došlo do buđenja nacionalne svijesti i pojave nacionalizama. Što dovodi do pojave hrvatske nacionalne svijesti, ali i jugoslavenske ideje.
Prvi svjetski rat, započet atentatom u Sarajevu, doveo je do sloma Austro-Ugarske i do pojave Kraljevine SHS. U tom trenu započinje i politički sukob Hrvata i Srba. Bilo je sukoba i ranije, ali sada, u novoj državi, taj sukob nema pokrovitelja, kao ranije Austrijance, Mađare ili Talijane. Sukob je politički, a vodi se i državnim i vaninstitucionalnim terorom.
Drugi svjetski rat diže taj sukob na veću, oružanu razinu, ali se pojavljuje i treća strana. Ona jugoslavenska postaje dovoljno jaka da preuzme vlast.
Ideja nezavisne države Hrvatske imala je odmah po svojem pojavljivanju neprijatelja. Srbe u Hrvatskoj i BiH. I Srbi u Srbiji bi bili protiv, vjerojatno, ali tada su imali druga posla.
Ideja ustaške države, pod nacističkim patronatom, je imala protivnike i među Hrvatima.
U takvom okruženju, ideja nezavisne države, nije mogla preživjeti. Pogotovo kad domaćem okruženju dodamo ono svjetsko.

Mada je rat završio i jugoslavenska ideja prevladala, ideje nezavisne Hrvatske ili Velike Srbije nisu izumrle. Bile su još uvijek žive i hranile su se antikomunizmom. Raspad komunizma je doveo i do raspada Jugoslavije, ali ne prije nego što je ideja jugoslavenstva, komunizma i čuvanja vlastite guzice i fotelja, dovela do još jednog rata. Onog kojeg mi danas nazivamo Domovinski rat.

Mada se danas u javnosti može čuti da je Domovinski rat nastao potaknut idejom Velike Srbije, Miloševićevom megalomanijom, četničkom idejom i slično, realno gledajući, bez JNA, njezinog arsenala i bez tadašnje Federacije i ideje neke treće Jugoslavije i opstanka komunizma, vjerojatno bi teško došlo do rata. I Vukovar i Škabrnja su razoreni pod znakom crvene zvijezde. To se danas često zaboravlja, a sva krivica se svodi samo na Srbe u Hrvatskoj i "Miloševićevu" Srbiju. Ali nisu oni jedini krivci.

Ukratko, sukob Hrvata i Srba je postojao čitavo vrijeme, najviše u 20. stoljeću i čitavo to vrijeme Srbi nisu bili sposobni ostvariti hegemoniju nad Hrvatima niti su uspjeli ostvariti ideju Velike Srbije. Mada su često Jugoslaviju doživljavali kao Veliku Srbiju. Ali, realno, bar za onu komunističku Jugoslaviju ne bi se moglo reći da je bila velikosrpska.
Rezultat je bio takav da su se Srbi teritorijalno proširili na područja u kojima su nekad bili dominantni Hrvati i Mađari. To su dijelovi današnje Hrvatske (Krajina i Podunavlje), dijelovi BiH i Vojvodina (nekad Južna Ugarska). A izgubili su područja na jugu (Kosovo, Makedonija, dijelovi Bugarske i Grčke). Dakle, mada nisu uspjeli ostvariti ni hegemoniju ni Veliku Srbiju, dobili su svoje stanovništvo na prostorima koji im povijesno nisu pripadali. Ili, kraće rečeno, više su osvojili na miran način nego s mačem.

Dakle, kolika je Srbija opasnost po Hrvatsku?
Povijesno, opasnost je postojala, postojao je sukob, čak i rat, ali Srbija, čak ni u uvjetima koji su njoj išli nenormalno u korist, nije uspjela ostvariti svoje ciljeve.
Može li to ostvariti danas?
Može li to ostvariti u budućnosti?

Oznake: vojni rok, srbija

četvrtak, 09.03.2017.

Hoće li NATO braniti Hrvatsku?

Članak 5
Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51 Povelje Ujedinjenih Naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjevernoatlantskog područja."

Članak 5. daje zemljama članicama široke mogućnosti. Napadnutoj zemlji može se pomoći na različite načine, ali realno je za očekivati da će sve članice napadnutoj članici pružiti vojnu pomoć. I ovo je glavni razlog koji protivnici aktiviranja vojne obaveze u Hrvatskoj upotrebljavaju. "Mi smo pod kišobranom NATO-a". Realno, nismo pod kišobranom, mi smo jedan dio kišobrana. To nikako da uđe svima u glavu, Hrvatska je dio NATO pakta. Nema više Juge, nema nesvrstanosti, nema neutralnosti, odredili smo se davno gdje želimo ići i kojem krugu država želimo pripadati.
Dakle, u slučaju nečijeg napada na Hrvatsku, hoće li nam NATO pomoći? Hoće, definitivno.
Pitanje je samo, kako će nam pomoći?
Npr, novi američki predsjednik, Donald Trump, jasno je rekao svoju viziju američke pomoći napadnutim članicama – onako kako ste se ponašali i kako ste izvršavali svoje obaveze prema NATO-u, takvu razinu pomoći možete očekivati. Barem od Amerikanaca.
Osobno mislim da je to samo retorika i da se radi o želji SAD-a da naglasi kako bi bio red da i druge članice se aktivnije uključe u NATO, a time se prvenstveno misli na financije.
Samo 5 članica NATO-a ispunjava onih 2% BDP za obranu, ostali su debelo ispod. Hrvatska je negdje na 1,2%.
Međutim nije glavni problem volja zemalja članica da pomognu. Glavni problem je mogućnost. Jesu li naši saveznici u mogućnosti pomoći nam u slučaju da nam treba njihova pomoć? Odgovor je opet u novcima. Vjerojatno nisu u nekoj velikoj mogućnosti jer i oni sami godinama ne ulažu u vojsku, dapače, godinama se u vojsci režu i financije i oprema, štedi se i na obuci, pa kako bi onda mogli nama pomoći?

Uostalom treba li Hrvatskoj pomoć? Naš glavni neprijatelj, protivnik, je Srbija. OK, bila je. Nije više. Ali zamislimo situaciju da nas Srbija odluči napasti. S malo jačim snagama nego što ih danas ima. Mi se ne bismo mogli obraniti. Profi vojska bi nam izdržala jedno vrijeme, pričuve nemamo (jer je nismo ni uvježbavali, a nismo ni imali ročnike), dakle, ostaje nam jedino intervencija NATO-a. Oni bi se mogli aktivirati, ali ne bi bili dovoljno brzi. Srbija je okružena članicama NATO-a i uskoro bi se našla napadnuta sa svih strana. To nama ne bi puno značilo, jer mi bi dosta nastradali. Mada bi izašli kao pobjednici iz tog "rata". Naravno, ovo je fiktivna pretpostavka, ali pokazuje koliko nama trenutno znači članstvo u NATO-u. Puno. Pa čak i kao sredstvo odvraćanja.




Drugi protvinik nam je terorizam. A tu je jako bitna NATO-va obavještajna pomoć. Informacije koje dijelimo i primamo mogu spriječiti eventualni teroristički napad. Naše obavještajne službe, bez pomoći saveznika, ne bi mogle pružiti svoje uši jako daleko. Eventualno do susjedstva. I ni makac dalje. Znači i u ovoj situaciji nam je NATO važan.

Treća ugroza su nam prirodne katastrofe. A i u tom slučaju NATO ima spremne snage. Može pomoći ako nam je pomoć potrebna.

Za sve ove slučajeve jako nam je bitna pravovremenost, brzina, kao i točnost (informacija). Bez svega toga, šteta je u sva tri slučaja, veća. Smanjenim financiranjem, zemlje članice, osim što oslabljuju svoje obrambene potencijale, slabe i obrambene potencijale saveza. Divizija koja nama treba doći u pomoć neće doći za 3 dana, već za 7. Ili 10. Neće doći divzija, možda dođe pola divizije, itd. Neke zemlje su dovoljno daleko a nemaju mogućnost brzog prijevoza vlastitih snaga na područje zahvaćeno sukobom. Pa onda moraju čekati. A onda i mi čekamo.

Ali osim što nama kasni pomoć, ili ne dolazi u dovoljnom broju i količini, ni mi nismo, zbog svojih ušteda, lijenosti ili uspavanosti, sposobni drugima pružiti brzu, točnu i efikasnu pomoć. Trenutno je kriza u Ukrajini dovela NATO i Rusiju na rub sukoba. Jesmo li mi u mogućnosti poslati jednu brigadu u eventualni rat? Ili samo kao pomoć u odvraćanju od napada? Ako ne brigadu, možemo li poslati bojnu?

Da, NATO će braniti Hrvatsku. Isto kao što će i Hrvatska sudjelovati u operacijama (i sudjeluje) koje provodi NATO. Samo je otvoreno pitanje hoće li ta pomoć biti pravovremena i dovoljna. Jer, realno gledajući, kad govorimo o obrani mi u Europi smo se svi opustili. Zaspali smo u uvjerenju da su završili sukobi na tlu Europe. A danas komotno možemo reći da smo se gadno zajebali.

Oznake: vojni rok, nato, obrana

srijeda, 08.03.2017.

Švedska uvela vojni rok

Vjerojatno ste već čuli, a ako niste, da vas obavijestim: Švedska je uvela obavezan vojni rok.
Pa kako sad to? Kako to da je najliberalnija, najsocijalističkija i najmiroljubivija zemlja na svijetu uvela tako "glupu" stvar kao vojni rok? Što se to dogodilo u Švedskoj da se odlučila na tako radikalan korak? Što to Šveđani znaju, a mi ne znamo? Tj, naši liberali, socijalisti i svi ostali protivnici uvođenja vojnog roka u Hrvatskoj?
Da, danas se činjenica da je Švedska uvela vojnik rok na tzv. desnici koristi kao argument za aktiviranje vojnog roka u Hrvatskoj. Tzv. ljevica o tome šuti. Ni ne spominje.
Uvođenje obaveznog vojnog roka, 7 godina nakon što je ukinut, nije ništa neobično za Švedsku. Jer, osnovna stvar je da Švedska nije Hrvatska, a ni Hrvatska nije Švedska. To su dvije različite države s različitom pozicijom na zemljopisnoj karti, različitom političkom i vojnom situacijom.
Švedska je izabrala neutralnost. Neutralna je već dugo vremena, skoro 200 godina. Toliko dugo nije sudjelovala ni u jednom ratu. Uglavnom prosperitetna i napredna zemlja.
Ako je Švedska neutralna, kako je postupala u svim tim ratovima koji su kroz povijest razarali svijet i, posebno, Europu? Jednostavno, zadržala je neutralnost, ali je svejedno nastupala s određenih pozicija. Npr, u drugom svjetskom ratu Švedska je pomagala nacističkoj Njemačkoj. I to dosta ozbiljno. Budući da je Norveška bila okupirana, a Finska na strani Njemačke, Švedska se našla jako bitna za Njemačku i njezinu pomoć Finskoj u ratu protiv SSSR-a. Da ne spominjemo trgovinske i sve druge odnose.
U Hladnom ratu, Švedska, mada neutralna, aktivno je sudjelovala na strani NATO pakta. Neslužbeno. Bilo je tu raznih aktivnosti, najviše špijunskih i kontrašpijunskih.
Završetkom Hladnog rata, Švedska se još više približila NATO paktu. Članica je partnerstva za mir.
U Švedskoj je, slično kao i u Austriji, skoro stalna rasprava o tome je li dobro da se pridruži NATO paktu. Sudeći po stavu javnosti, Švedska je odlučila zadržati neutralnost. U takvom slučaju, Švedska se mora oslanjati na vlastitu obranu. Vlastita obrana zatjeva i vlastite vojnike, kojih bez vojnog roka neće biti dovoljno. Jer obrana samo na temelju profesionalne vojske je preskupa. Idući obrambeni val je pričuva. A pričuva se dobija uvježbavanjem ljudi i stvaranjem vojnika tijekom vojnog roka.
Zašto je Švedska ocijenila da je obavezni vojni rok potreban? Napetosti na Baltiku su sve veće, trenutno Rusija provodi vježbe tipa "NNNI", ništa nas ne smije iznenaditi na području koji graniči s Baltičkim državama i Finskom, a lani je u sličnim vježbama sudjelovalo 40 milijuna ljudi na južnom dijelu. NATO trenutno šalje pojačanja u baltičke države. Već par godina Rusija povrjeđuje teritorijalni prostor Švedske, u zraku, moru i podmorju. Dovoljan razlog da se Švedska osjeti ugroženom.
I tu je glavna razlika između Hrvatske i Švedske. Mada smo i mi na trusnom području, mada i nama prijete različite ugroze, nismo direktno ugroženi od jedne velike sile, kao što je Rusija. I istovremeno možemo računati (ili se nadati) vojnoj pomoći NATO pakta. Vjerojatno bi NATO pakt stao i u obranu Švedske, da je Švedska napadnuta, ali nije obavezan. Hrvatskoj je NATO obavezan pomoći. Bilo kako.
Još je nekoliko stvari koje su različite u Švedskom uvođenju vojnog roka i našoj želji da ponovno aktiviramo vojni rok.
Švedska uvodi 11 mjeseci vojnog roka, Hrvatska 1 mjesec.
Švedska diže samo 13 000 ljudi u vojsku i to planira dostići do 2020. godine. Hrvatska planira odmah dignuti sve sposobne muškarce.
Švedska će dignuti i žene, Hrvatska samo muškarce.
Švedska je dobro razmislila i aktivirala već napravljeni plan. Hrvatska se zajebava puštajući probne balone.

Dakle, ne. Švedska ne uvodi obavezan vojni rok na način kako ga mi pojmimo- Njihov način i njihovi razlozi su sasvim promišljeni i izračunati. Moramo li i mi tako uvesti i aktivirati vojni rok? Hrvatska prvo treba dobro razmisliti što joj treba, a nakon toga sukladno tome donijeti plan.

Inače, danas je predstavljen nacrt Prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti. Idući mjesec počinje javna rasprava o tom dokumentu. Možda e se u njemu moći vidjeti ili nazrijeti hoće li biti vojnog roka i kako ga zamišlja think-tank u MORH-u.

četvrtak, 02.03.2017.

Vojni rok – kakvo je trenutačno stanje

U Hrvatskoj se trenutno vodi rasprava o tome je li nam opet potreban obavezni vojni rok.
Da će se nešto poraditi oko obaveznog vojnog roka, najavila je još Predsjednica, par mjeseci nakon osvajanja Ureda. Tada to nitko nije ozbiljno shvaćao, SDP je još držao vlast, Milanović je brijao svoju briju i nitko nije Predsjednicu shvaćao ozbiljno.
Danas je drugačija situacija. Vlast je pustila probni balon o vojnom roku od mjesec dana. Budući da sve poluge vlasti trenutno drži HDZ, jasno je da je mogućnost uvođenja obaveznog vojnog roka realna. Ministar obrane se nije izjasnio o vojnom roku, osim da MORH razmatra sve opcije, ali budući da se u medijima povela rasprava, jasno je da ju je netko inicirao.
Naravno, Predsjednica i Ministar.
Zašto? Očito postoje razlozi zbog kojih i Predsjednica i Vlada smatraju da je potrebno aktivirati zamrznuti vojni rok. Koji su to razlozi? Je li se promjenila sigurnosna situacija u okruženju? Kakve su to ugroze koje bi zahtjevale obavezan vojni rok?
Da bi se moglo odgovoriti na ova pitanja, potrebno je pogledati sadašnju sigurnosnu situaciju i usporediti je s onom iz vremena kad smo zamrznuli vojni rok, 2008. godine.

Hrvatska je clanica NATO pakta.
A 2008. godine to nije bila. Dakle, sad smo pod NATOovim kišobranom. Prema tome, situacija bi trebala biti sigurnosno puno povoljnija. Vrijedi ovu činjenicu zapamtiti jer o njoj puno toga ovisi, ali ni ova činjenica nije toliko stabilna koliko bi mi željeli da jest.

Rat u Ukrajini.
Rat u Ukrajini je donio nesigurnost na europsko tlo. Rusija je u nepovljnijem položaju jer sukobi, svi u koje je uključena, se vode na njenim granicama (Ukrajina, Gruzija, Armenija) ili na njenom teritoriju (Čečenija). Rusiji bi dobro došla zona u kojoj bi mogla manipulirati sukobom, a da se nalazi duboko u zoni utjecaja EU-a i SAD-a. Takvo područje je tzv. Zapadni Balkan. Točnije, naše okruženje. Ovdje imamo sukobe koji su vezani uz Srbiju (Kosovo i BiH), a Srbija je srcem vezana uz Rusiju. Jednostavno je prelaka za upotrebu u svrhu manipulacije. Danas je to vidljivo. Prošli mjesec kriza oko vlaka i Kosova, ovaj mjesec, kriza oko Haškog suda i BiH. Plus nastavak krize u Makedoniji. Može li puknuti i tiče li se nas sve to? Naravno da nas se tiče. Svaka mala nesigurnost u našem daljem ili bližem okruženju odrazit će se na naše gospodarstvo, konkretno turizam. A turizam nam, prema nekim procjenama nosi 18% BDP-a.

Rat u Siriji
Rat u Siriji je daleko od nas, ali nam donosi dvije opasnosti. Jedna su borci ISILa koji se vraćaju doma u BiH, a druga su izbjeglice. Prema nekim podacima, oko 300 građana BiH nalazi se na ratištima u Siriji i Iraku. Njima treba dodati i određen broj građana Srbije i Kosova, i tako dolazimo do broja koji nije opasan, ali takvi pojedinci mogu predstavljati opasnost. Prisjetimo se da je 30-tih godina prošlog stoljeća oko 2000 državljana Kraljevine Jugoslavije sudjelovalo u Španjolskom građanskom ratu, a kad su se vratili, tih 2000 boraca su bili dovoljni da pokrenu, organiziraju i uvježbaju partizanski pokret u 2. svjetskom ratu. Bi li ovi ISILovi borci bili isto tako efikasni kao i partizani, bolje je da ne doznamo.

Migrantska kriza
I rat u Siriji, i klimatske promjene, i nestabilnosti u Afganistanu, Pakistanu i Iraku, kao i Africi, dovele su do migracija. Jesu li migranti opasnost za nas? Direktna opasnost od njih nam ne prijeti, ali dolazi do promjena unutar EU. Mijenjaju se odnosi između država članica. Tko je mogao zamisliti prije dvije godine, da će između država članica postojati granica? A negdje čak i bodljikava žica? Pa to je bila sasvim nevjerojatna stvar. Da je to netko rekao prije dvije godine, strpali bi ga u ludnicu. Pa ipak, danas svjedočimo i takvoj situaciji. Pitanje je što će migrantska kriza još proizvesti.

Klimatske promjene
Možemo negirati utjecaj čovjeka na okoliš koliko god hoćemo, činjenica je da mijenjamo okolinu oko sebe. A činjenica je i da se vrijeme mijenja. Je li to zagrijavanje ili zahlađenje, ili nešto treće, u Hrvatskoj skoro svake godine imamo nekakve poplave, požare, tko zna što nas još čeka. EU je prije nekoliko godina procijenila da će do 2100 godine doći do povećanja temperature u Europi i da će pojedina područja biti jako pogođena sušom. Jug Europe posebno, pa tako i dijelovi Hrvatske. To opet dovodi do povećanja migracija stanovništva iz Afrike prema sjeveru. Osim migracija, divljat će i priroda. Trenutno naše oružane snage svake godine sudjeluju u gašenjima požara, što iz zemlje što iz zraka. Sudjeluju i u zaštiti od poplava. Međutim, što ako/kad se klimatske promjene pogoršaju, požari postanu veći i učestaliji, kao i poplave? Možemo li se u tom slučaju osloniti samo na profesionalnu vojsku?
Pa, za to nam treba...

...Demografija.
A ona je ubitačna. Po procjeni UN-a, do 2050. godine, broj stanovnika u Hrvatskoj će pasti na 3 i pol miliona. Svake godine gubimo oko 13 000 stanovnika, samo mortalitetom. Razlikom između umrlih i rođenih. A iduće godine će biti još i gore, jer stanovništvo je sve starije, a mladih je sve manje. K tomu, mladi se iseljavaju sve više. Već sad je problem doborovoljni vojni rok. Primjerice, 2008. godine, novačiti ljude za dobrovoljni vojni rok nije bilo potrebno. Ljudi su čekali u redovima. Danas više nije taj slučaj.
Prvo je počeo padati broj u Dalmaciji. Razumljivo je da u krajevima gdje je gospodarska aktivnost bila bolja ili povećana, odaziv za dobrovoljno služenje vojnog roka je bio mali ili nikakav.Slavonija je bila glavna za novačenje. Ali danas se i u Slavoniji počinju ukazivati poslovne prilike ili prilike za bolje plaćeni posao od onog vojničkog, a osim toga tu je i iseljavanje. Danas mladi nisu ograničeni samo na Hrvatsku. Čitava Europa je dostupna.
Osim što je odaziv za služenje dobrovoljnog vojnog roka mali, pa je vlada povećala naknade za isti, povećan broj vojnika napušta vojni sustav nakon odrađenog prvog ugovora. Nekad je to bila rijetkost, danas je to sve češće. Iz tog kuta treba gledati i najave Ministra da će se okrenuti ljudima, da će se ulagati u ljude, poboljšati standard života, itd

U samo nekoliko godina, promijenilo se okruženje u kojem se nalazimo. Nagore i nabolje. Je li potrebno zbog toga uvoditi obavezno služenje vojnog roka? O tome vrijedi razmisliti.
Ali osim ovih nabrojenih postoji i čitav niz drugih ugroza koje nam prijete ili mogu biti prijetnja i nije za sve njih potrebno uvođenje obaveznog vojnog roka. Ali o njima drugi puta.

Oznake: vojni rok, ugroze

srijeda, 01.03.2017.

Pitanja za vojni rok

Nekoliko je područja koja moramo pokriti kada govorimo o vojnom roku. To su:

1. sigurnosna pitanja
2. ekonomska pitanja
3. društvena pitanja

Sigurnost: Članica smo NATO-a. Što to znači? U kojoj smo mjeri pod kišobranom NATO-a? Koliko je vremena potrebno da nam dođu postrojbe NATO-a u obranu? Jesu li svi saveznici uopće spremni i u mogućnosti vojno pomoći? Koje su nam prijetnje (ili ugroze) i tko su nam mogući protivnici?

Ekonomija: Koliko bi nas godišnje koštao vojni rok? Koliko nas košta profesionalna vojska? Koliko bi nas koštalo obnavljanje objekata u kojima bi se vojska smjestila? U kojoj mjeri bi nam se taj trošak vratio kroz gospodarstvo? Vojska je, naravno, uvijek trošak, ali je vrlo bitno što i kakvu vojsku dobijamo za uloženi novac?

Društvo: Obavezni vojni rok za muškarce je normalan, ali je li to diskriminacija žena? Što je sa prigovorom savjesti? Bi li postojala mogućnost civilnog služenja vojnog roka? Ako bi, kako bi to izgledalo i koja bi bila razlika?Ako bi vojni rok trajao mjesec dana, kako bi se to organiziralo. Jer po trenutnom zakonu, vojni rok je zamrznut,. ali inače traje 6 mjeseci. Osim toga, vojni rok je samo početak. Nakon vojnog roka počinje pričuva.
A tu je i pitanje demografije. Ako izumiremo, čemu vojni rok?

Oznake: vojni rok

Vojni rok – tribina u Lepoglavi

Vojni rok – zašto da i zašto ne, bila je tema večerašnje tribine u Lepoglavi. Organizator SDP.
Govornici na tribini:
Željko Porobija, novinar i filozof
Dorotea Šušak, studentica, aktivistica, CMS
Bojan Glavašević, saborski zastupnik
Igor Tabak, vojni analitičar
Vladimir Debeljak, umirovljeni pukovnik, predsjednik Hrvatskog časničkog zbora Ivanec

Probat ću iznijeti kratke teze koje su zastupali govornici na tribini.

Igor Tabak je iznio neke podatke o oružanim snagama RH koji su zanimljivi i, nažalost istiniti. Vojska se modernizira, drugačija je od one vojske koja je postojala dok se vojni rok služio. Svaka modernizacija, svaka aktivnost, košta. Ubaciti u tu jednadžbu vojni rok je dodatno kompliciranje i dodatno košta. Istovremeno, sve manje je zainteresiranih za dobrovoljno služenje vojnog roka, a time i za profesionalnu vojsku, jer zarada van Hrvatske je veća i bolja. Ukratko, ovo što imamo je dostatno, samo je potrebno pojačati financiranje vojske, dodatno je modernizirati jer su nam i zrakoplovstvo i mornarica zastarjeli. Financijama privući i mlade u vojsku. Kako je vlada zamislila vojni rok? Koliko će to koštati? Zakonski, vojni rok je trenutno u trajanju od 6 mjeseci i za jednomjesečni vojni rok bi trebalo promijeniti zakon. Treba obnoviti razrušene objekte u kojima bi se vojni rok služio. Te novce je bolje uložiti u sadašnji vojni sustav. Naravno, Tabak je rekao puno drugih podataka, puno toga ispričao, ali ja sam dao kratak sažetak onog što je rekao.
Debeljak je krenuo sa izlaganjem potrebe za vojnim rokom. Predloženih mjesec dana je malo. Vojni rok treba biti bar 4 mjeseca. Potreban nam je jer ne možemo samo očekivati da će nas drugi braniti. NATO? Baš i ne. Ali osim vojnog roka potrebno je kroz školstvo, kroz razne vanjske načine izobrazbe i edukacije, poput izviđača, podučavati djecu i mlade vještinama obrane i preživljavanja.

S njegovim izlaganjem se složila Dorotea Šušak. Samo što je ona uopće odbacila ideju o vojnom roku kao potpuno nepotrebnu. Jer sve se može kroz obrazovni sustav. Kurikul, od kojeg je vlada odustala, bi nas koštao 300 milijuna kuna, a vojni rok oko 500 milijuna. Je li vojni rok ono što je nama potrebno? Ona smatra da nije. Bitnije je obrazovanje, a sposobnost pomaganja unesrećenom ili u katastrofama, može se steći i kroz obrazovanje.

Glavašević je govorio o kišobranu pod kojim jesmo, onom NATO-vom. Vojni rok je nepotreban jer smo sigurna zemlja (palo mi na pamet da mu je partijski šef jučer rekao da smo nesigurna zemlja). Osim toga, objekti u kojima bi se služio vojni rok su loši, nisu primjereni mladim ljudima, a njihovo obnavljanje bi zahtjevalo i ogromna ulaganja. A i rat se danas vodi na drugačiji način jer neki klinjo iz Sevastopolja, sa kompjutorom nanese više štete nego vojna postrojba na terenu.

Porobija je govorio o obaveznom vojnom roku i kako to funkcionira u demokraciji. Je li realno za očekivati u demokratskom društvu koje drži do ljudskih prava i zaštite istih, da se od mladih ljudi očekuje žrtvovanje za društvo, narod, državu? I to prisilno žrtvovanje. Zar ono ne bi trebalo biti dobrovoljno i ne bi li ljudi na tako nešto trebali pristajati? Rat dođe, dogodi se, oni koji idu u rat ne žele ga, ali se nađu u njemu. Kako postupati u takvim situacijama?

Bilo je tu još nekih drugih teza i mišljenja koje su sudionici govorili. Ali ovo navedeno je kratki sažetak svega. Svi su kontra predloženog načina služenja vojnog roka. Svi su kritizirali ovakav način bacanja probnih balona u javnost. I svi bi željeli konkretnije podatke o vojnom roku i što Vlada planira. Ali to trenutno nije moguće doznati.

Nakon njihovih izlaganja išla su pitanja iz publike. Većina toga nisu bila pitanja već komentari. Bilo je dosta branitelja prisutnih na tribini i njihova pitanja i izlaganja bi se mogla svesti na par stvari:
vojni rok nam je potreban jer trebamo imati mlade ljude koji znaju vojnu organizaciju, hijerarhiju, kako bi se mogli snaći u kriznim situacijama;
vojni rok je potreban jer smo u Domovinskom ratu imali i previše žrtava na našoj strani zbog nestručnog rukovanja oružjem, neznanja i sličnog;
vojni rok je potreban jer se sigurnosna situacija može promijeniti, naša djeca mogu otići u rat i je li u tom slučaju bolje da imaju završen vojni rok ili da ga nemaju;
još uvijek je tu Srbija, Republika Srpska, unutar teritorija Hrvatske koja nam vrlo lako može zadati probleme.
U nekoliko riječi: loše iskustvo prošlih vremena, strah i oprez su govorili iz branitelja.

Jedan mladić se javio za riječ i iznio svoje viđenje vojnog roka: bolje je ulagati u gospodarstvo i obrazovanje, jer to je trenutno važno. Ako nema posla, ako je gospodarstvo slabo, neće biti ni mladih. A onda neće biti nikoga tko bi branio ni ikoga koga bi trebalo braniti.

Čitajući naše medije i slušajući naše političare, stekao bi se dojam da je pitanje vojnog roka jednostavno ili jednodimenzionalno. Međutim, pitanje je izuzetno kompleksno. Što se dobija vojnim rokom, a što se gubi? Kakva je naša trenutna sigurnosna situacija, a kakva će biti za 10-15 godina? I kolika nam korist od NATO-a? Gdje nam je Civilna Zaštita, zašto je prečesto potrebno da nam vojska radi poslove za koje nije prvenstveno namijenjena? Sva ta pitanja zahtijevaju širu raspravu od one koja se trenutno vodi ili ne vodi.

Probat ću na svojem blogu dotaknuti neka od tih pitanja i pokušati na njih dati odgovore.

Oznake: vojni rok