ponedjeljak, 27.03.2017.
Opasna Srbija – drugi deo
Naravno da Srbija ima svoje interese i naravno da su ti interesi i dalje širenje na zapad i prema moru.
Za tako nešto, Srbiji bi trebala i vojska. Naravno, ne samo vojska. Ali zadržimo se zasad na vojsci.
Kakva je srpska vojska danas?
Pogledajmo hrvatske medije, točnije Jutarnji list.
Disclaimer* navođenje jutarnjeg lista kao izvora nije njegova reklama. Dapače, konzumiranje članaka jutarnjeg lista i općenito hrvatskih medija, preporučam s posebnim oprezom.
12.12.2017.
Dačićeva izjava o naoružavanju Srbije
15.12.2017.
Rusi naoružavaju, Vučić se hvali.
22.12.2016.
Novi rat na Balkanu?
04.01.2017.
I Merkelica donira Srbiji helikoptere.
28.01.2017.
Isprsit će se i Bjelorusija.
Pa baš i ne pišu nešto o stanju u srpskoj vojsci. Ovi članci govore o tome kako se Vojska Srbije naoružava. Svaki tjedan, članak jedan, ako pogledate datume objave članaka.
Ali nije to karakteristika samo kraja 2016. i početka 2017. godine. Imamo slične članke i u 2015.
29.10.2015.
Srbija postaje ruska vojna utvrda.
Kao i friške, sasvim nove članke.
25.03.2017.
Ukratko, Srbija postaje opasna. Ne morate čitati sve te članke. U njima se jednostavno govori o tome kako se Srbija naoružava brže od nas i više od nas, postaje bolje opremljena sa boljom opremom. A sve uz sponzorstvo i pomoć majčice Rusije.
Čitajući ove članke stječe se dojam da ako Srbija, sa svojih 36 000 vojnika krene, zgazit će onu našu sirotinju što broji bijednih 15 000 vojnika.
Je li to baš tako?
Pa prvo, imamo činjenicu da smo mi članica NATO-a. O članstvu u NATO-u i spremnosti NATO-a da nas brani sam već pisao. Ukratko, ako bi se Srbija odlučila za vojni napad na Hrvatsku, ne bi se dobro provela. Čak ni da ima podršku Rusije.
A ni to da ima podršku Rusije nije sasvim sigurno. Jer, jedno drugo razmišljanje kaže da suradnja Srbije i Rusije nije tako jaka ni velika koliko se čini. Suradnja SAD-a i Srbije postaje sve veća, a skupa kreću i u izgradnju obučnog centra za mirovne operacije u Srbiji.
Koliko je u svemu tome istine, teško je reći. Je li Srbija bliža Rusiji ili EU i NATO-u, pokazat će izbori, a i konačno pristupanje Srbije EU.
Ono što možemo reći sa sigurnošću je da se u javnom prostoru Hrvatske i Srbije vodi hibridni rat, točnije, informacijski rat, kojim se javnosti obje zemlje nastoje uvjeriti da su dvije države jedna drugoj trenutna opasnost, a rat samo što nije počeo. Kome to odgovara? Onome tko i plaća i plasira te novinske uratke i onom tko ima mogućnost tako širokog utjecaja. Mislim pri tome na Rusiju. Ako nekom baš nije do sad bilo jasno. Osim javnosti, na te članke se love i malo gluplji političari. Ajd da budem blaži, malo naivniji političari. Jer, jedno je dok o tome pišu neki novinarčići i tabloidi, ali kad o tome počnu govoriti političari, stvari postaju puno ozbiljnije.
Pristupom Srbije EU, vojna opasnost za Hrvatsku iz smjera Srbije, bar za neko vrijeme, će oslabiti. Čak i ako Srbija i dalje zadrži neprijateljski stav prema Hrvatskoj, ostaje problem demografije i jedne i druge države. I Hrvatska i Srbija gube stanovništvo, pa se postavlja pitanje tko će ratovati i za koga. A ako su obje države u EU, suradnja je puno veća. Pa čak i vojna suradnja.
Nemojmo se zavaravati, interes Srbije i dalje će biti prodor na zapad i izlazak na more. Time dolazimo u sukob, ali kako će taj sukob u budućnosti izgledati i hoćemo li ga moći voditi vojno, definitivno je otvoreno pitanje.
Trenutno, Vojska Srbije nam ne predstavlja ozbiljnu prijetnju. Ne u klasičnom smislu. Realno, vojska čiji pripadnici demonstriraju zbog loših uvjeta života i rada, ne može predstavljati ozbiljnu prijetnju. Međutim, povijest nije završila, traje i dalje, a u budućnosti, ako se ovako nastavi, Srbija će nam i dalje predstavljati problem.
Je li za to potrebno uvođenje vojnog roka?
Danas ne, ali valja misliti na budućnost. I valja znati da vojnim rokom ne obučavamo samo sadašnje mladiće/djevojke, već su nam oni i buduća pričuva. A pričuva je glavna obrana. Bez obzira jesmo li članica NATO pakta ili neke nove europske vojske.
Oznake: vojni rok, srbija, informacijski rat
nedjelja, 26.03.2017.
Opasna Srbija
Kad razmišljamo i raspravljamo o vojnom roku, odmah razmišljamo i o opasnostima koje nam prijete. Glavna i najčešća opasnost koja nam odmah svima padne na pamet je – naravno, Srbija. I Srbi. I sve u toj inačici.
Jesu li nam Srbi i Srbija zapravo neprijatelj? Koliko su oni opasan neprijatelj po Hrvatsku? I što o svemu tome kaže povijest?
Pogledajmo prvo povijest. Povijesno, Srbija postaje opasnost po Hrvatsku kad je počela sa svojom politikom velikosrpstva, tj. širenja svojih teritorija na zapad. Radi se o 19. stoljeću i tada Hrvatska nije imala samostalnost, već je bila dio Austro-Ugarske monarhije. Kako bi se Srbija dalje širila i ujedinila sve Srbe u jednu državu, valjalo je srušiti Austro-Ugarsku. U to vrijeme, među narodom, nije ni postojala neka jaka nacionalna svijest. Ljudi su kod nas, današnja Hrvatska i BiH, te Vojvodina, dijeljeni na katolike, pravoslavce i muslimane. Nacionalno tu nije bilo neke velike razlike. U toj situaciji, tvrditi da su svi koji govore jednim ili sličnim jezikom zapravo Srbi ili Hrvati ili Srbohrvati, bilo je sasvim legitimno. Velika Srbija u tom slučaju ne bi bila država temeljena na otimačini tuđih teritorija, već država temeljena na oslobođenju srpskog naroda od stranih okupatora. Takva priča bi mogla biti i uspješna, da nije došlo do buđenja nacionalne svijesti i pojave nacionalizama. Što dovodi do pojave hrvatske nacionalne svijesti, ali i jugoslavenske ideje.
Prvi svjetski rat, započet atentatom u Sarajevu, doveo je do sloma Austro-Ugarske i do pojave Kraljevine SHS. U tom trenu započinje i politički sukob Hrvata i Srba. Bilo je sukoba i ranije, ali sada, u novoj državi, taj sukob nema pokrovitelja, kao ranije Austrijance, Mađare ili Talijane. Sukob je politički, a vodi se i državnim i vaninstitucionalnim terorom.
Drugi svjetski rat diže taj sukob na veću, oružanu razinu, ali se pojavljuje i treća strana. Ona jugoslavenska postaje dovoljno jaka da preuzme vlast.
Ideja nezavisne države Hrvatske imala je odmah po svojem pojavljivanju neprijatelja. Srbe u Hrvatskoj i BiH. I Srbi u Srbiji bi bili protiv, vjerojatno, ali tada su imali druga posla.
Ideja ustaške države, pod nacističkim patronatom, je imala protivnike i među Hrvatima.
U takvom okruženju, ideja nezavisne države, nije mogla preživjeti. Pogotovo kad domaćem okruženju dodamo ono svjetsko.
Mada je rat završio i jugoslavenska ideja prevladala, ideje nezavisne Hrvatske ili Velike Srbije nisu izumrle. Bile su još uvijek žive i hranile su se antikomunizmom. Raspad komunizma je doveo i do raspada Jugoslavije, ali ne prije nego što je ideja jugoslavenstva, komunizma i čuvanja vlastite guzice i fotelja, dovela do još jednog rata. Onog kojeg mi danas nazivamo Domovinski rat.
Mada se danas u javnosti može čuti da je Domovinski rat nastao potaknut idejom Velike Srbije, Miloševićevom megalomanijom, četničkom idejom i slično, realno gledajući, bez JNA, njezinog arsenala i bez tadašnje Federacije i ideje neke treće Jugoslavije i opstanka komunizma, vjerojatno bi teško došlo do rata. I Vukovar i Škabrnja su razoreni pod znakom crvene zvijezde. To se danas često zaboravlja, a sva krivica se svodi samo na Srbe u Hrvatskoj i "Miloševićevu" Srbiju. Ali nisu oni jedini krivci.
Ukratko, sukob Hrvata i Srba je postojao čitavo vrijeme, najviše u 20. stoljeću i čitavo to vrijeme Srbi nisu bili sposobni ostvariti hegemoniju nad Hrvatima niti su uspjeli ostvariti ideju Velike Srbije. Mada su često Jugoslaviju doživljavali kao Veliku Srbiju. Ali, realno, bar za onu komunističku Jugoslaviju ne bi se moglo reći da je bila velikosrpska.
Rezultat je bio takav da su se Srbi teritorijalno proširili na područja u kojima su nekad bili dominantni Hrvati i Mađari. To su dijelovi današnje Hrvatske (Krajina i Podunavlje), dijelovi BiH i Vojvodina (nekad Južna Ugarska). A izgubili su područja na jugu (Kosovo, Makedonija, dijelovi Bugarske i Grčke). Dakle, mada nisu uspjeli ostvariti ni hegemoniju ni Veliku Srbiju, dobili su svoje stanovništvo na prostorima koji im povijesno nisu pripadali. Ili, kraće rečeno, više su osvojili na miran način nego s mačem.
Dakle, kolika je Srbija opasnost po Hrvatsku?
Povijesno, opasnost je postojala, postojao je sukob, čak i rat, ali Srbija, čak ni u uvjetima koji su njoj išli nenormalno u korist, nije uspjela ostvariti svoje ciljeve.
Može li to ostvariti danas?
Može li to ostvariti u budućnosti?
