23.05.2011., ponedjeljak

PRIČA O DVA SMIJEHA Veliki i mali smijeh započeli svoje priče. Veliki smijeh ulazio je u dvorane, cirkuse, škole i kazališta, a mali smijeh igrao se kamenčićima i kotrljao s loptama na livadi. Veliki smijeh postao je umišljen pa se širio, širio, širio - dok nije puknuo kao neki preveliki balon, a mali smijeh trčao je ulicama i brao cvijeće za razne tužne mame. O velikom smijehu pisalo je u novinama, pojavljivao se na naslovnim stranicama u novom kaputu, a mali smijeh oprezno je dijelio poljupce prolaznicima, pa ga zato nisu zamijetili. Kažu da za veliki smijeh treba dvorac, palača ili bar neko igralište, a da mali smijeh može stanovati i u loncu za cvijeće i u tatinom starom šeširu. Neki tvrde da su mali smijeh zapazili u mačjem oku i lelujanju trave, a drugi misle da su ga otkrili u ptičjem cvrkutu. Ako nikad ne upoznate veliki smijeh, bit će vam žao, ali još ćete više tugovati ako ostanete bez malog smijeha. On je i sad pokraj vas, zar ne osjećate? Pritajio se, , nestaško, sakrio u kutu usnica, pa se smješka, gotovo nevidljiv. Kad odem sutra u šetnju, povest ću sa sobom i mali smijeh. Molit ću ga da mi otkrije busen tratinčice, gnijezdo malih kosova, zeleno pramenje šume. Oh, nadam se da me mali smijeh neće nikada napustiti. Ako se i spotaknem o neki kamen na putu, on će mi pružiti svoju sitnu, prozirnu ruku. Tako ćemo zajedno koračati po svjetlosti.

- 15:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.