06.05.2011., petak

PODRŠKA Nježno mlado stablo vrtlar je vezao uz jak jasenov kolac da ga podržava i omogući mu uspravan rast. Kad je vjetar pozivao na ples, mlado mu se stablo pridržavalo sa sve obilnijom krošnjom vičući kolcu: “Pusti me, molim te, zašto me tako čvrsto držiš? Vidiš kako drugi slobodno plešu, zašto ti mene toliko sputavaš?” “Slomićeš se”, ponavljao je čvrst jasenov kolac. “Ili bi se moglo nagnuti na jednu stranu i pogrbljeno nakrivo narasti!” “Ti si stari zavidnik, pusti me kad ti kažem!” Mlado se stablo izvijalo svom snagom, no stari ga je kolac pridržavao sve čvršće i upornije. Jedne su ljetnje večeri munje i gromovi, praćeni pljuskovima grâda, cijelom kraju najavljivali strašnu oluju. Zahvaćeno mahnitim udarima vjetra, mlado je stablo škripalo pri svakom pokretu, a krošnja se na trenutke povijala i do zemlje. Činilo se da će ga vjetar iščupati zajedno sa korijenom. “Gotovo je”, pomisli mlado stalo. “Ne daj se sinko!” dovikivao je stari stub prikupljajući unutrašnju čvrstinu i uspješno odolijevajući buri. Bila je to duga, mučna i iscrpljujuća borba. Mlado je stablo na kraju ipak spaseno. Stari jasenov kolac je, nažalost, pao prepolovljen. Mlado je stablo konačno shvatilo te počelo plakati. “Nemoj me ostaviti! Još te trebam!” No odgovora nije bilo. Komad kolca ostao je vezan uz mlado stablo kao u poslednjem zagrljaju. Prolaznici danas s divljenjem posmatraju snažno stablo koje za vrijeme jakih bura kao da nježno podržava stari komad osušenog kolca. Bruno Ferero

- 10:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.