31.05.2007., četvrtak
Svirajte mi "Jesen stiže dunjo moja"
Toga jutra sam stigao putničkom klasom,
pa kući sa stanice časom,
kroz bašte i prečice znane.
A u vojsci sam stekao druga do groba
i hroničnu upalu zgloba
- suvenir na stražarske dane.
Ušao sam na prstima,
mati beše već budna i brzo se prekrstila.
Reče: "Prošlo je k'o za čas,
baš si stigao dobro jer svatovi su tu do nas
pa će ti svirati, a ti ćeš birati".
Svadba beše k'o svadba, i šta da se priča,
parada pijanstva i kiča
i poznata cura u belom.
Već po redu poželeh im zdravlja i sreće,
iz ruku mi otela cveće
i sakrila pogled pod velom.
Tad me spaziše cigani,
kum je tražio pesmu, al' ja sam stig'o, briga njih!
Širok osmeh i zlatan zub:
"Znam da nije ti lako, al' danas nemoj biti grub
nego zapovedi šta ćemo svirati!"
Svirajte mi "Jesen stiže dunjo moja", jesen rana,
nek' zazvone tambure u transu.
Znam da nije pesma ova za veselje i svatovac,
al' ja moram čuti tu romansu!
Svirajte mi "Jesen stiže dunjo moja", al' polako,
da mi ne bi koja reč promakla.
Sklon'te čaše i bokale, razbio bih svet od šale,
da je samo slučajno od stakla, dunjo moja...
Retko odlazim kući a pišem još ređe,
i slike su bleđe i bleđe,
pa lepe potiskuju ružne.
Al' nekad poručim piće i tako to krene,
pa stignem u svatove njene,
sve prave su ljubavi tužne.
Nikom ne pričam o tome.
Brzo dođe taj talas i znam da ću da potonem.
Spas mi donose cigani,
oni imaju srce, za svakog od nas, briga njih,
oni me pitaju šta da sviraju...
Svirajte mi "Jesen stiže dunjo moja", jesen rana,
nek' zazvone tambure u transu.
Znam da nije pesma ova za veselje i svatovac,
al' ja moram čuti tu romansu!
Svirajte mi "Jesen stiže dunjo moja", al' polako,
da mi ne bi koja reč promakla.
Sklon'te čaše i bokale, razbio bih svet od šale,
da je samo slučajno od stakla, dunjo moja...
|
27.05.2007., nedjelja
Motivational Blues
I looked around the room for the first time since I've opened the newspapers. A pair of dark eyes were fixed upon me and in them anger was captured. I stared back with disdain and loathing pouring out of every pore on my skin. I felt like gouging those eyes out of their protective sockets and playing golf with them. I have never felt guilty for the things I have done because guilt is counterproductive, and I have a strong dislike for all things which have no practical use.
Bu those dark eyes, with all their rage directed an me, made me feel responsible; they made me feel as if I were a cruel, murderous bitch with no sense of moral or propriety. I haven't done anything wrong.
That pissed me off and it brought various images of torturous violence into my mind. I never could stand emotion being thrust upon me with no rational basis.
Shit.
At that moment my skin felt like it was on fire; my brain hysterically tried to find a way to escape my skull. My hands were clenched; my nails, breaking through the skin my palms, were painted red.
Those eyes were so certain, so convinced that I had done something unforgivable. They almost made me believe I deserved to burn n a stake.
It's the lack of justification that bothered me the most. I couldn't find a single sensible reason why they thought it was ok to glare at me in such accusing mix of agony and contempt.
The empathy always played tricks on me. No matter how senseless something was for me personally, I have always been able t understand the feelings; I have always been capable of feeling what someone else felt like, without no understanding of the motivation behind emotion.
At that point, guilt consumed me, it started eating through my rage, because although I had no idea what I had been accused of, I could understand the anger, I could feel the grief and the swelling old scars.
So I lowered my gaze, involuntarily, and I pretended to read, engulfed by the conflict of my own emotions and those imprisoned by those dark eyes.
|
25.05.2007., petak
I am Not Amused
"I am not amused," he said quietly, just after he got out of bed. I was lying, still, trying to find a good reason why I had bought that stupid lighter, when I had already bought a box of matches. A cool breeze crept inside his small room, playing with the curtains which usually hung languidly, nailed to the wall above the window. Familiar lyrics flowed ceaselessly through my head, drowning in the psychedelic confusion of thought and memories.
He leaned on the desk and said: "I am not amused." I really didn't give a fuck about his lack of amusement, or even about its complete absence. I just wanted to stare at the ceiling, feeling the breeze as it glided across every inch of my aching body. He finally went out of the room. I didn't know why. Didn't really care, either, not as long as I could spend a few moments without looking at his brooding face.
I had a really weird dream during the twenty minutes of sleep I had gotten. My right cheek had swollen up and I found myself on a balcony with a dentist. Don't ask me what I was doing with a dentist on my balcony. He was there. He stuck his tongue in my mouth (the dentist, yes) for some technical, orthodontist reason. He then proceeded to push two of his fingers inside of my mouth, chafing my swollen cheek. Again there was this obvious connection between medicine and what he was doing. What eluded me was the medicinal purpose of his acute erection I could feel on my left thigh. The implications of the dream are, I guess, self-evident. At least I didn't feel violated after waking up.
"I am not amused." He came back, smelling sweet, the draft carrying the taste through the air, making me feel I am in for a treat. His words, however, ruined the magic.
I got up from the bed and picked up the clothes from the floor. His dark, warped hair lingered on my chest. He blew it away and said:
"I am really not amused."
|
24.05.2007., četvrtak
Sometimes I really, really, really
Katkad se ne podnosim. Katkad ne podnosim moj razoreni optimizam. Često se pitam bi li sama sebi bila prijateljica. Ne podnosim svoju opsesivnost. Još manje sam u stanju tolerirati svoju autodestruktivnost i tendenciju da zaserem ama baš sve što mi padne u ruke. Mrzim samosažalijenje koje osjećam prema sebi. Gadi mi se što imam toliko razumijevanja za sebe. Osjećam odbojnost prema svojoj gluposti, prema činjenici da se osjećam kao jebeni parazit. Gadi mi se što se tako često gadim sama sebi i što se još češće osjećam socijalno dislocirana. Ide mi na đigericu što uvijek sumnjam u sve.
Jebeno me iritira činjenica što sam kukavica koja povremeno nađe nadljudsku snagu i napravi nešto potpuno izvan svega onoga što inače radi. Jednostavno se ne podnosim u ovom trenutku. Ne podnosim svoju prosječnost, ne podnosim svoj odraz, ne podnosim svoju nepodnošljivost. Ne podnosim, u kurac, ništa ne podnosim. Ne podnosim što sam tako prokleto bijesna na samu sebe. NE PO-DNO-SIM. Ne po dno, ne sim. Po dno. Jebemtimateeeeeeeeeeeeeeeer.
Ah dobro. Sad mi je malo lakše. Valjda ću nekako preživjeti dan, a onda će biti bolje. Mislim da mi je najpametnije da sada odem na spavanje i da razmišljam o pozitivnim stvarima i ljudima kojima sišem krv iz dana u dan kako bih preživjela.
Sorry, ljudovi, na ovom postu. Puca me nekakav PeMeS i nisam pretjerano uračunjiva. Izgledam kao minsko polje, a osjećam se kao da ću eksplodirati svaki trenutak. ARGH, koja preloša struja svijesti. Gadno, Nikoleta, gadno. Skuliraj se. Diši. Bit će sve u redu. Imala si ti i gorih trenutaka, puno, puno gorih. Sjeti se samo onog sranja od prije dva-tri tjedna.
Blah
A
Njemački drek nije govno
|
23.05.2007., srijeda
Kontempliram
Isplati li se ispitivati koliko sam daleko spremna ići...
|
22.05.2007., utorak
Regret
Nisam htjela iz njega iscijediti sve što mi je mogao dati. Nisam htjela uzeti sve što sam mogla, niti sam htjela da bude samo moj. Htjela sam uzeti ono što mi ponudi i dati mu točno onoliko koliko sam bila spremna dati. Ništa više, ništa manje. Nikakvo žrtvovanje nije dolazilo u obzir ni u jednom trenutku.
Kad je rekao da je gotovo, na trenutak sam osjetila žaljenje, ali ubrzo sam shvatila ljepotu svega što se dogodilo između nas. Nije bilo pretvaranja, nije bilo kalkuliranja. Nije bilo uljepšavanja. Bez sjena sumnje, bez ikakvih konotacija. Jednostavno i nedvosmisleno...Predivno.
Bilo je lijepo jednom u životu znati da stojim čvrsto na zemlji, da znam na čemu sam. Bez preseravanja. Bez celofana. Onako kako jest.
Trajalo je onoliko koliko je trebalo trajati, da bi sve skupa ostalo točno onakvim kakvim je bilo. Vjerujem da bi bilo kakvo produživanje tog odnosa sa sobom donijelo neželjene komplikacije i čarolija bi bila razbijena. Ja sam sretna; zbog još jednog zanimljivog iskustva, zbog još jednog poznanstva i zbog osjećaja koji mi je bio nešto novo u životu. Bez sumnje ću se uvijek sa smiješkom (širokim, hehe) sjećati svega, bez osjećaja krivnje i žaljenja.
Čini mi se da je nedostatak te jednostavnosti, tog osjećaja ispunjenja, ono što na kraju uništi većinu odnosa između dvoje ljudi. Uvijek postoji nešto za čim se žali, nešto zbog čega se žali; nešto što se možda moglo drukčije napraviti. Redovito se razmatraju moguće opcije koje nikada nisu ni postojale...minulo vrijeme dovodi se do apsurda. Bez ikakvog smisla, bez nekog višeg cilja; u svrhu zadovoljenja neke sitničave potrebe za racionalnošću.
U sobu mi je upravo uletjela neka gadna beštija. Sudeći po zvuku koji proizvodi u procesu besmislenog zabijanja u svjetlo na stropu prilično je glomazna. Mrzim beštije. Nepredvidive su. Valjda ću moći spavati s tom stvari u sobi. Heh, često sam se osjećala kao jedno od tih stvorenjca sa krilima koje besciljno udaraju u svjetlo što ih privlači. Ne i danas.
Čini mi se da ljudi jako često zaboravljaju da prošlost iz perspektive današnjice mijenja svoje lice i da nije ono što je zaista bila. Prošlost treba proživljavati kao što se proživljavala u trenutku u kojem je trajala. Shvaćam koliko sam često griješila i sad mi se pruža nova prilika da sve sagledam sa drugog mjesta, sa nekog boljeg mjesta koje sam otkrila tek nedavno.
Možda je čak i malo smiješno ovo reći, ali iz ovog iskustva izvukla sam jako puno pameti. Ne znam kako da to bolje napišem. Hehe. Zvuči totalno kretenski znam, ali što mogu kad mi ne pada nikakva druga konstrukcija na pamet.
Bilo je novo, bilo je fenomenalno i nije mi žao ničega, ni jednog jedinog trenutka, pa čak ni kraja. Jer kad bih žalila što je završilo, morala bih žaliti i što je počelo, a to je nešto što se nikada neće dogoditi. I sad nalazim neku čudnu sposobnost lišiti većinu stvari u mom životu žaljenja.
Žaljenje je najgluplji, najsebičniji i najrazarajući osjećaj od svih. Izjeda sve ono dobro i ostavlja samo gorak okus u ustima.
|
Čekajući Montenegro Express
Nebo opet nešto smera (miting zvezda iznad Miločera)
Dok čekamo Montenegro express
Onaj provaljeni frajer, pokvarenjak i voajer
Napadno proviruje kroz čempres
Ćuti, jedina, zavuci se pod moje rame
Sludeće me bregovi i voda
Ćuti, sve se zna, i sve su priče ispričane
Ne znam šta bi moglo da se doda
Zrnce soli na tvom licu, detalj za tu razglednicu
Priznaćeš mi jednom s kog si sveta
Stranci tegle karavane, dalek im je put do grane
Skrckali su sledovanje leta
Ćuti, jedina, zavuci se pod moje rame
Sludeće me bregovi i voda
Ćuti, sve se zna, i sve su priče ispričane
Ne znam šta bi moglo da se doda
Daleke vatre na obali po pesku vitlaju boje
Razne smo krajeve probali, al ovde, stvarno, dobro je
Umorna si mila, nek si, to je nešto što ti stoji seksi
Dremni malo, ko kaže da ne smeš?
Dva oblačka, ko dve grudve, blesave se iznad Budve
Dok čekamo Montenegro express
Ćuti, jedina, zavuci se pod moje rame
Sludeće me bregovi i voda
Ćuti, sve se zna, i sve su priče ispričane
Ne znam šta bi moglo da se doda
Ćuti... ćuti... ćuti...
Ćuti, moja mila
|
21.05.2007., ponedjeljak
A kako vam se ovo, kolega, sviđa?
20.05.2007., nedjelja
Naslov
Sinoćnji je izlazak ispao super. Mislila sam kao, otići ću s curama u kino gledat Jima Carreya; vratit ću se doma, bit ću solo doma par sati i patit gledajući telku i serijski pušeći bijeli walter. Na kraju sam došla doma u pet ujutro i jedino što se ostvarilo od mog predviđanja bijaše pušenje bijelog waltera. Film koji smo gledali nije bio 23, jer fine curice nisu htjele sjediti u četvrtom redu da vratiće ne bi iskrivile. Al dobo, razumijem ja to, nije lijepo kad te vrat boli. Odosmo gledati Muško-ženske stvari, usprkos mom prosvjedovanju. Film je ispao toitalno simpa i umirale smo od smijeha. I frajer je bio zgodan, a to je 50% kvalitete takvih tinejđerskih filmića.
Poslije nismo znale što da radimo sa sobom, pa smo odbauljale do Praćke nas četiri. Tamo bijaše gužva i odmah izađosmo. Neki Sabinini frendovi su nas zvali da dođemo do Drugog otoka, pa smo se prošetale do Medulićeve, ali bez Andy, koja je pobjegla na tramvaj...U drugom otoku je bila ok atmofsfera, frajeri su bili ful simpatični i pala je solidna zajebancija uz loše, razvodnjeno tamno točeno u opasno okrhnutoj krigli za faking 14 kuna. Mislim stvarno.
Oko dvanaest smo se skupili i otišli do trga gdje je bilo mnogo 'delikvenata', kako je Jelena cijelu večer zvala sve ljude koji se ne zovu Nikoleta/Jelena. Na trgu su nam se pridružili još neki frajeri čijih se imena apsolutno ne sjećam, ako sam ih uopće čula. Netko od njih mi je platio još razvodnjeniju pivu. Skakali smo ispred vrata Gradske kavane u društvu interventne policije i ljudi u plavim majicama koji su zapišavali skelu.
Na kraju smo otišli u Thaliu gdje smo se zgazili Tomislavom (Jelena je uspjela proliti par litara, brijem, što po podu, što po torbi). Ja sam se entuzijastično penjala po stolicama i plesala na istima, uspješno nasmijavajući Jelenu svojim plesnim interpretacijama pjesama koje su svirale.
Oko tri ipo (mislim) smo se skupili. Lijepa pijana nakupina. Ivan je kupio čips. Jelena i ja smo otišle pješke doma. Trebalo nam je neko vrijeme da se dovučemo, s obzirom na teturanje, histerično smijanje, pjevanje kretenskih pjesama i povremeno klečanje po Ilici i zajebavanje random 'delikvenata' koji su prolazili oko nas i gledali nas kao da smo s Marsa pale.
Bilo je pet, valjda, kad sam napokon došla doma. Neko vrijeme sam sjedila u tišini pred zgradom, pušeći zadnju cigaretu i uživajući u oštrom zraku i blijeđenju noći.
Puca me opet nešto. Treba mi opet nešto da me izvuče, barem nakratko.
|
...
...I was sitting, alone, smoking the day's last cigarette in silence, feeling the chill rising up my spine intertwined with a sensation of loneliness and loss. Maybe there was something in the curling smoke and senseless thought, but I couldn't capture the beauty, the meaning...and at that moment a simple white flower bathing in the song of an early-rising bird made more sense than all of my existence.
|
18.05.2007., petak
Miševi i mačke naglavačke
Dođoh doma. Osjećam se fenomenalno. Jučerašnji dan bez obzira na napor, i zahvaljujući istome bijaše prva liga. Danas sam parazitirala na jučerašnjem danu i još uvijek to radim. Sad još kad bih se napokon uhvatila posla i odlučila nešto konstruktivno napraviti u vezi sa nadolazećim rokovima - e to bi bilo savršeno. Ali ništa nije savršeno, osim možda jučerašnjeg dana, i današnjeg i cijelog minulog tjedna zapravo. Jebeno.
Nemam uopće potrebu pisati o tome kako se dobro osjećam i kako mi je sve kul, ali sam se ipak odlučila razveseliti one ljude koje moj blog redovito deprimira i koji se vjerojatno često zapitaju koji mi je vrag i zašto nisam dobila slom živaca.
Sad ću malo slušat mjuziku i uživati.
|
17.05.2007., četvrtak
Moja Praksa
I tako sam ja provela deset školskih sati na praksi u školi stranih jezika.
1. PROBNI SAT
Probni sat trebao je biti održan u ponedjeljak pretprošli. Ali kako sam cijeli dan provela uz školjku u strasnom zagrljaju odlučila sam se odgoditi to na srijedu, jer nisam bila u stanju hodati od slabosti. Mentorica se s pravom naljutila, a ja sam se s pravom osjećala kao neodgovorno govno.
Dođe srijeda. Ja još ni A nisam od mentorica dobila i na predavanju joj šaljem poruku da li još vrijedi dogovor za taj dan, u osam i dvadeset pet. Ona meni šalje poruku, da vrijedi, samo što je ona već održala sat koji sam ja trebala održati.
ŠOK. Što sad raditi?
Trčim doma, relativno brzo, nakon pet nervozno popušenih pljuga uz miješanje nervoze i ljutnje. Napravim novi Lesson Plan, najbolje što sam mogla i najbrže što sam mogla, te odlazim na praksu.
Probni sat prolazi relativno dobro. Moglo je ispasti i puno gore, s obzirom na pravovremeno saznanje da trebam promijenit čitavu konstrukciju nastave i plan rada, te taj isti promijenjeni naučit u kratkom roku. No dobro.
2. GLAVNI SAT
Opet problemi. Trebaju me snimati tijekom toga dreka. Super mi je to. Inače se osjećam super dok predajem klincima bez ikakve realne prakse. Uz kameru ću se ziher osjećati još bolje. O da. Glavni sat je bio danas, iako je trebao biti u srijedu.
Prvo kamera nije slobodna, onda nema tko sa odsjeka doći, bez obzira na to što su oni zadali tu nebulozu kao obaveznu, i što su oni ti koji bi u slučaju nužde ostvarenje te nebuloze trebali učiniti mogućim. Ali ne. Jebeš indolentnog studenta, neka se sam fino snalazi i žica ljude da ga snimaju. Hvala bogu uspjela sam naći dobru dušu kojoj ću dovijeka biti zahvalna što je istrpio cijeli dan i obavio to za mene. Kompenzacija po dogovoru, Nikola.
Eniveeeeeeejs, poslala ja mentorici nekoliko mailova od petka. Ništa ona ne odgovara. Jutros joj šaljem poruku da je pitam koji su dio lekcije obradili, u strahu da mi je opet istu stvar pripremila. Ona mene pita zašto joj se nisam javila da je sat u srijedu, a ne u ponedjeljak. Ja njoj objašnjavam da sam joj poslala mail prije pet dana u kojem sam joj sve objasnila. Ona kaže da ništa nije stiglo i pita me da li je bilo išta važno u tim mejlovima.
DA BILO JE VAŽNO. SVE JE BILO VAŽNO, MAJKU TI TVOJU.
Ali, s obzirom da je Nikoleta jedna jako pristojna curica, ona joj je samo poslala svoj lesson plan u nadi za nekakav feedback. Ali tu ženu ne jebe ni pol posto činjenica što je njena titula MENTORICA.
Evo što kaže brat Klaić o tome, bog mu dao pokoj duši
MENTOR - vođa, voditelj, nastavnik, odgojitelj, savjetnik
Ili možda ne.Baš me fino žena iživcirala. Sagorila mi je 50% sinapsa koje su mi preostale, a svi znamo da se živčano tkivo ne regenerira, ne-ne. Čekaju na mene, ne-ne.
Danas dođem na faks u svrhu konzultejšna sa kolegom Nikolom i konfiskovanja kamere odsjeka. Naravno u tri i petnaest nije bilo žene kojoj konsultacije kao počinju u tri. DIGRESIJA Onda sam zaigrala remi i predivni ljudi su mi uljepšali dan. Baš vas volim, ljudovi, da vas nema tribalo bi vas izmislit, a definitivno bih vas u bronci obradila da imam bilo kakvih skulptorskih sposobnosti. Lukre koja mi je dala onu kretensku meduzu koju nemam (hint - kinder jaje) me isto razveselila, kao i njeno živčano shvaćanje da u tri kinder jaja nije dobila ništa konstruktivno. No, koga tako nešto ne bi izbacilo iz takta. Mrzim kad dobijem neko kretensko radio koje izbacuje diskove, mislim kome to treba u životu. Draži su mi oni flafi majmunčići i skakavčići, a ni oni kung-fu majmuni mi nisu mrski. Moram priznat da su mi i šugave meduze prirasle srcu nekako. KRAJ DIGRESIJE
Na kraju je sve prošlo više manje ok. Malo sam zasrala vremenski, ali sam uspjela oduljiti nekako da ne ostanem ko *cenzura* stajat pred klincima.
Naravno, ja sam kriva zbog svega. Ja sam kriva zbog loše komunikacije. Ja sam kriva što mentorici nisam javila sms-om da sam joj poslala e-mail. Ja sam kriva što nisam otišla kod javne bilježnice i ovjerila jebeni mail i onda ga skenirala i poslala ga, zajedno sa smsom, faksom i svim drugim kaj sam mogla poslati kako bi ona to i dobila. Fak mi.
Ali sve je gotovo. Napokon. I ogromna mi stijena pade sa srca.
Čudno
Rekreacijom do vitke linije
|
15.05.2007., utorak
Novi Post
Napokon sam došla doma s predavanja nakon kojeg me stari kao pokupio kao pred faksom. Kao. Kakaaaaaaaaaaaoooooooooooooooooooo, kaooooooooo. Umorna sam k'o pas (kak si - pa tak, kak si - pa tak), ali svejedno se osjećam uberkul i baš mi je sve skupa veoma i nadasve fensi. Fen-si, jesi siiiiiiiiiii.
Ma niš, idem sad nekaj radit korisnoga (yaaaaaaaaaawn) dok se ne onesvijestim...
Ova pjesma već bijaše na ovom blogu, al zaboli me *cenzura*, evo je opet.
Watch me ride:
I'm a sexual animal, eat you like a cannibal,
Crammed full of energy,
I'm inflammable,
Yeah, I finish my beer
So come here and get nice while I lick you here,
Put your legs over there and kinda swing on the chair,
I swear you look wicked with your panties in your hair,
Eyes half closed,
Cute little nose,
And like a pound of self-raising I just rose and rose,
Stepped out of my clothes started doing the right thing,
I was pumping and she was biting,
Yeah, lightning flashed and thunder roared,
The girl had her finger on my keyboard,
Oh lord, this is gonna last all night,
If lovin' you is wrong I don't wanna be right.
If lovin' you is wrong, I don't wanna be right.
If I come first well that's the worse scenario,
I push you harder than Sanchez Vicario,
I mean it, 20th Century Fox on the screening,
One take like an earthquake make the bed brake,
We be famous worldwide overnight
And get tired of magazine articles we're forced to write.
I take a delight in making the bed springs sing all night,
If lovin' you is wrong I don't wanna be right.
If lovin' you is wrong, I don't wanna be right.
I give a massage,
Skin supercharge,
Imagination on turbo situation large,
Sometimes you handle me kinda course,
Like a horse, the bed a wrecked
To keep from flying.
I got my teeth in her neck...
|
12.05.2007., subota
I baš me briga...
Sinoć bijah sa kolegama forumašima igrati biljar. Ni prvi ni zadnji put, ali zasad najbolji. Najboljšost ovog biljara izglasana je na referendumu. Ti forumaši su bagra kakve nema. Možeš s njima pričat o svemu i svačemu, zajebancija je uvijek više nego dobra (s čim se slaže i Bebač koji nema veze s forumom), a jebena je stvar što nikad nema zastoja u komunikaciji, jer kad šit udari po fenu uvijek možeš spomenuti forum i diskusija se nastavi u pomalo sektaškom smjeru.
Neki ljudi tvrde da je internet zlo. Možda i jest. Većina stvari poprimi zli oblik kad se konzumiše u oveće povećim količinama. Nevrdles, uz pomoć interneta možeš da upoznaš hrpetinu ljudi s kojima je zajebancija neprocjenjiva i s kojima uvijek možeš drmnut kapljicu.
I tako. Stvari teku, ja se držim izvan njih. Nikad kraja sranjima s tom prokletom praksom. Jedva čekam da si to skinem s grbače, ali mislim da ću se još neko vrijeme morat *cenzura* s tim.
Od sada sam odlučila cenzurirat psovke barem na blogu. Psujem kao kočijaš i to mi se poprilično gadi.
Ne da mi se više nabacivat random misli. Ovaj post djeluje kao tijek-svijesti-predavanje profesorice Bašić.
Iz daleka neki svet, za mene tuđ...
Katkad volim nedvosmislenost.
Ljubim dobre, ljubim lake, neke prave, neke ne
I sve su vile, sve su kraljice, i sve su nevažne, naspram nje
Evo i jedna random slika
|
11.05.2007., petak
Kako se potencijalno kratak post pretvori u još jednu od mojih litanija
Nakon dana za koji sam mislila da će mi trebati poveća količina droge/alkohola u krvi da ga preživim, vratim se ja doma sa osmijehom na licu, iz više od jednog razloga. Napokon si slažem stvari u životu i čini mi se da polako preuzimam kontrolu nad zbrkom u koju se taj isti pretvorio, isključivo mojom krivnjom i tendenciji da dopustim trivijali da me sjebe u zdrav mozak i da mi ograniči ikakvu sposobnost normalnog funkcioniranja.
I vratim se ja doma. I odmorim se malo. Skoknem do Nautica da me ekipa satare u remiju, kao i obično, da ispričam Bebaču sve životne novosti i da vidim Mel, Željka, Maria i sve one koji na putu prema doma zapnu u kvartovskom nam HQ-u.
Vratim se doma. Krknem nešto tek onako iz zabave. Još sam dobre volje. Učim nekih čuku, čuku i pol. Konektam se na net kako bih skinula prijevode za sutra i kako bih odgovorila na mail profesorici u vezi snimanja prakse (prokleta bila). Skoknem do foruma. Malo spemam. Maknem se s foruma i skeniram neke dokumente koji mi trebaju za Jezične.
Enter Mother.
E jebote. Znam. Savršena kćerkica za display u javnosti zasrala je. O da. Više nije sve ko šta je pre bilo. Više se ne možeš okolo da hvališ kako sam divna i krasna...Mislim, možeš, i vjerojatno to radiš, samo što više to nije istina (kao da je ikada i bila). I više mi ne vjeruješ. Što god da kažem, više nema težinu. Sad sam neodgovorna lažljivica. Ma super. Daj nabaci još malo svoje amaterske psihološke analize života svoje kćeri o kojoj kurca ne znaš. Znaš mi ime. Znaš ono što ti kažu moje stvari koje prekopavaš. Ali ako sam u dvadeset i dvije godine jedanput zasrala, ne mora značiti da sam izgubila svu vrijednost i dostojanstvo osobe koja poštuje roditelje i koja pokušava okupiti svoj život kako ih ne bi razočarala i kako se po stare dane ne bi još i s njom zajebavat trebali.
Krasno divno i nadasve bajno, mamicu ti, znaš.
Da. Imam problema. Ipak, fascinira me njihova fascinacija činjenicom da im nisam dotrčala sa tim svojim problemima. Misli, koji kiflić? Kad je to postalo zdravorazumski u mojoj familiji trčati na ispovijest problema? Kad je međusobna komunikacija odjednom postala samorazumljiva? Ma daj me nemojte pituravat. Mi ne razgovaramo, niti smo ikad razgovarali, niti će se to nakon dvadeset godina promijeniti. Katkad mi se čini da je zaista istina da svi mi živimo u svojim malim individualnim svemirima u kojima vrijede jedinstveni zakoni, koji se ne mogu primijeniti na nijedan od drugih svemira. Ta 'univerzalna' istina je objektivno točna u slučaju kada se komunikacija svodi na povremeno mumljanje i malo manje povremeno svađanje.
Ne žalim se, da se razumijemo. Starci su mi dali i više nego što su mogli, i zbog toga ih neizmjerno cijenim. Zahvalna sam im do groba and beyond. Ako postoji jedan razlog zbog kojeg sam se spremna uhvatiti u koštac sa svime, to su oni, i činjenica da ih ne želim još i više razočarati. Sebe sam odavno razočarala svojim površnim pristupom i krivim odabirom prioriteta u životu, ali ne moram sad totalno zasrati život i starcima.
Tražim samo trunku povjerenja i podrške. Ovako, preko interneta jer drukčije ne znam. Nisam bila u školi kada se učila interpersonalna komunikacija u kojoj treba izražavati emocije. Možda sam trebala ipak otići to jutro na nastavu umjesto na kavu u Destino. Eh, prioriteti, prioriteti.
|
10.05.2007., četvrtak
Kako potencijalno bzvzn dan može ispast skroz kul
Veoma jednostavno. Pobjegneš s predavanja tijekom pauze, odeš sa kolegom gledat hrpu drugih kolega kako u blizini faksa igraju nogomet. Kolega te još ljubazno časti pivom.
Sunce piči; ekipa igra nogomet; drugi dio ekipe agresivno navija; imamo i komentatora koji je nadasve ingeniozan (kolega klanjam se).
Onda dođe vrijeme da se preskoči preko ograde i odgega natrag na faks. Ostavljamo sunce iza leđa. Kolega (hvala na pivi) ide na sastanak. Vodimo nekakav polu-glupavi razgovor koji mi je skroz kul, jer volim vodit glupave i polu-glupave razgovore s inteligentnim ljudima.
'Bok, kolega.'
'Bog, kolegice.'
Ulazim u KSFF (Klub Studenata Filozofskog Fakulteta) kako bih pokupila one koji bit rebali ići na predavanje, a umjesto toga ispijaju kavu i igraju remi. Saznajem da nema predavanja.
Radujte se narodi.
Vraćam se na igralište. Još uvijek traje okršaj između povjesničara i ostatka svijeta, samo što se ostatak svijeta tek zagrijao i počeo aktivno zabijati golove.
Napokon.
I sad sam doma. Bilo mi je lijepo. Volim se družit s lijepim ljudima koji imaju ne-tako-lijepi smisao za humor s blagim dodatkom morbidnosti.
Živjeli!
|
07.05.2007., ponedjeljak
Hm dakle?
Ako znam da sam zasrala kraljevski i da stvarno nije pametno ponavljat cijelu priču, zašto onda uporno radim istu jebenu stvar? Mislim, zašto ne mogu promijenit jebeni pristup čitavoj situaciji, ako sam iz one minule naučila da mi pristup nije dobar. Jadan mi je skroz. Ali ja opet ponavljam cijelu priču. Katkad mi se čini da nije toliko jednostavno naučiti na pogrešci, pogotovo ako je ta pogreška čisto rezultat karaktera. I to je sjebano. Zato što, imajući u obziru da je to dio mog karaktera, nije lako u određenim situacijama racionalno razmišljati i reći: Aha, daaaaaaaaa. To je ono kaj sam napravila zadnji put. Onda to neću napravit.
Nemoguće je čisto zato što se ta 'pogreška' odnosi na moju instinkivnu reakciju koju ja ne promišljam, već je samo fino eksternaliziram (ova riječ je homage jednom frajeru čija me faca, telo i inteligencija fasciniraju).
Ma dobro kaj sad. Ni prvi ni zadnji put da ću zasrat. Možda ovaj put uspijem zasrat onako kako sam htjela, a ne onako kako nisam uspjela zasrat prošli put.
Sorry na dvosmislenosti i na činjenici da nitko nije skužio ama baš ništa.
Pozdravi. Sretna sam. Sort of.
|
05.05.2007., subota
E, sad možemo nastaviti gdje smo stali
Kao i uvijek kod mene nešto vreba ispod površine i nije preveć lijepo. Patim za krivim stvarima i ljudima. Klasika. Pokušavam se ponovno osjetiti normalnom...Ponovno...Zadnji put sam se tako osjećala prošle godine. Prvi sam put osjetila kako bih i ja to mogla; ući u svijet u kojem mnogi obitavaju i živjeti u njemu. I bilo je lijepo, ma koliko da je kratko trajalo. Nisam se dugo tako osjećala i na tome sam zahvalna. Vjerujem....Ne, nadam se da ću se opet tako osjetiti i nadam se da se više nikada neću poniziti samo da zadržim taj osjećaj, makar na trenutak.
Imam fobiju od ispovijedanja.
Tijekom zadnjih par mjeseci izgubila sam osjećaj za ono što je doista vrijedno u mom životu i okrenula sam se drugim stvarima, drugim ljudima. I žao mi je zbog toga. I ja sam, kao i mnogi drugi vjerujem, pokušavala naći sreću u nečem novom, ali sam onda shvatila da sam je cijelo vrijeme imala i da mi ne treba ništa novo. Da se razumijemo, ja još uvijek tražim nešto, a vjerojatno ću to nastaviti tražiti cijeli život, jer mi se katkad čini da upravo ono što mi treba da bi neke stare rane zacijelile nisam u stanju naći, zapravo, mislim da bih mogla, kad me ne bih bilo strah. Kad bih mislila da neću sve uništiti kao i obično.
Ali, tko nije u potrazi za putom do zvijezda? Nadu još nisam izgubila. Osjećam da je ta nada iracionalna jer mi konci bježe iz ruku svaki put kad mislim da sam ih dovoljno čvrsto uhvatila. Ali nije me previše briga. Već ću se ja negdje naći i nekako.
A sad...Spider-Man 3 (nema spolera). Moram to spomenuti. Zašto? Pa treći nastavak inače prilično solidnog serijala je takvo fucking smeće da se to riječima ne može opisati. Na stranu generalna katastrofa od scenarija. Na stranu preodvratne scene 'ljubavi' M.J. i Petera. Na stranu preglupa Peterova faca zbog koje cijeli film izgleda kao totalna kretenčina. Na stranu činjenica da Spider-man pleše i da u jednom trenutku filma ima crnu olovku za oči i emo frizuru. Na stranu rezovi akcije na djecu koja se dive Spider-Manu. Na stranu sve to. Sve bih to preživjela. Ali ne mogu preživjeti činjenicu da su Venoma u filmu iskoristili na svega 5-10 minuta. Ne mogu zanemariti da je jedina osoba koja je pokazala ikakvo glumačko umijeće marginalizirana totalno (Topher Grace.) Ne mogu zanemariti totalnu retardaciju što se akcijskih scena tiče. Zašto, o zašto pobogu, 75% filma moramo gledati tragediju od ljubavne veze? Zašto o zašto se James Franco smiješi kao da je napušen i zašto on misli da dizanje obrve 150 puta za redom uvećava razinu zla koja se koncentirira na njegovom licu? Zašto nema nikakve kemije među likovima, zašto cijeli film izgleda kao parodija, zašto nema nikakve psihologizacije likova i ZAŠTO, O, ZAŠTO JE TAJ FILM SNIMLJEN. Većina onoga što se u filmu ispati vidjeti možete odgledati na youtubeu.
|
|
