Nakon dana za koji sam mislila da će mi trebati poveća količina droge/alkohola u krvi da ga preživim, vratim se ja doma sa osmijehom na licu, iz više od jednog razloga. Napokon si slažem stvari u životu i čini mi se da polako preuzimam kontrolu nad zbrkom u koju se taj isti pretvorio, isključivo mojom krivnjom i tendenciji da dopustim trivijali da me sjebe u zdrav mozak i da mi ograniči ikakvu sposobnost normalnog funkcioniranja.
I vratim se ja doma. I odmorim se malo. Skoknem do Nautica da me ekipa satare u remiju, kao i obično, da ispričam Bebaču sve životne novosti i da vidim Mel, Željka, Maria i sve one koji na putu prema doma zapnu u kvartovskom nam HQ-u.
Vratim se doma. Krknem nešto tek onako iz zabave. Još sam dobre volje. Učim nekih čuku, čuku i pol. Konektam se na net kako bih skinula prijevode za sutra i kako bih odgovorila na mail profesorici u vezi snimanja prakse (prokleta bila). Skoknem do foruma. Malo spemam. Maknem se s foruma i skeniram neke dokumente koji mi trebaju za Jezične.
Enter Mother.
E jebote. Znam. Savršena kćerkica za display u javnosti zasrala je. O da. Više nije sve ko šta je pre bilo. Više se ne možeš okolo da hvališ kako sam divna i krasna...Mislim, možeš, i vjerojatno to radiš, samo što više to nije istina (kao da je ikada i bila). I više mi ne vjeruješ. Što god da kažem, više nema težinu. Sad sam neodgovorna lažljivica. Ma super. Daj nabaci još malo svoje amaterske psihološke analize života svoje kćeri o kojoj kurca ne znaš. Znaš mi ime. Znaš ono što ti kažu moje stvari koje prekopavaš. Ali ako sam u dvadeset i dvije godine jedanput zasrala, ne mora značiti da sam izgubila svu vrijednost i dostojanstvo osobe koja poštuje roditelje i koja pokušava okupiti svoj život kako ih ne bi razočarala i kako se po stare dane ne bi još i s njom zajebavat trebali.
Krasno divno i nadasve bajno, mamicu ti, znaš.
Da. Imam problema. Ipak, fascinira me njihova fascinacija činjenicom da im nisam dotrčala sa tim svojim problemima. Misli, koji kiflić? Kad je to postalo zdravorazumski u mojoj familiji trčati na ispovijest problema? Kad je međusobna komunikacija odjednom postala samorazumljiva? Ma daj me nemojte pituravat. Mi ne razgovaramo, niti smo ikad razgovarali, niti će se to nakon dvadeset godina promijeniti. Katkad mi se čini da je zaista istina da svi mi živimo u svojim malim individualnim svemirima u kojima vrijede jedinstveni zakoni, koji se ne mogu primijeniti na nijedan od drugih svemira. Ta 'univerzalna' istina je objektivno točna u slučaju kada se komunikacija svodi na povremeno mumljanje i malo manje povremeno svađanje.
Ne žalim se, da se razumijemo. Starci su mi dali i više nego što su mogli, i zbog toga ih neizmjerno cijenim. Zahvalna sam im do groba and beyond. Ako postoji jedan razlog zbog kojeg sam se spremna uhvatiti u koštac sa svime, to su oni, i činjenica da ih ne želim još i više razočarati. Sebe sam odavno razočarala svojim površnim pristupom i krivim odabirom prioriteta u životu, ali ne moram sad totalno zasrati život i starcima.
Tražim samo trunku povjerenja i podrške. Ovako, preko interneta jer drukčije ne znam. Nisam bila u školi kada se učila interpersonalna komunikacija u kojoj treba izražavati emocije. Možda sam trebala ipak otići to jutro na nastavu umjesto na kavu u Destino. Eh, prioriteti, prioriteti.
|
