Katkad se ne podnosim. Katkad ne podnosim moj razoreni optimizam. Često se pitam bi li sama sebi bila prijateljica. Ne podnosim svoju opsesivnost. Još manje sam u stanju tolerirati svoju autodestruktivnost i tendenciju da zaserem ama baš sve što mi padne u ruke. Mrzim samosažalijenje koje osjećam prema sebi. Gadi mi se što imam toliko razumijevanja za sebe. Osjećam odbojnost prema svojoj gluposti, prema činjenici da se osjećam kao jebeni parazit. Gadi mi se što se tako često gadim sama sebi i što se još češće osjećam socijalno dislocirana. Ide mi na đigericu što uvijek sumnjam u sve.
Jebeno me iritira činjenica što sam kukavica koja povremeno nađe nadljudsku snagu i napravi nešto potpuno izvan svega onoga što inače radi. Jednostavno se ne podnosim u ovom trenutku. Ne podnosim svoju prosječnost, ne podnosim svoj odraz, ne podnosim svoju nepodnošljivost. Ne podnosim, u kurac, ništa ne podnosim. Ne podnosim što sam tako prokleto bijesna na samu sebe. NE PO-DNO-SIM. Ne po dno, ne sim. Po dno. Jebemtimateeeeeeeeeeeeeeeer.
Ah dobro. Sad mi je malo lakše. Valjda ću nekako preživjeti dan, a onda će biti bolje. Mislim da mi je najpametnije da sada odem na spavanje i da razmišljam o pozitivnim stvarima i ljudima kojima sišem krv iz dana u dan kako bih preživjela.
Sorry, ljudovi, na ovom postu. Puca me nekakav PeMeS i nisam pretjerano uračunjiva. Izgledam kao minsko polje, a osjećam se kao da ću eksplodirati svaki trenutak. ARGH, koja preloša struja svijesti. Gadno, Nikoleta, gadno. Skuliraj se. Diši. Bit će sve u redu. Imala si ti i gorih trenutaka, puno, puno gorih. Sjeti se samo onog sranja od prije dva-tri tjedna.
Blah
A
Njemački drek nije govno
Post je objavljen 24.05.2007. u 04:26 sati.