Marketing
Regret
Nisam htjela iz njega iscijediti sve što mi je mogao dati. Nisam htjela uzeti sve što sam mogla, niti sam htjela da bude samo moj. Htjela sam uzeti ono što mi ponudi i dati mu točno onoliko koliko sam bila spremna dati. Ništa više, ništa manje. Nikakvo žrtvovanje nije dolazilo u obzir ni u jednom trenutku.
Kad je rekao da je gotovo, na trenutak sam osjetila žaljenje, ali ubrzo sam shvatila ljepotu svega što se dogodilo između nas. Nije bilo pretvaranja, nije bilo kalkuliranja. Nije bilo uljepšavanja. Bez sjena sumnje, bez ikakvih konotacija. Jednostavno i nedvosmisleno...Predivno.
Bilo je lijepo jednom u životu znati da stojim čvrsto na zemlji, da znam na čemu sam. Bez preseravanja. Bez celofana. Onako kako jest.
Trajalo je onoliko koliko je trebalo trajati, da bi sve skupa ostalo točno onakvim kakvim je bilo. Vjerujem da bi bilo kakvo produživanje tog odnosa sa sobom donijelo neželjene komplikacije i čarolija bi bila razbijena. Ja sam sretna; zbog još jednog zanimljivog iskustva, zbog još jednog poznanstva i zbog osjećaja koji mi je bio nešto novo u životu. Bez sumnje ću se uvijek sa smiješkom (širokim, hehe) sjećati svega, bez osjećaja krivnje i žaljenja.
Čini mi se da je nedostatak te jednostavnosti, tog osjećaja ispunjenja, ono što na kraju uništi većinu odnosa između dvoje ljudi. Uvijek postoji nešto za čim se žali, nešto zbog čega se žali; nešto što se možda moglo drukčije napraviti. Redovito se razmatraju moguće opcije koje nikada nisu ni postojale...minulo vrijeme dovodi se do apsurda. Bez ikakvog smisla, bez nekog višeg cilja; u svrhu zadovoljenja neke sitničave potrebe za racionalnošću.
U sobu mi je upravo uletjela neka gadna beštija. Sudeći po zvuku koji proizvodi u procesu besmislenog zabijanja u svjetlo na stropu prilično je glomazna. Mrzim beštije. Nepredvidive su. Valjda ću moći spavati s tom stvari u sobi. Heh, često sam se osjećala kao jedno od tih stvorenjca sa krilima koje besciljno udaraju u svjetlo što ih privlači. Ne i danas.
Čini mi se da ljudi jako često zaboravljaju da prošlost iz perspektive današnjice mijenja svoje lice i da nije ono što je zaista bila. Prošlost treba proživljavati kao što se proživljavala u trenutku u kojem je trajala. Shvaćam koliko sam često griješila i sad mi se pruža nova prilika da sve sagledam sa drugog mjesta, sa nekog boljeg mjesta koje sam otkrila tek nedavno.
Možda je čak i malo smiješno ovo reći, ali iz ovog iskustva izvukla sam jako puno pameti. Ne znam kako da to bolje napišem. Hehe. Zvuči totalno kretenski znam, ali što mogu kad mi ne pada nikakva druga konstrukcija na pamet.
Bilo je novo, bilo je fenomenalno i nije mi žao ničega, ni jednog jedinog trenutka, pa čak ni kraja. Jer kad bih žalila što je završilo, morala bih žaliti i što je počelo, a to je nešto što se nikada neće dogoditi. I sad nalazim neku čudnu sposobnost lišiti većinu stvari u mom životu žaljenja.
Žaljenje je najgluplji, najsebičniji i najrazarajući osjećaj od svih. Izjeda sve ono dobro i ostavlja samo gorak okus u ustima.
Post je objavljen 22.05.2007. u 20:26 sati.