Kao i uvijek kod mene nešto vreba ispod površine i nije preveć lijepo. Patim za krivim stvarima i ljudima. Klasika. Pokušavam se ponovno osjetiti normalnom...Ponovno...Zadnji put sam se tako osjećala prošle godine. Prvi sam put osjetila kako bih i ja to mogla; ući u svijet u kojem mnogi obitavaju i živjeti u njemu. I bilo je lijepo, ma koliko da je kratko trajalo. Nisam se dugo tako osjećala i na tome sam zahvalna. Vjerujem....Ne, nadam se da ću se opet tako osjetiti i nadam se da se više nikada neću poniziti samo da zadržim taj osjećaj, makar na trenutak.
Imam fobiju od ispovijedanja.
Tijekom zadnjih par mjeseci izgubila sam osjećaj za ono što je doista vrijedno u mom životu i okrenula sam se drugim stvarima, drugim ljudima. I žao mi je zbog toga. I ja sam, kao i mnogi drugi vjerujem, pokušavala naći sreću u nečem novom, ali sam onda shvatila da sam je cijelo vrijeme imala i da mi ne treba ništa novo. Da se razumijemo, ja još uvijek tražim nešto, a vjerojatno ću to nastaviti tražiti cijeli život, jer mi se katkad čini da upravo ono što mi treba da bi neke stare rane zacijelile nisam u stanju naći, zapravo, mislim da bih mogla, kad me ne bih bilo strah. Kad bih mislila da neću sve uništiti kao i obično.
Ali, tko nije u potrazi za putom do zvijezda? Nadu još nisam izgubila. Osjećam da je ta nada iracionalna jer mi konci bježe iz ruku svaki put kad mislim da sam ih dovoljno čvrsto uhvatila. Ali nije me previše briga. Već ću se ja negdje naći i nekako.
A sad...Spider-Man 3 (nema spolera). Moram to spomenuti. Zašto? Pa treći nastavak inače prilično solidnog serijala je takvo fucking smeće da se to riječima ne može opisati. Na stranu generalna katastrofa od scenarija. Na stranu preodvratne scene 'ljubavi' M.J. i Petera. Na stranu preglupa Peterova faca zbog koje cijeli film izgleda kao totalna kretenčina. Na stranu činjenica da Spider-man pleše i da u jednom trenutku filma ima crnu olovku za oči i emo frizuru. Na stranu rezovi akcije na djecu koja se dive Spider-Manu. Na stranu sve to. Sve bih to preživjela. Ali ne mogu preživjeti činjenicu da su Venoma u filmu iskoristili na svega 5-10 minuta. Ne mogu zanemariti da je jedina osoba koja je pokazala ikakvo glumačko umijeće marginalizirana totalno (Topher Grace.) Ne mogu zanemariti totalnu retardaciju što se akcijskih scena tiče. Zašto, o zašto pobogu, 75% filma moramo gledati tragediju od ljubavne veze? Zašto o zašto se James Franco smiješi kao da je napušen i zašto on misli da dizanje obrve 150 puta za redom uvećava razinu zla koja se koncentirira na njegovom licu? Zašto nema nikakve kemije među likovima, zašto cijeli film izgleda kao parodija, zašto nema nikakve psihologizacije likova i ZAŠTO, O, ZAŠTO JE TAJ FILM SNIMLJEN. Većina onoga što se u filmu ispati vidjeti možete odgledati na youtubeu.
|
