|
|
| < | kolovoz, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kome ces sad otrovat dusu...
Prodavat istinu za laz
kada mizerju samo znas...
Kome ces sad otrovat dusu...
Za sve govorit 'dobro je'
kad sve po losem poslo je...
Subscribe Free
Add to my Page
Rijeci nikad i uvijek davno su izgubile svoje znacenje. Izlizane su. Beskorisne. Ne vidim vise smisao u svemu onom sto je prije bilo presudno. Izgubila sam vjeru u razum. Jer… Kako zdrav razum moze tako hladno prepustiti bitku za kontrolom, bez borbe… Kontrola postaje najveca nepoznanica, kao da ju nisam okusila niti imala. Kako srce moze pimiti toliko udaraca? Je li to zaista potrebno? Je li potreban taj gorak okus boli da napokon stanemo i kazemo dosta?
Jedino ta rijec mi jos nije izgubila na snazi. Dosta. Toliko puta sam ju bacala u vjetar, tako olako shvacala i izgovarala… Tek sada shvacam njezin pravi smisao. Njezino znacenje.
Sada vidim da se dobro dobrim ne vraca, niti se cijeni. Ne primjecuje se trud i tolerancija ulozena u nesto tebi tako bitno. Pa cemu onda? Ne vjerujem vise ni u pogled ni u dodir. Ma kakve rijeci! Ili djela! Gluposti! Ni djela ne znace bas nista. Jer sve je to crno – bijelo.
I seks je samo obicna tjelesna radnja koje kurve rade sa svakim. Vođenje ljubavi su ljudi izmislili kako bi uljepsali rijec "seks" zbog neke osobe koja im je draza nego nego sto bi trebala biti. I ta jefitna milovanja za koja sam se bezbroj puta prodala ili nekoliko praznih rijeci zacinjenih sa par umjetnickih pogleda, dobro ustimanih osmijeha… Sada samo gađenje izazivaju. I bijes. Na sebe.
Ali sve je to, u biti, tako lako za napraviti. Maziti. Tepati. Ljubiti. Dirati pogledom. Osvojiti tisinom. Obozavati rijecima. Ali ne lagati, ne odglumiti, nije to vise ni gluma jer su ljudi shvatili da je upravo to nova vrijednost, novi novac za koji kupujes ono sto zelis. Geste su kao Dobar dan, upucene svima.
I smijeh je postao nakaradan. Ljudi se vise ne smiju samo kada su sretni; smiju se stalno. E to je gluma. Smiju se da bi bili ljepsi, privlacniji, da bi nekoga zavarali, da bi nekome nanijeli bol. Zanima me samo, da se jedan ljudi mogu smijati samo kad su usitinu sretni, koliko bismo osmijeha vidjeli na ulici? Odgovor je lagan. Nedovoljno.
Ali opet… Jucer sam umirala od smijeha sa jednom prekrasnom curom. I ona mi kaze „Pa jesi ti svjesna da se mi stalno smijemo na tvoj racun?! Nisam jos dozivjela da se netko sam sebi moze toliko smijati kao ti, a da se ne uvrijedi! Bas si legenda!“. Ne, nisam legenda. Nego jednostavno imam dvije opicije: mogla sam ostati kod kuce, plakati do sljedeceg ljeta, ljutiti se sama na sebe i zgrazati se svojoj gluposti i naivnosti ili ustati se, obuci osmijeh i zajedno s njom smijati se samoj sebi, iz svakog kretenskog postupka izvuci dobru salu na svoj racun. Kako da se uvrijedim? Nemam to pravo, davo sam ga izgubila.
Zato mi je ipak primamljivija ova druga opcija. Ako zbog niceg drugog, onda zato jer sam ljepsa kad se smijem! Mozda cu s vremenom izlizati taj otrcani osmijeh ili cu se toliko naviknuti na njega da na kraju zaboravim da se nemam, u biti, razloga smijati.
Kako je smijesno i neobicno slusati druge kako pricaju o tebi kao da te nema. A svi su mi puni nekih psiholoskih savjeta, gotovih rijesenja za svaki postojeci problem… Dijagnoza: sjebana. Da, da. Kronicno sjebana. Hehehe…
Cudili su se kao sutim. Ne pricam, ne spominjem ga uopce. Pa ne moze me vise povrijediti! Kako vam to vec nije jasno? Pokusala sam im objasniti…
Dotakla sam vrh boli i sada kao da mi se granica, crta tolerancije totalno izgubila. Nista vise ne dozivljavam osobno, ni ono dobro ni lose.
Veselim se tuđoj sreci, smijem se zajedno sa svima, ne placem s njima, ali se suosjecam… I tako. Pokrenula sam se prema nekim ciljevima koje sam si jos davno zacrtala i sada sam napokon prestala traziti opravdanja i krenula ih ostvariti. Toliko sam vremena provela sama, da sam se morala pomiriti sama sa sobom… morala sam se zavoljeti.
I sada mogu reci: da, volim biti plava ( ne izblahjana, vec medenasto plava :) ); da volim vino od kupine, volim more i borovinu, tamburicu i klapu, volim drvene stolove i pjesmu koja odzvanja kroz noc. Volim miris lavande i vanilije, dodir meke plahte u besanijm ljetnim nocima. Volim terase. I prirodu. Volim svoje ime jer me podsjeca na jesen. Volim zivot ili bar ideju o zivotu. Volim svoje cure koje mi uvijek nacrtaju osmijeh na licu. I obozavam svoj grad na Dravi….
Tako da mozda jesam sjebana u vezi emocija i povjerenja. I iskreno, uopce se ne bunim. Pristajem. Jer ako sjebana znaci voljeti to sto volim, e pa... Gdje da potpisem?
Prije skoro tri tjedna vratila sam se s mora. Toliko sam se veselila tom odlasku na more, s curama svojim u Vodice… Mislila sam bit ce ludiranja, opijanja do iznemoglosti, plesanja… Ma svega onog sto karakterizira jedno ljeto sa prijateljicama!
Mislila sam da necu razmisljati… da necu razbijati glavu sa stvarima koje mi ne daju spavati kod kuce. Bila sam uvjerena da si necu to dopustiti.
I otisle smo na to toliko zeljeno more… Deset dana cistog uzivanja – uvjeravala sam se. Na pocetku je bilo odlicno: upoznale smo malo mjesto, obisle par kafica i restorana, nekoliko plaza i naravno Haciendu. To je bilo prva dva dana. No kako to obicno biva kod mene, nisam se pronasla u toliko razvikanom discu na otvorenom, kojeg su svi obozavali. Pa sam se lijepo dogovorila sa curama da cemo preko dana svi zajedno uzivati na plazi, u moru, u klopi i u cuganju, a navecer da one slobodno idu na ta mjesta koja su meni bezveze a da cu ja sabi vec naci zanimaciju. Na pocetku im nije odmah bilo pravo, ali ipak su zakljucile da je tako najbolje. I tako je i bilo.
Ujutro buđenje. Kako sam se prva budila, otisla bi do trgovine i pekare po dorucak za sve. Onda papanje, spremanje za plazu. Na plazi suncanje, kupanje, zezanje, cuganje… Ma super! Kad bi dosle kuci ja bi napravila nesto fino za klopu ili bi otisle u jedan dobar restoran koji smo otkrile. E nakon toga bi pocelo njihovo spremanje za van… rituali naravno. Pa neuspjesna nagovaranja da idem s njima. Kad bi napokon otisle, ja bi se otusirala, navukla na sebe kupaci, malu bijelu mrezastu haljinicu za plazu i japanke. Nikakva sminka, nikakve gluposti… Spustila bi se do mjesta koje sam otkrila i odlucila ga zadrzati samo za sebe (one to ionako ne vole). Sprijateljila sam se s vlasnikom koji je prije 15 godina otisao iz moga grada dolje i otvorio tu malu konobicu. Svaki puta kada bi dosla, pricala bih mu o Osijeku i s nevjericom gledala kako upija svaku moju rijec, kako mu se oci lagano zarose… Dosli bi decki koji pjevaju u nekoj klapi i … raspasou! Nitko im se nije veselio kao ja. Pila sam domace crno vino koje je bilo toliko jako da sam morala napraviti bevandu.
Konobo moja… Piva klapa ispod volta… Projdi vilo… Uzivala sam. Nije mi nitko trebao.
Ja i moje misli. Odlucila sam da cu im se prestati odupirati jer ocito im ne mogu pobjeci. Pa sam se prepustila, bas da vidim dokle ce me dovesti… Ne zelim vise nikome dati nista. Ne treba mi nitko (samo moje cure i moja obitelj) i ne trebam ja nikome, pogotovo ovakva kakva sam sada. Mislim da nemam vise nista za dati. Jer dala sam i vise nego sto sam mogla. Poklonila sam bez uvjeta, bez da sam trazila ista natrag. Ako ne trazis, neces ni dobiti… Istina. Nisam depresivna ni ogorcena, samo sam razocarana. Dopustila sam jednoj osobi da preuzme sve glavne uloge u mom zivotu. Dopustila sam mu da mi lijeci rane nastale u najranijem djetinstvu. Glupaca… E nema vise… Dosta mi je.
Razmisljala sam, da sam musko, ja bih zeljela pored sebe osobu kakva sam ja. Osobu koju najvise vesele intimna drustva, tamburasi, klape, cigani… Nekog tko nema potrebu opijati se. Nekoga u koga sam siguran da je moja. Nekoga kome znam da mogu vjerovati. Nekoga tko je pametan i ima neki cilj u zivotu. Nekoga tko nije povodljiv, tko ne mari sta drugi misle. Nekoga tko me nikada nije lagao, tko mi vjeruje i nikada ne pita previse.
Da, ali nisam musko. Pomirila sam se s tim da se ne mogu mijenjati bez obzira sto ne zivim zivot kakav bi trebala zivjeti u svojim godinama. Postala sam sretna sto me vesele stvari koje me cine sretnom. Ne zelim se prilagođavati. Nikome.
Ne mogu zamisliti da me netko ljubi duze nego na jednu noc. Ne mogu zamisliti da mi netko tepa, da me mazi onda kada to nije potrebno. Vise ne mogu zamisliti da sam necija. Jer kao da mi je sve to prestalo biti bitno. Nije faza, bojim se. Sada radim samo ono u cemu uzivam: kave sa par najblizih ljudi kojima jos vjerujem, izlasci na mjesta koja volim, kino svaki dan ako zelim, odlasci u baranju pa makar samo na cugu, opustanje u Kopackom ritu…
Na kraju krajeva, pomoglo mi je ovo more, ali na posve drugaciji nacin nego sto sam ocekivala. Suocila sam se sama sa sobom, jer sam dosta vremena provodila sa svojim malim demonima. Volim svoj zivot jer je toliko drugaciji od tuđih, a znam da nije prigodan za moje mlade godine. Volim sto me vesele stvari u koje se ljudi zaljube puno kasnije. Vidim svoje kvalitete i ne želim ih vise pokazati niti dijeliti s nikim.
A njega… Njega vise ne spominjem.
Kada sam saznala da je plan konačan, da cu stvarno taj i taj dan ici za Beograd, sva oduševljena sam to objavila na sve strane. Nisam ni znala da su toliki ljudi već bili tamo, a šute o tome kao da ih je sramota.
Tek nakon što sam ponosno rekla da ne mogu dočekati da prvi put diživim taj grad, počela sam slušati ruđa iskustva. Ljudi su se otvorili. Svima je grad prekrasan, svi su imali divna iskustva... svako ima neku svoju priču.
Bila sam u Beogradu puna tri dana. I zabavila sam se kao nikad u životu. Nisam vjerovala da se to sve događa oko mene, mislila sam da sanjam. Zaljubljeno sam gledala Dunav...
Kalemegdan… Ada ciganlija… Banovo brdo… Knez Mihajlova… Sava… ušće Dunava… splavovi… cigani… violine… košutnjak… Beogradska kapija...
Predivan grad, nemam prigovora. No ne vjerujem da bih mogla tamo ostat živjeti (iako sam dobila ponudu :)).
Kažu mi da crnogorsko vino ne valja.. Pa onda očito nisu pili pravo vino! Tako malo pripitu odveli su me na neki prekrasan splav. Ja pametna kakva jesam, ponjela sam sa sobom cd sa klapama i tamburasima. Naravno. nitko dovoljno trijezan se nije našao da me spriječi da to ne pustim. Samo sam čekala kad ću završiti u Savi, pogotovo kad budu čuli naglasak. Ali… Gle čuda! Vlasnik je pojačao glazbu iliti muziku :)) I u roku tri minute svi su pjevali kao jedno, nekima su pogledi bili zamagljeni što od vina, što od suza! Pjevali su klapske pjesme, tamburaške… cigani su pratili… Neopisiv osjećaj…
Nakon toga pjevale su se starogradske pjesme… Osam tamburaša s petrovaradina… Kako mi nedostaješ…Nitko nije mogao ostati ravnodušan. Ježila sam se... Suze su potekle proporcionalno s litrama crnog vina…
To je bilo prvu večer. Sljedeći dan sam se pojavila i … repete! Mala Osječanka. Novi nadimak :) U tri dana najviše sam spavala na putu natrag. Nisu htjeli da odem, a nije ni meni bilo lako otići nakon tako predivnih večeri. Ostavila sam im cd :) Vraćam se… samo ne znam kada i s kim. Ima li dobrovoljaca??? :))
Jesi li znao da te želim vidjeti sretnog i razigranog? Divljeg i nesputanog? Zadovoljnog i s osmijehom na licu svaki novi dan... Takav si mi ostao u mislima. Takvog te pamtim...
I kada te pnovo budem srela, nakon bezbroj jeseni i zima, želim pronaći onu istu iskru u tvojim očima. Ma znaš, razmišljala sam kako je u biti divno što postojiš jer jedno vrijeme sam iskeno vjerovala da si rođen samo za mene...
Jesi li znao da nitko ne ljubi poput tebe? Trnci su mi prolazili tijelom svaki puta kada bi usnama dodirnuo moje usne, moje vjeđe, vrat... I osjećaji su boljeli koliko su jaki.
Jesi li znao da nikada nisam izgovorila ni u sebi ni na glas rečenicu "Voljela bih da se nismo dogodili"?
Jesi li znao da sam te voljela dovoljno da te pustim, onda kada sam vidjela da je vrijeme?
Da. Ti nisi znao da mi je svako jutro počinalo s mislima na tebe. I dok sam naslanjala čelo na hladno ogledalo, pitala sam se koliko će još trajati ovaj san. I negdje duboko u sebi osjećala sam da ti nikad potpuno neću prestat pripadati jer... ti si uvijek bio svugdje u mom svemu.
Najljepše moje, najnježnije, voljela sam te toliko više nego što misliš; toliko iskrenije nego što pretpostavljaš. Voljela sam te toliko… toliko… samo kad bi znao.
I nekako sam osjćala da sam otvorenog srca išla prema tebi cijeli svoj život, nježno te dozivajući svakim svojim dahom. Dugo sam te čekala. Dugo. Baš tebe, mislila sam.
Zatekao me tvoj lik u noći kada sam se zaboravila nadati. Tko je mogao znati da ćeš svojom sjenom obasjati mi dušu? Bio si moja druga polovica… moj prijatelj, moj ljubavnk, moje oči i svijest. Jedno prekrasno toplo tijelo što grije moje mlade godine.
Željela sam uz tebe rasti, uz tebe disati, s tobom plakati i smijati se i dijeliti sve što nisam s nikim drugim. Znala sam da nam neće uvijek samo sunce sjati, niti će svi dani biti ni blizu savršenstva. Znala sam da ćemo i mi imati svoje kiše, svoju jesen, svoju zimu okrutnu i hladnu. I bila sam sigurna da će biti teških trenutaka kada će tišina govoriti umjesto nas. No isto tako sam bila sigurna da ništa nije nemoguće dok stojiš pored mene; rame uz rame, ruka u ruci. Jer mislila sam da ne moramo gledati na život jednako, bitno je da gledamo u istom smjeru. Bio si za mene jedini…
I bila sam tako naivna. Glupa. Dopustila sam da osjećaji naprave bajku od ovog mog života; dopustila sam da od tebe naprave princa, a tako si daleko od toga… Jer ti si bio naša jesn. Ti si donio kiše i zimu okrutnu i ledenu! Ne ja! Ti si dopustio da se sruši svijet kao kula od karata, znao si da ne mogu sama! Znao si da sam ti vjerovala. I bilo ti je svejedno. Hranio si snove i iluzije, dok se iza te svoje maske nježnih ruku skrivao sebičan čovjek koji zna sam razočarati.
Nemaš ti srce, dragi moj. Ali u jednom si bio savršen. Bio si odličan učitelj, izvanredan mentor. Hvala ti na tome. Shvatila sam.