preslikana stvarnost

četvrtak, 24.05.2007.

Životne lekcije

Osjecam promjene. Na sebi. U sebi. Oko sebe. Vidim ih. Ne znam razluciti jesu li pozitivne ili ne. No nije trenutno ni bitno. Osjecam kako me mijenja. On. Svjesno me oblikuje u ono sto zeli da budem. A nisam. I ne znam mogu li biti.
Ne znam mogu li usutiti na vrijeme. Ne znam kako promijeniti da mi ne smeta nesto sto ce ocito ostati isto. Htjela bih da mi neke stvari uđu na jedno i izađu na drugo uho.
Niakda nisam pozeljela biti jedna od onih glupljih cura koje samo klimaju glavom, nista ne razumiju, sve dopustaju i … sute – i kad treba i kad ne treba. Uvijek sam bila osoba koja je znala izraziti svoje misljenje; osoba koja nije dala da ju drugi zajebavaju. Nisam dala na sebe, morala sam se paziti. Tako sam naucena tj. Tako sam se sama naucila jos od malih nogu i samo tako znam funkcionirati.

Sada sam dosla do granice kada mi je tako svejedno. Ne svejedno u klasicnom smislu vec… Malo sam popustila. Shvatila sam da se ne treba previse truditi… oko nikoga, samo oko sebe. Jer nitko ne zna cijeniti tvoje kvalitete kao ti sam. Popustila sam. Prestala sam shvacati neke stvari ozbiljno i jednostavno sam bacila uzde iz svojih ruku i uzela konce razuma.

Ne upustam se vise u rasprave, svađe. Ne zanimaju me. Pa i ako jesam u pravu, ne zelim vise to dokazivati jer vidim da nema smisla. Naisla sam na zid i prvi puta shvatila da nije svaki zid stvoren da bi se rusio. Kada osjetim napetost u zraku i vidim pocetak one nelagode koje se zeli udomaciti negdje u mojim grudima, jednostavno povucem rucnu. Stanem. Okrenem glavu. Ne vidim. Jer ne zelim. Moji su zivci dragocjeni. Suze su preskupe da bi tekle vise tek tako, onako kao prije.

Uvijek sam prije kretala od sebe… Nikad nisam htjela namjerno povrijediti, pa sam pazila. Tako je bilo na pocetku pocetaka… I onda sam jednostavno tako naucila zivjeti – da ne vrijeđam, ne omalovazavam, ne provociram, ne izazivam… No onda sam dosla do zakljucka da nisu svi poput mene. Kao sto sam rekla, ne cijene se kvalitete… I mogu ja voditi bitke kolikih god razmijera, ali rat je vec unaprijed izgubljen.
Ja sam bitna. Nitko i nista nije vrijedno mojih zivaca, suza pa na kraju krajeva, ni rijeci… Neke lekcije su teske, ali se isplate.

|komentiraj 5| printaj| #|

četvrtak, 17.05.2007.

Ima nešto od srca do srca

Nisam jučer bila u kinu. Uh, ljuta sam,tužna. Sve sam zvala i svi su imali neke glupe isprike u koje jednostavno ne možeš povjerovat. Na kraju sam bila toliko očajna da sam po imeniku mobitela tražila jesam li možda neko ime propustila. Strašno! Inače stvarno nisam ni približno tako očajna, ali stvarno mi se išlo gledati taj film. Naravno, jučer je bio zadnji dan. Promjenio se rešpertoar. A ništa, sad ću morat pričekat dok ne dođe u videoteke (a to će biti za jedno 2 mj!) i gotovo.

Na kraju sam podigla „Babel“; svi su ga nahvalili pa me zaintrigiralo… I nije uopće loš. Malo je deprasivan, dugo traje, ali je nekako realan. Eto to mi se svidjelo.
Došla mi je jučer prijateljica koja studira u drugom gradu. Došla je proslavit sa mnom moju diplomu (ona samo smišlja razloge) i tako ćemo se u subotu zaputit u meni najdraži restoran – divna klopa, cigani sviraju, violina, domaće vino, tamburica… Ma joj… Toliko mi je to falilo… Ali kad jednostavno nemam s kim ići; nitko to ne voli kao ja. Sigurna sam da ćemo prve doći i zadnje otići, baš kao što uvijek i bude kada ona dođe.

Ona je posebna biljka. Najbolje se slažem s njom iako se družimo tek godinu dana. Ali nevjerojatno je kako smo se našle; nema tu kompromisa i prilagođavanja kad obožavamo iste stvari. I suze teku od smijeha koji je jednostavno postao domaćin naših usana kada smo zajedno. Nažalost, ne uspijem ju vidjeti toliko često koliko bih htjela. Ali to je valjda uvijek rako; oni koji su ti najdraži, s kojima ti je najljepše i koji ti najviše znače – nikad nisu nadohvat ruke. Ma nema veze – bitno da je prisutna tu negdje u mom životu. Ima nešto od srca do srca, neka tanka nit...
Jer šta je Rijeka? Pa samo Četiri i pol sata vožnje od mene… :))

|komentiraj 2| printaj| #|

srijeda, 16.05.2007.

Novo mjesto, novi početak

Vratila sam se. U biti nisam nikad potpuno ni otišla, uvijek sam bila tu prisutna, čitala, komentirala, ali nisam htjela/mogla pisati.
Ali evo, došlo je vrijeme da se ponovo izrazim na načine na koje najbolje znam. Naučila sam iz svojih grešaka, iz svake po nešto (a hvala Bogu bilo ih je!). Nadam se da se neću ponovo opeći na istoj vatri...

Nekako mi je nedostajao ovaj svijet riječi... ove bijele stranice... poznati tekstovi... imena. Sve mi je po malo falilo. Danas baš nisam nešto posebno dramski/lirski raspoložena, ali osjećam se nekako potpuno... Voljela bi znati koji je tomu uzrok, ali kad malo bolje razmislim, nije toliko ni bitno.
Imam više razloga zašto biti ponosna, sretna. Naime, položila sam dipolmu za koju sam dosta učila i kojoj sam se dugo nadala: Cambridge diplomu. Još nisam svjesna; vjerojatno će mi lakše sjesti nakon što to pošteno proslavim ovaj vikend.

I da, gledala sam odličan film! Moram ga preporučiti svima - "Deja Vu". Dugo nisam pogledala nešto tako dobro, nemojte ga prospustiti sljedeći put kad budete posjetili videoteku. A danas se možda zaletim u kino. Igra "Savršeni stranac" sa Halle Barry i Bruce Willisom. Čula sam da je dobar, pa će mo vidjeti... Mislim, "Savršeni stranac" - hmmm, ime mi već zvuči dosta primamljivo...