|
|
| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kome ces sad otrovat dusu...
Prodavat istinu za laz
kada mizerju samo znas...
Kome ces sad otrovat dusu...
Za sve govorit 'dobro je'
kad sve po losem poslo je...
Subscribe Free
Add to my Page
Mislila sam da sam te isplakala. Da je to – to. Jer jednostavno vise nisam osjecala… nista. Nisam te spominjala, pricala o tebi. Nisam odlazila na mjesta gdje sam znala da sjajis. Nisam razmisljala. Rekli su mi da da jecam u snu, da ne placem, vec samo suho jecam…
Mislila sam da sam te isplakala. I onda jednu noc dok je munja sjekla oblake, ja sam legla na tuđe plahte. Nekim novim usnama ja sam se prepustila. Nisam bila pijana, ali bilo je alkohola u mojim venama. Govorila sam si da cu moci, da to nije nikakav problem. Mnoge su mogle prije mene, pa zasto ne bi mogla i ja isprati tvoje tragove tuđima….
Bio je nježan. Jako nježan. Pažljiv. Detaljan. No dodiri su počeli peći. Koža je prepoznala da to nisu tvoji prsti… nisam ju uspjela prevariti. Svakim pokretom ja sam mislila da će te biti manje u meni. Dodiri su pekli. Poljupci su boljeli… I onda odjednom ništa. Više nisam osjetila. Samo sam otupila. Zatvorila sam oči. Suze su potekle. Prekrila sam dlanovima lice. Prepustila sam se. Miris tuđe kože natopio mi je nosnice. Pretvarala sam se da ne vidim razliku, a sve sam primjetila… kako nema madeža tamo gdje ga treba biti. Kako mi tuđi rpsti kroz kosu prolaze…
Na kraju me krenio zagrliti.
- Nemoj. - rekla sam.
- Zasto? - pitao je zbunjeno.
- Pa sve zene poslije vole njeznosti. U cemu je problem?
- Ako hoces, lezi iza mene i zagrli me. Tako da te ne vidim. - nikad nisam bila hladnija.
- U redu. Ali… jesi dobro?
- Ja sam narkoman. Bio je moja droga. Ti si metadon… Čak i najlakši narkomani imaju loše dane.
Ništa me više nije pitao. Samo je legao meni iza leđa i čvrsto obavio ruke oko mene. Tako smo dočekali jutro…
A mislila sam da sam te isplakala.
Jesam bila tu kada si trebao nježnost, kada si trebao nekoga da zaboraviš?
- Jesi.
Jesam li te saslušala uvijek kada si trebao nekoga da ti kaže da će biti sve u redu?
- Jesi.
Jesam li ti pomagala onda kada si bio neodlučan?
- Jesi.
Jesam li te masirala kada je to bilo potrebno?
- Jesi.
Jesam li te gnjavila onako kako si to volio?
- Jesi.
Jesam te nasmijavala i onda kada ti nije bilo do smijeha?
- Jesi.
Jesam li te mazila, tetošila?
- Jesi.
Jesam ti tepala, često s nekim novim nježnostima?
- Jesi.
Jesam ti vjerovala na riječ?
- Jesi.
Jesam li ikad tražila da mi nešto dokažeš?
- Nisi.
Jesam te ispitivala, optuživala?
- Nisi.
Jesam ti ikad radila scene, ljubomorne ispade?
- Nisi.
Jesam te ikad pitala tko je osoba koju si pozdravio?
- Nisi.
Jesam li te ikad osramotila?
- Nisi.
Jesam se napila otkad sam s tobom, pa ti je bilo neugodno?
- Nisi.
Jesam li te nekad spustila, ponizila u društvu?
- Nisi.
Jesam li dolazila često na mjesto gdje radiš?
- Nisi.
Jesam li tražila da se više viđamo?
- Nisi.
Jesam te zivkala, provjeravala?
- Nisi.
Jesam li te gušila, forsirala na nešto što nisi bio spreman?
- Nisi.
Jesam ti lagala?
- Nisi.
Jesam ti tajila, prešućivala, izmišljala?
- Nisi.
Jesam imala razumjevanja čak i više nego što sam trebala?
- Jesi.
Jesam li te branila u društvu?
- Jesi.
Jesam te hvalila, ponosila se s tobom?
- Jesi.
Jesam učila od tebe, sa zanimanjem slušala lekcije koje te život naučio?
- Jesi.
Jesi mogao sa sigurnošću reći svima da sam samo tvoja?
- Jesam.
Jesi imao sa mnom svoju slobodu?
- Jesam.
Jesam sanjala, pisala o tebi, o nama?
- Jesi.
Jesam s tobom plakala od sreće?
- Jesi.
Jesam znala ćuti tvoje kritike?
- Jesi.
Jesam li znala reći 'oprosti'?
- Jesi.
Jesam znala oprostiti i ne vraćati se više na staro?
- Jesi.
Je li mi uvijek bilo bitno tvoje mišljene?
- Je.
Jesi uvijek bio najbitniji ti, bitniji od svih drugih?
- Jesam.
Jesam li te uvijek željela, čak i više nego si ti želio mene?
- Jesi.
Jesam li te voljela?
- Jesi.
I previše, jel da?
- Jesi.
Lije kisa danas. Nebo kao da se otvorilo i sada ispusta sav gnjev koji se dugo, predugo nakupljao.
Sjedila sam danas na terasi jednog meni dragog kafica (dok je jos bilo suncano) i prosao je on. No kao da nije ni bio. Niti je zasto, niti se okrenuo. Ma samo da je mahnuo da pozdravi osobu s kojom je nesto dijelio. Nikada mi to nije bilo jasno. Kako mozes sao tako hladno proci pored nekog tko ti je nekad bio drag, a da se ne udostojis barem pozdraviti, kimnuti glavom, bar osmjehnuti. Ako vec ne iz nekih osjecaja ili potrebe za komunikacijom, pa onda bar iz ciste kurtoazije! Uvijek sam mrzila takvo ponasanje, bas zato sto ja nisam naucena prolaziti kao pored turskog groblja, okrenuti glavu, praviti se da ne vidis…
Nije me zabolilo. Nije me povrijedilo. Jednostavno nisam osjecala nista. Prazninu. Gledala sam mu u leđa kako odlazi i ni na trenutak ga nisam pozeljela, bas kao ni on mene.
Pustila sam ga. Pomirila se sa tako jasnom situacijom.
Komentari ljudi sto su sjedili pored mene bio je da bar sada i ja znam kako se trebam ponasati kada ga budem negdje srela, kada budem prosla pored kafica u kojem on bude sjedio. Ne, ja ne mogu proci samo tako da bar jedno „Ćao. Kako si?“ ne uputim. Dobro, mozda bez tog pitanja, ali barem osmijeh znam darovati.
Nisam ovo ocekivala, mozda zato sto to nisam od nikog ni dozivjela vec sam samo slusala kako se te stvari drugima događaju i zgrazala se. A evo, naisla sam i ja na covjeka od leda!
Otišla sam. Prije točno osam dana. Posljednji put sam izašla iz tog auta. Zalupila vratima. Bez riječi. Tišina.
Ostalo je na tome. Znala sam isti tren kad sam osjetila da nemam potrebu objasniti mu, da nemam snage sakriti se od riječi koje peku – jesam, znala sam da je gotovo. Da sam otišla i da se više ne vraćam. Ne želim više u te vode. Postalo je gotovo neizdrživo i razum je vrištao da je dosta. I je, usitinu je dosta.
Mislila sam da me ne može povrijediti koliko ga mogu voljeti. Koliko sam ga voljela. Prevarila sam se.
Oduvijek sam morala paziti sama na sebe, brinuti se o sebi jer nikada nitko drugi nije. Tako sam navikla i ne znam funkcionirati drugačije. Ne smijem dati da me se vrijeđa. Da priča sa mnom s visoka, kao da me s ulice pokupio. Kao da sam to zaslužila (e da bar jesam, ponekad stvarno poželim). Bole me ti visoki tonovi i oštre riječi. Poniženja koja su postajala češća jednostavno nisu nešto što je meni normalno i nisam niti željela da postanu.
Nisam mogla vjerovati kako mi nije teško palo okrenuti mu leđa. Pitali su mene ovih proteklih dana da li mi nedostaje… Ne, drage moje, ništa više nego kad je bio tu. Nedostaje mi neizdrživo već tako dugo vremena. Nedostaje mi onaj moj Lopov što me tetošio na početku (mjesecima), onaj što me mazio riječima, što me razmazio usnama… Gdje je ta osoba? Ne znam. Više ni ne želim znati.
Otišla sam u tišini. Bez riječi. Onako kako uvijek odlazim. A mnoge sam prekrižila zbog puno manjih stvari. Kakve je samo privilegije imao… I sada ga više ni ne poželim. Ni najmanje.
Jer treba mi da me se mazi. Tetoši. Onako nježno razmazi. A to on ne može. Pa dobro, naći ćemo nekog tko neće to samo moći, već nekoga tko će u tome užvati.