Lije kisa danas. Nebo kao da se otvorilo i sada ispusta sav gnjev koji se dugo, predugo nakupljao.
Sjedila sam danas na terasi jednog meni dragog kafica (dok je jos bilo suncano) i prosao je on. No kao da nije ni bio. Niti je zasto, niti se okrenuo. Ma samo da je mahnuo da pozdravi osobu s kojom je nesto dijelio. Nikada mi to nije bilo jasno. Kako mozes sao tako hladno proci pored nekog tko ti je nekad bio drag, a da se ne udostojis barem pozdraviti, kimnuti glavom, bar osmjehnuti. Ako vec ne iz nekih osjecaja ili potrebe za komunikacijom, pa onda bar iz ciste kurtoazije! Uvijek sam mrzila takvo ponasanje, bas zato sto ja nisam naucena prolaziti kao pored turskog groblja, okrenuti glavu, praviti se da ne vidis…
Nije me zabolilo. Nije me povrijedilo. Jednostavno nisam osjecala nista. Prazninu. Gledala sam mu u leđa kako odlazi i ni na trenutak ga nisam pozeljela, bas kao ni on mene.
Pustila sam ga. Pomirila se sa tako jasnom situacijom.
Komentari ljudi sto su sjedili pored mene bio je da bar sada i ja znam kako se trebam ponasati kada ga budem negdje srela, kada budem prosla pored kafica u kojem on bude sjedio. Ne, ja ne mogu proci samo tako da bar jedno „Ćao. Kako si?“ ne uputim. Dobro, mozda bez tog pitanja, ali barem osmijeh znam darovati.
Nisam ovo ocekivala, mozda zato sto to nisam od nikog ni dozivjela vec sam samo slusala kako se te stvari drugima događaju i zgrazala se. A evo, naisla sam i ja na covjeka od leda!
Post je objavljen 12.06.2007. u 13:44 sati.