Otišla sam. Prije točno osam dana. Posljednji put sam izašla iz tog auta. Zalupila vratima. Bez riječi. Tišina.
Ostalo je na tome. Znala sam isti tren kad sam osjetila da nemam potrebu objasniti mu, da nemam snage sakriti se od riječi koje peku – jesam, znala sam da je gotovo. Da sam otišla i da se više ne vraćam. Ne želim više u te vode. Postalo je gotovo neizdrživo i razum je vrištao da je dosta. I je, usitinu je dosta.
Mislila sam da me ne može povrijediti koliko ga mogu voljeti. Koliko sam ga voljela. Prevarila sam se.
Oduvijek sam morala paziti sama na sebe, brinuti se o sebi jer nikada nitko drugi nije. Tako sam navikla i ne znam funkcionirati drugačije. Ne smijem dati da me se vrijeđa. Da priča sa mnom s visoka, kao da me s ulice pokupio. Kao da sam to zaslužila (e da bar jesam, ponekad stvarno poželim). Bole me ti visoki tonovi i oštre riječi. Poniženja koja su postajala češća jednostavno nisu nešto što je meni normalno i nisam niti željela da postanu.
Nisam mogla vjerovati kako mi nije teško palo okrenuti mu leđa. Pitali su mene ovih proteklih dana da li mi nedostaje… Ne, drage moje, ništa više nego kad je bio tu. Nedostaje mi neizdrživo već tako dugo vremena. Nedostaje mi onaj moj Lopov što me tetošio na početku (mjesecima), onaj što me mazio riječima, što me razmazio usnama… Gdje je ta osoba? Ne znam. Više ni ne želim znati.
Otišla sam u tišini. Bez riječi. Onako kako uvijek odlazim. A mnoge sam prekrižila zbog puno manjih stvari. Kakve je samo privilegije imao… I sada ga više ni ne poželim. Ni najmanje.
Jer treba mi da me se mazi. Tetoši. Onako nježno razmazi. A to on ne može. Pa dobro, naći ćemo nekog tko neće to samo moći, već nekoga tko će u tome užvati.
Post je objavljen 11.06.2007. u 16:26 sati.