Prije skoro tri tjedna vratila sam se s mora. Toliko sam se veselila tom odlasku na more, s curama svojim u Vodice… Mislila sam bit ce ludiranja, opijanja do iznemoglosti, plesanja… Ma svega onog sto karakterizira jedno ljeto sa prijateljicama!
Mislila sam da necu razmisljati… da necu razbijati glavu sa stvarima koje mi ne daju spavati kod kuce. Bila sam uvjerena da si necu to dopustiti.
I otisle smo na to toliko zeljeno more… Deset dana cistog uzivanja – uvjeravala sam se. Na pocetku je bilo odlicno: upoznale smo malo mjesto, obisle par kafica i restorana, nekoliko plaza i naravno Haciendu. To je bilo prva dva dana. No kako to obicno biva kod mene, nisam se pronasla u toliko razvikanom discu na otvorenom, kojeg su svi obozavali. Pa sam se lijepo dogovorila sa curama da cemo preko dana svi zajedno uzivati na plazi, u moru, u klopi i u cuganju, a navecer da one slobodno idu na ta mjesta koja su meni bezveze a da cu ja sabi vec naci zanimaciju. Na pocetku im nije odmah bilo pravo, ali ipak su zakljucile da je tako najbolje. I tako je i bilo.
Ujutro buđenje. Kako sam se prva budila, otisla bi do trgovine i pekare po dorucak za sve. Onda papanje, spremanje za plazu. Na plazi suncanje, kupanje, zezanje, cuganje… Ma super! Kad bi dosle kuci ja bi napravila nesto fino za klopu ili bi otisle u jedan dobar restoran koji smo otkrile. E nakon toga bi pocelo njihovo spremanje za van… rituali naravno. Pa neuspjesna nagovaranja da idem s njima. Kad bi napokon otisle, ja bi se otusirala, navukla na sebe kupaci, malu bijelu mrezastu haljinicu za plazu i japanke. Nikakva sminka, nikakve gluposti… Spustila bi se do mjesta koje sam otkrila i odlucila ga zadrzati samo za sebe (one to ionako ne vole). Sprijateljila sam se s vlasnikom koji je prije 15 godina otisao iz moga grada dolje i otvorio tu malu konobicu. Svaki puta kada bi dosla, pricala bih mu o Osijeku i s nevjericom gledala kako upija svaku moju rijec, kako mu se oci lagano zarose… Dosli bi decki koji pjevaju u nekoj klapi i … raspasou! Nitko im se nije veselio kao ja. Pila sam domace crno vino koje je bilo toliko jako da sam morala napraviti bevandu.
Konobo moja… Piva klapa ispod volta… Projdi vilo… Uzivala sam. Nije mi nitko trebao.
Ja i moje misli. Odlucila sam da cu im se prestati odupirati jer ocito im ne mogu pobjeci. Pa sam se prepustila, bas da vidim dokle ce me dovesti… Ne zelim vise nikome dati nista. Ne treba mi nitko (samo moje cure i moja obitelj) i ne trebam ja nikome, pogotovo ovakva kakva sam sada. Mislim da nemam vise nista za dati. Jer dala sam i vise nego sto sam mogla. Poklonila sam bez uvjeta, bez da sam trazila ista natrag. Ako ne trazis, neces ni dobiti… Istina. Nisam depresivna ni ogorcena, samo sam razocarana. Dopustila sam jednoj osobi da preuzme sve glavne uloge u mom zivotu. Dopustila sam mu da mi lijeci rane nastale u najranijem djetinstvu. Glupaca… E nema vise… Dosta mi je.
Razmisljala sam, da sam musko, ja bih zeljela pored sebe osobu kakva sam ja. Osobu koju najvise vesele intimna drustva, tamburasi, klape, cigani… Nekog tko nema potrebu opijati se. Nekoga u koga sam siguran da je moja. Nekoga kome znam da mogu vjerovati. Nekoga tko je pametan i ima neki cilj u zivotu. Nekoga tko nije povodljiv, tko ne mari sta drugi misle. Nekoga tko me nikada nije lagao, tko mi vjeruje i nikada ne pita previse.
Da, ali nisam musko. Pomirila sam se s tim da se ne mogu mijenjati bez obzira sto ne zivim zivot kakav bi trebala zivjeti u svojim godinama. Postala sam sretna sto me vesele stvari koje me cine sretnom. Ne zelim se prilagođavati. Nikome.
Ne mogu zamisliti da me netko ljubi duze nego na jednu noc. Ne mogu zamisliti da mi netko tepa, da me mazi onda kada to nije potrebno. Vise ne mogu zamisliti da sam necija. Jer kao da mi je sve to prestalo biti bitno. Nije faza, bojim se. Sada radim samo ono u cemu uzivam: kave sa par najblizih ljudi kojima jos vjerujem, izlasci na mjesta koja volim, kino svaki dan ako zelim, odlasci u baranju pa makar samo na cugu, opustanje u Kopackom ritu…
Na kraju krajeva, pomoglo mi je ovo more, ali na posve drugaciji nacin nego sto sam ocekivala. Suocila sam se sama sa sobom, jer sam dosta vremena provodila sa svojim malim demonima. Volim svoj zivot jer je toliko drugaciji od tuđih, a znam da nije prigodan za moje mlade godine. Volim sto me vesele stvari u koje se ljudi zaljube puno kasnije. Vidim svoje kvalitete i ne želim ih vise pokazati niti dijeliti s nikim.
A njega… Njega vise ne spominjem.
Post je objavljen 23.08.2007. u 19:55 sati.