29.04.2012., nedjelja

Moje nebo Možda ne znam kako uživati u pjesmama od kad ih ne dijelim s tobom, možda ne znam ni plakati ako ne plačem zbog tebe, zasigurno ne znam voljeti ako ne volim tebe...ali jedno sigurno znam, dani tako bezobrazno prolaze i kao umišljeni zlikovci ne mare za nas koji očajnički želimo zaustaviti vrijeme. Strah me. Da ti dani odnose moje sve...Kako sačuvati nešto na tom brzom autoputu života gdje mjeseci jure u najbržem traku, a tjedni prolete, doslovno, oni valjda prometuju zračnim prometom. Dani su toliko brzi da se niti ne zna kojim putem oni putuju. Uglavnom, odlaze i odnose nas. Čuvam nas u svakom treptaju, u svakom pogledu k nečem dragom, poput neba, mjeseca, psa, tihog uličnog svirača, djeteta na ljuljački, usamljenih klupica u starom gradu, cvijeća...Čuvam te i u mislima i dnevnom maštanju, a o snovima da i ne govorim. Ali, iskreno ne znam tko će dobiti bitku u ovom sukobu mene i Vremena. Ali ti znaš da sam tvrdoglava, borit ću se do kraja. Javno priznajem da ne mogu bez tebe.

- 19:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

25.04.2012., srijeda

Budim se, ali i dalje sanjam... Budan živjeti. Zvuči lako i logično, ali...hehe, većina nas ili spava ili je napola budna. Mislim čak da svatko sebi to može dokazati. Ja na svoj način, a vi na svoj. Kako ne znam vaš, opisat ću vam svoje buđenje i početak življenja. Eto ovako, kako sve bajke počinju sa "bilo jednom davno" a završavaju "...i živjeli su sretno do kraja života", to buđenje ili osvješćivanje (kako vam draže) počinje sa "šta je tu je" a završava "...i živim po svom!". Problem s ovim bajkama je da mi ne znamo kako su to oni živjeli sretno do kraja života, niti jedna bajka se ne bavi tim dijelom. A sreća je relativna stvar. Nemamo svi iste naprave za mjerenje sreće. Meni je recimo dubina daha mjerna jedinica za sreću, a naprava kojom ju mjerim je uvijek ista- to nešto u grudima. I ima još jedna sitnica od koje se razlikuje buđenje od bajki, princ. Da, princ. U buđenju shvatiš da si sam sebi i princ i princeza i zla kraljica i naivna služavka i dobra vila i tako dalje. Poanta buđenja je voljeti sebe. Prihvatiti se onakvim kakav jesi, bez uspoređivanja s drugima. Ja sam shvatila da sam sanjala sve ove godine onda kada sam bila najviše povrijeđena. Srušio mi se svijet. I to je užasno boljelo, dođeš do dna. Ali to je sve dio života, na nekom racionalnom planu svi mi znamo da nije život istkan samo lijepim stvarima, nažalost. I bojala sam se kako ću ja to preživjeti, kakav je smisao svega, pitala sam se kako biti potpuno sretna. Kažem potpuno, jer uvijek možeš naći barem mali razlog za sreću ako se baš potrudiš...ali potpuna sreća? Uuu, to je već izazov koji nisam mogla ni pogledati u oči. Još uvijek ne znam dali ću uspjeti tu svoju osobnu misiju na potpunu sreću, ali ne odustajem. To je kao vožnja rollercoasterom; izgleda ti strašno, ali kad jednom probaš, drugi put i nije tako velik i strašan. Tako i kad jednom dođeš do dna i probudiš se tamo, jer moraš se probuditi (osim ako ne misliš ostati dolje) uvidiš kako dobro plivaš tim vodama straha i nepoznatog i kad uspiješ doći do pola, onako vidiš već sunčeve zrake na površini itekako cijeniš sve sitnice koje si prije uzimao zdravo za gotovo. Ja sam se probudila. I neću više dopustiti da budna zaspim, ali i dalje mogu budna sanjati. To je nešto drugo. Oni koji znaju o čemu pričam, primjećuju razliku. Ja ću i dalje sanjati, ali neću prespavati život zbog toga. A ti...da, i dalje si bitan, ali moram prvo upoznati sebe ovako budnu...

- 17:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.04.2012., nedjelja

Tango s čežnjom Kiša i ja imamo neku posebnu vezu. Zvuči ludo, ali razumijemo se. Ja vidim koliko je lijepa, ali i tužna. Uostalom, najbolje i najljepše pjesme su upravo takve. Tuga je uvijek najbolja inspiracija. Hm, zar tuga izvlači najbolje iz nas? Nakon što nas dobro protrese, iscijedi, okrene naš svijet za 180 stupnjeva (da, svatko od nas ima svoj mali/veliki svijet, čvrsto sam uvjerena u to), poljulja sve što smo do sada radili, pomete obrambene mehanizme koje smo godinama gradili... a ipak na kraju, kad nam sve to uzme, pokloni nam sposobnost drugačijeg gledanja. Pa mora nam i dati nešto, kad je toliko toga uzela. Ali opet, ako malo bolje pogledam tu Tuginu igru s nama ljudima, primjećujem kako nam to poklanja zbog sebe, ne zbog nas. Šapće nam najljepše riječi, nudi nam ogromnu lepezu emocija koje miješa kao onaj aparat za šećernu vatu, tako da su na kraju sve skupa slijepljene i pomiješane i ne znaš više ni kako se osjećaš, a intenzivno doživljavaš emocije, tako nekako čisto, kristalno. A sve to da bismo veličali nju, da bismo joj dali opis, da vidimo koliko ona može biti moćna. Ne voli nas tuga ipak...Dobro, fer, ne volimo ni mi nju, bilo bi smiješno očekivati suprotno. Ali s kišom je druga igra, drugi ples. Ona dolazi kao utjeha kad nas Tuga porazi. Kiša plače s nama, pjeva nam najnježnije uspavanke (čak i najveći kišomrsci vole spavati za vrijeme njenog posjeta tlu), pravi nam društvo, toliko želi biti uz nas da se doslovno prospe po nama...Zagrli nas. Njene kapi su toliko mekane. Ona nas voli, ne može si pomoći. Skužila sam ja nju odavno, ledena kraljica vatrenog srca. Samo oprezno, kad je jednom shvatiš, voljet ćeš ju cijeli život. Više nema natrag.

- 13:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.04.2012., petak

Miris pokošene trave i nebitna vrlo bitna stvar Volim one trenutke kada uspijem uhvatiti ljepotu življenja. Šteta što su samo trenuci, rijetki trenuci. Obično dođu onako na prepad, ko grom iz vedra neba, neobično ali to obično bude nešto svakodnevno. Svakodnevno, obično, neobično...kakva kombinacija! Savršena. Moglo bi se reći da imam neku svoju algebru po kojoj računam emotivne minuse, pozitivne dane, noći na n-tu, funkcije preživljavanja, skupove dobrih i loših tema, moralne jednadžbe, ljubavne logoritme,vadim rezervne formule, matrice pravokutnih odluka i tako tome slično. Kombinacija brojeva i sustav zaključivanja u toj mojoj osobnoj složenoj matematici, koju ni nobelovci ne bi razumijeli dva minusa nikad ne daju plus. Ako ne ide, ne ide, minus je minus i šta da ja sad radim. Da, šta da ja sad radim? Po mojoj logici, to nekako ne ide...pa šta god vi rekli.... Želim savršenu kombinaciju. I miris pokošene trave...

- 18:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.04.2012., srijeda

Sjećanje Koliko se mogu sjetiti ranog djetinjstva, bezbrižnosti, nekog potpuno stranog svijeta svima odraslima? Jako loše se sjećam, samo nekih slika, neki mirisi me vrate u neke trenutke, slike me podsjete da sam neko vrijeme živjela taj život, lančić pun privjesaka od šarenih dudica, pink panter... Ponekad mi se čini tako daleko, kao da je bio neki prošli život. Na vrhu prioriteta bilo je samo- biti sretna. To je bilo tako jednostavno. I dan danas mi je to prioritet, samo što više nije baš tako jednostavno. Sve si nešto mislim, što više znam, što više razmišljam i promišljam, zaključujem i analiziram da se udaljujem od te sreće. I to doslovno, jurim brzim koracima nizbrdo. Čini mi se da ima istine, doduše tužne istine, u onom "blago ludima" ili "blago onima koji ne razmišljaju" (blago glupima). Ne volim dijeliti etikete i nekog nazivati glupim, ali došla mi je ta asocijacija pa ju napisah! Dozvolit ću si ovaj put. Dakle, što više razmišljam o sreći, to mi je dalja. Kada bih ju trebala opisati nekome tko nikad nije čuo za nju, točno bi ju ovako opisala -sreća je kao torta. Napravljena od najjednostavnijih i svima dostupnih sastojaka, ali problem nastaje što razmišljamo o glazuri, čokoladnim mrvicama, šarenim ukrasima, slatkim preljevima, o natpisima na torti, koliko će svjećica imati, o obliku, količini, dugotrajnosti pripravka....i to je to! Zaboravimo na glavne sastojke torte, bez koje torte nema. Ta zaokupljenost s tim detaljima i detaljčićima i razmišljanje o bojama i okusima svodi tortu na sve ono što ona nije. Tako je i sa srećom, ako me razumijete... I sada nakon ovog, mogu reći da ja želim svoje brašno, jaja, šećer i vodu.

- 19:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

P.S. Stalno imam osjećaj da ti nisam sve rekla, a rekla sam i previše...s obzirom na reakciju, puno previše. Ali opet, to sam ja. Kao što su neki odlučili nositi osmijeh na licu, neki prošlost na dlanu, sjetu u glasu, pa sve do onih koji nose najnovije modne trendove, pletenice u kosi, vjenčani prsten na ruci, ili pak, maglu i kaotičnost u glavi- ja sam odlučila nositi sebe, onakvu kakva jesam! S ponosom biti svoja. I zato se ne sramim što plačem kad sam tužna, mogu priznati da ne mogu uvijek sama, reći da glas da mi nedostaješ i još puno toga. Svašta ja mogu, a ti za to ništa ne znaš. To me rastužuje.

- 13:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.04.2012., utorak

- 15:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Miševi i mačke naglavačke Apsolutna istina? Kakav apsurd. Živimo u svijetu u kojem postoje riječi za nešto što ne postoji, a ne postoje riječi kojima bi mogli objasniti neke stvari, duboke u nama...Koliko ima tih dubina u ljudima, osobno vjerujem da nije samo jedna. Kad tek zagrebeš u život pomalo otkriješ koliko toga se nalazi u tebi, neka mjesta za koja nisi ni znao da postoje otkrivaš. I tako otkrivanjem, otkriješ još i još, i onda samog sebe zatečeš u onom osjećaju kada se pitaš tko si? Kao da si sam sebi stranac. Otkriješ svoje strahove, snage, snove, vjeru, nadu, ma i samo postojanje koje je bitno drugačije od onog postojanja koje je bilo do sada. Koje si do sad bio ti. Te dubine u nama se ne mogu opisati riječima- naravno za to još nisu izmislili riječ. Možda jer je to veće od nas samih, a možda jer kada bi "to" dobilo riječ automatski bi dobilo snagu i značenje, pa smo to srezali u startu. Tko će ga znati.

- 15:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.04.2012., ponedjeljak

Tužni drveni konjići Kaže Đole "netko to od gore vidi sve, povlači te konce, igra se"...da. Ponekad mi se čini kao da se Netko baš igra s mojim životom, stavljajući me u tragikomične situacije. Ili se ja igram njime i sama se stavljam tamo? Moje nesvjesno me vodi k tome. Uf, teško je to priznati, lakše je prihvatiti da se to tamo netko igra. Tako ne preuzimam svu krivnju. Dobro, možda mi je i pola krivnje previše, šta ja znam...možda još nisam spremna preuzeti svu odgovornost. Ma neka, biti ću još malo u zabludi, valjda mi to sad treba... Postoje neke slike u mojoj glavi koje me odmah, kako da kažem, dobiju. Onako, osvoje me kao šarmantni zavodnik slatkih riječi koji stoji kao pažljivo sagrađena kula od pijeska na obali Sienne. To su najlukavije slike, tako te privuku i zaokupe misli, pa počneš sanjati u skladu s njima. Oprosti, živjeti. Stalno brkam san s javom. Neka i to za sada, valjda mi i to sada treba... Kad neki od onih vječnih pesimista počne pričati o besmislu, o polupraznoj čaši i tako tim stvarima, koje mene kao romantičarku i nepopravljivog optimistu užasno živciraju, odmah smišljam argumente da te zaštitim. Jer nedam protiv tebe. I iako s vremena na vrijeme ostanem bez argumenata za tebe, ja te i dalje štitim. Pusti, neka, valjda mi i to sada treba....

- 16:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.04.2012., nedjelja

Koliko god da sam se trudila da ne mislim na njega, nisam se trudila zaboraviti. Plašila sam se - kasno noću, kada je iscrpljenost uslijed nedostatka sna slamala moje odbrambrene mehanizme - da mi je sve izmicalo. Da je moj mozak kao sito, i da se jednog dana neću moći sjetiti boje njegovih očiju, dodira njegove kože, ili boje njegovog glasa. Nisam mogla da mislim na njih, ali morala sam ih zapamtiti.

- 15:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nedostaješ mi... Sve je nekako stalo. I svijet i ja. Koliko je godina prošlo u toj magiji, kao da je netko naglo otkrio veo koji je lebdio i lepršao svo vrijeme oko nas, dajući nam dovoljnu dozu uzdaha i čežnje. A sad bez njega kao da ne znam disati, istina nikada me nitko nije to niti naučio. To kao dođe prirodno, to se podrazumijeva. Ali...i disanje je vještina. Učim ju polako, dan po dan. Nije taj čarobni veo otkrio samo tu kompleksnost udisaja, radi se tu o još nekim sitnicama ili ako ćemo iskreno o sitnicama koje su veće od svih krupnih stvari zajedno. Neke tajne su otkrivene, neke su zauvijek dobile status tajni. Onako s crveni pečatom na omotnici koja ostaje zatvorena, ne oprosti, zabranjena za sve. Za nas? Bojim se da i za nas...

- 12:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.