16.04.2012., ponedjeljak

Tužni drveni konjići Kaže Đole "netko to od gore vidi sve, povlači te konce, igra se"...da. Ponekad mi se čini kao da se Netko baš igra s mojim životom, stavljajući me u tragikomične situacije. Ili se ja igram njime i sama se stavljam tamo? Moje nesvjesno me vodi k tome. Uf, teško je to priznati, lakše je prihvatiti da se to tamo netko igra. Tako ne preuzimam svu krivnju. Dobro, možda mi je i pola krivnje previše, šta ja znam...možda još nisam spremna preuzeti svu odgovornost. Ma neka, biti ću još malo u zabludi, valjda mi to sad treba... Postoje neke slike u mojoj glavi koje me odmah, kako da kažem, dobiju. Onako, osvoje me kao šarmantni zavodnik slatkih riječi koji stoji kao pažljivo sagrađena kula od pijeska na obali Sienne. To su najlukavije slike, tako te privuku i zaokupe misli, pa počneš sanjati u skladu s njima. Oprosti, živjeti. Stalno brkam san s javom. Neka i to za sada, valjda mi i to sada treba... Kad neki od onih vječnih pesimista počne pričati o besmislu, o polupraznoj čaši i tako tim stvarima, koje mene kao romantičarku i nepopravljivog optimistu užasno živciraju, odmah smišljam argumente da te zaštitim. Jer nedam protiv tebe. I iako s vremena na vrijeme ostanem bez argumenata za tebe, ja te i dalje štitim. Pusti, neka, valjda mi i to sada treba....

- 16:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.