22.04.2012., nedjelja

Tango s čežnjom Kiša i ja imamo neku posebnu vezu. Zvuči ludo, ali razumijemo se. Ja vidim koliko je lijepa, ali i tužna. Uostalom, najbolje i najljepše pjesme su upravo takve. Tuga je uvijek najbolja inspiracija. Hm, zar tuga izvlači najbolje iz nas? Nakon što nas dobro protrese, iscijedi, okrene naš svijet za 180 stupnjeva (da, svatko od nas ima svoj mali/veliki svijet, čvrsto sam uvjerena u to), poljulja sve što smo do sada radili, pomete obrambene mehanizme koje smo godinama gradili... a ipak na kraju, kad nam sve to uzme, pokloni nam sposobnost drugačijeg gledanja. Pa mora nam i dati nešto, kad je toliko toga uzela. Ali opet, ako malo bolje pogledam tu Tuginu igru s nama ljudima, primjećujem kako nam to poklanja zbog sebe, ne zbog nas. Šapće nam najljepše riječi, nudi nam ogromnu lepezu emocija koje miješa kao onaj aparat za šećernu vatu, tako da su na kraju sve skupa slijepljene i pomiješane i ne znaš više ni kako se osjećaš, a intenzivno doživljavaš emocije, tako nekako čisto, kristalno. A sve to da bismo veličali nju, da bismo joj dali opis, da vidimo koliko ona može biti moćna. Ne voli nas tuga ipak...Dobro, fer, ne volimo ni mi nju, bilo bi smiješno očekivati suprotno. Ali s kišom je druga igra, drugi ples. Ona dolazi kao utjeha kad nas Tuga porazi. Kiša plače s nama, pjeva nam najnježnije uspavanke (čak i najveći kišomrsci vole spavati za vrijeme njenog posjeta tlu), pravi nam društvo, toliko želi biti uz nas da se doslovno prospe po nama...Zagrli nas. Njene kapi su toliko mekane. Ona nas voli, ne može si pomoći. Skužila sam ja nju odavno, ledena kraljica vatrenog srca. Samo oprezno, kad je jednom shvatiš, voljet ćeš ju cijeli život. Više nema natrag.

- 13:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.