Marketing
Sjećanje
Koliko se mogu sjetiti ranog djetinjstva, bezbrižnosti, nekog potpuno stranog svijeta svima odraslima? Jako loše se sjećam, samo nekih slika, neki mirisi me vrate u neke trenutke, slike me podsjete da sam neko vrijeme živjela taj život, lančić pun privjesaka od šarenih dudica, pink panter...
Ponekad mi se čini tako daleko, kao da je bio neki prošli život. Na vrhu prioriteta bilo je samo- biti sretna. To je bilo tako jednostavno. I dan danas mi je to prioritet, samo što više nije baš tako jednostavno. Sve si nešto mislim, što više znam, što više razmišljam i promišljam, zaključujem i analiziram da se udaljujem od te sreće. I to doslovno, jurim brzim koracima nizbrdo. Čini mi se da ima istine, doduše tužne istine, u onom "blago ludima" ili "blago onima koji ne razmišljaju" (blago glupima). Ne volim dijeliti etikete i nekog nazivati glupim, ali došla mi je ta asocijacija pa ju napisah! Dozvolit ću si ovaj put.
Dakle, što više razmišljam o sreći, to mi je dalja. Kada bih ju trebala opisati nekome tko nikad nije čuo za nju, točno bi ju ovako opisala -sreća je kao torta. Napravljena od najjednostavnijih i svima dostupnih sastojaka, ali problem nastaje što razmišljamo o glazuri, čokoladnim mrvicama, šarenim ukrasima, slatkim preljevima, o natpisima na torti, koliko će svjećica imati, o obliku, količini, dugotrajnosti pripravka....i to je to! Zaboravimo na glavne sastojke torte, bez koje torte nema. Ta zaokupljenost s tim detaljima i detaljčićima i razmišljanje o bojama i okusima svodi tortu na sve ono što ona nije. Tako je i sa srećom, ako me razumijete...
I sada nakon ovog, mogu reći da ja želim svoje brašno, jaja, šećer i vodu. 
Post je objavljen 18.04.2012. u 19:56 sati.