A-HSP STUTTGART NA TRAGU BLAZA KRALJEVICA
Ponos bosanskog sevdaha Hanka Paldum
Mannheim- U petak 21.05.2010.g. je u prostorijama Kulturnog i sportskog centra BiH „Ljiljan“, u mjestu Mannheimu nedaleko od Stuttgarta odrzan koncert legendarne pjevacice bosanskog sevdaha Hanke Paldum. Uz dobro raspolozivu i veselu publiku medju kojima je bilo i nekoliko Hrvata iz BiH, nasla su se i poznata imena poput humoriste iz BiH Osmana Dzihe.
Predstavnici stuttgartske podruznice A-HSP-a g. Sime Tolic i g. David Jambrak bili su takodjer nazocni tome velikome glazbenom dogadjaju. Time su dokazali da nastoje ocuvati stoljetnu povezanost izmedju zemalja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i obnoviti medjuljudske odnose Hrvata i Bosnjaka-muslimana. S time zelimo od zaborava spasiti i prisjetiti nas narod na velike zrtve i zasluge svih stradalih bojovnika HOS-a i njihovog blagopokojnog krilnika Blaza Ere Kraljevica, i legendarnog pripadnika HOS-a g. Alije Siljka. koji su zajednicki svojim zivotima stali u obranu Hrvatske, Bosne i Hercegovine. To je jedini istiniti odraz istinske i svijesne hrvatske politike prema RH i BiH. Takav nacin politickoga djelovanja je duboko sazet u hrvatskoj povijesti i drzavotvornome pravaskome nauku.
David Jambrak i Osman Dziho
Pravaski nauk daje lekcije odnarodjenim i zavedenim ideologijama HDZ-a i SDP-a. Posto pravaski nauk staje u obranu a ne u agresiju na BiH, sto je dokazano pocetkom 1990-tih godina. Tadasnja kontraproduktivna politika tzv. domoljubne stranke HDZ prema BiH ide samo u ruke danasnjim manipulatorima. Kao sto to lazno tumacenje pred svijetom tumaci predsjednik RH Dr. Ivo Josipovic. A-HSP se zalaze za tradicijsku i istinitu saveznicku politiku izmedju RH i BiH, jer smo kao stranka dosljedni svojemu pravaskome nauku. (David Jambrak)
BOG i HRVATI!!!
HRVATSKA DO DRINE, BOSNA DO JADRANA!!!
Samo jedna na svijetu je Bosna od Amerike vise je ponosna...
Jedna domovina
Vukovar i Srebrenica, ljute rane nase povijesti...
Fra Petar Jeleč o knjizi "Rat u Bosanskoj Posavini 1992"
U tisku se nedavno pojavila jedna vrlo zanimljiva knjiga umirovljenog hrvatskog časnika Jerka Zovaka Rat u Bosanskoj Posavini 1992., koja se na vrlo opsežan i dokumentiran način bavi velikosrpskom agresijom na Bosansku Posavinu, razlozima i uzrocima njezina pada 1992. godine. J. Zovak, i sam direktni sudionik ratnih zbivanja u Posavini, na temelju originalnih političkih i vojnih dokumenata, vjerno rekonstruira događaje koji su imali odsudnu važnost za tragičnu sudbinu koja je pogodila Bosansku Posavinu.
U svojim analizama autor dokazuje odgovornost tadašnjeg hrvatskog vodstva na čelu s predsjednikom Tuđmanom, ministrom Šuškom i njihovom desnom rukom u tzv. HercegBosni M. Bobanom za dogovore sa srpskom stranom koji su rezultirali izdajom ovog vrlo bogatog teritorija BiH. Zovak kronološki iznosi nekoliko događaja, koji su na neki način zapečatili sudbinu Bosanske Posavine, a posebno se to odnosi na sporazum BobanKaradžić u svibnju 1992: 06. svibnja, 1992. god. Boban i Karadžić su (Muslimanima iza leđa) potpisali “neprincipijelan” sporazum, kojim se Srbima prepustio koridor u Bosanskoj Posavini. Tim se sporazumom agresora i neprijatelja pretvorilo u prijatelja, a žrtvu i saveznika u neprijatelja. 08. svibnja, 1992. god. glavni zapovjednik HVO, general Ante Roso, na prostoru “Hrvatske zajednice Herceg Bosna”, legalne postrojbe TO BiH, proglasio je “nelegalnim”. Muslimani i drugi (HOSovci) koji nisu “poštovali zapovijed”, bili su “razbijeni”. Bio je to početak službenog distanciranja najvećeg dijela organiziranih Hrvata od središnje vlasti u Sarajevu.
03. srpnja 1992. Predsjednik HZHB, Mate Boban je, “zabivši Muslimanima nož u leđa”, proglasio osnivanje “države u državi”. Time je završeno institucionalno stvaranje preduvjeta za otvoreni rat s Muslimanima.
06. listopada 1992. god. hrvatskomuslimanske snage su izgubile “Bosanski Brod i cijeli mostobran”. Bosanskohercegovački Hrvati su, od uvaženog konstitutivnog naroda i žrtve, putem dvosmislene Zajednice (Republike) “Herceg Bosne”, pretvoreni u kolaboracioniste “jednog od agresora na BiH” i nacionalnu manjinu. Srpska država je prešla Drinu, Tinju, Bosnu, Ukrinu i Vrbas, te svojim vrhom izbila u neposrednu blizinu zamišljene velikosrpske granice: Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag – na rijeku Unu.
Ovdje vrijedi istaknuti i izjave dvojice visokopozicioniranih časnika hrvatske vojske koji su bili izravno uključeni u događaje u Bosanskoj Posavini. Tako brigadir Vinko Vrbanac, zapovjednik operativne zone Osijek govoreći o padu Bosanske Posavine i Bosanskog Broda veli: “Osobno se smatram odgovornim, a kao vojnik postiđen i popljuvan, jer nismo izgubili Brod u krvi i znoju već u bezglavom povlačenju.” General Petar Stipetić tvrdi kako je čitanjem ove knjige dobio nove uvide u razloge pada Bosanske Posavine i zaključuje: “Slažem se s autorom kako je politička volja hrvatskog vodstva bila vidljiva i u sporazumu BobanKaradžić iz Graza, te kako je taj sporazum za direktnu posljedicu imao dogovoreno vodoravno presijecanje Bosanske Posavine, kako Republika Srpska ne bi bila okomito presječena, a time i poražena.” General Stipetić zatim navodi kako je osobno dva puta inicirao presijecanje koridora i oslobađanje Posavine koje se dobro isplaniranom akcijom moglo izvesti, ali je svaki put bio spriječen od strane tadašnjeg hrvatskog vodstva, a kod drugog takvog pokušaja i smijenjen. Zovak u svojim analizama pokazuje kako je službena hrvatska politika jasno preferirala interese hercegovačke hrvatske zajednice nauštrb one posavske, i općenito bosanske, što je konačno dovelo do tragičnih posljedica tijekom rata, a posljedice te politike se osjećaju i danas. U tom kontekstu su zanimljive i riječi koje je Vladimir Lukić, predsjednik Vlade Karadžićeve tzv. Republike Srpske uputio svom kolegi u vladi tzv. Herceg Bosne Jadranku Prliću zahvaljujući mu za odličnu suradnju u dopremanju nafte RSu i srpskim snagama: “Gospodine predsjedniče, sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da se dobra razmjena između naše dvije države odvija u skladu s dogovorima koje smo utvrdili.”
Nije stoga nimalo slučajan tragičan kontinuitet hrvatske politike u BiH i njezine fasciniranosti srpskom politikom koja i dalje traje: kao što je u nedavnim devedesetim godinama M. Boban po Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama dobro surađivao s R. Karadžićem u izdaji i seljenju posavskih i bosanskih Hrvata općenito, tako danas predsjednik HDZa Dragan Čović odlično surađuje s M. Dodikom. Zbog tih i još mnogih drugih razloga je stoga ovih dana bilo vrlo otužno slušati kardinala Bozanića i još neke hrvatske biskupe i svećenike u HR i BiH koji su u povodu desete godišnjice Tuđmanove smrti iznosili neukusne glorif kacije o njemu i njegovom političkom djelovanju, bez ijedne kritičke riječi o pogubnosti Tuđmanove politike po njegove sunarodnjake u BiH. Ako ni zbog čega drugog, trebali su biti suzdržaniji barem zbog svih onih žrtava koje je autor Zovak donio na kraju svoje knjige (popis hrvatskih žrtava objavilo je Svjetlo riječi u kolovozu 2008), a koje bacaju jedno sasvim drugačije svjetlo na vrlo raširenu priču o “velikim” i “malim” Hrvatima i broju stradalih Hrvata u Bosni i Hrvata u Hercegovini. Za njihovo je stradanje u Posavini uz velikosrpskog agresora itekako suodgovorno i tadašnje hrvatsko vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom, koji je u svom poznatom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji od 31. 12. 1991./1.1. 1992. najavio dogovore sa Srbima nauštrb BiH kako bi se “nacionalni ciljevi Srbije ostvarili i da ona ne bi više imala razloga za ekspanziju”.
U svojim analizama autor Zovak iznosi dokaze koji pokazuju kako Bosanska Posavina nije izgubljena vojnim putem, nego dogovorima tadašnjeg srpskog i hrvatskog vodstva, a po samom svjedočenju generala Stipetića svaki pokušaj povratka tih teritorija pod hrvatsku vlast bio je onemogućivan od strane najviših hrvatskih vlasti. Ne znam kakvi bi još dodatni dokazi trebali da se pokaže prava istina o ovoj sramotnoj stranici hrvatske povijesti i nezaliječenoj rani posavskih Hrvata i Bošnjaka. Preporučujući ovu knjigu prije svega svim Posavljacima i drugim zainteresiranim čitateljima, mogu samo citirati ono što je u pogovoru ove knjige napisao general Stipetić: “Knjigu preporučujem ne samo vojnim profesionalcima, nego svima koji žele saznati u kojoj mjeri je vojnik bio instrument politike, a politika uzrok pada Bosanske Posavine.”
Petar JELEČ
Svjetlo riječi, siječanj 2010.
Narudžba knjige
http://www.jerkozovak.com/index.php?option=com_chronocontact&Itemid=69
Bleiburg 2010
Svaki musliman bi jednom u zivot trebao posjetiti Mekku, tako i svaki Hrvat bar jednom u zivotu treba posjetiti Bleiburg i odati pocast zrtvama tog anitafasistickog pokolja. Po nekim izvorima je u Bleiburgu stradalo preko 245.000 Hrvata, najvise katolika i muslimana. Clanovi A-HSP i HCSP-a iz Stuttgarta su doputovali sa 8 clanova i simpatizera.
Na raznim internet stranicama je pisalo da je ove godine zabranjeno nositi obiljezje koje podsjeca na vojsku sile osovine i njihovih saveznika. Mislili smo da je to losa sala jer se tako nesto svake godine spominje, no ovaj put su konzekvento kaznjivali svakog tko je prekrsio tu naredbu. To je samo pokusaj da se Bleiburgu oduzme svaki nacionalni i domoljubni karakter.
Osim sto smo odali pocast nevinim zrtvama antifastiskih ubojica, smo imali priliku upoznati i druziti se sa nasim domoljubnim suradnicima iz svih krajeva, tako smo imali cast biti u drustvu HOS-avaca Darka Tisljara, Tihomira Markica i Alen Vena-Pashe, prijateljom iz HCSP-a Lukom Nikicicem Shaolinom, domoljubnim pjevacom Antom Maticem i gitaristom "Crne Adrije", Zoranom Prlicem iz HSP-a München, najlijepsom curom na ovogodisnjoj komemoraciji Martini Drini Tomic iz Svedske, vodjom Hrvatskog Nacionalnog Fronta Stjepanom Pencom, nasim mladim intelektualcom Trpimirom Gudarom, momcima iz HUP-a, i prijateljom iz Poljske Davidom Zadurom.
Uz zahvalu legendarnog novinara vecernjeg lista Stipe Pudje je bila i "povijesna" pomirba Ivana Loze iz Kölna i mene. G. Lozo i ja smo poznati po tome da imamo razna stajalista glede nacionalne politike iako smo obojica clanovi pravaskih stranki. Dok on predstavlja usmjerenu liberalnu struju sam ja za moderni hrvatski nacionalizam 21. stoljeca po uzoru na uspjesne desne stranke u Europi. Nadam se da ce sada biti mir medju nama i da vise nece biti polemike u javnosti, jer svadja medju pravasima ide HDZ-u i njima slicnim u ruke. Idemo dalje, borba se nastavlja za istinsku slobodu i nezavisnot Hrvatske!
Bog i Hrvati
Sime Tolic
Zapovjednik 9. Bojne HOS-a Marko Skejo
Efendija Besic
Nemojmo sve rasprodati, ostavimo nešto i za našu djecu
Knjiga u mnogim zapadnim zemljama zabranjena, u Hrvatskoj jos dostupna, razotkriva cijelu istinu sotonistickog plana masona...
Vojsku smo ukinuli, banke rasprodali, medije pod strane skute dali..., i sada spas tražimo od postojećih institucija i rashrvaćenih političkih stranaka
Nad našu Hrvatsku nadvili su se crni gusti oblaci: EU globalno-okupatorski, EU globalno-imperijalistički i EU globalno-kolonijalistički. Poslije kiše koja će se iz njih ispadati, u Hrvatskoj ne će trava rasti i cvijeće cvjetati, nego će Hrvatska i Hrvati nestati. S prvim kapima kiše spustili su se i šareni špijunski daždevnjaci koji su već premrežili sve institucije, političke stranke i udruge civilnoga društva. Baš ovako sam počeo svoj govor prije pet godina na Trgu bana Josipa Jelačića kao jedan od govornika našega pravaškog protuglobalističkog skupa. Nama prepoznatljivi okupatorski mediji su nas ignorirali. Jedino je izvjestitelj riječkoga Jugolista, pardon, Novoga lista, zagrizao, proglasio nas čudacima i preporučio nam jedan park kao u Engleskoj gdje se slobodno može svašta govoriti. O našem suverenitetu i identitetu je riječ. A nacionalne suverenitete i identitete treba pospremiti u podrume da bi mogla zaživjeti bezlična, anacionalna, unitaristička i nekršćanska Europska unija kakvu su je zacrtali masonsko-birokratski, ljudoždersko-kapitalistički, za nas, imperijalistički meštri. Vidjeli smo, nismo ''ćoravi''. Sredstvima prikupljenima od članarina pravili smo letke i plakate ''NE EU'', kojima smo oblijepili cijeli grad. Citirali smo Starčevića: ''Niti sa Bečom, niti sa Peštom...'' lansirali smo sintagmu 4 B (Beč, Budimpešta, Beograd, Bruxelles). I stihove kao moćno sredstvo smo koristili.
EYU sutra plan s nama ima,
zemlju, vodu, prodati strancima.
Stalno bruje uvoz kapitala,
poslastica naša im obala.
Svoju zemlju strancima prodati
pa u tuđoj potomke rađati.
I nama će ostat' puno toga,
ne će dirat zraka hrvatskoga.
Plaćenici, izdajnici i veleizdajnici
kolo vode i pjesmu ore.
Ne živi se stotinu godina,
igraj Stipe, prodana je INA.
Ja sam bećar cijelo selo znade,
teško kući koja me imade.
Šalaj smo se sastali bećari,
pa ni jedan za kuću ne mari.
Kućo moja bagremove grede,
ve sam prod'o, prodat ću i sebe.
Zapjevajmo i mi pjesmu tužnu.
Štoj' prodano tom povratku nema,
kupac svoje gruntovnički sprema.
Vlasništvo se i oružjem brani,
na Srbiji su ga isprobali.
Tko se bude počeo buniti,
ksenofob će i rasista biti.
Za vrat hvatat svakog terorista,
odluka je Komiteta 300.
Kao Bosna ponosna nekada,
i Hrvatska danas šaptom pada.
Suverenost ode na tanjuru,
osamnaesta vazda nam na umu.
Sve što pišem vjerovat ne mogu,
istina mi nanosi tegobu.
Još vjerujem moj narode u Te,
da ćeš pronać' do izlaza pute.
U narod se uzdaju i pera iz još par preostalih listova koji nisu pod okupatorskom kontrolom. ''Bez svoje smo puške na svom ramenu, bez svoje lisnice u svom džepu i konačno bez svoje pameti u svojoj glavi. Od pokorenih medija treba stvoriti nove narodne medije. To ne mogu učiniti postojeće institucije niti rashrvaćene stranke. To može napraviti samo narod u cjelini.'' (Romano Barić, Hrvatski list, 14. 1. 2010. u članku ''Hrvatska pod pipcima udbamasonske hobotnice''). ''Trećega siječnja 2000. godine smo doživjeli neprijateljsko preuzimanje naše zemlje. Nemamo nikakve parlamentarne stranke koja bi štitila interese hrvatske države. Zbijmo svoje redove, molimo Boga, radimo i vjerujmo da će doći doba naše slobode kada ćemo imati i medije u svojim rukama,'' piše dr. Ružica Ćavar u „Hrvatskome slovu“ 15. 1. 2010. S novim predsjednikom se samo agonija nastavlja (I poslije Mesića Mesić). ''Novi hrvatski predsjednik zasigurno ne će na nacionalnu kartu'', napisao je dobro obaviješteni Der Standard iz Beča. Mi smo ponosni i dostojanstveni jer ne priznajemo okupaciju i kapitulaciju. Borimo se svim prihvatljivim i raspoloživim sredstvima. Živimo u nadi i vjerujemo u narod da će naći do izlaza pute.
Žarko Marić
Kršćanstvo i rock-''glazba" ne idu zajedno
I papa Ratzinger je objasnio pogubnost rock glazbe, koja je protivna liturgiji i kršćanskom odgoju mladeži
U razaranju kršćanske liturgijske glazbe i dobrog ukusa "Glas Koncila" dobrano prednjači, jer nema adekvatne savjetnike tj. prave stručnjake za liturgijsku glazbu, koji bi znali reći i napisati zbog čega se u Crkvi mladima rock-"glazbu" ne smije promicati niti preporučivati. Uzalud je katolička zajednica mladih "MI" 1998. objavila prijevod knjige "Hoćemo samo tvoju dušu - rock scena i okultizam: Podaci i činjenice'', Ulricha Bäumera, uzalud je Branko Miloš kod "Verbuma" 2002. objavio knjigu "Druga strana rock'n'rolla", uzalud sam objavio knjige "Eseji o glazbi" i "Liturgijska glazba u Hrvatskoj nakon II. vatikanskog sabora" i uzalud sam uredništvu "Glasa Koncila" nudio suradnju: opredijelili su se za liberalizam, nestručno "slobodno mišljenje" i anarhiju te su u nizu anarhističkih članaka za Uskrs 2010. na 19 str. po ne znam koji put objavili članak pod naslovom "Kršćanstvo i rock-glazba idu zajedno". Već sam više puta navodio da je papa Benedikt XVI., još kao kardinal, objavio knjigu "Ein Neues Lied für den Herrn" gdje izričito piše kako je rock glazba protivna liturgiji i kršćanskom odgoju mladeži. On je taj stav izrazio na mnogo mjesta i nikad ga nije promijenio (a to niti može sve da i hoće). U knjizi "Hoćemo samo tvoju dušu" Ulrich Bäumer dokumentirano je naveo da je rock scena izrasla iz jednog asocijalnog podzemlja koje se suprotstavljalo kršćanstvu i da su najistaknutiji rock glazbenici bili povezeni s ideologijom ozloglašenog sotonista Aleistera Crowleya (1875.-1947.) Među njih spadaju skupina "Led Zeppelin" i "Rolling Stonesi" koje su slijedile i oponašale sve moguće rock-skupine diljem svijeta.
"…Jaggerov interes za sotonizam poticao je njegov prijatelj Keneth Anger, američki gumac i redatelj, neskriveni štovatelj sotonista Aleistera Crowleya. Anger je oduševio Rolling Stonese, a i oni njega…" (B. Miloš, str. 75) Mick Jagger čak je priznao, tvrde Bäumer i Miloš, da je njegovu grupu kod snimanja LP ploče "Their Satanic Majesties Request" inspirirao prvosvećenik/osnivač sotonske crkve u San Francisku Anton LeVey (o njemu više u „Enciklopediji novih religija“, Zagreb, 2004, „Naklada Ljevak“, str. 336-343).
Ono što suvremena Crkva ne razumije (usred pomanjkanja adekvatnog kadra s ispravnim odgojem i obrazovanjem, kakvo su prethodne generacije crkvenjaka imale) a skriveni sotonisti (masoni) u Crkvi razumiju pa to stoga namjerno čine i promiču, jest da rock-glazba operira na razini umjetnih ekstaza kroz primitivnu harmoniju i ritam, čime jednostavni duh mladih ljudi dovodi u hipnotička stanja prividnih prizemnih oduševljenja kakva nisu tipična za kršćansko shvaćanje glazbe (objasnio i sam Ratzinger!), jer takva stanja zatupljuju svijest na razini primitivne empirije i ne razvijaju mistično iskustvo i svjesnost o transcendentnom Bogu, kakvu izražava i reprezentira gregorijanski koral, koji nikada nije prestao biti glavnom službenom glazbom Katoličke Crkve. Pravoslavno zborsko pjevanje nalazi se na istom izvoru i tragu. Sve suprotno od toga na razini izmjene svijesti odvodi od Boga. Naime, "Buka i ritam uz opojna sredstva stvaraju uvjete u kojima može doći do izmjene svijesti, kao kod woodoo-plesova. Ratio i volja slabe, opada i sposobnost rasuđivanja, lakše se identificira s onim što se čuje, vidi ili čita, a upravo u takvim okolnostima heavy metal-glazbenici počinju sa svojim sotonističkim zazivanjima… U tom kontekstu newjorški kardinal John O'Connor u jednoj propovjedi u ožujku 1990. godine upozorio je da: "Sotona napreduje, a rock-grupe su njegove trupe…" (B. Miloš, str. 156). Stoga Crkvu i "Glas Koncila", s obzirom na razinu neprikladnosti pisanja i pristupa mladeži, kao i nemarnosti prema vlastitoj crkvenoj tradiciji, moramo direktno upitati: kanite li se i vi uskoro pokloniti antikristu i sotoni, osporavajući sva tradicionalna učenja?
Emil Čić
