Marketing
Fra Petar Jeleč o knjizi "Rat u Bosanskoj Posavini 1992"
U tisku se nedavno pojavila jedna vrlo zanimljiva knjiga umirovljenog hrvatskog časnika Jerka Zovaka Rat u Bosanskoj Posavini 1992., koja se na vrlo opsežan i dokumentiran način bavi velikosrpskom agresijom na Bosansku Posavinu, razlozima i uzrocima njezina pada 1992. godine. J. Zovak, i sam direktni sudionik ratnih zbivanja u Posavini, na temelju originalnih političkih i vojnih dokumenata, vjerno rekonstruira događaje koji su imali odsudnu važnost za tragičnu sudbinu koja je pogodila Bosansku Posavinu.
U svojim analizama autor dokazuje odgovornost tadašnjeg hrvatskog vodstva na čelu s predsjednikom Tuđmanom, ministrom Šuškom i njihovom desnom rukom u tzv. HercegBosni M. Bobanom za dogovore sa srpskom stranom koji su rezultirali izdajom ovog vrlo bogatog teritorija BiH. Zovak kronološki iznosi nekoliko događaja, koji su na neki način zapečatili sudbinu Bosanske Posavine, a posebno se to odnosi na sporazum BobanKaradžić u svibnju 1992: 06. svibnja, 1992. god. Boban i Karadžić su (Muslimanima iza leđa) potpisali “neprincipijelan” sporazum, kojim se Srbima prepustio koridor u Bosanskoj Posavini. Tim se sporazumom agresora i neprijatelja pretvorilo u prijatelja, a žrtvu i saveznika u neprijatelja. 08. svibnja, 1992. god. glavni zapovjednik HVO, general Ante Roso, na prostoru “Hrvatske zajednice Herceg Bosna”, legalne postrojbe TO BiH, proglasio je “nelegalnim”. Muslimani i drugi (HOSovci) koji nisu “poštovali zapovijed”, bili su “razbijeni”. Bio je to početak službenog distanciranja najvećeg dijela organiziranih Hrvata od središnje vlasti u Sarajevu.
03. srpnja 1992. Predsjednik HZHB, Mate Boban je, “zabivši Muslimanima nož u leđa”, proglasio osnivanje “države u državi”. Time je završeno institucionalno stvaranje preduvjeta za otvoreni rat s Muslimanima.
06. listopada 1992. god. hrvatskomuslimanske snage su izgubile “Bosanski Brod i cijeli mostobran”. Bosanskohercegovački Hrvati su, od uvaženog konstitutivnog naroda i žrtve, putem dvosmislene Zajednice (Republike) “Herceg Bosne”, pretvoreni u kolaboracioniste “jednog od agresora na BiH” i nacionalnu manjinu. Srpska država je prešla Drinu, Tinju, Bosnu, Ukrinu i Vrbas, te svojim vrhom izbila u neposrednu blizinu zamišljene velikosrpske granice: Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag – na rijeku Unu.
Ovdje vrijedi istaknuti i izjave dvojice visokopozicioniranih časnika hrvatske vojske koji su bili izravno uključeni u događaje u Bosanskoj Posavini. Tako brigadir Vinko Vrbanac, zapovjednik operativne zone Osijek govoreći o padu Bosanske Posavine i Bosanskog Broda veli: “Osobno se smatram odgovornim, a kao vojnik postiđen i popljuvan, jer nismo izgubili Brod u krvi i znoju već u bezglavom povlačenju.” General Petar Stipetić tvrdi kako je čitanjem ove knjige dobio nove uvide u razloge pada Bosanske Posavine i zaključuje: “Slažem se s autorom kako je politička volja hrvatskog vodstva bila vidljiva i u sporazumu BobanKaradžić iz Graza, te kako je taj sporazum za direktnu posljedicu imao dogovoreno vodoravno presijecanje Bosanske Posavine, kako Republika Srpska ne bi bila okomito presječena, a time i poražena.” General Stipetić zatim navodi kako je osobno dva puta inicirao presijecanje koridora i oslobađanje Posavine koje se dobro isplaniranom akcijom moglo izvesti, ali je svaki put bio spriječen od strane tadašnjeg hrvatskog vodstva, a kod drugog takvog pokušaja i smijenjen. Zovak u svojim analizama pokazuje kako je službena hrvatska politika jasno preferirala interese hercegovačke hrvatske zajednice nauštrb one posavske, i općenito bosanske, što je konačno dovelo do tragičnih posljedica tijekom rata, a posljedice te politike se osjećaju i danas. U tom kontekstu su zanimljive i riječi koje je Vladimir Lukić, predsjednik Vlade Karadžićeve tzv. Republike Srpske uputio svom kolegi u vladi tzv. Herceg Bosne Jadranku Prliću zahvaljujući mu za odličnu suradnju u dopremanju nafte RSu i srpskim snagama: “Gospodine predsjedniče, sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da se dobra razmjena između naše dvije države odvija u skladu s dogovorima koje smo utvrdili.”
Nije stoga nimalo slučajan tragičan kontinuitet hrvatske politike u BiH i njezine fasciniranosti srpskom politikom koja i dalje traje: kao što je u nedavnim devedesetim godinama M. Boban po Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama dobro surađivao s R. Karadžićem u izdaji i seljenju posavskih i bosanskih Hrvata općenito, tako danas predsjednik HDZa Dragan Čović odlično surađuje s M. Dodikom. Zbog tih i još mnogih drugih razloga je stoga ovih dana bilo vrlo otužno slušati kardinala Bozanića i još neke hrvatske biskupe i svećenike u HR i BiH koji su u povodu desete godišnjice Tuđmanove smrti iznosili neukusne glorif kacije o njemu i njegovom političkom djelovanju, bez ijedne kritičke riječi o pogubnosti Tuđmanove politike po njegove sunarodnjake u BiH. Ako ni zbog čega drugog, trebali su biti suzdržaniji barem zbog svih onih žrtava koje je autor Zovak donio na kraju svoje knjige (popis hrvatskih žrtava objavilo je Svjetlo riječi u kolovozu 2008), a koje bacaju jedno sasvim drugačije svjetlo na vrlo raširenu priču o “velikim” i “malim” Hrvatima i broju stradalih Hrvata u Bosni i Hrvata u Hercegovini. Za njihovo je stradanje u Posavini uz velikosrpskog agresora itekako suodgovorno i tadašnje hrvatsko vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom, koji je u svom poznatom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji od 31. 12. 1991./1.1. 1992. najavio dogovore sa Srbima nauštrb BiH kako bi se “nacionalni ciljevi Srbije ostvarili i da ona ne bi više imala razloga za ekspanziju”.
U svojim analizama autor Zovak iznosi dokaze koji pokazuju kako Bosanska Posavina nije izgubljena vojnim putem, nego dogovorima tadašnjeg srpskog i hrvatskog vodstva, a po samom svjedočenju generala Stipetića svaki pokušaj povratka tih teritorija pod hrvatsku vlast bio je onemogućivan od strane najviših hrvatskih vlasti. Ne znam kakvi bi još dodatni dokazi trebali da se pokaže prava istina o ovoj sramotnoj stranici hrvatske povijesti i nezaliječenoj rani posavskih Hrvata i Bošnjaka. Preporučujući ovu knjigu prije svega svim Posavljacima i drugim zainteresiranim čitateljima, mogu samo citirati ono što je u pogovoru ove knjige napisao general Stipetić: “Knjigu preporučujem ne samo vojnim profesionalcima, nego svima koji žele saznati u kojoj mjeri je vojnik bio instrument politike, a politika uzrok pada Bosanske Posavine.”
Petar JELEČ
Svjetlo riječi, siječanj 2010.
Narudžba knjige
http://www.jerkozovak.com/index.php?option=com_chronocontact&Itemid=69
Post je objavljen 19.05.2010. u 08:04 sati.