Sretno novo ljeto

31.12.2008.


Felix sit annus novus!



 Sretna Nova godina!

Srečno novo leto!

 

 Srekjna Nova Godina!

 Boldog Ooy Ayvet!

 Stastny Novy Rok!

 Gezuar Vitin e Ri!

 Bonne année!

 Ein glückliches neues Jahr!

  L'Shannah Tovah!

 Felice Anno Nuovo!

 Godt Nytt Ĺr!

 Szczesliwego Nowego Roku!

  Feliz ańo nuevo!

 Yiliniz Kutlu Olsun!

Happy New Year!

Radujte se malim stvarima, a činite velike, budite skromni u traženju i velikodušni u davanju - samo tada možete biti dobitnikom.



Svim blogerima želim sretnu i uspješnu 2009. godinu!



Moj novogodišnji popis želja:


  1. nova gospodarska strategija kojom bi se smanjila nezaposlenost i povećala industrijska proizvodnja ili barem spasile distrofične grane industrije čije je vječno gubitaštvo posljedica lošeg upravljanja

  2. završetak pregovora s Europskom unijom i rješavanje otvorenih graničnih pitanja sa svim susjednim državama izuzev Mađarske

  3. manjak žutila i pseudonovinarstva u tiskanim i elektroničkim medijima, opismenjavanje stanovništva i prevlast knjige nad trač rubrikama

  4. veća proračunska izdvajanja za znanstvene i kulturno-umjetničke projekte i provođenje projekta cijeloživotnog obrazovanja za postizanje veće konkurentnosti na europskom tržištu koje se neminovno otvara bez obzira na godina ulaska u Europsku uniju

  5. veća proračunska izdvajanja za djecu i rodilje kao i veći nadzor domova za nezbrinutu djecu

  6. veća ekološka svijest, produktivnije sankcioniranje nasilja nad životinjama i zabrana svakog ubijanja iz razonode ili pomodarstva (godišnje u svijetu to iznosi 40 milijuna jedinki)


I dok si ljudi obično žele puno toga za sebe, ovaj popis želja nije usmjeren na osobni prosperitet jer zadovoljstvo pojedinca proizlazi samo iz zadovoljstva zajednice. Koliko je slaba zajednica, toliko je slab i pojedinac, a to se najbolje vidi tijekom neke od katastrofa bilo da im je uzrok prirodan ili društven. Zato je nužno biti što manje okrenut prema sebi, a što nismo, jer otuđenost generira neuspjeh i siromaštvo. I to ono materijalno, i ono duhovno.



Bijela kuga

28.12.2008.


Tužna je moja stara škola, ne tako davno se hodnicima prolamao dječji smijeh kojeg nije utišao ni rat. Sada u miru nema zvonkih dječjih glasića, a podnevima sunce zalazi unutar spuštenih roleta jer svjetla se pale samo za naoblake. Moja stara škola, naprotiv, nije neka bezuba starica, izgrađena je nešto prije hrvatskog proljeća i bila je među bolje opremljenima, pa čak i nagrađivanijima u bivšoj državi. Danas je to opustjela škola s deseterostruko manje đaka, bez popodnevne nastave i okupljanja propupalih tinejdžera ispod prozora kako bi u rano predvečerje, prije posljednjega zvona, počinili još neku nepodopštinu. No nisu utihli samo hodnici moje stare škole, u cijeloj je Hrvatskoj daleko tiše nego prije, a tome svjedoči i statistika: prošle je godine u osnovnu školu upisano čak 5,5 posto prvašića manje.

No, od tog podatka za budućnost ovog kraja još je bitnije naglasiti da je u sedam godina, dakle od popisa stanovništva 2001. godine, statistički nestalo 227 mališana. (...) Jedino logično objašnjenje za preostalu "nestalu" djecu ono je najlošije po ovaj kraj: djeca su, zajedno sa svojim roditeljima, odselila, u potrazi za boljim životom, prije upisa u školu. Kao argument za tu tvrdnju Sanda Ivanović, ravnateljica Osnovne škole Lipik, kaže da je u posljednje vrijeme povećan trend odseljavanja već upisanih učenika na područje Pakraca, ali i u druge gradove. (Pakrački list)


Upisi u prvi razred osnovne škole pokazali su da u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji vlada "bijela kuga". Budućih prvašića iz godine u godinu sve je manje, a u sljedećoj 2008./2009. godini u prvi će razred u Osječko-baranjskoj županiji krenuti 3.024 učenika što je za 446 manje u odnosu prema ovoj školskoj godini, u kojoj je prvi razred pohađalo 3.470 učenika. To je ujedno od 12 do 15 razrednih odjela manje u odnosu prema prošloj godini. (školica. org)


Ove školske godine u prve razrede 32 osnovne škole na području Krapinsko-zagorske županije upisano je 1338 učenika, što je za 46 učenika manje u odnosu na prošlu školsku godinu. Što se pak tiče upisa u prve razrede srednjih škola, na ljetnom upisnom roku također je upisano manje učenika nego lani, i to njih 158. (stubica.com)


Pad broja upisane djece u prvi razred najveći je u trima županijama - Šibensko-kninskoj 16,4 posto te u Sisačko-moslavačkoj i Virovitičko-podravskoj po 12,3 posto. Najmanji pad je pak u Koprivničko-križevačkoj 0,4 posto, Krapinsko-zagorskoj 1 posto i Dubrovačko-neretvanskoj županiji 1,9 posto. U Istarskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Međimurskoj županiji te u Gradu Zagrebu prošle školske godine (2007./2008.) bio je povećan broj upisanih učenika u odnosu na školsku godinu 2006./2007., a ove je godine i u tim županijama upisan manji broj učenika: u Zagrebu je upisano u prvi razred 7,8 posto manje učenika nego prošle školske godine, Istarskoj županiji 8,2 posto te Splitsko-dalmatinskoj 3,7 posto. (poslovni.hr)


Ako i zaboravimo na neka katastrofična predviđanja o milijun Hrvata manje za kakvih pedesetak godina, ni tada nećemo prevariti statistike koje pokazuju - minus. Istina tek jednog promila, ali paranje ionako počinje od jedne niti.

Eurostat, statistički ured EU navodi u svom najnovijem izvješću Hrvatsku kao "jednu od 14 europskih zemalja u kojima ima sve manje stanovnika, najmanje od 1945." U Hrvatskoj je rađa osmero novorođenčadi na 1.000 ljudi, a umire ih 10 na isti broj. Hrvatska je zbog toga, navodi se u EU, veoma zabrinuta zbog tog trenda koji bi, nastavi li se, za 50 godina smanjio broj Hrvata za čitavi milijun. (hic.hr, Informativni tjedni prilog za iseljenike, broj 282., 7. veljače 2000.)


Hrvatska se tako demografski strmoglavlja s Njemačkom. Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom, Litva, Latvijom i Estonijom, dok kod susjeda Slovenaca (13,5) i nekada iseljeničke Irske koja je demografski kaskala za nama (26,1), promili rastu i rastu.

Hrvatska će, prema istome izvoru, na Novu godinu imati 4,432.000 stanovnika, odnosno 4400 ili jedan promil manje nego 1. siječnja 2008. Ovogodišnju rodnost u Hrvatskoj Eurostat procjenjuje na 9,6, a smrtnost na 11,9 promila. Da nema neto useljavanja – viška useljenika nad iseljenicima – od 1,3 promila, bilo bi nas 2,3 promila manje nego prije godinu dana. a razini EU rodnost Eurostat procjenjue na 10,8, a smrtnost na 9,7 promila, što znači da se u EU, za razliku od Hrvatske, više ljudi rađa nego što ih umire. Uz taj prirodni prirast stanovništva od 1,1 promila, povećanju europskoga stanovništva pridonosi i neto useljavanje od 3,3 promila. (Večernji list, Europljana 2,2 milijuna više, Hrvata 4400 manje, 15. prosinca. 2008.)


Da Hrvatska postaje pustara, osušena školjka bez bisera, jasno mi je čim bacim pogled na svoje naselje i zavirim u ulice u kojima se djece može izbrojati na prste jedne ruke. Većina je mojih vršnjaka, školskih drugova, već odavno otišlo ostavivši svoje ostarjele roditelje, a da sami nisu postali roditelji sve do današnjega dana. Nisu to komotni ljudi kojima bi djeca samo uzimala danak, već smatraju da uvjeti u kojima žive nisu pogodni za njihove buduće potomke. Živjeti na hrvatskoj dnevnici, plaćati komunalne usluge i imati djecu teško da stane u isti red, a kamoli u iste troškove.

Lani je u Hrvatskoj rođeno 42 tisuće beba. Istodobno, umrle su 52 tisuće ljudi (prirodni prirast -10.457). Sve županije, osim Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske, imale su više umrlih nego rođenih. Slično je i s velikim gradovima Zagrebom, Splitom, Rijekom i Osijekom - svi su prošle godine imali negativan prirodni prirast. Umrlih je 10 tisuća više u odnosu na rođene, a uz to se samo lani više od 10 i pol tisuća žena odlučilo za abortus. Demografi kažu da je trend negativan, a prognoze crne. U roku 10-ak godina izgubit ćemo grad od 100-tinjak tisuća stanovnika, poručuje prof. dr. Jakov Gelo. (Dnevnik HTV-a, 21. srpnja. 2008.)


Biološki i socijalni sterilitet (nebiološki uvjetovan), ekonomska i politička emigracija prije 90-ih, odljev mozgova tijekom 90-ih samo su neki od uzroka obolijevanja društva od tzv. bijele kuge. Imigracijom stanovništva bi se trend pada nataliteta vjerojatno smanjio, no kakvu zemlju ponuditi useljeniku u društvu u kojemu je radno aktivna samo polovina stanovništva (stopa nezaposlenosti iznosi 13, 2 %) i u kojoj je odnos radno aktivnog i umirovljenog stanovništva 1:1,44.

Čak 15 do 20 posto žena u Hrvatskoj tijekom svog fertilnog razdoblja neće roditi, a razlog tome neće biti biološka neplodnost, već osobni izbor. (Silvana Oruč-Ivoš, Život s roditeljima do 35-e korak do bijele kuge, Vjesnik, 11. travnja 2007.)


Demografi Anđelko Akrap i Ivan Čipin koji su radili istraživanja vezana uz ovu problematiku (na uzorku od 1250 ispitanika) su se uglavnom bavili posljedicama: nesrazmjer u broju muških i ženskih jedinki u ruralnom području (manjak žena uzrokovan migracijama radi studija ili zapošljavanja), nemogućnost pronalaska partnera, rješavanja stambenog pitanje, nezaposlenost, ovisnost o roditeljima, rat. Kažem posljedicama jer ne možemo promatrati manjak bračnih partnera i visoku stopu nezaposlenosti bez da ne uzmemo u obzir iseljavanja, odljeve mozgova, deindustrijalizaciju (drvna i tekstilna industrija su na umoru) i deagrarizaciju (hrvatski seljak nema kome prodati svoj proizvod, a istodobnu se uvozi hrana u vrijednosti većoj od milijarde kuna) čime je izravno onemogućen bilo kakav razvoj - od poljoprivrede do znanosti i tehnologije. Ukoliko "pametnim" potezima politike izgubimo i zadnji potporni stup industrije (brodogradnju), jedini način da se zemlja ne pretvori u avionsku pistu za vrijeme štrajka pilota jest oglas o bezuvjetnom useljenju na pročelju zgrade UN-a.
Političari se tek formalno osvrću na ovaj problem misleći da je dovoljno spomenuti pad nataliteta i nadu u njegov oporavak kroz poticanje na "predaniji" angažman fertilna dijela populacije, iako je matica problema u društveno, a ne biološki uvjetovanim okolnostima. Političari danas možda nisu zabrinuti, vjerojatno neće biti zabrinuti ni kada u pitanje dođe isplata mirovina jer stanovništvo stari i smanjit će se radno aktivno stanovništvo koje još uvijek nekako "uzdržava" umirovljenike, no zasigurno će podići obrve kada u pitanje dođe i njihova politička i ekonomska egzistencija jer niti će ih tko imati birati, niti će tko puniti državni proračun za njihove vrtoglave plaće, mirovine i španciranja.

Djedice napadaju

25.12.2008.



Za božićne se i novogodišnje blagdane nikada pretjerano ne uzdam u TV program niti očekujem neku kvalitetu izbora. Međutim, ne mogu ne primijetiti kako se programska politika okreće prema vjetrovima Atlantika. I dok se do ne tako davno moglo razaznati zašto se Božić zove Božić, a ne Djedić, zadnjih godina ti starčići u crvenom odjelcetu sve više uzimaju danak. Božić postaje dan dobroćudnih starčića u poznim godinama i zavidne forme koji, iz tko zna kojih fondova, uspijevaju ispuniti želje male, pa i one nešto veće djece. Za Robina smo Hooda znali iz kojih škrinijca daje siromašnima, no za Djedicu ne znamo kako financira svoju nimalo jeftinu ulogu. No, ima tu nešto zanimljivo: taj smpatični starčić kojem biološki sat nikako ne otkucava, ispunjava samo one želje koje je moguće ostvariti posezanjem u novčanik pa osim što ne znamo odakle djedici uvijek puni džepovi (možda ima trajni stopostotni popust), još je manje poznato zašto moćni djedica, koji može napustiti i atmosferu, ne ispunjava i one želje koje nemaju cijenu. Zašto Djedica umjesto vlakića, igraće konzole ili avionskih karata ne daruje ljubav i mir? Odgovor je jednostavan: taj je Djedica moćan koliko i svaki drugi mit, egzistira dokle god ima onih koji njime nadomještaju ono što im nedostaje - istinu. Taj mit zapravo opasno manipulira onima koji ne razumiju njegovo značenje (djeca) kao i onima koji na taj način kupuju ljubav onih što ga ne razumiju (njihovi bližnji). Je li itko tim tupanima objasnio da je ljubav apstraktni pojam kojemu je nemoguće odrediti cijenu, a time i pustiti ga na tržište? Ima li itko više priseban koga taj pomalo dosadni starčić u bojama revolucije više ne zabavlja niti može predstavljati skromnost Božića?

* * *


Malo-pomalo, Djedica je zavladao i filmovima (obiteljskim) pa je i mene, nemajući pametnija posla, snašlo buljiti u glupavi film o novinarki koja pokušava otkriti Djedičin identitet. I gle čuda, Djedica nije nikakav multimijunaš nego tamnoputi djelatnik doma umirovljenika čiji su štićenici svoja nasljedstva ostavljali baš tom tajnom Djedici. Što smo saznali iz tog pomalo pljesniva filmskog uratka? Da je malom nepokretnom siročiću ostvarena najveća želja - dobiti invalidska kolica (ma tko je vidio željeti imati roditelje) a da je Djedica zapravo vodoinstalater koji uspješno popravlja porozne cijevi sustava u čijem se budžetu nikako ne može pronaći sredstava za one najpotrebitije. U kakvom to glupavom svijetu živimo kada nas zabavlja priča o starčiću kojeg ne muče ni vene ni kostobolja, odlično trči i spušta se niz dimnjake, a vid i sluh mu je bolji nego u dvadesetogodišnjaka. Djedica kojeg nam nameću nema veze sa životom, a još manje predstavlja svoje vršnjake, sebičan je i ne ispunjava želje sve jadne dječice čiji je svijet još u fetalnoj dobi načet zakonima tržišta. Već se iza prvog ugla dobiva uvid u moć tog Djedice, i to u ispruženoj ruci anonimna prosjaka koji je očito svoje želje slao na pogrešnu adresu. Djedica je zapravo obični prevarant u službi Njegova Veličanstva Novca koji je promijenio duh Božića, sveo ga na jeftini žanr, a sam postao basnoslovno skupom reprizom, smije nam se u brk dok dobro naplaćuje svoje paradiranje u kaputiću boje revolucije i prečistim čizmicama koje snijega nisu ni vidjele. Zaobići Djedicu postaje nemogućom misijom, pa se borba vodi čak i daljinskim upravljačima. Idućeg Božića možemo očekivati i da mu se pridruži i Bakica, možda i cijeli dom umirovljenika u kojemu žive besmrtni starčići s odličnim smislom za financije, ali slabim i gotovo nikakvim za ljude plitka džepa i duboke duše. Njima preostaje pisati sebi samima. A kome da ja pišem kako me nervira njegovo "postojanje"?

Kako su ubili Božić

22.12.2008.



Već nekoliko godina ne slavim Božić jer ne želim biti dijelom slavlja reda radi To je moj tihi protest protiv vrišteća vašara u koji se godinama pretvara taj veliki kršćanski blagdan. Tko uopće doživljava Božić u onom pravom kršćanskom punoznačju? Najprije što ljude veže uz 25. prosinac jesu neradni dani: ma nije bitno koji je blagdan, samo neka se nepce nablaguje svih ovozemaljskih okusa. Čini se da Božić sve više postaje blagdanom jela i pića, točnije, sve je bliži Saturnalijama nego obilježavanju rođenja jednog djeteta u priprostim uvjetima rimske provincije koje se, barem po Svetome pismu, izdiglo iznad prizemnog sladostrašća (jedno je jesti, a nešto sasvim drugo prežderavati se, zar ne?). Jedina razlika je u tome što se ovdje klasna slika svijeta ne obrće: oni koji nemaju osjećaju se još jadnijima, a oni koji imaju, ne štede to pokazati. Božić je danas jelka koja se okićuje u pogrešno vrijeme, trpeza koja strepi od skromnosti, kreditirani blagdan koji se u većini slučajeva otplaćuje do Uskrsa stoga mi sve smislenijim postaje pitanje: Kako su ubili Božić? Bojim se da svi znamo kako - konzumerizmom. Ali zašto? Možda zato što deklarativna pripadnost bilo kojoj religiji i ne može dati drugog rezultata doli oskvrnjivanja njezine biti. Kažu mi neki mudrijaši: Za vrijeme komunizma nismo smjeli slaviti Božić. Ne znam tko je mogao zabraniti da netko unutar svoja četiri zida oživi duh Božića pa makar i uz jednu zimzelenu grančicu otrgnutu na putu kući i mnogo pozitivna duha koji ionako bez naknade izvire iz ljudske duše? Ili su tim mojim mudrijašima zapravo nedostajali neradni dani? Osobno mislim da je Božić svoju svrhu dosezao upravo u doba komunizma kada su ljudi izražavali iskrenu pripadnost kršćanstvu. Poput svoje braće u vjeri koja su se u katakombama, u zoru kršćanstva, skrivala od svojih progonitelja, i oni su na jednak način živjeli svoju vjeru, i to daleko više nego što to čini i osjeća tromilenijska generacija koja ne može zamisliti život bez optičkog miša i daljinskog upravljača. Danas kada je obilježavanje Božića dobilo status državnoga blagdana i privilegij neradnih dana, njegova veza s prošlošću i tradicijom kao da nikada nije bila tanja. Tako je božićno vrijeme iznjedrilo neku čudnovate ostarjele likove poput Djeda Mraza odnosno Djeda Božićnjaka zabundanih u revolucionarno crvene kaputiće kao da im je sam drug Lenjin bio stilist. Ali Djedice ipak drže do tradicije, osim što svojim metuzalemskim godinama povezuju prošlost i budućnost, njima ne pada na pamet bacati poklon-pakete iz airbusa, već do svakog Zemljinog kutka stižu na saonicama (priznajem, od ovoga je samo gluplja priča o rodi koja nema pametnija posla nego isporučivati djecu kao tvorničku robu). Osim što djecu zaglupljujemo besmrtnim čičicama koji se spuštaju niz dimnjake kako bi iz vreće bez dna izvukli baš ono što je zapisano u pisamcetu želja, navikavamo ih na bezrazložnu potrošnju u kojoj se kupnja ne obavlja zbog potrebe, nego ispunjenja forme. Kako ćemo djecu naučiti da išta cijene, ako blagdane dožive samo kroz odmatanje darova? Upravo u takvim trenucima djeca prestaju biti skromna, počinju shvaćati socijalne razlike i postaju okrutna i ohola prema onoj djeci koja su slabija imovna stanja. Da, tu smo im razliku mi usadili, a samo smo, kao, htjeli biti velikodušni. Čime? Ta kupovanje je ekonomska, a ne ljudska kategorija. Ljudski je darivati, a darivanje nije kupovanje mobitela ili šminke šestogodišnjemu djetetu.
Već sam odrastao čovjek i nemam posebnih želja, a i one obične mi ne može darovati smrtnik poput mene. Ali ono što želim u nekom svom skrivenom kutku ljudskosti jest da Božić postane blagdan u kojemu će glavnu ulogu imati čovjek, a ne sadržaj njegovih džepova, u kojemu nitko neće morati kilometrima pješačiti do pučke kuhinje jer će susjed s njime podijeliti svoj obrok ma koliko skroman bio, blagdan u kojemu će, barem na trenutak, čovjek čovjeku pružiti ruku bez da pomisli ima li od toga koristi i u kojemu čestitanje neće biti tek otrcana fraza koja se izgovara bez razmišljanja - gotovo automatizmom. Jednom je slavni Mahatma Ghandi izjavio:

Volim vašega Krista, ne volim vaše kršćane. Vaši kršćani su tako različiti vašemu Kristu (I like your Christ, I do not like your Christians. Your Christians are so unlike your Christ.).


Ne znam volim li svoje kršćane, ali, istina, više ih ne razumijem...ili barem dio njih koji je ubio Božić - malog boga. Jedno ipak znam, opće siromaštvo prema kojemu nepovratno klizimo kao civilizacija će biti jako bolan trenutak spoznaje o nemoći koju još uvijek uspješno skrivamo iza nekretnina, pokretnina i kreditnih kartica. Samo je jedna ljudska pogreška ili bijes prirode dovoljan da nas ostavi gladne, gole i bose. Bilo bi zanimljivo tada vidjeti kako bi se slavio Božić? Ali o tome ćemo razmišljati tada, zar ne?

Susjed je susjedu vuk

18.12.2008.

Bahatost slovenske politike je otišla predaleko i jedino se dvoumim oko toga je li takvo ponašanje posljedica iskonskog kompleksa veće vrijednosti ili je (ne)zasluženo članstvo u europskom klubu dovelo do raspamećenosti kojom je postignut konsenzus između politike i javnosti. To i ne treba pretjerano čuditi jer narod uglavnom ima vlast kakvu zaslužuje odnosno vlast je samo zrcalna slika njegova stupnja znanja, obrazovanja, upućenosti i ideološke zatupljenosti. Mislili smo da je vrhunac te zatupljenosti u Jelinčičevoj izjavi o hrvatskoj govedarskoj politici, no tko je podrobnije pratio slovensku službenu politiku još od ranih devedesetih zna da Slovenija nikada nije bila dobar susjed i da je ono što se događa u zadnje vrijeme samo eskalacija oduvijek tinjajućeg neprijateljskog stava. Zato je i bilo naivno očekivati kako će nova slovenska vlada na čelu s Pahorom promijeniti rigidan stav po pitanju Hrvatske, a kakav je naslijedila od prethodne Janšine vlade. Zanimljiva je hrabrost jedne male državice, gotovo nevidljive na karti Europe, da optužuje onu susjednu za prejudiciranje granica dok u istoj toj državi provodi neku vrstu okupacije. Da podsjetimo:

Prošlo je već 12 godina otkad su slovenski vojnici zauzeli vojarnu na Svetoj Geri. Bilo je to u jesen 1991.godine kad je taj objekt napustila bivša JNA iz Jastrebarskog, koja je na Svetoj Geri imala svoju posadu. Hrvatska je tad bila zauzeta organiziranjem obrane protiv velikosrpskog agresora, pa se okupaciji tog dijela hrvatskog teritorija nije pridava la veća pozornost. Zapravo, očekivalo se da će slovenska vojska uskoro napustiti to područje. Međutim, eto, još se to nije dogodilo. Zanimljivo je da nitko od relevatnih slovenskih političara i stručnjaka za granice ni danas ne osporava da vojarna na Svetoj Geri pripada Hrvatskoj. Unatoč tome, četvorica slovenskih vojnika i dalje su u tom objektu. Nedaleko od te vojarne je i odašiljač koji je svojedobno služio u vojne svrhe i s kojeg se moglo prisluškivati dobar dio Hrvatske. (Marko Barišić, Vjesnik).


Osobno me zanima na temelju kojih je to granica Slovenija međunarodno priznata i na temelju kojih je to granica ušla u EU i provodi Schengen. Međutim, još više zabrinjava ponašanje briselskih činovnika koji ne mogu izaći na kraj s dvije lopate zemlje. Jasno, osim prelistavanja tone papira ničim se složenijim nisu bavili pa je lopata zapravo bager koji ne znaju ni pokrenuti, a kamoli zaustaviti. Zato me s jedne strane ni ne čudi da je dijelom te čudnovate skupine, koja glumi SAD u malom, postala država koja iza sebe ima tužbu u Bruxellesu zbog kršenja ljudskih prava (slučaj izbrisanih odnosno 18.305 neslovenaca koji su preko noći izbrisani iz popisa stalnih stanovnika), zloglasnu banku koja je oštetila 300.000 štediša za nevjerojatnih 800 milijuna €, nategnuto oprošten dug suvlasniku od 200 milijuna € za neisporučenu električnu energiju, jednostrano proglašenje gospodarskoga pojasa uz istovremeno tužakanje susjedne strane koja ga je također namjeravala proglasiti, okupaciju tuđe katastarske čestice i ucjene kojima se pokušava domoći teritorija koji joj nikada nije ni pripadao. Zamislimo samo da Austrija počne tražiti svoje povijesne teritorije. Bi li Sloveniji ostala barem Ljubljana? Europa se djetinje nateže sa svojom najnestašnijom članicom, kori je, ali pazi da se ova ne uvrijedi, glumeći svoju nemoć ismijava samu sebe i sustav na kojemu navodno počiva. Ako je to model po kojemu funkcionira buduća maćeha, trebamo li je prihvatiti? Trebamo li se pošto-poto nekome priklanjati samo da budemo u zavjetrini? Zašto maćeha? Jer pojam maćehe konotira lošu zamjenu za majku, a Europa to upravo jest. Ne zavaravajmo se, nije Slovenija ni toliko bitna ni toliko hrabra, nego samo igra igru daleko većeg i moćnijeg igrača koji se skriva pod skutima te iste maćehe koja sve to blagonaklono i sa smiješkom promatra. Taj smiješak skriva istinu o utopiji koja stoljećima zaluđuje naivce: Liberté, égalité et fraternité.
Hrvatska se pak vanjska politika u svemu ovome loše snalazi, strepi pred svakim potezom alpskih liliputanaca kao da joj opstanak ovisi o njihovim vriscima i politikantskim prenemaganjima, a nimalo nije utješna činjenica da u ovim ključnim trenucima u Ljubljani nema ni veleposlanika. Sve što možemo čuti jest da je Slovenija prijatelj (da, u basni i lisac može biti prijatelj kokotu) i da ne može spriječiti Hrvatsku na njezinu putu u Europu. I onda je svizac zamotao čokoladu...
Današnja je anketa na Radiju 101 pokazala koliko je slušateljima tog urbanog radija (inače krajnje tolerantnima prema svemu što dolazi s istoka i zapada) preko glave slovenske histerije s primjesama ucjene jer su se na pitanje Kako bi se Hrvatska trebala postaviti prema Sloveniji? s visokih 70% odlučili za odgovor da Slovencima treba blokirati imovinu i bojkotirati njihove proizvode, dok se njih 15% odlučilo za zamrzavanje svih odnosa sa Slovencima. Ako tome dodamo i sve silne grupe na Facebooku koje pozivaju na bojkot slovenskih proizvoda, možemo zaključiti da je hrvatska javnost pokazala veću političku zrelost i spretnost korištenja određenih nediplomatskih, ali daleko učinkovitijih, mehanizama kojima nisu vješti oni koji sebe nazivaju političarima i koji bi sve dali za sjedalo u EU parlamentu. Uostalom, što to znači biti diplomatičan s onima koje je zaobišla civilizacija i koji razumiju samo govor prijetnja i sile (njihov govor)? Treba li Slovenija Hrvatskoj? Ta mala balkanska zemlja koja stalno bježi od svog balkanskog smještaja i nasljeđa producirajući pritom same skandale (skandalozno predsjedanje EU-om, smijurija od vinjeta...), a koju je najmanji problem prometno zaobići i stići na bilo koji zapadnoeuropski kolosjek. Ali Sloveniji Hrvatska itekako treba, bez obzira što prosječan Slovenac mrzi svog susjeda Hrvata i obratno i što nastane skandal kada trebaju postati dijelom iste obitelji. Možda je i to razlog što taj ogranak južnih Slavena, koji stalno bježi s Balkana, osporava autohtonost slovenskih Hrvata iz vremena u kojima je Slovenija bila tek austrijsko predgrađe i što je slovenska politika upregla sve snage da Srbiju, agresora na svoju mini državu, što prije pogura na putu u europske integracije, a Hrvatsku blokira kao da joj predstavlja nuklearnu opasnost. Jedina opasnost za EU je ovakva Slovenija, samo Europa nikako da to prepozna ili se jednostavno pravi blesavom.

Republika Hrvatska je glede vrijednosti robne razmjene u 2006. kao i 2005. bila peti po važnosti vanjskotrgovinski partner (ispred Mađarske, Ruske Federacije, Nizozemske, Španjolske i BiH te iza Francuske, Austrije, Italije i Njemačke). Posljednjih sedam godina opseg robne razmjene između država povećavao se te je prošle godine dostigao 2200 milijuna eura (u godini 2005. 1909,3 milijuna eura), odnosno 6,3% vrijednosti ukupne robne razmjene u godini 2006., što je za oko 15,2% više nego 2005. godini. Opseg uvoza 2006. godine je četvrti put uzastopce pokazao pozitivan stupanj rasta u visini 20,8% te dostigao 735,7 milijuna eura. Godine 2006. se sedmu godinu zaredom povećao slovenski izvoz u Hrvatsku (12,3-postotni rast). Vrijednost robnog izvoza iznosila je više od 1464 milijuna eura. Unatoč višim stopama rasta uvoza iz Hrvatske u odnosu na izvoz u godinama 2003., 2004., 2005. i 2006. saldo robne razmjene i dalje je u korist Slovenije te je godine 2006. dostigao 728,5 milijuna eura, odnosno 4,8% više nego godine 2005. kad je iznosio 695,3 milijuna eura. ( Četiri godine raste uvoz, dok izvoz u Sloveniju stagnira, Poslovni dnevnik, poslovni.hr, 5. rujna 2007.)


Dakle, od Slovenije nikakve koristi, jednako kao i od ispada Joška Jorasa, provokatora koji je gotovo nacionalni junak jer se ponaša kao glasnik slovenske politike koji do posljednjega daha i prvog kršenja zakona brani boje "ugrožene" dežele. Zbog takve nazadnjačke politike koja ne bi prolazila ni kod aboridžina, odbijam kupovati slovenske proizvode i puniti njihov proračun kako bi oni onda besplatno dijelili šamare. Šamare trebaju dijeliti jedino sebi jer zbog ovakve rigidne nacionalističke propagande koju zovu politikom i u kojoj prste imaju i sami mediji (laganjem su zgrozili i briselske činovnike), a kojoj je cilj prejudicirati ne samo granice, postaju sve manje poželjni u Hrvatskoj (ne zaboravimo da imaju preko 70.000 vikend kuća na hrvatskom dijelu Jadrana), a nadam se i Europi koja bi sve ispravila jednim elegantnim vritnjakom tamo gdje im je oduvijek i mjesto. U špiljama podno Alpa.

Sve za sebe, sebe ni za što

10.12.2008.




Kažu, Franjo, da si bio autokrat, tiranin koji je sve osigurao sebi i dvjesta bogatih obitelji, da si zemlju doveo u izolaciju i da se nitko od velikih s nama nije htio družiti, te da si koketirao s neoustaštvom. Ali gdje smo danas, Franjo? U općem rasulu. Oni koji ti zamjeraju dvjesta bogatih obitelji ne znaju ni definirati pojam obitelj pa su još brže odustali od ikakvih parlamentarnih rasprava; oni koji ti na dušu stavljaju privatizaciju jednako su brzo, po dolasku na vlast, utvrdili da je ista bila zakonita i da nije moguća revizija; oni koji tvrde da si zemlju doveo u izolaciju su ništa drugo doli sluge pokorni kojima sudbu određuje jedna mrvica zvana Slovenija; oni koji ti zamjeraju naginjanje NDH su svoju epizodu karaoka ustaških pjesmuljaka ostavili trajno ubilježenu na videozapisu i nisu se nimalo zacrvenili, a nedajbože odstupili. Da, to su oni, Franjo, oni koji su protestno napustili mjesto proglašenja države čije su kormilo kasnije, bez imalo nelagode, pristali prihvatiti.
Preživjeli smo rat, Franjo. Neprijateljska je mašinerija gazila zid po zid, selo po selo, grad po grad, ali plaće nisu kasnile i industrija nije bila pred slomom. Nametnuli su nam embargo, ali obrana nije stala jer svi smo disali za isti cilj. Danas ga više nemamo i razjedinjeni smo kao i prije šezdeset godina. Franjo, opet smo svi na ratnoj nozi i opet se svi preziremo, a naš je bijes još jači jer smo siromašniji i jer su skoro sve, osim nas, rasprodali. U tom bijesu smo postali iracionalni i taj naš gubitak razuma koriste neke interesne skupine pa namjerno izvlače kosti iz ormara, stvaraju opću histerija i malo tko je uistinu spreman zasukati rukave i raditi za dobrobit zajednice. Zar uopće postoji ikakva zajednica? Vidiš, Franjo, njima su počele kasniti i plaće, tvojim nasljednicima koje si ti ustoličio i povjerio im najviše funkcije, čak više od tebe, oni te danas ocrnjuju, optužuju za salvete i dijeljenje teritorija kojeg su podijelili oni koji su činili etnička čišćenja i genocide. A što su oni spretnoga učinili, Franjo? Davali potpise na parafe koji su drugima postali argument za naše potonuće. Oni te optužuju za agresiju na susjednu državu, oni koji su u parlamentu predsjedali i dizali ruke za slanje vojnih snaga u tu istu, a danas se od toga ograđuju i prstom u tebe upiru. A što si ti činio, Franjo? U naše si ime, pod prisilom međunarodnih politikanata s pedigreom, oprostio teroristima koji su rušili poredak i prouzročili ogromne ljudske i materijalne gubitke. Ti politikanti s pedigreom danas se, u svojim državama, na najsuroviji način obračunavaju s terorizmom i nikome ne praštaju.
Optužuju te, Franjo, da nisi bio iskren oko ušteđevine u jednoj banci, a osobu koja je prekršila zakon, ne tvoj, Franjo, nego naš i zakon svake normalne države, su proglasili mučenikom i junakom. Prešutjeli su, Franjo, da bi u svakoj normalnoj državi takav zaposlenik promptno bio izbačen s posla jer je odao poslovnu tajnu. Tako je bilo onda, tako bi bilo i danas u svakom kutku civilizirana svijeta. Ali ovo mjesto, Franjo, odavno nema veze s civilizacijom. Znaš, ti koji su tog istog službenika uzvisivali, ti moralisti čijim imovinama ne znamo podrijetlo, nisu dotičnog zbrinuli, već su ga ostavili na rubu siromaštva. Toliko o njihovim namjerama. Mnogi od njih, Franjo, imaju daleko više od onoga što si ti imao, ali njih nitko ne pita odakle im sve to s čime se hvale. Ta instant elita raznih profila danas presuđuje tvojoj ulozi, huška javnost pseudočinjenicama koje su nastale u priručnim kuhinjama. Što misliš, Franjo, kako bi se oni snašli 91-e? Reći ću ti: elegantnim uzdizanjem ruku na predaju. To je njihova sposobnost. Ne idu li i danas linijom manjega otpora?
Kažu, Franjo, da nisu imali slobodu govora, a dovoljno se sjetiti morbidnih naslovnica jednog tjednika koji je na kraju propao jer ga nije imao tko čitati, i to daleko nakon tvoga preminuća. Ne, ni tzv. humor na tvoj račun im nije pomogao. Onaj drugi medij koji se danas hvali neovisnošću, a čija koncesija nije produžena, ne zbog tebe, Franjo, nego zbog pravnih razloga, njeguje čudnovatu demokraciju izbacivanjem neistomišljenika iz etera. To su, Franjo, ti demokrati kojima je smetala tvoja vladavina. Već te devet godina nema, a oni istu pokvarenu ploču vrte: Franjo je za sve kriv. Što su radili ovih zadnjih devet godina osim što su rasprodavali, zadužili se i pokazali se nesposobnjakovićima kojima je demokracija tlaka. Danas smo, Franjo, dužni kao Grčka, ako ne bankrotiramo, bit će to zbog milosti moćnijih, a ne sposobnosti nas na izmaku snaga. Umjesto da nađu izlaz iz beznađa, uprežu nas u jaram neke čudnovate zajednice u kojoj ćemo opet biti samo bezglava radna snaga s izgubljenog tržišta. Što će veliki s nama sirotanima, nego manipulirati još žešće? Znaš, Franjo, njima je samo do još boljeg zbrinjavanja sebe samih, judini škudi su postali euri i opet narod treba zbrinuti nekolicinu odabranih. Na žalost, narod bez vođe je kao rijeka bez korita, svugdje se izlijeva i sve poplavljuje dok napokon ne presuši i ne prestaje postojati. Tako ćemo i mi, ako nas ne dostigne bijela kuga.
E, moj Franjo, gdje si ih samo našao? Toliko čudnovatih ljudi koji su se nakon tvoga preminuća pograbili poput pohlepnih sinova oko imanja i nakon što su ga zapili odlučili su zagrabiti put većih daljina. Je li im Strassbourg dovoljno dalek? Znaš, postali smo raspamećena rulja kojoj ništa nije sveto, nepismena horda koja živi od skandala i jeftinih tračeva iz medijskog žutila i koja uzrok svih svojih problema vidi u tebi iako te nema već devet ljeta. Jedino što su od tebe prihvatili jest ona tvoja povijesna koju su ipak prilagodili svojim mentalnim dosezima: Sve za sebe, sebe ni za što. Svaki grm se osjeća pozvanim analizirati tvoje političko djelovanje, iako mu je najveći domet struganje kartica iz nagradnih igara i ispijanje Coca-Cole sa sniženja; svaki se tzv. intelektualac smatra prozvanim dati povijesnu ocjenu tvoga lika i djela, iako nikada nije pročitao ništa složenije od dječje lektire. Ako si ti, Franjo, bio tako loš, zašto smo pali još niže? Uostalom, tko kaže da si bio loš? Oni koji pate od pomanjkanja elementarne kulture i koji se ne mogu udostojiti zapaliti svijeću na tvom posljednjem počivalištu, ali strašno paze da se poštuje njihova institucija? Možeš biti ponosan, Franjo, jer takvi neće ništa ostaviti za sobom, osim ispraznih govora i loših viceva koji su već ionako otišli u vjetar. I to ih vjerojatno frustrira i zato te ne poštuju. jer si ti dobio svoje mjesto u povijesti, a oni samo u novinama. Ali znaš da se ovdje na Balkanu ne poštuju živi, a kamoli mrtvi i da se radije prihvaća jaram, nego sloboda. E tu si, moj Franjo, jedino pogriješio. Donio si slobodu onima koji više vole biti robljem. Pa neka onda robljem i budu.

Prvoglupnik?

01.12.2008.

Visoko školstvo nije pravo, to je privilegij i ne može biti besplatno. Zašto bih ja plaćao da se netko obrazuje? Političari to ne smiju reći, ali ja se ne kandidiram na izborima, pa mogu. Studenti su na posljednjim prosvjedima trebali tražiti izlazak iz priglupe bolonjske reforme, a ne besplatan studij. Ali mi imamo kukavičke političare koji su sve vaše zahtjeve prihvatili. (Žarko Puhovski na tribini Besplatno visoko školstvo: mit ili realnost? Filozofskoga fakulteta, Jutarnji list)

Dok se hrvatski studenti uglavnom bave nesadržajnim aspektima studiranja (školarina, stanovanje) ponašajući se poput humanitarne udruge koja živi od donacija, tržište rada im postaje sve manje dohvatljivo jer je obrazovanje koje stječu nakon reforme školstva od najveće koristi potvrdi kojom dokazuju da su bili studenti. Naime, i sami poslodavci priznaju da među svježom visokoobrazovanom populacijom teško pronalaze kadar s odgovarajućim znanjima i vještinama što i ne čudi jer je odavno poznato da tržište ide svojim, a obrazovanje svojim smjerom. Na kojemu se to fakultetu studente priprema za praktičnu primjenu znanja, na kritički posredovano pisanje seminarskih radova (ne prepisivanje da se ispuni norma) ili pak suočava s izazovima tržišta? Dovoljno je usporediti na koji način studiraju britanski, a na koji hrvatski studenti i koliko su sposobni konkurirati na inozemnim tržištima. Stoga je osnovno pitanje jesu li hrvatskome obrazovanju trebale ovakve eksperimentalne reforme preuzete od onih koji istima nisu zadovoljni (ne zaboravimo, u Sloveniji se ta reforma neprestano odgađa jer susjedi joj zamjeraju mnoge nedostatke), a za koje je i sam akademik Radoslav Katičić kazao da su uništile europsku tradiciju akademizma čije se posljedice mogu vidjeti i na primjeru bečkog sveučilišta. Možemo se složiti da je stari sustav obrazovanja imao mana, no u novome su se sustavu iste samo umnožile. U praksi to izgleda ovako: glomaznost starih programa je uglavnom zadržana (neki su se profesori, uglavnom oni koji još egzistiraju kao profesori krede i ploče, odbili prilagoditi reformi pa je nastao mutant koji od studenta očekuje da za manje vremena savlada jednaku količinu gradiva, a takvoj praksi pogoduje i činjenica da je prvotna ideja o ograničenju ispitne literature postala arbitrarna pa je samo nebo ostalo granicom), dok se vrijeme studiranja skratilo kako bi se, po tvrdnjama pobornika reforme, što prije regrutirao stručni kadar. Međutim, to vrijeme studiranja je samo načelno skraćeno jer je svima jasno da su trogodišnji studiji ustrojeni kao produžeci srednje škole i da nakon te tri godine poslodavci nisu zadovoljni hodajućim teorijama koje ne dobivaju ništa osim čudnovata naziva koji i praktično i teorijski vrijedi manje od nekadašnjih četverogodišnjih programa (to je prvo što saznate od profesora) jer prvostupnik ne dobiva ni diplomu ni konkretno zvanje, već postaje djelatnikom opće prakse. Dakle, nužno je studirati još dvije godine (poslodavci traže završeni integrirani studij) kako bi se došlo do zvanja mastera koji je opet praktično i teorijski manje vrijedan od nekadašnjega magisterija. Pa i matematički gledano pet je još uvijek manje od šest (godina). Ali ono najbitnije: može li tržište čekati pet godina na visokoobrazovani kadar koji se tijekom studija rijetko ili gotovo nikada ne susreće s novim tehnologijama i trendovima tržišta? Naravno da ne može, tim više što podobnost još uvijek, kao faktor zapošljavanja, nije iskorijenjen (ne budimo naivni, svatko tko može naći posao preko veze to rado i čini i uopće ne negira) i što 14% visokoobrazovanih još uvijek glanca zavod za zapošljavanje jer ne pristaju raditi manualne poslove dok manualci sjede na njihovim radnim mjestima. Da strategije nema ni u tragovima jasno je čim se usporede upisne kvote na fakultetima i zahtjevi tržišta rada kojemu ne trebaju rijeke teoretičara s područja društvenih i humanističkih znanosti, dok istodobno ne postoji način da se u deficitarna zvanja privuče barem dio onih sufiscitarnih mudrijaša koji pate od toga da studiraju na tzv. elitnim fakultetima. Ostaje nejasno koji su to elitni fakulteti jer ih nitko izvan granica ne prepoznaje kao takve. Dapače, nikada se nisu pojavili ni u jednim statistikama kao oni koji se ističu kvalitetom. Zahvaljujući takvom stavu, u skoroj nas budućnosti očekuje uvoz radne snage koja će dokazati koliko je hrvatsko znanje slabo konkurentno i koliko je štetnih posljedica po gospodarstvo i opći napredak za sobom ostavila seoba na desetine tisuća mladih intelektualaca koji očito nisu dovoljno vrijedili velikoj bijeloj psini, ali jesu velikom bijelom svijetu. Tko je velika bijela psina, odaberite sami.
Dobar je dio studenata, kako bi rekao jedan moj profesor, zadovoljan time što živi na roditeljskim jaslama i ne mari što danas-sutra vrlo vjerojatno neće imati nikakvu perspektivu. Ne pada im na pamet da pokrenu ikakvu inicijativu, a kamoli zahtjeve onima koji također barataju samo teorijom dodatno pojačanom političkom dogmom. U skladu s pasivnim studentima koji se iscrpljuju nad suvišnim i počesto zastarjelim teorijama, jednako su nezainteresirani i profesori provodeći proces s kojim nisu zadovoljni, niti im odgovara da nakon trideset godina rada mijenjaju metode (kako potvrđuju i neki asistenti). Tu se pak postavlja pitanje kakvi su to znanstvenici koji se drže metoda kao pijan plota na području kojemu je glavna karakteristika autokorektivnost? Dakle, kakvih se to korekcija u svome radu boje?
Uzmimo u obzir i da je dio njih k tome još i neodgovoran jer se ne pojavljuje ni na vlastitim konzultacijama, a katkada ni na predavanjima uredno ne obavještavajući studente o svojim terminima izostanka (istina je da ih ništa na to ne obvezuje, ali minimum opće kulture je ipak nepisana obveza svakog civiliziranog čovjeka, posebice onoga tko pati od akademskih titula), ali zato ne zaborave podsjetiti studente na uvjete za ispit koje ovaj mora ispuniti. Naravno, tko profesora pita je li ispunio svoje obveze prema studentu, je li stigao na vrijeme ili je uporno kasnio vadeći se na obveze, je li ispoštovao syllabus ili je radio kompromis s vremenom, a na štetu studenata, itd. Primjera radi, svojedobno su na fakultetu profesora Puhovskog, iznervirani nedolascima svoje profesorice, studenti ostavili poruku na vratima kabineta, a u kojoj dotičnu uljudno kore kako bi bilo fer da se pojavi na vlastitim konzultacijama ili da barem ostavi obavijest da neće doći jer da oni svoje vrijeme nisu našli na cesti. Naravno, ništa se nije promijenilo: dotična i dalje radi isto, kasni i nikako ne predaje. Suočeni s programom kojega moraju strpati u semestar-dva kraće, neki profesori uredno navode kako im je teško održavati predavanju po tečaj-metodi pa odabiru liniju manjeg otpora koja se redovito prelama na leđima studenata. Sukladno bi tome bilo uputnije studentima omogućiti studij kod kuće jer se u deset do dvanaest tjedana (kada odbijemo sve neradne dane, te uvodne i završne satove) ne može nikako, a kamoli kvalitetno, ispredavati materija određena syllabusom. Realno, koliko kvalitetan može biti studij na kojemu se kolegij u trajanju dva do tri semestra sveo na mizeran jedan semestar? Nikako, i od toga student nema nikakve koristi, već ga samo zbunjuje kada krene učiti za ispit. S druge strane, kakvim obrazovnim kadrom, kao društvo, raspolažemo? Kvantitativno gledano, stojimo loše od Srbije koja je u deset godina uspjela udvostručiti broj visokoobrazovanih, iako je tijekom godina ratovanja na tuđim teritorijima ekonomski bila daleko iza, ratom opustošene Hrvatske. Kvalitativno gledano, nije ništa bolje: Šuvarova reforma, akcija Indeks, sofisticirane metode prepisivanja...sve je to koštalo i košta obrazovanje na ovaj ili onaj način. Političari žive u svijetu Ezopovih karaktera u kojemu je irealnost obećanja glavna nit vodilja, zaposleno građanstvo strahuje za radna mjesta pristajući na svaku pasivnost, ekonomski analitičari godinama mudruju što bi trebalo s gospodarstvom koje sve dublje tone, a nezaposlene ionako nitko ne doživljava. Studentska je zajednica jednim dijelom podijeljena po ideološkoj osnovi pa svaka od njih zastupa interese svoje stranke više nego interese studentske populacije stoga se često događa da prijepori i nesuglasice ne nastaju zbog sadržajnih nego ideoloških razlika. I vrapcu na grani je jasno koliko je opasno politizirati studentsku zajednicu jer time se samo generiraju promašeni slogani, a i dobrobit studenata ne može biti ostvarena politički obojenim programima, već onim programima koji će danas-sutra iz akademskih ustanova regrutirati sposobne stručnjake. Upravo ono što je ovome društvu nasušno potrebno. Tome bi se trebali prilagoditi i poslodavci koji najprije trebaju naučiti da u potrazi za posloprimcem ne mogu pokazivati lošu pismenost, izmišljanje radnih mjesta neprilagođenih sustavu obrazovanju i službenom jeziku kao zakonskoj obvezi (što su to Key account manager - Presales, sales i postsales informatičkih rješenja; Junior Sales Manager (m/f), Compensation specialist (m/f), Medical Representative – Slavonija (m/ž), Executive Operations Accountant (m/f)), inzistiranje na radnom iskustvu i zahtijevanjem vještina koje je nemoguće ostvariti u uvjetima kakvi su hrvatski. Drugim riječima, poslodavac ne može postavljati europske kriterije na hrvatskom tržištu, a da sam nije sposoban zadovoljiti iste. Problem s jezičnom kategorijom roda pak imaju u ministarstvu za ravnopravnost spolova pa mi ostaje nejasnim čemu služe izrazi (u oglasima za posao) poput administrativni/a referent/ica, ekonom/inja, vozač/ica jer se istima ne dokazuje ravnopravnost ikoga i ičega, već se nepotrebno iskrivljava jezik. Da je društvu stvarno stalo do ravnopravnosti, onda bi se rješavala goruća pitanja diskriminacije, a ne se dokazivalo putem izraza, i to jezika koji je nepoznat većini govornika. Studenti najčešće nisu svjesni što ih očekuje nakon svršetka obrazovanja, da danas-sutra neki poslodavci neće prezati ni od izrabljivanja njihovih potencijala i nepoštivanje dogovora oko radnoga mjesta za koje se natječu. U većini su slučajeva zaljubljeni u činjenicu da studiraju i da će jednoga dana imati titulu, no ne mare previše da će s njom možda biti manje konkurentni nekom svršenom srednjoškolcu koji se računalno i jezično bolje potkovao jer gruba je istina da se znanje, potrebno današnjem tržištu rada, uglavnom stječe izvan visokoobrazovnog sustava (primjera radi na studiju jezika vam znaju reći da se jezik bolje nauči u školi stranih jezika) iz kojega izlazi kadar koji ima problema s pisanjem najobičnije molbe za posao ili pak životopisa. Još je veći problem s onima koji svoje diplome trebaju uskladiti s reformom, a to uključuje polaganje razlikovnih ispita koje, naravno, svatko plaća iz svoga džepa. Nejasno je po čemu jednosemestralni kolegiji u pet godina reformiranog studija vrijede više od višesemestralnih kolegija tijekom četiri godine studija izvođenog po starome programu kada se dobro zna koliko je studij izgubio na kvaliteti uvođenjem tzv. produžene srednje škole nakon koje se nudi mjesto nekog pisarčića. Naravno da mi ne pada na pamet nakon diplome plaćati za izjednačavanje s reformom za koju znam da nije ni kvalitetnija ni tržišno prilagođenija od staroga sustava, i to za titulu koja nema veze ni s tradicijom ni jezikom, a kamoli sa sustavom visoka obrazovanja razvijanim nekoliko stoljeća. S obzirom da Puhovski reformu naziva priglupom, možemo li one koji izlaze kao produkti takva eksperimenta nazvati prvoglupnicima?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>