Visoko školstvo nije pravo, to je privilegij i ne može biti besplatno. Zašto bih ja plaćao da se netko obrazuje? Političari to ne smiju reći, ali ja se ne kandidiram na izborima, pa mogu. Studenti su na posljednjim prosvjedima trebali tražiti izlazak iz priglupe bolonjske reforme, a ne besplatan studij. Ali mi imamo kukavičke političare koji su sve vaše zahtjeve prihvatili. (Žarko Puhovski na tribini Besplatno visoko školstvo: mit ili realnost? Filozofskoga fakulteta, Jutarnji list)

Dok se hrvatski studenti uglavnom bave nesadržajnim aspektima studiranja (školarina, stanovanje) ponašajući se poput humanitarne udruge koja živi od donacija, tržište rada im postaje sve manje dohvatljivo jer je obrazovanje koje stječu nakon reforme školstva od najveće koristi potvrdi kojom dokazuju da su bili studenti. Naime, i sami poslodavci priznaju da među svježom visokoobrazovanom populacijom teško pronalaze kadar s odgovarajućim znanjima i vještinama što i ne čudi jer je odavno poznato da tržište ide svojim, a obrazovanje svojim smjerom. Na kojemu se to fakultetu studente priprema za praktičnu primjenu znanja, na kritički posredovano pisanje seminarskih radova (ne prepisivanje da se ispuni norma) ili pak suočava s izazovima tržišta? Dovoljno je usporediti na koji način studiraju britanski, a na koji hrvatski studenti i koliko su sposobni konkurirati na inozemnim tržištima. Stoga je osnovno pitanje jesu li hrvatskome obrazovanju trebale ovakve eksperimentalne reforme preuzete od onih koji istima nisu zadovoljni (ne zaboravimo, u Sloveniji se ta reforma neprestano odgađa jer susjedi joj zamjeraju mnoge nedostatke), a za koje je i sam akademik Radoslav Katičić kazao da su uništile europsku tradiciju akademizma čije se posljedice mogu vidjeti i na primjeru bečkog sveučilišta. Možemo se složiti da je stari sustav obrazovanja imao mana, no u novome su se sustavu iste samo umnožile. U praksi to izgleda ovako: glomaznost starih programa je uglavnom zadržana (neki su se profesori, uglavnom oni koji još egzistiraju kao profesori krede i ploče, odbili prilagoditi reformi pa je nastao mutant koji od studenta očekuje da za manje vremena savlada jednaku količinu gradiva, a takvoj praksi pogoduje i činjenica da je prvotna ideja o ograničenju ispitne literature postala arbitrarna pa je samo nebo ostalo granicom), dok se vrijeme studiranja skratilo kako bi se, po tvrdnjama pobornika reforme, što prije regrutirao stručni kadar. Međutim, to vrijeme studiranja je samo načelno skraćeno jer je svima jasno da su trogodišnji studiji ustrojeni kao produžeci srednje škole i da nakon te tri godine poslodavci nisu zadovoljni hodajućim teorijama koje ne dobivaju ništa osim čudnovata naziva koji i praktično i teorijski vrijedi manje od nekadašnjih četverogodišnjih programa (to je prvo što saznate od profesora) jer prvostupnik ne dobiva ni diplomu ni konkretno zvanje, već postaje djelatnikom opće prakse. Dakle, nužno je studirati još dvije godine (poslodavci traže završeni integrirani studij) kako bi se došlo do zvanja mastera koji je opet praktično i teorijski manje vrijedan od nekadašnjega magisterija. Pa i matematički gledano pet je još uvijek manje od šest (godina). Ali ono najbitnije: može li tržište čekati pet godina na visokoobrazovani kadar koji se tijekom studija rijetko ili gotovo nikada ne susreće s novim tehnologijama i trendovima tržišta? Naravno da ne može, tim više što podobnost još uvijek, kao faktor zapošljavanja, nije iskorijenjen (ne budimo naivni, svatko tko može naći posao preko veze to rado i čini i uopće ne negira) i što 14% visokoobrazovanih još uvijek glanca zavod za zapošljavanje jer ne pristaju raditi manualne poslove dok manualci sjede na njihovim radnim mjestima. Da strategije nema ni u tragovima jasno je čim se usporede upisne kvote na fakultetima i zahtjevi tržišta rada kojemu ne trebaju rijeke teoretičara s područja društvenih i humanističkih znanosti, dok istodobno ne postoji način da se u deficitarna zvanja privuče barem dio onih sufiscitarnih mudrijaša koji pate od toga da studiraju na tzv. elitnim fakultetima. Ostaje nejasno koji su to elitni fakulteti jer ih nitko izvan granica ne prepoznaje kao takve. Dapače, nikada se nisu pojavili ni u jednim statistikama kao oni koji se ističu kvalitetom. Zahvaljujući takvom stavu, u skoroj nas budućnosti očekuje uvoz radne snage koja će dokazati koliko je hrvatsko znanje slabo konkurentno i koliko je štetnih posljedica po gospodarstvo i opći napredak za sobom ostavila seoba na desetine tisuća mladih intelektualaca koji očito nisu dovoljno vrijedili velikoj bijeloj psini, ali jesu velikom bijelom svijetu. Tko je velika bijela psina, odaberite sami.
Dobar je dio studenata, kako bi rekao jedan moj profesor, zadovoljan time što živi na roditeljskim jaslama i ne mari što danas-sutra vrlo vjerojatno neće imati nikakvu perspektivu. Ne pada im na pamet da pokrenu ikakvu inicijativu, a kamoli zahtjeve onima koji također barataju samo teorijom dodatno pojačanom političkom dogmom. U skladu s pasivnim studentima koji se iscrpljuju nad suvišnim i počesto zastarjelim teorijama, jednako su nezainteresirani i profesori provodeći proces s kojim nisu zadovoljni, niti im odgovara da nakon trideset godina rada mijenjaju metode (kako potvrđuju i neki asistenti). Tu se pak postavlja pitanje kakvi su to znanstvenici koji se drže metoda kao pijan plota na području kojemu je glavna karakteristika autokorektivnost? Dakle, kakvih se to korekcija u svome radu boje?
Uzmimo u obzir i da je dio njih k tome još i neodgovoran jer se ne pojavljuje ni na vlastitim konzultacijama, a katkada ni na predavanjima uredno ne obavještavajući studente o svojim terminima izostanka (istina je da ih ništa na to ne obvezuje, ali minimum opće kulture je ipak nepisana obveza svakog civiliziranog čovjeka, posebice onoga tko pati od akademskih titula), ali zato ne zaborave podsjetiti studente na uvjete za ispit koje ovaj mora ispuniti. Naravno, tko profesora pita je li ispunio svoje obveze prema studentu, je li stigao na vrijeme ili je uporno kasnio vadeći se na obveze, je li ispoštovao syllabus ili je radio kompromis s vremenom, a na štetu studenata, itd. Primjera radi, svojedobno su na fakultetu profesora Puhovskog, iznervirani nedolascima svoje profesorice, studenti ostavili poruku na vratima kabineta, a u kojoj dotičnu uljudno kore kako bi bilo fer da se pojavi na vlastitim konzultacijama ili da barem ostavi obavijest da neće doći jer da oni svoje vrijeme nisu našli na cesti. Naravno, ništa se nije promijenilo: dotična i dalje radi isto, kasni i nikako ne predaje. Suočeni s programom kojega moraju strpati u semestar-dva kraće, neki profesori uredno navode kako im je teško održavati predavanju po tečaj-metodi pa odabiru liniju manjeg otpora koja se redovito prelama na leđima studenata. Sukladno bi tome bilo uputnije studentima omogućiti studij kod kuće jer se u deset do dvanaest tjedana (kada odbijemo sve neradne dane, te uvodne i završne satove) ne može nikako, a kamoli kvalitetno, ispredavati materija određena syllabusom. Realno, koliko kvalitetan može biti studij na kojemu se kolegij u trajanju dva do tri semestra sveo na mizeran jedan semestar? Nikako, i od toga student nema nikakve koristi, već ga samo zbunjuje kada krene učiti za ispit. S druge strane, kakvim obrazovnim kadrom, kao društvo, raspolažemo? Kvantitativno gledano, stojimo loše od Srbije koja je u deset godina uspjela udvostručiti broj visokoobrazovanih, iako je tijekom godina ratovanja na tuđim teritorijima ekonomski bila daleko iza, ratom opustošene Hrvatske. Kvalitativno gledano, nije ništa bolje: Šuvarova reforma, akcija Indeks, sofisticirane metode prepisivanja...sve je to koštalo i košta obrazovanje na ovaj ili onaj način. Političari žive u svijetu Ezopovih karaktera u kojemu je irealnost obećanja glavna nit vodilja, zaposleno građanstvo strahuje za radna mjesta pristajući na svaku pasivnost, ekonomski analitičari godinama mudruju što bi trebalo s gospodarstvom koje sve dublje tone, a nezaposlene ionako nitko ne doživljava. Studentska je zajednica jednim dijelom podijeljena po ideološkoj osnovi pa svaka od njih zastupa interese svoje stranke više nego interese studentske populacije stoga se često događa da prijepori i nesuglasice ne nastaju zbog sadržajnih nego ideoloških razlika. I vrapcu na grani je jasno koliko je opasno politizirati studentsku zajednicu jer time se samo generiraju promašeni slogani, a i dobrobit studenata ne može biti ostvarena politički obojenim programima, već onim programima koji će danas-sutra iz akademskih ustanova regrutirati sposobne stručnjake. Upravo ono što je ovome društvu nasušno potrebno. Tome bi se trebali prilagoditi i poslodavci koji najprije trebaju naučiti da u potrazi za posloprimcem ne mogu pokazivati lošu pismenost, izmišljanje radnih mjesta neprilagođenih sustavu obrazovanju i službenom jeziku kao zakonskoj obvezi (što su to Key account manager - Presales, sales i postsales informatičkih rješenja; Junior Sales Manager (m/f), Compensation specialist (m/f), Medical Representative – Slavonija (m/ž), Executive Operations Accountant (m/f)), inzistiranje na radnom iskustvu i zahtijevanjem vještina koje je nemoguće ostvariti u uvjetima kakvi su hrvatski. Drugim riječima, poslodavac ne može postavljati europske kriterije na hrvatskom tržištu, a da sam nije sposoban zadovoljiti iste. Problem s jezičnom kategorijom roda pak imaju u ministarstvu za ravnopravnost spolova pa mi ostaje nejasnim čemu služe izrazi (u oglasima za posao) poput administrativni/a referent/ica, ekonom/inja, vozač/ica jer se istima ne dokazuje ravnopravnost ikoga i ičega, već se nepotrebno iskrivljava jezik. Da je društvu stvarno stalo do ravnopravnosti, onda bi se rješavala goruća pitanja diskriminacije, a ne se dokazivalo putem izraza, i to jezika koji je nepoznat većini govornika. Studenti najčešće nisu svjesni što ih očekuje nakon svršetka obrazovanja, da danas-sutra neki poslodavci neće prezati ni od izrabljivanja njihovih potencijala i nepoštivanje dogovora oko radnoga mjesta za koje se natječu. U većini su slučajeva zaljubljeni u činjenicu da studiraju i da će jednoga dana imati titulu, no ne mare previše da će s njom možda biti manje konkurentni nekom svršenom srednjoškolcu koji se računalno i jezično bolje potkovao jer gruba je istina da se znanje, potrebno današnjem tržištu rada, uglavnom stječe izvan visokoobrazovnog sustava (primjera radi na studiju jezika vam znaju reći da se jezik bolje nauči u školi stranih jezika) iz kojega izlazi kadar koji ima problema s pisanjem najobičnije molbe za posao ili pak životopisa. Još je veći problem s onima koji svoje diplome trebaju uskladiti s reformom, a to uključuje polaganje razlikovnih ispita koje, naravno, svatko plaća iz svoga džepa. Nejasno je po čemu jednosemestralni kolegiji u pet godina reformiranog studija vrijede više od višesemestralnih kolegija tijekom četiri godine studija izvođenog po starome programu kada se dobro zna koliko je studij izgubio na kvaliteti uvođenjem tzv. produžene srednje škole nakon koje se nudi mjesto nekog pisarčića. Naravno da mi ne pada na pamet nakon diplome plaćati za izjednačavanje s reformom za koju znam da nije ni kvalitetnija ni tržišno prilagođenija od staroga sustava, i to za titulu koja nema veze ni s tradicijom ni jezikom, a kamoli sa sustavom visoka obrazovanja razvijanim nekoliko stoljeća. S obzirom da Puhovski reformu naziva priglupom, možemo li one koji izlaze kao produkti takva eksperimenta nazvati prvoglupnicima?