Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, 26. kolovoza 1789., dokument Francuske revolucije

Na Facebooku stalno neke nove inicijative (i cijenjeni je kolega bloger vin ne tako davno pisao o njima u tekstu pod nazivom Urlikavci) u kojima vidim tek djetinjasto prkošenje trenutku kojega inicijatori možda nisu ni svjesni. Nisam protivnik inicijativa ni prosvjeda, dapače, smatram ih korektivom društvene zastranjenosti, ali ako netko nešto inicira onda se pretpostavlja i da je dovoljno upućen i da neće izlijetati s besmislenim zahtjevima i izjavama. Neke od tih izjava uključuju i projiciranje teorija zavjere o tome kako su obavještajne službe, T-com i Facebook sam, upleteni u brisanje korisničkih računa i nedostupnost interneta pojedinih članova ove akcije. S druge strane, jedan dio zahtjeva je toliko nerealan i neprovediv (u ovim okolnostima) taman da Svjetska banka uzme Hrvatsku pod svoje okrilje. Evo samo nekih od njih:

Besplatno školovanje
Ovo je jednostavno nerealan zahtjev, a nerealnim se zahtjevima ništa ne postiže, već samo smanjuje mogućnost ostvarenja svih ostalih. Iz čega cijenjeni misle financirati obrazovanje? Iz kojih to izvora jer smiješno je očekivati da država ima skrivenih čarapa pomoću kojih će se izvući iz krize. U krizi su daleko stabilnije zemlje pa kako ne bi bila Hrvatska u kojoj se gotovo ništa ne proizvodi. A zašto se ne proizvodi? Tko je ispraznio hrvatsko selo? Tko je radije gladan u gradu, nego sit na selu? To su sve pitanja kojima moramo pristupiti analitičnije, a ne samo izrađivati popise želja kao da je država Djed Mraz.

Smanjenja cijena osnovnih potrepština
Da bi to bilo moguće, netko mora pokrenuti gospodarstvo. S kime će se pokrenuti gospodarstvo? S kadrom koji uporno studira na fakultetima koji tržištu ne trebaju? Naravno, nije to samo krivnja mladih ljudi koji studiraju, već i sveučilišta koji odbijaju naputke ministarstva, zavoda za zapošljavanje i samoga tržišta. Ali to je očito njihovo viđenje autonomije koja vodi ka uvozu radne snage dok su hrvatski građani nezaposleni.

Poštena revizija svih privatizacija
Da bi se to moglo, trebalo bi donijeti zakon koji bi ponišito onaj prethodni a prema kojemu je sve zakonito. S time se složio i sam Ivica Račan u doba svog mandata iako je kao oporbenjak tvrdio da će mu prva zadaća biti revizija privatizacije. Kako je svaka vlast samo vlast i ništa više i uzvišenije, tako je i nakon smjene jedne ona druga zaboravila svoje predizborne parole. Odmah je sve bilo zakonito i ništa nije bilo za procesuiranje, a vrhunac vica je bio da se ne može definirati što je to obitelj pa kako izvršiti reviziju nad bogatstvom onih dvjesto bogatih?

Smjena podobnih i nesposobnih
To je problem nepolitičke prirode. Ovo je društvo jednostavno koncipirano na navici prema kojoj je očekivano zaposliti nekog svog. Tko će iz mnogih poduzeća, pa i državnih (od sveučilišta do medija), dati otkaz rodbini i prijateljima? Nitko, naravno. Ova uhodana praksa će se nastaviti po onoj staroj: Ako je mogao njegov, može i moj i tko mi što može . Ono što je realno, a izbjegavamo prihvatiti, jest da imamo preskupu radnu snagu, previsoke plaće i mirovine (o tome se u Europi odavno priča) i da nije daleko dan kada će se sve to smanjiti: i broj radnih mjesta, i plaće, i mirovine. To je neizbježno. A što onda? Sjesti i plakati što smo izgubili dva desetljeća na politikanstvo i biranje pogrešnih.Hoćemo li i onda mljeti o ustašama i partizanima?

Zamrzavanje imovine i bankovnih računa bez pokrića
Za takvo što je opet potrebno donijeti zakon, a očito da ga nijedna politička opcija još nema u planu jer su svi oni dobro tržili od parola dok je narod dobio figu. No taj isti narod se neprestano iscrpljivao o biranju jedno te istih. I sad mu je dosta. Sada kada je i Bog izgubio nadu.

Veća ulaganja u poljoprivredu i industriju
Opet dolazimo do istog pitanja. S kojim to sredstvima? Osim toga, već su mnogo toga kreirali pristupni pregovori s Europskom unijom, a ova određuje i kakva će nam poljoprivreda biti. Ono što ovoj točki nedostaje jest zahtjev za smanjenjem uvoza hrane jer brojka od 1,3 milijarde dolara zasigurno uništava hrvatskog proizvođača. A s druge strane, ni potrošači baš nisu ludi za domaćim proizvodima, budimo iskreni.

Smanjenje deficita
Smanjenje vanjskog duga
Još jednom isto: s kojim sredstvima to učiniti? Lijepo je imati zahtjeve, ali one na koje je moguće odgovoriti pozitivno u bilo kojem roku. Vjerojatno mnogi zaposleni sanjaju o smanjenju duga na karticama, ali znaju da za to treba raditi kako bi sjela iduća plaća. Dakle, i ovdje nedostaje strategije, a onaj koji daje inicijativu mora imati pripremljenu strategiju. U suprotnom je umjetnik velike mašte. Poznata je stvar da su zaduženjima mnogo pridonijeli i sami građani koji su živjeli iznad svojih mogućnosti kao i banke koje su im to omogućavale. Na kraju smo dobili jedino moguće - prezaduženo društvo. Jasno, moramo uvažiti i činjenicu da su ova država i njezino gospodarstvo devastirani ratom i da sami plaćamo troškove obnove. Samo je jedan Vukovar izgubio šest milijardi, a koliko tek sva ostala devastirana mjesta.

Otkrivanje afera, a ne zataškavanje
Budimo realni, niti ima, niti će ikada biti vlasti koja ne pokušava zataškati afere u koje je upletena ili joj neizravno štete. Očekivati takvo što bi bilo jednako očekivanju države bez represivna aparata.Ovakav zahtjev otkriva idealiste, a vlast i sustav su sve samo ne idealni neovisno u kojem društvu djeluju.

Ukidanje zabrane prosvjedovanja na Markovu trgu
Zar to nisu podržali sindikati, to jest, predstavnici radnika? Ako su sindikati takvi, zašto bi vlast bila bolja i dala radniku ono što njegov sindikat ne želi ili nije tražio?

Ne prodaji Ine
Prodana. Glas je trebalo dignuti onda kada su prodavane banke. Danas je već debelo kasno jer naše milijarde idu u strane džepove kao i one koje hrvatski građani ostavljaju u raznim veletrgovinama u stranom vlasništvu ne shvaćajući da su tako nenamjerno uništili male trgovine u domaćem vlasništvu. Zanima me samo do kada će se toliko bjesomučno gurati kolica po hipermarketima i potencirati potrošački mentalitet.

Odustanite od Pelješkog mosta
Najlakše je zaustaviti strojeve i reći kako ništa nismo potrošili, no ulaganjem nule se jedino dobije - nula. Kakva je to država do čijeg krajnjeg juga moraš s ispravom? Kako će ta država u Europsku uniju odnosno kako će provoditi schengenski režim s ovakvom provalijom na teritoriju? Kako revitalizirati jug odsječen od cijele države? Ako zaustavimo sve gradnje, kako potaknuti ikakav razvoj? I o tome se mora razmišljati, o ljudima čiji su krajevi pasivni zbog nepostojanja infrastrukture, a ne samo o troškovima. Kada bismo samo razmišljali o troškovima lako bismo se mogli zaključati u podrum i živjeti od konzervi, no što kada ih potrošimo?

Imovinske kartice transparentno iznijeti javnosti
To već jesu i od toga nemamo ništa. Ne znači mi ništa znati koliko koji političar ima nekretnina ili pokretnina. Bitno mi je ono što radi ili ne radi. Ovo su samo finese za zabavljanje javnosti i samoproglašenih kritičara.


Prosvjed protiv vlasti je trebao uslijediti još prije deset godina, prije nego su se mnogi potkožili. Sada smo u situaciji kada ništa ne možemo promijeniti jer i da svi daju ostavke, nemamo s čime naprijed. Inicijativa bez sadržaja ne znači ništa, već je tek običan performans kojemu vulgarni izrazi samo dodatno otežavaju da ih se shvati ozbiljnima i konstruktivnima. Ponavljam, inicijativa ništa ne vrijedi bez strategije, a dojma sam da ovi kreativnii mladi ljudi, iako imaju ideja, ne znaju kako i s kime ih provesti. Rušiti, a ne imati ideju što i kako sagraditi na tom mjestu svaku inicijativu unaprijed osuđuje na beskućništvo.

Savršenstvo organizacije pčelinje zajednice oduvijek je fasciniralo ljudsko društvo napose ono srednjovjekovno koje mu je ponajviše nalikovalo počevši od suverena plemenita roda do marljivih, ali potlačenih temelja društva. Isti se odnos snaga nastavio i nakon stratifikacije društva u kojemu su odabrane po rođenju smijenili prilagodljivi, pa čak i beskrupulozni pojedinci, koristeći ista sredstva i metode kao i njihovi prethodnici. Jedina je razlika bila u tome što im rođenje nije zapečatilo sudbinu i što su ih ambicije, počesto lišene morala i zakonitosti, mogle dovesti na vrh piramide. I dok su znanost i tehnologija neustrašivo grabile prema naprijed, odnosi u ljudskom društvu ostali su jednako nazadni jer su pokretani osobnim ineteresima i lažnim moralom i skrivani iza teističkih metafora čija im je višestrukost značenja pružala ugodnu hladovinu za sva zastranjivanja i krivokletstva. Tako je izreka Quod licet Iovi, non licet Bovi (Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu) postala uporabivom za sve pokrete i režime na svim stranama svijeta bez obzira na stupanj upoznatosti i usklađenosti s kulturom iz koje je ista potekla. Rijetko je koja izreka tako obilježila ponašanje jedne vrste koja je sama generirala destruktivizam urušavajući se iznutra za razliku od ponašanja ostalih vrsta čije je uništenje uglavnom bila posljedica djelovanja vanjskih čimbenika.
Sve su ljudske zajednice bile i ostale podijeljene na način kako je to milijunima godina u pčela što znači da ono što za pčelinju zajednicu predstavljaju matica, radilica i trut, za onu ljudsku predstavljaju vlast, građanstvo i mafiju s tom razlikom što je u pčela primarnim bio i ostao opstanak čitave zajednice, a u ljudi samo opstanak pojedinih segmenata, i to onih s vrhova piramide. Matica, pčelinja kraljica, tek je obična ličinka koja zahvaljujući posebnom tretmanu radilica (posebnoj hrani) postaje prva i najveća među pčelama, i to nakon što je uspješno uklonila sve ostale potencijalne matice. Matica je ona koja je odabrana, iako ni do danas nije poznato koji su to mehanizmi prema kojima radilice odabiru svoju kraljicu. Promatrajući ljudsko društvo ni do danas nije posve jasno odakle se generira tolika moć manjine da vlada nad većinom jer je nemoguće da jedini uspjeh leži u represivnu aparatu i pratećem strahu i da jedino metoda Zaplaši pa vladaj! oblikuje poniznu većinu, tim više što je nevladajuća manjina svjesna koliko je kontraproduktivno biti nasuprot nevladajuće većine. Zadaća pčelinje kraljice je da stvara potomstvo nakon što je presudila onima koji će joj ga podariti. Na isti se način ljudska matica rješava onih koji joj više nisu od koristi, a ovisno o ideologiji njene su metode manje ili više nasilne. Zakonitost istih nije upitan jer je zakon drugo ime za maticu i nema tko korigirati njezino ponašanje. S druge strane, isto tako kako o pčelinjoj matici ovisi opstanak pčelinjeg društva, tako i u ljudskoj zajednici vlast svojim odlukama odlučuje o njegovoj sudbini i može ga, pa i namjerno, dovesti i do uništenja. Pčelinje i ljudske radilice to znaju pa se štite šutnjom i marljivošću kažnjavajući jedino neposlušnike iz svojih redova jer bi kazniti maticu predstavljalo suicidalan čin. Matičina je uloga beskorisna bez truta, a njihova je povezanost nalik onoj ljudskoj, zapisanoj u odnosu vlasti i mafije, gdje jedna drugoj daje manevarski prostor za produciranje štetnosti (kršenja pravila i gomilanje obmana), i gdje jedna drugu, ali i sudbinu čitave zajednice, drže u šaci. No za razliku od pčelinjih trutova, trutovi ljudske zajednice imaju žaoku i ne bivaju istjerani ukoliko ugrožavaju prezimljavanje kolektiva jer je najbitnije osigurati dug vijek ljudskoj matici. Ne čini li se, zapravo, da je jedini cilj odabranih nelegalno učiniti legalnim, a nemoralno moralnim? Dakako, samo za sebe.
Pčelinja matica luči feromone i tako potvrđuje svoju prisutnost pčelinjem puku koji zahvaljujući takvom kemijskom načinu komunikacije ostaje na okupu. Nasuprot tome, jedina se kemijska komunikacija među ljudima skriva u demagogiji pod nazivom prava i obveze, a čija se realizacija, ovisno o sustavu, uglavnom odvija jednosmjerno jer su obveze neodgodive, a prava tek načelna. Takva disharmoničnost generira nezadovoljstvo koje neprestano eruptira sve do trenutka dok se ne nakupi dovoljno energije koja poništava formalnost prethodnih prava i uspostavlja novu formalnost, stoga se jedina promjena ovog uzaludnog trošenja energije odvija na vrhu piramide. Uostalom, zato svaka revolucija i pojede vlastitu djecu.
Kao i u pčela, ljudske su radilice najbrojnije, najproduktivnije i opslužuju maticu pazeći da ova bude sigurna i da joj ništa ne nedostaje. Ali dok svi pripadnici pčelinjeg društva besprijekorno funkcioniraju po nepisanu redu i zakonu kako bi zajednica opstala, ljudskom pčelinjaku nisu dovoljni ni svi oni napisani pa se stranputičnom praksom omogućava legalnost represije matice koja rezultira još agresivnijim odgovorom radilica. Ukoliko represija ne da rezultata, radilice preuzimaju mjesto matice koristeći novu ideologiju, ali ista sredstva i metode. Nakon što između sebe izaberu vođu, uz demagoški povik kako je novoizabrani prvi među jednakima, slijede onaj isti obrazac ponašanja kakvoga su nedavno ugušili, i to iz jednostavna razloga što za bolje nisu sposobni. U suprotnom bi se primili posla, a ne demagogije koju neprestano prodaju istim naivcima. Možda je problem samo u drugačijem pakiranju. Međutim, samo naivni svaki puta povjeruju da je smjena loših potaknuta moralnim i pravičnim razlozima i da su oni koji ih smjenjuju - bolji. Bolji mogu biti jedino utoliko što su drugačiji, manje isprani i pohabani. I tako se neprestano obnavlja nova nada: podređeni vjeruju da će prestati služiti, a nadređeni da nema kraja njihovoj vladavini. U svemu tome, u toj borbi za što bolji osobni položaj, i jedni drugi su zaboravili na dobrobit kolektiva čiji su dio, a bez čije budućnosti nema ni njihove. Ne vladanja, demagogije, manipuliranja ili lopovluka, već opstanka. Ukoliko pripadnici jednoga kolektiva, jednako uključujući lažno napuhane vlastodršce i paranoičnu raju, to ne shvate na vrijeme, po prvi će se puta u rubrici Prirodni neprijatelj čovjeka upravo naći - čovjek.

Blagdan Svih Svetih nije tek formalnost paljenja svijeća i prigodna uređivanja posljednjih počinaka onih koje nema među nama, već je podsjetnik na krhkost prolaznosti na koju smo zaboravili svih preostalih dana u godini, a što nas košta ljudskosti prema znanima i neznanima. Da, pored svih svijeća i vatrometa koje iznjedre blagdani mi smo još uvijek u duboku mraku jer malo toga želimo ili stignemo činiti iz srca. Naučeni poštovati samo ono čemu je moguće odrediti vrijednost i tablično prikazati, upali smo u zamku želje za napretkom pod svaku cijenu. Stoga ako naše odavanje počasti onima od kojih je ostalo tek ime na komadu slitine postoji kao puko ispunjenje nepisane obveze, onda ništa nismo naučili o tome kako ostati čovjekom jer našu ovozemaljsku baštinu ne čine ni brojevi, ni tablice, već postupci koji jamče makar suzu manje onima koji čekaju da nas zamijene. Da, toliko su i nama dugovali, i iako možda nismo naplatili dugovanje, ne znači da moramo učiniti isti propust. Nažalost, živimo u vremenu u kojemu se zbog brzine rijetko osvrćemo za onime što smo učinili sebi ili drugima: griješimo bez nuđenja isprike i činimo nažao bez pokajanja vjerujući kako je samo kršenje napisanog protivno ljudskom. Međutim, čak i ono što je zakonu milo, ne znači da je ispravno i da se ne moramo zamisliti nad onime što činimo odnosno ne činimo. Društvo nas počesto ne potiče na dobrobit iako o njoj ovisi, a čekanje drugih da učine prvi korak najbrži je put da izoliramo ono malo ljudskosti koja je preostala iz vremena kada smo svijet oko sebe gledali drugačijim, djetinje nevinim, očima. Možda je baš danas dan za rastati se s nekim navikama koje, iako nam golicaju dušu, ostavljaju crni pečat na tkivu tuđih osjećaja i ne moramo biti tankoćutni da ne ostavljamo ono što sami ne bismo primili.
Opomena životu se svaki dan nadvija nad naša posuđena tijela, no primjećujemo je samo onda kada nas podsjeti dužnost ili posjeti nužda. I dok se prva uvijek najavi i ciklički nas obilazi podsjećajući na obvezu prema vrijednostima zajednice koje smo nekritički prihvatili, potonja nas gotovo uvijek iznenadi ostavljajući vrlo malo vremena za ispravljanje neravnina i rušenje zidova koje je za sobom ostavila naša iracionalnost. Zato je čak i kasno tek sutra dati doprinos svome rehumaniziranom ja jer sutra je tek potencija čiji ostvaraj ovisi o nekim višim voljama. Ono što možemo, mi mali velikih želja, jest da se na kraju dana zapitamo sljedeće:

* Jesam li danas ikome išta dobra učinio? Ako nisam, što me u tome spriječilo? Zašto nisam ostavio barem osmijeh ili lijepu riječ iako je druga strana pokazala lošu volju? Jer ako svi budemo oklijevali, hoće li jedinim sunčanim aspektom ostati jedna prastara zvijezda i njezine pjege?
* Jesam li danas ikome nažao što učinio? Ako jesam, što me na to navelo i jesam li požalio? Mogu li to ispraviti i kako?
* Jesam li danas ispunio sve svoje obveze prema sebi i drugima? Ako nisam, je li to zbog neodgovornosti, zaborava ili stvarne spriječenosti? Ako sam bio neodgovoran, već sutra ću promijeniti svoj pristup obvezama; ako sam bio zaboravan, već sutra ću početi zapisivati sve što moram ispuniti; ako sam bio spriječen, nadoknadit ću što je prije moguće. Ali ono najbitnije: oprostit ću sebi i ispričati se drugima zbog neispunjenja očekivanog.

Naučili smo živjeti prema obvezama i svijet mjeriti novcem pa olako odmahujemo nad svim onim što nas ne obvezuje i nije naplativo, dok smo istodobno odmor pronašli u negiranju tuđih vrijednosti i prekvalifikaciji neistomišljenika u neprijatelje utemeljujući tako neohedonizam - verbalno cipelarenje za dušu. Da, postali smo nasilno sebični pretjerujući u obožavanju vlastita mišljenja i imovine koje nam već sutra mogu oduzeti ne nužno ljudi, već onaj ili oni što su nanizali bisere na nisku života s koje svaki dan otkliže jedan od njih. Mora li taj biser pasti u kal naših pogrešaka ili ćemo biti dovoljno pribrani i hrabri omogućiti mu da klizne natrag u bistrinu iz koje je izvađen onoga dana kada smo prvi put ugledali svijet. Život me naučio ići niz oluju, kliziti niz vjetar, upijati kišu; štedim na vremenu kao na najvrjednijem sitnišu ne očekujući da će mi jednoga dana donijeti kapital. Zapravo, kapital je svaka moja spoznaja koja me odvraća od prihvaćanja lakog i šturog, plitkog i povodljivog. Koga? Mene. Zato svakoga dana nastojim ne biti ono što jesam i ne postati ono u što se pretvaram.

* Ne ogovaraj jer time gubiš dostojanstvo, ali i pravo na zaštitu od zlih jezika ukoliko ti se dogodi isto, a dogodit će se. Tko će onda biti uz tebe? Vjerojatno ni oni s kojima si do jučer činio isto. Znam, dogodilo mi se.
* Ne ponizuj tuđa uvjerenja i vjerovanja jer onda ni ti ne zavrjeđuješ tuđe poštovanje. Kako ćeš tražiti razumijevanje u nemoći od onoga koga do jučer nisi ni priznavao? Od nelagode, nikako. Znam, dogodilo mi se.
* Ne svađaj se jer svađa potiče agresiju i daje alibi za rat u kojemu jedna strana mora izgubiti. Želiš li biti gubitnik u besmislenosti? Tko će tada za tebe navijati? Vjeruj mi, nitko. Znam, dogodilo mi se.
* Ne osvećuj se jer je osveta iracionalna odluka emocionalno slomljenih, a slomljeno se ne ispravlja novim lomom. Tko će te tješiti nakon još jednog loma? Vjerojatno ni oni s kojima si kovao te nečasne planove. Znam, dogodilo mi se.
* Oprosti jer teško je prijeći preko sebe, a upravo je najveći pothvat onaj koji je prošao najstrmiji put. Hoće li ti biti lakše? Ne znam. Još učim kako.

Postoji samo prošlost. Ona kojoj su dokazi u arhivima jedina može dati svjedoke sadašnjosti koja ne postoji i budućnosti koja tek treba postati. Ona je ta koja nas razdvaja ili povezuje i koja nam, u konačnici, omogućava nadu u budućnost. Zato naš osvrt na prošlost, humus našeg postanka, ne može biti površan, još manje formalan ili pak propagandistički usmjeren bilo da se radi o mrtvima ili živima. No mi činimo upravo to bezrezervno poštujući jedne i beskompromisno osuđujući druge ne znajući da smo na tom putu zaboravili jedino sebe.