Pregled posta

Marketing

Blagdan Svih Svetih nije tek formalnost paljenja svijeća i prigodna uređivanja posljednjih počinaka onih koje nema među nama, već je podsjetnik na krhkost prolaznosti na koju smo zaboravili svih preostalih dana u godini, a što nas košta ljudskosti prema znanima i neznanima. Da, pored svih svijeća i vatrometa koje iznjedre blagdani mi smo još uvijek u duboku mraku jer malo toga želimo ili stignemo činiti iz srca. Naučeni poštovati samo ono čemu je moguće odrediti vrijednost i tablično prikazati, upali smo u zamku želje za napretkom pod svaku cijenu. Stoga ako naše odavanje počasti onima od kojih je ostalo tek ime na komadu slitine postoji kao puko ispunjenje nepisane obveze, onda ništa nismo naučili o tome kako ostati čovjekom jer našu ovozemaljsku baštinu ne čine ni brojevi, ni tablice, već postupci koji jamče makar suzu manje onima koji čekaju da nas zamijene. Da, toliko su i nama dugovali, i iako možda nismo naplatili dugovanje, ne znači da moramo učiniti isti propust. Nažalost, živimo u vremenu u kojemu se zbog brzine rijetko osvrćemo za onime što smo učinili sebi ili drugima: griješimo bez nuđenja isprike i činimo nažao bez pokajanja vjerujući kako je samo kršenje napisanog protivno ljudskom. Međutim, čak i ono što je zakonu milo, ne znači da je ispravno i da se ne moramo zamisliti nad onime što činimo odnosno ne činimo. Društvo nas počesto ne potiče na dobrobit iako o njoj ovisi, a čekanje drugih da učine prvi korak najbrži je put da izoliramo ono malo ljudskosti koja je preostala iz vremena kada smo svijet oko sebe gledali drugačijim, djetinje nevinim, očima. Možda je baš danas dan za rastati se s nekim navikama koje, iako nam golicaju dušu, ostavljaju crni pečat na tkivu tuđih osjećaja i ne moramo biti tankoćutni da ne ostavljamo ono što sami ne bismo primili.
Opomena životu se svaki dan nadvija nad naša posuđena tijela, no primjećujemo je samo onda kada nas podsjeti dužnost ili posjeti nužda. I dok se prva uvijek najavi i ciklički nas obilazi podsjećajući na obvezu prema vrijednostima zajednice koje smo nekritički prihvatili, potonja nas gotovo uvijek iznenadi ostavljajući vrlo malo vremena za ispravljanje neravnina i rušenje zidova koje je za sobom ostavila naša iracionalnost. Zato je čak i kasno tek sutra dati doprinos svome rehumaniziranom ja jer sutra je tek potencija čiji ostvaraj ovisi o nekim višim voljama. Ono što možemo, mi mali velikih želja, jest da se na kraju dana zapitamo sljedeće:

* Jesam li danas ikome išta dobra učinio? Ako nisam, što me u tome spriječilo? Zašto nisam ostavio barem osmijeh ili lijepu riječ iako je druga strana pokazala lošu volju? Jer ako svi budemo oklijevali, hoće li jedinim sunčanim aspektom ostati jedna prastara zvijezda i njezine pjege?
* Jesam li danas ikome nažao što učinio? Ako jesam, što me na to navelo i jesam li požalio? Mogu li to ispraviti i kako?
* Jesam li danas ispunio sve svoje obveze prema sebi i drugima? Ako nisam, je li to zbog neodgovornosti, zaborava ili stvarne spriječenosti? Ako sam bio neodgovoran, već sutra ću promijeniti svoj pristup obvezama; ako sam bio zaboravan, već sutra ću početi zapisivati sve što moram ispuniti; ako sam bio spriječen, nadoknadit ću što je prije moguće. Ali ono najbitnije: oprostit ću sebi i ispričati se drugima zbog neispunjenja očekivanog.

Naučili smo živjeti prema obvezama i svijet mjeriti novcem pa olako odmahujemo nad svim onim što nas ne obvezuje i nije naplativo, dok smo istodobno odmor pronašli u negiranju tuđih vrijednosti i prekvalifikaciji neistomišljenika u neprijatelje utemeljujući tako neohedonizam - verbalno cipelarenje za dušu. Da, postali smo nasilno sebični pretjerujući u obožavanju vlastita mišljenja i imovine koje nam već sutra mogu oduzeti ne nužno ljudi, već onaj ili oni što su nanizali bisere na nisku života s koje svaki dan otkliže jedan od njih. Mora li taj biser pasti u kal naših pogrešaka ili ćemo biti dovoljno pribrani i hrabri omogućiti mu da klizne natrag u bistrinu iz koje je izvađen onoga dana kada smo prvi put ugledali svijet. Život me naučio ići niz oluju, kliziti niz vjetar, upijati kišu; štedim na vremenu kao na najvrjednijem sitnišu ne očekujući da će mi jednoga dana donijeti kapital. Zapravo, kapital je svaka moja spoznaja koja me odvraća od prihvaćanja lakog i šturog, plitkog i povodljivog. Koga? Mene. Zato svakoga dana nastojim ne biti ono što jesam i ne postati ono u što se pretvaram.

* Ne ogovaraj jer time gubiš dostojanstvo, ali i pravo na zaštitu od zlih jezika ukoliko ti se dogodi isto, a dogodit će se. Tko će onda biti uz tebe? Vjerojatno ni oni s kojima si do jučer činio isto. Znam, dogodilo mi se.
* Ne ponizuj tuđa uvjerenja i vjerovanja jer onda ni ti ne zavrjeđuješ tuđe poštovanje. Kako ćeš tražiti razumijevanje u nemoći od onoga koga do jučer nisi ni priznavao? Od nelagode, nikako. Znam, dogodilo mi se.
* Ne svađaj se jer svađa potiče agresiju i daje alibi za rat u kojemu jedna strana mora izgubiti. Želiš li biti gubitnik u besmislenosti? Tko će tada za tebe navijati? Vjeruj mi, nitko. Znam, dogodilo mi se.
* Ne osvećuj se jer je osveta iracionalna odluka emocionalno slomljenih, a slomljeno se ne ispravlja novim lomom. Tko će te tješiti nakon još jednog loma? Vjerojatno ni oni s kojima si kovao te nečasne planove. Znam, dogodilo mi se.
* Oprosti jer teško je prijeći preko sebe, a upravo je najveći pothvat onaj koji je prošao najstrmiji put. Hoće li ti biti lakše? Ne znam. Još učim kako.

Postoji samo prošlost. Ona kojoj su dokazi u arhivima jedina može dati svjedoke sadašnjosti koja ne postoji i budućnosti koja tek treba postati. Ona je ta koja nas razdvaja ili povezuje i koja nam, u konačnici, omogućava nadu u budućnost. Zato naš osvrt na prošlost, humus našeg postanka, ne može biti površan, još manje formalan ili pak propagandistički usmjeren bilo da se radi o mrtvima ili živima. No mi činimo upravo to bezrezervno poštujući jedne i beskompromisno osuđujući druge ne znajući da smo na tom putu zaboravili jedino sebe.