Pregled posta

Marketing

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, 26. kolovoza 1789., dokument Francuske revolucije

Na Facebooku stalno neke nove inicijative (i cijenjeni je kolega bloger vin ne tako davno pisao o njima u tekstu pod nazivom Urlikavci) u kojima vidim tek djetinjasto prkošenje trenutku kojega inicijatori možda nisu ni svjesni. Nisam protivnik inicijativa ni prosvjeda, dapače, smatram ih korektivom društvene zastranjenosti, ali ako netko nešto inicira onda se pretpostavlja i da je dovoljno upućen i da neće izlijetati s besmislenim zahtjevima i izjavama. Neke od tih izjava uključuju i projiciranje teorija zavjere o tome kako su obavještajne službe, T-com i Facebook sam, upleteni u brisanje korisničkih računa i nedostupnost interneta pojedinih članova ove akcije. S druge strane, jedan dio zahtjeva je toliko nerealan i neprovediv (u ovim okolnostima) taman da Svjetska banka uzme Hrvatsku pod svoje okrilje. Evo samo nekih od njih:

Besplatno školovanje
Ovo je jednostavno nerealan zahtjev, a nerealnim se zahtjevima ništa ne postiže, već samo smanjuje mogućnost ostvarenja svih ostalih. Iz čega cijenjeni misle financirati obrazovanje? Iz kojih to izvora jer smiješno je očekivati da država ima skrivenih čarapa pomoću kojih će se izvući iz krize. U krizi su daleko stabilnije zemlje pa kako ne bi bila Hrvatska u kojoj se gotovo ništa ne proizvodi. A zašto se ne proizvodi? Tko je ispraznio hrvatsko selo? Tko je radije gladan u gradu, nego sit na selu? To su sve pitanja kojima moramo pristupiti analitičnije, a ne samo izrađivati popise želja kao da je država Djed Mraz.

Smanjenja cijena osnovnih potrepština
Da bi to bilo moguće, netko mora pokrenuti gospodarstvo. S kime će se pokrenuti gospodarstvo? S kadrom koji uporno studira na fakultetima koji tržištu ne trebaju? Naravno, nije to samo krivnja mladih ljudi koji studiraju, već i sveučilišta koji odbijaju naputke ministarstva, zavoda za zapošljavanje i samoga tržišta. Ali to je očito njihovo viđenje autonomije koja vodi ka uvozu radne snage dok su hrvatski građani nezaposleni.

Poštena revizija svih privatizacija
Da bi se to moglo, trebalo bi donijeti zakon koji bi ponišito onaj prethodni a prema kojemu je sve zakonito. S time se složio i sam Ivica Račan u doba svog mandata iako je kao oporbenjak tvrdio da će mu prva zadaća biti revizija privatizacije. Kako je svaka vlast samo vlast i ništa više i uzvišenije, tako je i nakon smjene jedne ona druga zaboravila svoje predizborne parole. Odmah je sve bilo zakonito i ništa nije bilo za procesuiranje, a vrhunac vica je bio da se ne može definirati što je to obitelj pa kako izvršiti reviziju nad bogatstvom onih dvjesto bogatih?

Smjena podobnih i nesposobnih
To je problem nepolitičke prirode. Ovo je društvo jednostavno koncipirano na navici prema kojoj je očekivano zaposliti nekog svog. Tko će iz mnogih poduzeća, pa i državnih (od sveučilišta do medija), dati otkaz rodbini i prijateljima? Nitko, naravno. Ova uhodana praksa će se nastaviti po onoj staroj: Ako je mogao njegov, može i moj i tko mi što može . Ono što je realno, a izbjegavamo prihvatiti, jest da imamo preskupu radnu snagu, previsoke plaće i mirovine (o tome se u Europi odavno priča) i da nije daleko dan kada će se sve to smanjiti: i broj radnih mjesta, i plaće, i mirovine. To je neizbježno. A što onda? Sjesti i plakati što smo izgubili dva desetljeća na politikanstvo i biranje pogrešnih.Hoćemo li i onda mljeti o ustašama i partizanima?

Zamrzavanje imovine i bankovnih računa bez pokrića
Za takvo što je opet potrebno donijeti zakon, a očito da ga nijedna politička opcija još nema u planu jer su svi oni dobro tržili od parola dok je narod dobio figu. No taj isti narod se neprestano iscrpljivao o biranju jedno te istih. I sad mu je dosta. Sada kada je i Bog izgubio nadu.

Veća ulaganja u poljoprivredu i industriju
Opet dolazimo do istog pitanja. S kojim to sredstvima? Osim toga, već su mnogo toga kreirali pristupni pregovori s Europskom unijom, a ova određuje i kakva će nam poljoprivreda biti. Ono što ovoj točki nedostaje jest zahtjev za smanjenjem uvoza hrane jer brojka od 1,3 milijarde dolara zasigurno uništava hrvatskog proizvođača. A s druge strane, ni potrošači baš nisu ludi za domaćim proizvodima, budimo iskreni.

Smanjenje deficita
Smanjenje vanjskog duga
Još jednom isto: s kojim sredstvima to učiniti? Lijepo je imati zahtjeve, ali one na koje je moguće odgovoriti pozitivno u bilo kojem roku. Vjerojatno mnogi zaposleni sanjaju o smanjenju duga na karticama, ali znaju da za to treba raditi kako bi sjela iduća plaća. Dakle, i ovdje nedostaje strategije, a onaj koji daje inicijativu mora imati pripremljenu strategiju. U suprotnom je umjetnik velike mašte. Poznata je stvar da su zaduženjima mnogo pridonijeli i sami građani koji su živjeli iznad svojih mogućnosti kao i banke koje su im to omogućavale. Na kraju smo dobili jedino moguće - prezaduženo društvo. Jasno, moramo uvažiti i činjenicu da su ova država i njezino gospodarstvo devastirani ratom i da sami plaćamo troškove obnove. Samo je jedan Vukovar izgubio šest milijardi, a koliko tek sva ostala devastirana mjesta.

Otkrivanje afera, a ne zataškavanje
Budimo realni, niti ima, niti će ikada biti vlasti koja ne pokušava zataškati afere u koje je upletena ili joj neizravno štete. Očekivati takvo što bi bilo jednako očekivanju države bez represivna aparata.Ovakav zahtjev otkriva idealiste, a vlast i sustav su sve samo ne idealni neovisno u kojem društvu djeluju.

Ukidanje zabrane prosvjedovanja na Markovu trgu
Zar to nisu podržali sindikati, to jest, predstavnici radnika? Ako su sindikati takvi, zašto bi vlast bila bolja i dala radniku ono što njegov sindikat ne želi ili nije tražio?

Ne prodaji Ine
Prodana. Glas je trebalo dignuti onda kada su prodavane banke. Danas je već debelo kasno jer naše milijarde idu u strane džepove kao i one koje hrvatski građani ostavljaju u raznim veletrgovinama u stranom vlasništvu ne shvaćajući da su tako nenamjerno uništili male trgovine u domaćem vlasništvu. Zanima me samo do kada će se toliko bjesomučno gurati kolica po hipermarketima i potencirati potrošački mentalitet.

Odustanite od Pelješkog mosta
Najlakše je zaustaviti strojeve i reći kako ništa nismo potrošili, no ulaganjem nule se jedino dobije - nula. Kakva je to država do čijeg krajnjeg juga moraš s ispravom? Kako će ta država u Europsku uniju odnosno kako će provoditi schengenski režim s ovakvom provalijom na teritoriju? Kako revitalizirati jug odsječen od cijele države? Ako zaustavimo sve gradnje, kako potaknuti ikakav razvoj? I o tome se mora razmišljati, o ljudima čiji su krajevi pasivni zbog nepostojanja infrastrukture, a ne samo o troškovima. Kada bismo samo razmišljali o troškovima lako bismo se mogli zaključati u podrum i živjeti od konzervi, no što kada ih potrošimo?

Imovinske kartice transparentno iznijeti javnosti
To već jesu i od toga nemamo ništa. Ne znači mi ništa znati koliko koji političar ima nekretnina ili pokretnina. Bitno mi je ono što radi ili ne radi. Ovo su samo finese za zabavljanje javnosti i samoproglašenih kritičara.


Prosvjed protiv vlasti je trebao uslijediti još prije deset godina, prije nego su se mnogi potkožili. Sada smo u situaciji kada ništa ne možemo promijeniti jer i da svi daju ostavke, nemamo s čime naprijed. Inicijativa bez sadržaja ne znači ništa, već je tek običan performans kojemu vulgarni izrazi samo dodatno otežavaju da ih se shvati ozbiljnima i konstruktivnima. Ponavljam, inicijativa ništa ne vrijedi bez strategije, a dojma sam da ovi kreativnii mladi ljudi, iako imaju ideja, ne znaju kako i s kime ih provesti. Rušiti, a ne imati ideju što i kako sagraditi na tom mjestu svaku inicijativu unaprijed osuđuje na beskućništvo.