Moram priznati da mi je već poprilično dosadila hiperprodukcija političkih tema i opterećivanje pratećim disfunkcijama i devijacijama dekadentna društva od kojega koristi imaju samo berači poreza i političkih poena. Nedavni me Indexov članak o pčelama koje znaju brojati (istina, tek na ljudski način protumačeno ponašanje životinja jer su brojevi i brojanje ljudska umotvorina) podsjetio na ta divna stvorenja za koja je slavni Albert Einstein svojedobno rekao kako bi njihov nestanak ljudskoj vrsti ostavio tek četiri godine života. Je li ova gotovo apokaliptična izjava utemeljena, zasigurno je prerano reći, ali da se u pčelinju svijetu događa nešto loše, postaje i više nego očito. Gotovo misteriozni nestanci polovice pčelinje populacije u geografskoj Europi (uključujući i Hrvatsku i Sloveniju) i SAD-u, zbog čega se smanjuju zalihe voća (jabuka, krušaka, jagoda, malina...) i povrća (mahunarki) čiji se uzgoj najvećim dijelom odvija pčelinjim oprašivanjem, dokaz su da se ne treba bojati samo nestanka meda, već i svih onih poljoprivrednih kultura čiji uzgoj ovisi o pčelama čime bi se opet prema dnu povuklo recesijom načetu svjetsku ekonomiju. Koliko moći i bitnosti po ljudsku zajednicu u opnokrilcu kraćem od dvadeset milimetara koji je prema jednom od mitova (egipatskom) nastao u suzama egipatskoga boga Sunca koje su potom pale na Zemlju.
Zašto pčele nestaju? Nagađanja ima svakojakih: od nepovoljnih vremenskih prilika preko insekticida i parazitskih crva pa sve do radijacije mobilnih telefonskih uređaja. Jesmo li mi, koji dobrano ovisimo o pčelama, zapravo krivci njihova nestanka? Je li naša djetinja potreba da telefoniramo uvijek i na svakom koraku pčelama onemogućila povratak kući? Da štetimo pčelama svojim igračakama zvanim mobiteli i da mijenjamo njihovo ponašanje, dokazano je. Isto tako dokazano je da ih trujemo pesticidima. Naime, svojedobno je u Hrvatskoj za pomor pčela optužen proizvođač pesticida kojemu je u Njemačkoj dokazano da svojim proizvodom ubija pčele (u samo jednoj pokrajini uništena je polovica pčelinje populacije), a nakon čega je u istoj (ali i u Sloveniji) uslijedila zabrana prodaje kao i sudska tužba za preko deset tisuća uništenih košnica. U Hrvatskoj se, međutim, to nije dogodilo jer vrlo nadležno ministarstvo nije raspolagalo nikakvim informacijama o štetnosti (?), ali je ipak umirilo javnost da hrvatske popise zabrane opasnih tvari redovito ažuriraju i korigiraju prema onim europskim (hoćemo li ostati vječni europski potrčko?). Ako i nije bilo i nema straha od proizvođača pesticida ostaje pitanje što zapravo donosimo na stol, kakve je ispravnosti hrana tretirana sredstvima zbog kojih je u samo u jednoj hrvatskoj županiji nestalo šezdeset posto pčelinje populacije.
Pčele su zbog svoga žalca nerijetko na zlu glasu i o njima najčešće čitamo na stranicama crne kronike pa se čini da je njezin ubod najveći reklamni prostor koji može dobiti. Srećom, ubodi su tek nesretne slučajnosti koje ne mogu umanjiti presudnu ulogu pčelinje vrste u ekosustavu, kao i savršenstvo njezinih proizvoda koje je čovjek već niz puta bezuspješno pokušao oponašati. I dok su današnje generacije naviknute na konzumaciju uglavnom industrijskih proizvoda s niz sumnjivih aditiva koji, istina, gode nepcu, ali istodobno ugrožavaju zdravlje ljudskog organizma, a djeca u vrtićima i školama odbijaju obroke zdrave hrane jer im roditelji nisu usadili pravilne prehrambene navike (zar nije taj projekt neslavno propao?), pčele već 150 milijuna godina proizvode svoju zimnicu odnosno naše eliksire koji sadrže gotovo sve sastojke od kojih je građen ljudski organizam. Gdje je nestao doručak s medom? Ugušen je hrenovkama i raznim mesnim narescima, tonama mesa kojim se davimo iz dana u dan. I obolijevamo. Ni ja nisam svijetao primjer ljubitelja zdrave hrane, ali znam da me očaj moga liječnika, koji više nije znao odgovor na reakcije mog iscrpljenog organizma i prepisanih ovih i onih sintetika, naveo da posegnem za drugim "ubojicom" gljivica - propolisom (pčelinjom smolom). Od tada su sve tube i tubice u smeću.
Koliko je pčela vrijedna u svakome djeliću svoga hitina dokazuje još jedan proizvod žlijezda joj slinovnica - matična mliječ, tzv. pčelinje mlijeko, kojim pčele radilice najprije hrane ličinke, a potom i maticu koja će zahvaljujući takvoj ishrani postati najveća pčela u zajednici (gotovo 50% dulja i teža) i životnoga vijeka koji će pedesetostruko nadmašiti život svojih hraniteljica (pčela radilica živi između 45 i 50 dana). No matična mliječ ne djeluje samo pozitivno na plodnost i dugovječnost pčelinje matice, već i ljudska jedinka ima velike koriste od konzumacije tog kraljevskog eliksira pa se među blagodatima po ljudski organizam spominju antivirusna, antibakterijska i antigljivična svojstva (kao i, uostalom, kod propolisa koji za razliku od matične mliječi nije preporučljiv za astmatičare), a povoljno djeluje i na imunološki (ubrzano zarastanje rana, regeneracija jetre, povećanje broja eritrocita odnosno hemoglobina u anemičnih osoba), te koštani sustav. Osim toga, uz matičnu se mliječ vežu i tvrdnje o učinkovitu djelovanju na području steriliteta i impotencije, ali i jačanju kognitivnih funkcija, te regulaciji krvnih tlakova i masnoće u krvi. Očito je da hrana pčelinje kraljice ponajviše koristi ženama jer se spominju njezini povoljni učinci na iste tijekom razdoblja fertiliteta (ublažavanja tegoba tijekom mjesečnih ciklusa, pomoć rodiljama smanjene laktacije i nakon gubitka krvi nakon poroda) i menopauze.



Pčele ne mogu opstati bez ljudi jer im priroda ne nudi siguran dom stoga je njihov uspješan uzgoj i zaštita od masovna uginuća istodobno jamac uspješna čovjekova suživota s prirodom koja ga, istina, više ne prepoznaje. To je jedini način da se oni koji se još od antiknih vremena dive ovim čudesnim stvorenjima kojima su pridjevali epitete dostojne bogova i božanstava iskupe za sve stanputice na koje ih je odvela pohlepa za osobnom moći i materijalnim prosperitetom, a na štetu drugih ljudskih jedinki. Pčele nisu samo korisne zbog oprašivanja trećine ovozemaljskog bilja ili proizvodnje ljekovitih proizvoda, one su primjer savršenstva organizacije jedne zajednice i njena reda, rada i discipline, učinkovitih mehanizama upravljanja koji ne trpe neposluh i neskorisnost i koji se bez predumišljaja rješavaju svih onih koji mogu ugroziti zajednicu. Jer zajednica je budućnost, a ne pojedinac. I sve to bez pisanih zakona, članaka i stavaka i dopuna im i izmjena. Ljudi su se pak, oponašajući pčelinju zajednicu i njezinu hijerarhiju, ali uz brdo pisanih zakona, članaka i stavaka i dopuna im i izmjena, oteli redu i disciplini neprestano se lomeći na granici zakonu dozvoljivog i moralu zabranjenog. Iako snažno društvena bića rijetko djeluju na dobrobit zajednice ako ista kolidira s osobnim interesom gubeći tako bitku od onih koje nemaju ni svijest ni moralnih načela. Iako su ta kola odavno nizbrdo krenula i teško je očekivati povratak na one temeljne vrijednosti ljudskosti na koje se, istina, rado pozivamo, ali su ih zadnji prakticirali knjiški likovi prije više stoljeća, najmanje što možemo učiniti za svijet kojeg gazimo (ne kojim gazimo) jest, dok su još u letu, sačuvati glasnike prirode. Da, pčele nam poručuju da smo dobrano zaglibili u pokušaju da prirodu zamijenimo sobom. Čuvajmo naše pčele. Pa i od ljudi.



Izvori:
Roman Ozmec, Medna pčela, časopis Meridijan br. 69/2002
Tko je krivac za pomore pčela u Hrvatskoj?, pčelarstvo.hr
dr.sc. Saša Radić, Matična mliječ - prirodni stimulans, pčelinjak.hr
Udruga pčelara Medun, Delnice, Pčela medarica - kranjska pčela (Apis mellifera carnica), medun.hr
Nestanak pčela počinje se osjećati: Britanija bilježi pad zaliha voća i povrća, dnevnik.hr
Mobiteli uzrokuju masovni nestanak pčela, dnevnik.hr

Slika preuzeta s http://www.surlalunefairytales.com

U posljednje vrijeme sve manje pratim televizijske vijesti i dnevnike, a novine zaobilazim u široku luku. Hrpa beskorisnih vijesti koje se ponavljaju od zore do sumraka, prepotentni čitači istih koji očito misle da otkrivaju osmi kontinent...i mnoštvo redaka iz crne kronike koji ovom društvenom sivilu dodaju crnila. I kao da to nije dovoljno - evo novih satova paranoje i još malo sipina crnila iz vrlih medija. Osim što su dotični u ime puka (kojega to točno?) ustvrdili kako je ovaj jadan postao uspaničen i prestrašen (halo, ovaj narod je prošao kroz rat i paljbu s kopna, mora i zraka!) zbog atentata u središtu metropole (da slijedim misli Žarka Puhovskog i upitam po čemu umorstvo u metropoli treba zabrinuti više nego homicid u nekom drugom hrvatskom gradu?) čitavu su večer, bez da je očevid i započeo i bez da su uspjeli prijeći liniju zabrane pristupa, gledateljstvi zamarali svojim ad hoc rekonstrukcijama koje su potom, a što je bilo i za očekivati, bezbroj puta korigirane. Tako se od eksplozivne naprave u ili ispod automobila i vađenja tijela iz istoga došlo do eksplozivne naprave među otpacima i žrtvava koje u automobil nisu ni ušle (naravno, brzopletost i površni zaključci su oduvijek bili boljkom ove struke, pa ti poslije demantiraj i pokreni tovara koji je izdahnuo). Papagajski ponavljajući isti set neprovjerenih podataka i gradeći priču bez subjekata, vrli su se medijski radnici blijedo oslanjajali na struku koja im, jasno, bez gotova očevida nije mogla pružiti informacije koje su ovi neukusno nestrpljivo očekivali.
Na jednoj od televizijskih postaja hvalevrijedni gosti i ljudi od zanata (Željko Sačić, Joško Morić) uopće nisu uspijevali doći do izražaja jer su stalno prekidani od voditelja koji se ni sami nisu znali uskladiti pa su jedni drugima upadali u riječ. No i to bi se dalo podnijeti da uobičajen televizijski program nije svako malo prekidan izvanrednim vijestima u kojima se ništa novo nije moglo saznati i koje su nalikovale reprizi reprize. S druge strane, jedna druga televizija i jedna druga emisija koja se već dugo ne bavi problemima građanstva već cijedi iste teme o političkim elitama, svojim posebnim izdanjem nije puno dalje odmakla od uradaka kolega s konkurentske televizije nad kojom bezrazložno pokazuje medijsku nadmoć. Ista promašena propitkivanja o nečemu što gostima nije niti može biti poznato i kojima je stoga preostalo tapkanje u mraku tj. teoretiziranje biva presoljeno potpuno besmislenim: Što biste vi napravili da ste ministar unutarnjih poslova? Zar ne može bolje od ovakva jeftina razgovora? Je li Pukanić svojim pisanjem povukao vraga za rep ili je sadio tikve s istim, nemam pojma niti me baš nešto zanima jer kako kaže jedan cijenjeni Indexov forumaš, MP44:

boli me kurac za njihove obračune i prebijanja, sigurno neće mene dirat sa pet kredita bokte...

Pridružujem se ovom nadahnutom iskazu istine što znači da za razliku od vrlih medijskih radnika ne mislim da je na ulicama zavladala panika. Dapače, mnogi su anketirani građani upravo u njihovim emisijama izjavili da smo mi, mali, sitni i Bogu i vragu nebitni i bez ugovora s ijednim od njih dvojice, zapravo, sigurni. Pa čega da se onda plašimo? Netko će reći da se treba bojati kolateralnih žrtava, no moja mi životna filozofija ne dopušta misliti kako se suđeno može izbjeći i kako iz panike može proisteći išta produktivno ili, nedajbože, promijeniti tijek budućnosti u dijelu univerzuma u kojemu su već određeni života naših potomaka, a kamoli ne nas koji smo već dobrano izlizali pola životnih tračnica. No bolje i to nego imati takav peh kao što je to imao šef SDP-a koji je jedan dan glasovao za Sanaderovu smjenu, a drugi dan pozivao na jedinstvo i suradnju s istim; ili pak peh zagrebačkih plavaca koji su osiguravali grad od navijačkog ludila, dok ih je iznenadilo jedno sasvim drugo ludilo ili pak Hrvatskog novinarskog društva koje je osudilo napad na novinarski posao (ako je to bio napad na novinarstvo odnosno ako zanemarimo izjave Jasne Babić i Mirjane Pukanić o nekim drugim poslima), a iz vlastitih je redova izbacilo svog laureata. Daleko je ovo od Bejruta, pa i Sicilije. Barem za nas građanski sitniš, stoga, šuškajmo dalje svojim životom jer premalo vrijedimo da bi nam mrak bio više od izostanka svjetla.

Nijedna žica nema beskonačno dugačak vrat, a ipak kročimo po njemu nadajući se da će nas negdje i odvesti. Naginjemo se, savijamo, tijelom hvatamo posljednji udah bestjelesne energije kako bismo opstali na visini dok publika zavidno, oduševljeno ili zgroženo iz navike aplaudira. Mi smo pokretne figure u predstavi života na njegovim strmim padinama, promatraju nas i ako smo dovoljno nisko podmeću nam, a ako smo previsoko, obasiplju nas i nimalo nemaju stida što su nas do jučer gazili povicima. No kada predstava završi, sve licemjerje i maske padnu u tišinu i tako do idućega kročenja na tanašni vrat posuđenog namota žice. Doći će, pa i uraniti, sezona u kojoj ćemo bez najave biti maknuti s repertoara kako bi neka druga figura preuzela naš kostim i vrijeme. Tako otkinute, izgubljenih uloga i lišene svakog pogleda i zvuka, prepuštaju nas lutanjima. Više nam neće dopustiti uspon: tko jednom biva prekinut, trajno se ostavlja po strani; jednom spušten zastor, tkan od naših inicijala, nikada neće biti podignut, čak ni u našu čast, i nema tog aplauza da nas vrati. A sve je počelo tek jednim posuđenim namotom žice, zar ne?

Mogu li oni koji su do jučer imali glavnu ulogu u igrokazu tradicije udovoljiti zahtjevima suvremenih amazonki koje neprestano kradu inicijativu? Dok žene misle da mogu apsolutno sve, muškarci su zbunjeni jer su izgubili status lovca i zaštitnika koji sada biva lovljen i neprestano tjeran biti spremnim zaštititi se od najezda estrogena. Međutim, iako dobri lovci, spretnost žena tu prestaje jer kada uhvate u mrežu svoju lovinu, ova im ili spretno izmakne ili ih vrati u položaj potčinjene. Tako završava pustolovina emancipiranih u svijetu koji je, realno gledajući, najvećim dijelom muški (dovoljno je krenuti od kanonskih oblika u jeziku, preko glavnih likova u religijama, itd.). No nije problem u svijetu koji se još nije oteo patrijarhatu, već u nerazumijevanju različitosti iz čega proizlazi većina sukoba. Komunikacija među spolovima je pomalo mučna: žene i muškarci se ne razumiju na razini svoje posebnosti koja, htjeli oni to priznati ili ne, postoji. Ideja unisexa i emancipiranosti ima smisla tek do jedne granice, i to do one koja ne pokušava obrisati fizičke granice, a što su neke feministice ipak pokušavale pa napravile više štete po tu komunikaciju, nego koristi.
Žene su se danas ohrabrile, neke su postale agresivne, neke ne prezaju ni od čega postavši neprijateljski raspoložene prema drugim pripadnicama svoga spola, dok su neke posesivne prema muškarcima; nekada tjerane u brak, danas su usavršile tehniku tjeranja u isti vraćajući se tako iskonskoj potrebi - stvoriti obitelj. Nakon toga se sljepljuju sa svojom tradicionalnom ulogom potpuno gubeći obrise žena-ratnica. No dok ne ostvare taj svoj plan potican od najbližih žena u svome životu, majki, preuzimaju taktiku suprotnog spola misleći da tako dokazuju otklon od povijesne uloge čuvarice gospodareva doma. Ipak, jedini otklon koji čine je od prihvaćanja takvima kakve jesu do jačanja nepoštovanja. Kakvo poštovanje može imati žena koja trči za muškarcem koji je ne želi ili ona koja ga tjera u brak samo da ne bude samohrana majka? Ima nekoliko detalja koje smatram bitnim u komunikaciji među spolovima, a koje želim podijeliti sa ženama kao svoja usputna razmišljanja. Dakako, nismo svi isti, ali neka obilježja nas čine pripadnicima određene grupe.

I. nikada, ali uistinu nikada, ne pokušavajte promijeniti / preodgojiti svoga partnera. Vjerojatno ni vi same ne biste voljele biti preodgajane, pa ne tražite to od drugih jednako odraslih. Ako vam se nešto ne sviđa kod partnera, obazrivo (ne svadljivo) mu na to skrenite pažnju, a ukoliko on to ne želi ili je previše toga u njemu što vam se ne sviđa radije se pomirite s time da niste našli srodnu dušu. Nikada ne treba inzistirati na pogrešnom odabiru jer vas isti može koštati više od kvalitete života.

II. muškarci su uglavnom manje elokventna bića od žena, nisu skloni verbalnim istrčavanjima pa ih katkada zamara tolika frekvencija zvučnih valova (zapravo, dokazano je da ih neke frekvencije iritiraju pa ih naprosto ignoriraju). Drugim riječima, ako taj vaš netko ima potrebu za šutnjom, poštujte to, a ne tražite dodatna objašnjenja zašto i kako jer time samo pokazujete nerazumijevanje. Jer zašto bi ga on onda morao imati za vaše maratonske govore? Prihvatite tu različitost umjesto da joj pokušavate otkriti izvore.

III. dobar dio muškaraca nema potrebu svako malo iskazivati ljubav (osim ako živite na filmskom platnu). To ne znači da su bezosjećajni, već samo da su umjereni u izražavanju vlastitih emocija (koje im ipak nisu u prvom planu, niti ih žele podijeliti s cijelim svijetom ili blogosferom) i da je besmisleno tražiti dokaz ljubavi na taj način. Ako vam o ljubavi ne govore partnerovi postupci (a ljubav je upravo to - postupak), onda je inzistiranje na riječima slab pokušaj utjehe od kojega nećete imati nikakve koristi, a kamoli rezultata.

IV. predobro je poznato da je muškarcima seks važan dio života, no još je bolja zabluda da ženama nije. Uostalom, ljudska je ženka najpromiskuitetnija među primatima (znanstveno gledano) pa ne stoji da su muškarci opsjednuti divljaci koji pošto-poto nastoje ostvariti svoju pohotu. Ali i da ne znamo sve to, dovoljno je osluškivati s koliko se tko partnera hvali i tko koga s kime vara. Dakle, treba prestati s ulogama blaženica, djevica i svetica i priznati da smo svi mi samo ljudi sa sasvim normalnim potrebama kojih se ne treba sramiti, a još manje nad njima filozofirati. Da, začet sam uz čitanje Platonove Apologije.

V. većina muškaraca voli sport i muška druženja s prijateljima. Ne razumijem neke žene svojih prijatelja koje kukaju kako ih ovi zapostavljaju i više se posvećuju prijateljima nego njima. Svatko od nas mora imati svoj mali entitet slobode, hoće li to biti kava s prijateljicama ili tekma s prijateljima, nije bitno. Bitno je da se taj dio ostavi nedirnut i da se zbog njega ne zove na raport i rade scene. Ah da, uvijek zaboravim taj izlet u teatralizam. Zaboga, žene drage, čemu taj potez očajnika?

VI. svađa je trenutak koji malo toga bitnog rješava i uglavnom izbacuje neka nakupljena nezadovoljstva u optužujućem tonu. Najopasnije je ako se krene s predbacivanjima, uvredama vjerujući kako će se tako druga strana povući. Umjesto toga dolazi do eskalacije u kojoj strada tjelesno slabija strana. Što želim reći? Da treba znati kada je pametno zašutjeti, a nebrojeno sam puta prisustvovao svađama u kojima se žene nisu znale zaustaviti. Ne branim nikoga, ali ne mogu reći da niste svadljivije, a da istodobno ne znate okrenuti leđa i otići s mjesta koje vas čini nezadovoljnom. Pomalo čudni kriteriji.

VII. uvijek, bez obzira što mislite o njoj, treba poštovati partnerovu majku. Uostalom, majka je većini nas svetinja čije vrijeđanje se ne zaboravlja, još manje oprašta. Ukoliko je na vašoj strani, ona je adut koji treba iskoristiti jer će u većini slučajeva sin prije odabrati majčinu stranu. Ako vas ne prihvaća (najčešće), dobro je ostati neutralan jer je najveća pogreška stati između majke i sina. Nitko nije toliko glup da se odrekne majke zbog jedne od milijun. Nažalost, dobar dio žena misli kako su jedine i nezamjenjive. E, pa nisu. Zato je muškarcima lako otići, bez kukanja i suvišnih objašnjenja.

Za kraj ono najbitnije: u životu vrijedi samo dogovor, dogovor i dogovor. Ako ga ne možete postići, okrenite se. Tako ćete onemogućiti svaku svađu i nasilje. Žena-ratnica danas nije potrebna, već ona koja je dovoljno blaga da drugima postane neugodno suprotstaviti joj se i dovoljno snažna duhom da je drugi bespogovorno slijede. Ma kakve amazonke i ostale ratnice koje su mrzile muškarce i ubijale vlastite sinove?

U zadnje se vrijeme sve češće operira s izrazom ratni zločinac, no još uvijek se nismo dogovorili u kojim se slučajevima nekoga može prozvati ratnim zločincem: je li to nakon pravorijeka suda ili je dovoljna tek sumnja na kazneno djelo. U oba smo slučaja u zamci: ako se oslonimo na sudsku presudu onda kreature kao što su Hitler, Mussolini, Staljin, pa i Milošević, ne možemo nazivati ratnim zločincima (jer suda ili nisu vidjeli ili su preminuli prije presude) iako je evidentno da su bili predvodnici zločinačkih politika i zapovijedali zločinačkim vojnim formacijama; ako se oslonimo samo na sumnju kršimo načelo presumpcije nevinosti jer svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno s obzirom da sud utvrđuje krivnju, a ne nevinost. S druge strane, definicija ratnog zločina je i više nego jasna, no kako nazvati ubijanje stotina tisuće civila u ime što brže kapitulacije odnosno postizanja mira. Ako to nazovemo ratnim zločinom, jesu li egzekutor (odlikovani pilot) i naredbodavac (predsjednik) ratni zločinci? Naravno da nisu jer pobjednici pišu pravila. Pobjednici ne mogu biti crni jer ih nema tko ocrniti budući da su poraženi ušutkani. Tu dolazimo do pojma odabranih i potlačenih. Odabrani iza sebe mogu imati genocide, etnička čišćenja, robovlasništvo, imperijalizam i veto na svaki glas potlačenih. Odabrani paze na količinu slobode potlačenih, usmjeravaju njihovu volju prema svojim interesima, koriste njihove prirodne i ljudske resurse pretvarajući ih u koncesiju. Gospodari života i opstanka nikada ne mogu počiniti ratni zločin niti biti ratnim zločincima, ne može im se suditi nitko jer su oni iznad vrhovnih sudova. Strahopoštovanje prema njima je više strah nego poštovanje jer oni imaju moć, presudu pa čak i Svevišnjeg na svojoj strani. Prostituirana pravda koja odavno ne važe, a kamoli da ima obraz, u službi je platežno i vojno moćnijih kojima odmetnuta sila odgovara gerilom. Zato je nužno redefinirati pojam ratnog zločina i ratnog zločinca pa objasniti potlačenima da ratni zločin zastarijeva, a da je ratni zločinac zapravo junak ukoliko je njegovo djelo rezultat viših ciljeva. Viši ciljevi nisu oni koji dosežu nebesa, već zemaljski ured političke moći.
Ove makrorazinske fenomene možemo primijeniti na mikrorazini pa je dovoljno sjetiti se Hitlerčića i Staljinčića, samoproglašenih veličina i gospodara života i opstanka, iz svoje neposredne okoline: profesora, poslodavaca (možda i roditelja?) i svih ostalih koji su usmjerili, možda i skrenuli, naš život. Oni koji su jedinicama, udarcima ili otkazima pokazali svoju nadmoć. Pitanje je samo tko upravlja njima: Svevišnji, Nečastivi ili netko treći? I zašto radije pristajemo na kompromise, nego da promijenimo odnos koji ni nas ni njih ne obvezuje? Zbog slabosti ili urođena strahopoštovanja? Jesmo li u startu poraženi ili samo prepuštamo pobjede onima koji u nama izazivaju istodobnu paralizu i udivljenje? Je li, nama nalik, i kolektiv paraliziran i udivljen onima koji ga vodaju žedne preko vode pa zato ni nema napretka, već je jedino djelovanje svijanje kičme i spuštanje hlača?

Vjerujem da je mnoge, poput mene, sablaznila svirepa likvidacija jedne mlade djevojke u strogom središtu glavnoga grada. Neću inzistirati na spominjaju identiteta jer sama činjenica da se takva egzekucija dogodila usred bijela dana i u neposrednoj blizini najviših državnih instuticija (ministarstava i sudova) znači više od imena i prezimena nesretne djevojke koja je postala žrtvom aveti neriješenih računa iz mrklih devedesetih. Na žalost, prekasno su se (ako uopće jesu) dozvali pameti oni koji su jamčili sigurnost optuženog generala Zagorca (kako hrvatska, tako i austrijska strana) pa im ostavljam na dušu njihovo politikanstvo i promašene procjene koje su htjele-ne htjele participirale u ovoj tragediji. No nije mi do toga da se bavim političkim aspektima umorstva koje je samo još jedan čavao u lijesu hrvatske sramote pred međunarodnom javnošću (korumpirano sveučilište, lažljiva zlatna paraolimpijka...), već da iznesem svoja razmišljanja o smislenoti smrtne kazne koja je u Hrvatskoj ukinuta još 1990. godine. Prije nego što krenem s nekim svojim razmišljanjima, želim vas malo podsjetiti na statistiku.

1863. - Venezuela
1865. - San Marino
1877. - Kostarika
1903. - Panama
1906. - Ekvador
1907. - Urugvaj
1910. - Kolumbija
1928. - Island
1943. - Andora
1956. - Honduras
1962. - Monako
1966. - Dominikanska Republika, Solomonski otoci
1968. - Austrija
1972. - Finska, Švedska
1976. - Portugal
1978. - Danska
1979. - Luksemburg, Nikaragva, Norveška
1981. - Zelenoortska Republika, Francuska
1982. - Nizozemska
1985. - Australija
1987. - Njemačka, Haiti, Lihtenštajn
1989. - Kambodža, Novi Zeland, Rumunjska, Slovenija
1990. - Hrvatska, Češka, Mađarska, Irska, Mozambik, Namibija, Sveti Toma i Princip, Slovačka
1991. - Makedonija
1992. - Angola, Paragvaj, Švicarska
1993. - Gvineja Bisau
1994. - Italija
1995. - Džibuti, Mauricijus, Moldavija, Španjolska
1996. - Belgija
1997. - Gruzija, Nepal, Poljska, Južna Afrika
1998. - Azerbajdžan, Bugarska, Kanada, Estonija, Litva, Ujedinjeno Kraljevstvo
1999. - Turkmenistan, Ukrajina
2000. - Obala Bjelokosti, Malta
2001. - BiH,
2002. - Cipar, Crna Gora, Srbija
2003. - Armenija, Sejšeli
2004. - Butan, Grčka, Samoa, Senegal, Turska
2005. - Liberija, Meksiko
2006. - Filipini

Smrtna je kazna pak zadržana u sljedećim državama: Afganistanu, Bahamima, Bahreinu, Bangladešu, Barbadosu, Bjelorusiji, Belizeu, Bocvani, Burundiju, Kamerunu, Čadu, Kini, Kongu, Kubi, Egiptu, Ekvatorskoj Gvineji, Eritreji, Etiopiji, Gvatemali, Gvineji, Gvajani, Indiji, Indoneziji, Iranu, Iraku, Jamajci, Japanu, Jordanu, Kazahstanu, obje Koreje, Kuvajtu, Laosu, Libanonu, Libiji, Maleziji, Mongoliji, Nigeriji, Omanu, Pakistanu, Palestinskoj Samoupravi, Kataru, Ruandi, Saudijskoj Arabiji, Siera Leoneu, Singapuru, Somaliji, Sudanu, Siriji, Tajvanu, Tadžikistanu, Tanzaniji, Tajlandu, Trinidadu i Tobagu, Ugandi, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, SAD-u, Uzbekistanu, Vijetnamu, Jemenu, Zambiji, Zimbabveu i još ponekima.

Zašto ljudi ubijaju druge, tema je o kojoj je možda i bespredmetno raspravljati jer um je ubojice poput skrivene nagazne mine zaostale u prijašnjim ratovima odnosno traumama koje se otkrije tek kada dođe do eksplozije. Kakvu kaznu dati takvim monstrumima koji, na nesreću svega što je poznato o patologiji ponašanja, žive oko i pored nas? Kako kazniti njihovu patologiju, a da ne budemo isti pa čak i gori od njih i da nas, uostalom, ne optuže kako smo pogazili civilizacijske norme i kako se igramo Boga? Europski se pravosudni sustav odavno prestao igrati Svevišnjeg, popustila je čak i muslimanska Turska, istina, pod pritiskom "tankoćutne" europske maćehe, no "okrutna" se Amerika još uvijek ne da i praktički se ravna po starozavjetnoj metodi oka za oko. Možda time stopa ubojstava nije manja, ali svaki ubojica živi i ubija sa spoznajom da će se i on "u prah pretvoriti" i da ga nikakvo "uzorno ponašanje" i "uvlačenje nadređenima" neće pustiti u novu sezonu lova na nezaštićene. Može li zatvor bešćutnom ubojici biti kazna ili je iek privremeni odmor zločinačku umu? Koliko se takvih pomaknutih ličnosti uspijeva resocijalizirati i koja je, uostalom, svrha vremenski ograničene kazne, posebice za one koji ne znaju i ne žele ništa drugo osim (po zvanju i zanimanju) biti zločincima? S jedne strane ovo društvo postaje hipersenzibilno na pogrešne pa sve lagano klizi prema ponašanju koje će život ubojica smatrati svetijim od života onih koje su te ubojice smaknule jer to je, eto, civilizacija. Ako je dio civilizacije ubiti ljudski i pravno nevinoga, po čemu njezinim dijelom nije i smrtna kazna pravno krivome? Je li SAD zbog toga manje civilizacija? Osobno me jako zanima tko su oni koji inzistiraju na ukidanju takve kazne u SAD-u. Ljudi koje nitko nije krivo ni pogledao? Dobro nam je poznato da su naša mišljenja određena hipotekom iskustva, pa ako je to iskustvo pozitivno odmah smo u stanju opraštati umjesto i uime drugih. Drugim rječima, naš pristup je upitno objektivan i prilagođen je isključivo našim unutrašnjim standardima koji počesto drugima nisu prihvatljivi.

Iako je o ponovnom uvođenju smrtne kazne u Hrvatskoj bespredmetno razgovarati, ponajviše zbog prakse političke Europe čijim dijelom želimo što prije postati, ostaje pitanje koji su to motivi onih koji priželjkuju takvu kaznu? Bijes u onih izravno ili neizravno umiješanih ili pak idealistički motivi vođeni mišlju kako se ne treba miješati u Božje posle? Ove su dvije krajnosti zasigurno loš glasnogovornik onima pro i kontra i upravo zato na ovom pitanju već dugo egzistira moratorij, pa su izrazi civilizacija i Bogu Božje jedino što se može čuti dok ih vrisak nevinih žrtava još jednom deplasira u njihovoj neozbiljnosti, pa čak i kleveti. Kada pomislim koliko je izopačen netko tko ubija nedužno biće na pragu života, i to po nečijem pomračenom nalogu, pitam se kakvi to ljudi paradiraju "argumentima" poput ovoga: