U zadnje se vrijeme sve češće operira s izrazom ratni zločinac, no još uvijek se nismo dogovorili u kojim se slučajevima nekoga može prozvati ratnim zločincem: je li to nakon pravorijeka suda ili je dovoljna tek sumnja na kazneno djelo. U oba smo slučaja u zamci: ako se oslonimo na sudsku presudu onda kreature kao što su Hitler, Mussolini, Staljin, pa i Milošević, ne možemo nazivati ratnim zločincima (jer suda ili nisu vidjeli ili su preminuli prije presude) iako je evidentno da su bili predvodnici zločinačkih politika i zapovijedali zločinačkim vojnim formacijama; ako se oslonimo samo na sumnju kršimo načelo presumpcije nevinosti jer svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno s obzirom da sud utvrđuje krivnju, a ne nevinost. S druge strane, definicija ratnog zločina je i više nego jasna, no kako nazvati ubijanje stotina tisuće civila u ime što brže kapitulacije odnosno postizanja mira. Ako to nazovemo ratnim zločinom, jesu li egzekutor (odlikovani pilot) i naredbodavac (predsjednik) ratni zločinci? Naravno da nisu jer pobjednici pišu pravila. Pobjednici ne mogu biti crni jer ih nema tko ocrniti budući da su poraženi ušutkani. Tu dolazimo do pojma odabranih i potlačenih. Odabrani iza sebe mogu imati genocide, etnička čišćenja, robovlasništvo, imperijalizam i veto na svaki glas potlačenih. Odabrani paze na količinu slobode potlačenih, usmjeravaju njihovu volju prema svojim interesima, koriste njihove prirodne i ljudske resurse pretvarajući ih u koncesiju. Gospodari života i opstanka nikada ne mogu počiniti ratni zločin niti biti ratnim zločincima, ne može im se suditi nitko jer su oni iznad vrhovnih sudova. Strahopoštovanje prema njima je više strah nego poštovanje jer oni imaju moć, presudu pa čak i Svevišnjeg na svojoj strani. Prostituirana pravda koja odavno ne važe, a kamoli da ima obraz, u službi je platežno i vojno moćnijih kojima odmetnuta sila odgovara gerilom. Zato je nužno redefinirati pojam ratnog zločina i ratnog zločinca pa objasniti potlačenima da ratni zločin zastarijeva, a da je ratni zločinac zapravo junak ukoliko je njegovo djelo rezultat viših ciljeva. Viši ciljevi nisu oni koji dosežu nebesa, već zemaljski ured političke moći.
Ove makrorazinske fenomene možemo primijeniti na mikrorazini pa je dovoljno sjetiti se Hitlerčića i Staljinčića, samoproglašenih veličina i gospodara života i opstanka, iz svoje neposredne okoline: profesora, poslodavaca (možda i roditelja?) i svih ostalih koji su usmjerili, možda i skrenuli, naš život. Oni koji su jedinicama, udarcima ili otkazima pokazali svoju nadmoć. Pitanje je samo tko upravlja njima: Svevišnji, Nečastivi ili netko treći? I zašto radije pristajemo na kompromise, nego da promijenimo odnos koji ni nas ni njih ne obvezuje? Zbog slabosti ili urođena strahopoštovanja? Jesmo li u startu poraženi ili samo prepuštamo pobjede onima koji u nama izazivaju istodobnu paralizu i udivljenje? Je li, nama nalik, i kolektiv paraliziran i udivljen onima koji ga vodaju žedne preko vode pa zato ni nema napretka, već je jedino djelovanje svijanje kičme i spuštanje hlača?