Moram priznati da mi je već poprilično dosadila hiperprodukcija političkih tema i opterećivanje pratećim disfunkcijama i devijacijama dekadentna društva od kojega koristi imaju samo berači poreza i političkih poena. Nedavni me Indexov članak o pčelama koje znaju brojati (istina, tek na ljudski način protumačeno ponašanje životinja jer su brojevi i brojanje ljudska umotvorina) podsjetio na ta divna stvorenja za koja je slavni Albert Einstein svojedobno rekao kako bi njihov nestanak ljudskoj vrsti ostavio tek četiri godine života. Je li ova gotovo apokaliptična izjava utemeljena, zasigurno je prerano reći, ali da se u pčelinju svijetu događa nešto loše, postaje i više nego očito. Gotovo misteriozni nestanci polovice pčelinje populacije u geografskoj Europi (uključujući i Hrvatsku i Sloveniju) i SAD-u, zbog čega se smanjuju zalihe voća (jabuka, krušaka, jagoda, malina...) i povrća (mahunarki) čiji se uzgoj najvećim dijelom odvija pčelinjim oprašivanjem, dokaz su da se ne treba bojati samo nestanka meda, već i svih onih poljoprivrednih kultura čiji uzgoj ovisi o pčelama čime bi se opet prema dnu povuklo recesijom načetu svjetsku ekonomiju. Koliko moći i bitnosti po ljudsku zajednicu u opnokrilcu kraćem od dvadeset milimetara koji je prema jednom od mitova (egipatskom) nastao u suzama egipatskoga boga Sunca koje su potom pale na Zemlju.
Zašto pčele nestaju? Nagađanja ima svakojakih: od nepovoljnih vremenskih prilika preko insekticida i parazitskih crva pa sve do radijacije mobilnih telefonskih uređaja. Jesmo li mi, koji dobrano ovisimo o pčelama, zapravo krivci njihova nestanka? Je li naša djetinja potreba da telefoniramo uvijek i na svakom koraku pčelama onemogućila povratak kući? Da štetimo pčelama svojim igračakama zvanim mobiteli i da mijenjamo njihovo ponašanje, dokazano je. Isto tako dokazano je da ih trujemo pesticidima. Naime, svojedobno je u Hrvatskoj za pomor pčela optužen proizvođač pesticida kojemu je u Njemačkoj dokazano da svojim proizvodom ubija pčele (u samo jednoj pokrajini uništena je polovica pčelinje populacije), a nakon čega je u istoj (ali i u Sloveniji) uslijedila zabrana prodaje kao i sudska tužba za preko deset tisuća uništenih košnica. U Hrvatskoj se, međutim, to nije dogodilo jer vrlo nadležno ministarstvo nije raspolagalo nikakvim informacijama o štetnosti (?), ali je ipak umirilo javnost da hrvatske popise zabrane opasnih tvari redovito ažuriraju i korigiraju prema onim europskim (hoćemo li ostati vječni europski potrčko?). Ako i nije bilo i nema straha od proizvođača pesticida ostaje pitanje što zapravo donosimo na stol, kakve je ispravnosti hrana tretirana sredstvima zbog kojih je u samo u jednoj hrvatskoj županiji nestalo šezdeset posto pčelinje populacije.
Pčele su zbog svoga žalca nerijetko na zlu glasu i o njima najčešće čitamo na stranicama crne kronike pa se čini da je njezin ubod najveći reklamni prostor koji može dobiti. Srećom, ubodi su tek nesretne slučajnosti koje ne mogu umanjiti presudnu ulogu pčelinje vrste u ekosustavu, kao i savršenstvo njezinih proizvoda koje je čovjek već niz puta bezuspješno pokušao oponašati. I dok su današnje generacije naviknute na konzumaciju uglavnom industrijskih proizvoda s niz sumnjivih aditiva koji, istina, gode nepcu, ali istodobno ugrožavaju zdravlje ljudskog organizma, a djeca u vrtićima i školama odbijaju obroke zdrave hrane jer im roditelji nisu usadili pravilne prehrambene navike (zar nije taj projekt neslavno propao?), pčele već 150 milijuna godina proizvode svoju zimnicu odnosno naše eliksire koji sadrže gotovo sve sastojke od kojih je građen ljudski organizam. Gdje je nestao doručak s medom? Ugušen je hrenovkama i raznim mesnim narescima, tonama mesa kojim se davimo iz dana u dan. I obolijevamo. Ni ja nisam svijetao primjer ljubitelja zdrave hrane, ali znam da me očaj moga liječnika, koji više nije znao odgovor na reakcije mog iscrpljenog organizma i prepisanih ovih i onih sintetika, naveo da posegnem za drugim "ubojicom" gljivica - propolisom (pčelinjom smolom). Od tada su sve tube i tubice u smeću.
Koliko je pčela vrijedna u svakome djeliću svoga hitina dokazuje još jedan proizvod žlijezda joj slinovnica - matična mliječ, tzv. pčelinje mlijeko, kojim pčele radilice najprije hrane ličinke, a potom i maticu koja će zahvaljujući takvoj ishrani postati najveća pčela u zajednici (gotovo 50% dulja i teža) i životnoga vijeka koji će pedesetostruko nadmašiti život svojih hraniteljica (pčela radilica živi između 45 i 50 dana). No matična mliječ ne djeluje samo pozitivno na plodnost i dugovječnost pčelinje matice, već i ljudska jedinka ima velike koriste od konzumacije tog kraljevskog eliksira pa se među blagodatima po ljudski organizam spominju antivirusna, antibakterijska i antigljivična svojstva (kao i, uostalom, kod propolisa koji za razliku od matične mliječi nije preporučljiv za astmatičare), a povoljno djeluje i na imunološki (ubrzano zarastanje rana, regeneracija jetre, povećanje broja eritrocita odnosno hemoglobina u anemičnih osoba), te koštani sustav. Osim toga, uz matičnu se mliječ vežu i tvrdnje o učinkovitu djelovanju na području steriliteta i impotencije, ali i jačanju kognitivnih funkcija, te regulaciji krvnih tlakova i masnoće u krvi. Očito je da hrana pčelinje kraljice ponajviše koristi ženama jer se spominju njezini povoljni učinci na iste tijekom razdoblja fertiliteta (ublažavanja tegoba tijekom mjesečnih ciklusa, pomoć rodiljama smanjene laktacije i nakon gubitka krvi nakon poroda) i menopauze.



Pčele ne mogu opstati bez ljudi jer im priroda ne nudi siguran dom stoga je njihov uspješan uzgoj i zaštita od masovna uginuća istodobno jamac uspješna čovjekova suživota s prirodom koja ga, istina, više ne prepoznaje. To je jedini način da se oni koji se još od antiknih vremena dive ovim čudesnim stvorenjima kojima su pridjevali epitete dostojne bogova i božanstava iskupe za sve stanputice na koje ih je odvela pohlepa za osobnom moći i materijalnim prosperitetom, a na štetu drugih ljudskih jedinki. Pčele nisu samo korisne zbog oprašivanja trećine ovozemaljskog bilja ili proizvodnje ljekovitih proizvoda, one su primjer savršenstva organizacije jedne zajednice i njena reda, rada i discipline, učinkovitih mehanizama upravljanja koji ne trpe neposluh i neskorisnost i koji se bez predumišljaja rješavaju svih onih koji mogu ugroziti zajednicu. Jer zajednica je budućnost, a ne pojedinac. I sve to bez pisanih zakona, članaka i stavaka i dopuna im i izmjena. Ljudi su se pak, oponašajući pčelinju zajednicu i njezinu hijerarhiju, ali uz brdo pisanih zakona, članaka i stavaka i dopuna im i izmjena, oteli redu i disciplini neprestano se lomeći na granici zakonu dozvoljivog i moralu zabranjenog. Iako snažno društvena bića rijetko djeluju na dobrobit zajednice ako ista kolidira s osobnim interesom gubeći tako bitku od onih koje nemaju ni svijest ni moralnih načela. Iako su ta kola odavno nizbrdo krenula i teško je očekivati povratak na one temeljne vrijednosti ljudskosti na koje se, istina, rado pozivamo, ali su ih zadnji prakticirali knjiški likovi prije više stoljeća, najmanje što možemo učiniti za svijet kojeg gazimo (ne kojim gazimo) jest, dok su još u letu, sačuvati glasnike prirode. Da, pčele nam poručuju da smo dobrano zaglibili u pokušaju da prirodu zamijenimo sobom. Čuvajmo naše pčele. Pa i od ljudi.



Izvori:
Roman Ozmec, Medna pčela, časopis Meridijan br. 69/2002
Tko je krivac za pomore pčela u Hrvatskoj?, pčelarstvo.hr
dr.sc. Saša Radić, Matična mliječ - prirodni stimulans, pčelinjak.hr
Udruga pčelara Medun, Delnice, Pčela medarica - kranjska pčela (Apis mellifera carnica), medun.hr
Nestanak pčela počinje se osjećati: Britanija bilježi pad zaliha voća i povrća, dnevnik.hr
Mobiteli uzrokuju masovni nestanak pčela, dnevnik.hr