Slika preuzeta s http://www.surlalunefairytales.com

U posljednje vrijeme sve manje pratim televizijske vijesti i dnevnike, a novine zaobilazim u široku luku. Hrpa beskorisnih vijesti koje se ponavljaju od zore do sumraka, prepotentni čitači istih koji očito misle da otkrivaju osmi kontinent...i mnoštvo redaka iz crne kronike koji ovom društvenom sivilu dodaju crnila. I kao da to nije dovoljno - evo novih satova paranoje i još malo sipina crnila iz vrlih medija. Osim što su dotični u ime puka (kojega to točno?) ustvrdili kako je ovaj jadan postao uspaničen i prestrašen (halo, ovaj narod je prošao kroz rat i paljbu s kopna, mora i zraka!) zbog atentata u središtu metropole (da slijedim misli Žarka Puhovskog i upitam po čemu umorstvo u metropoli treba zabrinuti više nego homicid u nekom drugom hrvatskom gradu?) čitavu su večer, bez da je očevid i započeo i bez da su uspjeli prijeći liniju zabrane pristupa, gledateljstvi zamarali svojim ad hoc rekonstrukcijama koje su potom, a što je bilo i za očekivati, bezbroj puta korigirane. Tako se od eksplozivne naprave u ili ispod automobila i vađenja tijela iz istoga došlo do eksplozivne naprave među otpacima i žrtvava koje u automobil nisu ni ušle (naravno, brzopletost i površni zaključci su oduvijek bili boljkom ove struke, pa ti poslije demantiraj i pokreni tovara koji je izdahnuo). Papagajski ponavljajući isti set neprovjerenih podataka i gradeći priču bez subjekata, vrli su se medijski radnici blijedo oslanjajali na struku koja im, jasno, bez gotova očevida nije mogla pružiti informacije koje su ovi neukusno nestrpljivo očekivali.
Na jednoj od televizijskih postaja hvalevrijedni gosti i ljudi od zanata (Željko Sačić, Joško Morić) uopće nisu uspijevali doći do izražaja jer su stalno prekidani od voditelja koji se ni sami nisu znali uskladiti pa su jedni drugima upadali u riječ. No i to bi se dalo podnijeti da uobičajen televizijski program nije svako malo prekidan izvanrednim vijestima u kojima se ništa novo nije moglo saznati i koje su nalikovale reprizi reprize. S druge strane, jedna druga televizija i jedna druga emisija koja se već dugo ne bavi problemima građanstva već cijedi iste teme o političkim elitama, svojim posebnim izdanjem nije puno dalje odmakla od uradaka kolega s konkurentske televizije nad kojom bezrazložno pokazuje medijsku nadmoć. Ista promašena propitkivanja o nečemu što gostima nije niti može biti poznato i kojima je stoga preostalo tapkanje u mraku tj. teoretiziranje biva presoljeno potpuno besmislenim: Što biste vi napravili da ste ministar unutarnjih poslova? Zar ne može bolje od ovakva jeftina razgovora? Je li Pukanić svojim pisanjem povukao vraga za rep ili je sadio tikve s istim, nemam pojma niti me baš nešto zanima jer kako kaže jedan cijenjeni Indexov forumaš, MP44:

boli me kurac za njihove obračune i prebijanja, sigurno neće mene dirat sa pet kredita bokte...

Pridružujem se ovom nadahnutom iskazu istine što znači da za razliku od vrlih medijskih radnika ne mislim da je na ulicama zavladala panika. Dapače, mnogi su anketirani građani upravo u njihovim emisijama izjavili da smo mi, mali, sitni i Bogu i vragu nebitni i bez ugovora s ijednim od njih dvojice, zapravo, sigurni. Pa čega da se onda plašimo? Netko će reći da se treba bojati kolateralnih žrtava, no moja mi životna filozofija ne dopušta misliti kako se suđeno može izbjeći i kako iz panike može proisteći išta produktivno ili, nedajbože, promijeniti tijek budućnosti u dijelu univerzuma u kojemu su već određeni života naših potomaka, a kamoli ne nas koji smo već dobrano izlizali pola životnih tračnica. No bolje i to nego imati takav peh kao što je to imao šef SDP-a koji je jedan dan glasovao za Sanaderovu smjenu, a drugi dan pozivao na jedinstvo i suradnju s istim; ili pak peh zagrebačkih plavaca koji su osiguravali grad od navijačkog ludila, dok ih je iznenadilo jedno sasvim drugo ludilo ili pak Hrvatskog novinarskog društva koje je osudilo napad na novinarski posao (ako je to bio napad na novinarstvo odnosno ako zanemarimo izjave Jasne Babić i Mirjane Pukanić o nekim drugim poslima), a iz vlastitih je redova izbacilo svog laureata. Daleko je ovo od Bejruta, pa i Sicilije. Barem za nas građanski sitniš, stoga, šuškajmo dalje svojim životom jer premalo vrijedimo da bi nam mrak bio više od izostanka svjetla.