Marketing
Očekuju li žene previše od muškaraca?
Mogu li oni koji su do jučer imali glavnu ulogu u igrokazu tradicije udovoljiti zahtjevima suvremenih amazonki koje neprestano kradu inicijativu? Dok žene misle da mogu apsolutno sve, muškarci su zbunjeni jer su izgubili status lovca i zaštitnika koji sada biva lovljen i neprestano tjeran biti spremnim zaštititi se od najezda estrogena. Međutim, iako dobri lovci, spretnost žena tu prestaje jer kada uhvate u mrežu svoju lovinu, ova im ili spretno izmakne ili ih vrati u položaj potčinjene. Tako završava pustolovina emancipiranih u svijetu koji je, realno gledajući, najvećim dijelom muški (dovoljno je krenuti od kanonskih oblika u jeziku, preko glavnih likova u religijama, itd.). No nije problem u svijetu koji se još nije oteo patrijarhatu, već u nerazumijevanju različitosti iz čega proizlazi većina sukoba. Komunikacija među spolovima je pomalo mučna: žene i muškarci se ne razumiju na razini svoje posebnosti koja, htjeli oni to priznati ili ne, postoji. Ideja unisexa i emancipiranosti ima smisla tek do jedne granice, i to do one koja ne pokušava obrisati fizičke granice, a što su neke feministice ipak pokušavale pa napravile više štete po tu komunikaciju, nego koristi.
Žene su se danas ohrabrile, neke su postale agresivne, neke ne prezaju ni od čega postavši neprijateljski raspoložene prema drugim pripadnicama svoga spola, dok su neke posesivne prema muškarcima; nekada tjerane u brak, danas su usavršile tehniku tjeranja u isti vraćajući se tako iskonskoj potrebi - stvoriti obitelj. Nakon toga se sljepljuju sa svojom tradicionalnom ulogom potpuno gubeći obrise žena-ratnica. No dok ne ostvare taj svoj plan potican od najbližih žena u svome životu, majki, preuzimaju taktiku suprotnog spola misleći da tako dokazuju otklon od povijesne uloge čuvarice gospodareva doma. Ipak, jedini otklon koji čine je od prihvaćanja takvima kakve jesu do jačanja nepoštovanja. Kakvo poštovanje može imati žena koja trči za muškarcem koji je ne želi ili ona koja ga tjera u brak samo da ne bude samohrana majka? Ima nekoliko detalja koje smatram bitnim u komunikaciji među spolovima, a koje želim podijeliti sa ženama kao svoja usputna razmišljanja. Dakako, nismo svi isti, ali neka obilježja nas čine pripadnicima određene grupe.
I. nikada, ali uistinu nikada, ne pokušavajte promijeniti / preodgojiti svoga partnera. Vjerojatno ni vi same ne biste voljele biti preodgajane, pa ne tražite to od drugih jednako odraslih. Ako vam se nešto ne sviđa kod partnera, obazrivo (ne svadljivo) mu na to skrenite pažnju, a ukoliko on to ne želi ili je previše toga u njemu što vam se ne sviđa radije se pomirite s time da niste našli srodnu dušu. Nikada ne treba inzistirati na pogrešnom odabiru jer vas isti može koštati više od kvalitete života.
II. muškarci su uglavnom manje elokventna bića od žena, nisu skloni verbalnim istrčavanjima pa ih katkada zamara tolika frekvencija zvučnih valova (zapravo, dokazano je da ih neke frekvencije iritiraju pa ih naprosto ignoriraju). Drugim riječima, ako taj vaš netko ima potrebu za šutnjom, poštujte to, a ne tražite dodatna objašnjenja zašto i kako jer time samo pokazujete nerazumijevanje. Jer zašto bi ga on onda morao imati za vaše maratonske govore? Prihvatite tu različitost umjesto da joj pokušavate otkriti izvore.
III. dobar dio muškaraca nema potrebu svako malo iskazivati ljubav (osim ako živite na filmskom platnu). To ne znači da su bezosjećajni, već samo da su umjereni u izražavanju vlastitih emocija (koje im ipak nisu u prvom planu, niti ih žele podijeliti s cijelim svijetom ili blogosferom) i da je besmisleno tražiti dokaz ljubavi na taj način. Ako vam o ljubavi ne govore partnerovi postupci (a ljubav je upravo to - postupak), onda je inzistiranje na riječima slab pokušaj utjehe od kojega nećete imati nikakve koristi, a kamoli rezultata.
IV. predobro je poznato da je muškarcima seks važan dio života, no još je bolja zabluda da ženama nije. Uostalom, ljudska je ženka najpromiskuitetnija među primatima (znanstveno gledano) pa ne stoji da su muškarci opsjednuti divljaci koji pošto-poto nastoje ostvariti svoju pohotu. Ali i da ne znamo sve to, dovoljno je osluškivati s koliko se tko partnera hvali i tko koga s kime vara. Dakle, treba prestati s ulogama blaženica, djevica i svetica i priznati da smo svi mi samo ljudi sa sasvim normalnim potrebama kojih se ne treba sramiti, a još manje nad njima filozofirati. Da, začet sam uz čitanje Platonove Apologije.
V. većina muškaraca voli sport i muška druženja s prijateljima. Ne razumijem neke žene svojih prijatelja koje kukaju kako ih ovi zapostavljaju i više se posvećuju prijateljima nego njima. Svatko od nas mora imati svoj mali entitet slobode, hoće li to biti kava s prijateljicama ili tekma s prijateljima, nije bitno. Bitno je da se taj dio ostavi nedirnut i da se zbog njega ne zove na raport i rade scene. Ah da, uvijek zaboravim taj izlet u teatralizam. Zaboga, žene drage, čemu taj potez očajnika?
VI. svađa je trenutak koji malo toga bitnog rješava i uglavnom izbacuje neka nakupljena nezadovoljstva u optužujućem tonu. Najopasnije je ako se krene s predbacivanjima, uvredama vjerujući kako će se tako druga strana povući. Umjesto toga dolazi do eskalacije u kojoj strada tjelesno slabija strana. Što želim reći? Da treba znati kada je pametno zašutjeti, a nebrojeno sam puta prisustvovao svađama u kojima se žene nisu znale zaustaviti. Ne branim nikoga, ali ne mogu reći da niste svadljivije, a da istodobno ne znate okrenuti leđa i otići s mjesta koje vas čini nezadovoljnom. Pomalo čudni kriteriji.
VII. uvijek, bez obzira što mislite o njoj, treba poštovati partnerovu majku. Uostalom, majka je većini nas svetinja čije vrijeđanje se ne zaboravlja, još manje oprašta. Ukoliko je na vašoj strani, ona je adut koji treba iskoristiti jer će u većini slučajeva sin prije odabrati majčinu stranu. Ako vas ne prihvaća (najčešće), dobro je ostati neutralan jer je najveća pogreška stati između majke i sina. Nitko nije toliko glup da se odrekne majke zbog jedne od milijun. Nažalost, dobar dio žena misli kako su jedine i nezamjenjive. E, pa nisu. Zato je muškarcima lako otići, bez kukanja i suvišnih objašnjenja.
Za kraj ono najbitnije: u životu vrijedi samo dogovor, dogovor i dogovor. Ako ga ne možete postići, okrenite se. Tako ćete onemogućiti svaku svađu i nasilje. Žena-ratnica danas nije potrebna, već ona koja je dovoljno blaga da drugima postane neugodno suprotstaviti joj se i dovoljno snažna duhom da je drugi bespogovorno slijede. Ma kakve amazonke i ostale ratnice koje su mrzile muškarce i ubijale vlastite sinove?
Žene su se danas ohrabrile, neke su postale agresivne, neke ne prezaju ni od čega postavši neprijateljski raspoložene prema drugim pripadnicama svoga spola, dok su neke posesivne prema muškarcima; nekada tjerane u brak, danas su usavršile tehniku tjeranja u isti vraćajući se tako iskonskoj potrebi - stvoriti obitelj. Nakon toga se sljepljuju sa svojom tradicionalnom ulogom potpuno gubeći obrise žena-ratnica. No dok ne ostvare taj svoj plan potican od najbližih žena u svome životu, majki, preuzimaju taktiku suprotnog spola misleći da tako dokazuju otklon od povijesne uloge čuvarice gospodareva doma. Ipak, jedini otklon koji čine je od prihvaćanja takvima kakve jesu do jačanja nepoštovanja. Kakvo poštovanje može imati žena koja trči za muškarcem koji je ne želi ili ona koja ga tjera u brak samo da ne bude samohrana majka? Ima nekoliko detalja koje smatram bitnim u komunikaciji među spolovima, a koje želim podijeliti sa ženama kao svoja usputna razmišljanja. Dakako, nismo svi isti, ali neka obilježja nas čine pripadnicima određene grupe.
I. nikada, ali uistinu nikada, ne pokušavajte promijeniti / preodgojiti svoga partnera. Vjerojatno ni vi same ne biste voljele biti preodgajane, pa ne tražite to od drugih jednako odraslih. Ako vam se nešto ne sviđa kod partnera, obazrivo (ne svadljivo) mu na to skrenite pažnju, a ukoliko on to ne želi ili je previše toga u njemu što vam se ne sviđa radije se pomirite s time da niste našli srodnu dušu. Nikada ne treba inzistirati na pogrešnom odabiru jer vas isti može koštati više od kvalitete života.
II. muškarci su uglavnom manje elokventna bića od žena, nisu skloni verbalnim istrčavanjima pa ih katkada zamara tolika frekvencija zvučnih valova (zapravo, dokazano je da ih neke frekvencije iritiraju pa ih naprosto ignoriraju). Drugim riječima, ako taj vaš netko ima potrebu za šutnjom, poštujte to, a ne tražite dodatna objašnjenja zašto i kako jer time samo pokazujete nerazumijevanje. Jer zašto bi ga on onda morao imati za vaše maratonske govore? Prihvatite tu različitost umjesto da joj pokušavate otkriti izvore.
III. dobar dio muškaraca nema potrebu svako malo iskazivati ljubav (osim ako živite na filmskom platnu). To ne znači da su bezosjećajni, već samo da su umjereni u izražavanju vlastitih emocija (koje im ipak nisu u prvom planu, niti ih žele podijeliti s cijelim svijetom ili blogosferom) i da je besmisleno tražiti dokaz ljubavi na taj način. Ako vam o ljubavi ne govore partnerovi postupci (a ljubav je upravo to - postupak), onda je inzistiranje na riječima slab pokušaj utjehe od kojega nećete imati nikakve koristi, a kamoli rezultata.
IV. predobro je poznato da je muškarcima seks važan dio života, no još je bolja zabluda da ženama nije. Uostalom, ljudska je ženka najpromiskuitetnija među primatima (znanstveno gledano) pa ne stoji da su muškarci opsjednuti divljaci koji pošto-poto nastoje ostvariti svoju pohotu. Ali i da ne znamo sve to, dovoljno je osluškivati s koliko se tko partnera hvali i tko koga s kime vara. Dakle, treba prestati s ulogama blaženica, djevica i svetica i priznati da smo svi mi samo ljudi sa sasvim normalnim potrebama kojih se ne treba sramiti, a još manje nad njima filozofirati. Da, začet sam uz čitanje Platonove Apologije.
V. većina muškaraca voli sport i muška druženja s prijateljima. Ne razumijem neke žene svojih prijatelja koje kukaju kako ih ovi zapostavljaju i više se posvećuju prijateljima nego njima. Svatko od nas mora imati svoj mali entitet slobode, hoće li to biti kava s prijateljicama ili tekma s prijateljima, nije bitno. Bitno je da se taj dio ostavi nedirnut i da se zbog njega ne zove na raport i rade scene. Ah da, uvijek zaboravim taj izlet u teatralizam. Zaboga, žene drage, čemu taj potez očajnika?
VI. svađa je trenutak koji malo toga bitnog rješava i uglavnom izbacuje neka nakupljena nezadovoljstva u optužujućem tonu. Najopasnije je ako se krene s predbacivanjima, uvredama vjerujući kako će se tako druga strana povući. Umjesto toga dolazi do eskalacije u kojoj strada tjelesno slabija strana. Što želim reći? Da treba znati kada je pametno zašutjeti, a nebrojeno sam puta prisustvovao svađama u kojima se žene nisu znale zaustaviti. Ne branim nikoga, ali ne mogu reći da niste svadljivije, a da istodobno ne znate okrenuti leđa i otići s mjesta koje vas čini nezadovoljnom. Pomalo čudni kriteriji.
VII. uvijek, bez obzira što mislite o njoj, treba poštovati partnerovu majku. Uostalom, majka je većini nas svetinja čije vrijeđanje se ne zaboravlja, još manje oprašta. Ukoliko je na vašoj strani, ona je adut koji treba iskoristiti jer će u većini slučajeva sin prije odabrati majčinu stranu. Ako vas ne prihvaća (najčešće), dobro je ostati neutralan jer je najveća pogreška stati između majke i sina. Nitko nije toliko glup da se odrekne majke zbog jedne od milijun. Nažalost, dobar dio žena misli kako su jedine i nezamjenjive. E, pa nisu. Zato je muškarcima lako otići, bez kukanja i suvišnih objašnjenja.
Za kraj ono najbitnije: u životu vrijedi samo dogovor, dogovor i dogovor. Ako ga ne možete postići, okrenite se. Tako ćete onemogućiti svaku svađu i nasilje. Žena-ratnica danas nije potrebna, već ona koja je dovoljno blaga da drugima postane neugodno suprotstaviti joj se i dovoljno snažna duhom da je drugi bespogovorno slijede. Ma kakve amazonke i ostale ratnice koje su mrzile muškarce i ubijale vlastite sinove?
Post je objavljen 15.10.2008. u 01:12 sati.